Objavljeno u Nacionalu br. 539, 2006-03-13

Bračni par Milošević odgovoran je za stotine tisuća mrtvih, milijune protjeranih, ekonomsko razaranje i uništenje kulturne baštine nekoliko naroda

Iako mu u Haagu presuda nije izrečena, povijest je već Miloševiću presudila ocijenivši da većeg zločinca od njega prostori nekadašnje Jugoslavije nisu vidjeli od kraja II. svjetskog rata. Odgovoran je za stotine tisuća mrtvih, ogroman broj ranjenih, za milijune protjeranih iz svojih domova, od kojih se mnogi nikad neće vratiti, za ekonomsko razaranje, uništenje kulturne i povijesne baštine nekoliko nesrpskih naroda, za uništene živote i mnogih koji su preživjeli ratove što ih je on pokrenuo. On se pak cijelog života pretvarao kao da sa svim tim nikakve veze nije imao, tvrdio je da su sve te vijesti o zločinima neprijateljska propaganda. Ako je tih zločina i bilo, njegova je teza bila da on s tim nije imao nikakve veze, jer Srbija u tim ratovima sudjelovala nije. A ako su ljudi iz Srbije i sudjelovali u tom ratu, on s tim nema veze jer on nije zapovijedao vojskama koje su te zločine činile. Sebe je prikazivao kao mirotvorca, koji nikoga ne mrzi, koji ljubi sve oko sebe.

Bio je to čovjek koji je odgovoran za grozne zločine, ali je sebe uvjeravao da s njima nema nikakve veze. Tko god je imalo pažljivije provjeravao činjenice, znao je tko je on, jedino se on poput kakva luđaka pravio da živi u nekom drugom svijetu. U posljednjih 20-ak godina bilo je mnogo pokušaja daljinske psihoanalize njegova zločinačkog uma. Pritom su se isticale dvije stvari: da su mu i otac i majka počinili samoubojstvo, te da je još od mladosti bio pod nevjerojatnim utjecajem svoje supruge Mirjane Marković, nečuvene luđakinje, da ga je nemoguće shvatiti ako se ne shvati odnos njih dvoje.

Milošević i Mirjana Marković bili su zajedno od rane mladosti. Oboje su iz Požarevca, gradića 90 km jugoistočno od Beograda. Milošević rodio se 20. kolovoza 1941. kao drugi sin Svetozara i Stanislave, rođene Kolješnić, Crnogoraca podrijetlom iz Uvača. Svetozar Milošević završio je teološki fakultet u Beogradu, ali, iako duboko religiozan, nije postao svećenik nego gimnazijski profesor, pa je nakon potucanja po Crnoj Gori i Kosovu našao službu u srbijanskom Požarevcu, gdje je proveo ratne godine. Njegova supruga Stanislava bila je pak uvjereni komunist pa je i to bio razlog raspada braka. Neposredno nakon II. svjetskog rata Svetozar Milošević napustio je suprugu, sinove Boru i Slobodana, te je u Crnoj Gori predavao ruski na srednjoj školi, a 1962. počinio samoubojstvo zbog grižnje savjesti što se ubio njegov učenik kojem je dao slabu ocjenu.

Slobodan Milošević je bio dobar i vrlo povučen đak. Nije bio u dobrim odnosima s majkom, učiteljicom koja je bila neugodna, usamljena žena. Ona se – nakon što su joj obojica sinova otišla na studij u Beograd i ondje se zaposlila, potpuno zanemarivši majku, ne posjećujući je u Požarevcu – 1974. objesila. Ubio se i njezin brat.
Slobodan Milošević bio blizak s Mirjanom Marković, godinu mlađom Požarevčankom koju je upoznao u gimnaziji. Ona je bila pravo partizansko dijete, rođeno u šumi. Njen otac bio je poznati komunistički revolucionar Moma Marković, koji se rodio 1912. u kosmajskom kraju. Bio je prijeratni komunist, dva puta zatvaran, član najužeg vodstva KP nakon što je 1937. Josip Broz Tito odlukom Kominterne postao generalnim sekretarom KPJ. Bio je jedan od organizatora komunističkog ustanka u Srbiji 1941., u kolovozu 1941. organizirao je partijsku aktivnost i partizanski odred u Požarevcu i u tom kraju ostao do ljeta 1942. Ondje se ponovno sreo s 21-godišnjom Verom Miletić, komunističkom aktivisticom koju je upoznao u Beogradu na fakultetu, i s njom organizirao partizanski ustanak. Vera Miletić bila je potomak vojvode iz I. srpskog ustanka, ali mnogi njeni rođaci bili su komunisti. Sestrična joj je bila Davorjanka Paunović – Zdenka, u II. svjetskom ratu Titova ljubavnica, koja je od tuberkuloze umrla 1. svibnja 1945. i pokopana je u dvorištu nekadašnje Titove vile u Užičkoj 15 na beogradskom Dedinju. Vera Miletić postala je ljubavnicom Mome Markovića, ostala u drugom stanju i 10. srpnja 1942. u šumi rodila djevojčicu Mirjanu. Petnaest mjeseci poslije Veru Miletić su na ilegalnom zadatku u Beogradu u jednom stanu uhitili agenti specijalne policije. Znalo se da je ljubavnica Mome Markovića pa su je mučili i 1943. strijeljali.

Nakon rata i partizanske pobjede proširila se glasina da se Vera Miletić loše držala na policiji, da je izdala drugove i partiju, čak je javno žigosana kao izdajnica na 5. kongresu KPJ 1948. Za njenu kćer Mirjanu Marković, o kojoj su se brinuli djed i bakapo majci, ta kontroverza ostala je vječna trauma. Otac Moma Marković priznao je nakon rata svoju kćer, ali se nije za nju brinuo. Živio je u Beogradu, bio veliki partijski i državni funkcionar, a za nju nije imao vremena. Ona je s njim bila samo ljeti. On je 60-ih istisnut iz političkog života. Kad je umro kao usamljeni umirovljenik, kći mu nije došla na pogreb.
Mirjana Marković rasla je uz djeda i baku izvan grada, a kad je pošla u školu, obitelj se preselila u grad, u staru kuću vojvode Milojka Stojkovića od blata s drvenim podom i krovom koji prokišnjava. Bila je usamljena i melankolična. Mnogo je čitala i pisala. U KP primljena je sa samo 16 i pol godina. U osnovnoj organizaciji KP bilo je devet članova, pet mladića glasovalo je za to da je prime, jer je bila najbolji đak, predsjednica omladinske organizacije i sudionica radnih akcija, a četiri djevojke bile su protiv toga, jer su je vidjele kako plače u parku, a to je bilo nedostojno člana partije. Mrtva majka bila joj je idol, često se služila njenim konspirativnim imenom Mira, a stalno pokazuje svoju trajnu vezu s majkom neobičnom simboličnom gestom. I dok je bila najmoćnija žena Srbije, često je u kosi nosila cvijet. U jednom intervjuu objasnila je da je na jednoj davnoj fotografiji njena majka imala takav cvijet u kosi.

Kao mlada komunistička aktivistica u omladinskoj organizaciji upoznala je godinu dana starijeg Slobodana Miloševića u prosincu 1958., kada su zajedno bili u odboru za školski doček Nove godine. U siječanju 1959. dobila je trojku iz povijesti, jedinu među samim peticama, te se nesretna žurila iz škole u knjižnicu da posudi “Antigonu”, knjigu koju je često čitala kako bi se utješila. On ju je toga hladnog dana pratio i tješio. I rodila se ljubav. Analitičari su tvrdili da su, upravo jer su oboje bili iz razbijenih obitelji, počeli rano obiteljsku sigurnost tražiti – jedno u drugom. Vršnjaci su ih zvali “Romeo i Julija”. O toj ljubavi beogradski dnevnik Večernje novosti objavio je svjedočanstvo njihove nekadašnje susjede Bise Milićević: “Sjećam se kako su se on i Mirjana Marković uvijek sastajali u Jug Bogdanovoj ulici. Tada su se nosili žiponi, široke suknje. Njega su zvali Coba, a nju Baca. Ona tanka, sa širokom suknjom i žiponom, lijepa, trči prema njemu. A onda smijeh.”
Milošević je maturirao 1960. i upisao se na Pravni fakultet beogradskog sveučilišta, gdje je već studirao njegov stariji brat Bora. Godinu potom na studij sociologije na Filozofskom fakultetu upisala se Mirjana Marković. Milošević je bio dobar student, aktivan u studentskoj organizaciji i sveučilišnom partijskom komitetu. Na studiju se upoznao s brojnim ljudima, koji su poslije postali prominentni u srbijanskoj politici. Iz studentskog doba najvažnije je bilo njegovo prijateljstvo s Ivanom Stambolićem, nećakom tada najmoćnijeg čovjeka Srbije Petra Stambolića. Njih su dvojica 25 godina bili nerazdvojni prijatelji i politički saveznici. Ivan Stambolić uvijek je bio korak ispred Miloševića u karijeri te bi ga redovito vodio sa sobom na novi položaj kao pomoćnika.

Milošević se kao student jako isticao u političkom radu pa je 1963., kad je imao samo 22 godine, dobio profesionalno političko radno mjesto kao sekretar za ideološko-politički rad Univerzitetskog komiteta CK Beograda i predsjednik Ideološke komisije UK. Diplomirao je 1964., zaposlio se u skupštini grada i tu ostao do 1966. Mirjana Marković bila je također politički aktivna, najprije sekretar osnovne organizacije SK na svom fakultetu, a na drugoj godini izabrana je u ideološku komisiju UK.
Budući da je tako rano dobio profesionalnu partijsku funkciju, a to znači i stalnu plaću, pa nije više ovisio o majčinu novcu, Milošević se mogao oženiti. On i Mirjana Marković vjenčali su se 14. ožujka 1965. kad je ona bila u drugom stanju na četvrtoj godini studija. Ona je nakon udaje zadržala djevojačko prezime. Preselili su se u mali stan u beogradskoj četvrti Karaburma, 20 minuta pješice od autobusne stanice. Posljednjeg dana ljeta 1965. rodilo im se prvo dijete, kći Marija Milošević. Dobila je ime prema partizanski Mariji Bursać, 22-godišnji djevojci iz bosanskog gradića Drvara, koja je poginula 1943. jurišajući na bunkere kod Kulen Vakufa, prvoj ženi koja je proglašena narodnim herojem. A 1974. su dobili i sina Marka.

Sa sveučilišta Milošević je otišao 1966. kad se zaposlio kao savjetnik za privredu predsjednika Skupštine grada Beograda, pa kao rukovodilac službe za gradski informacijski sustav. U rujnu 1968. otišao je u vojsku, u školu protuzračne obrane u Zadar. Dugačka pisma izmjenjivali su svakog dana, neki put i dvaput. Jednom tjedno slali su si i brzojave. Svake subote kad je imao izlaz javljao se telefonom. Jednom ga je posjetila u Zadru. Nakon što se vratio u vojarnu, srela se s prijateljicom iz Zadra i s njom šetala gradom. U izlogu je vidjela sliku jugoslavenskog predsjednika Tita i rekla proročki prijateljici: “Jednom će tako i slike mog Slobodana biti po izlozima.” Ona je očito već vrlo mlada imala ambiciju da od svog muža stvori “novog Tita”. Poticala ga je da politički napreduje. Milošević je nakon studija postao niži partijski funkcionar, potom ga je Ivan Stambolić pozvao da mu bude zamjenik u poduzeću “Tehnogas”, gdje je Stambolić bio direktor. Kad je Stambolić otišao iz “Tehnogasa”, Milošević je preuzeo direktorsku funkciju. Kad je Stambolić postao partijski sekretar na sveučilištu, Milošević mu je postao pomoćnikom.

Miloševiću nije Stambolić bio jedini partijski sponzor. U dobivanju novih jako mu je pomogla supruga. Ona je nakon studija dobila elitni posao na sveučilištu, u čemu joj je nesumnjivo pomogao utjecaj njenog oca Mome Markovića, ali u napredovanju možda joj je još više pomogao sve veći utjecaj strica Draže Markovića, koji je 70-ih godina postao najmoćniji u Srbiji. Zahvaljujući njemu postala je sveučilišni profesor sociologije na Prirodoslovnom fakultetu, a molila je strica da pomogne i njenom mužu u karijeri. S dva jaka sponzora Milošević je brzo napredovao: nakon što je bio direktor Beogradske banke, Stambolić, koji je postao predsjednik Predsjedništva SK Srbije, povukao ga je početkom 80-ih u taj najmoćniji politički forum tadašnje Srbije. Kada je Stamboliću istekao mandat, otišao je na formalno viši položaj predsjednika Predsjedništva SR Srbije, a mjesto partijskog vođe prepustio je 1985. sebi “uvijek vjernom” Miloševiću.

Ali Milošević je htio izići iz Stambolićeve sjene, a u tome mu je ponovno pomogla Mirjana Marković. Njen moćni stric Draža Marković već je sišao s političke scene, a ona je sebi stvorila novu političku bazu, nužnu za napredovanje svog muža. Beogradsko sveučilište imalo je vrlo jaku partijsku organizaciju, koja se smatrala nekom vrstom ideološkog centra tadašnje srbijanske partije. Mirjana Marković već je i sama bila utjecajna kao članica sveučilišnog partijskog komiteta, ali i kao jedan od glavnih zagovornika borbe protiv liberalizma u partiji. S grupom istomišljenika stvorila je jezgru unutar SK Srbije, koja je 23. rujna 1987. na 8. sjednici CK SK Srbije pomogla Miloševiću da slomi svoje protivnike i s njima pomete s političke scene i samog Stambolića. Milošević je, potaknut i od supruge, politički uništio čovjeka koji mu je bio dobročinitelj i kućni prijatelj, gurnuo ga u političku mirovinu i javno ga ponizio za štošta ga optuživši. Samo nekoliko dana nakon tog političkog obračuna u prometnoj nesreći poginula je Stambolićeva kći. Milošević se pojavio na pogrebu, ali Stambolićeva supruga nije od njega i njegove supruge htjela primiti sućut. Nije to bio ni prvi ni posljednji put da je Milošević u usponu na vlast iznevjerio najbliže prijatelje.

Mirjana Marković bila je neprestano uz Miloševića i u ključnom vremenu krajem 80-ih, kad je stvarao nacionalistički pokret u Srbiji, organizirao “događanje naroda”, masovnim mitinzima rušio vlast u Vojvodini, na Kosovu i u Crnoj Gori, kada se pripremao za rat. No, dok su njemu klicali na mitinzima, veličali ga po novinama, ona je u pozadini sve to odobravala, iako to nisu bile komunističke metode, nego su parole kojima se veličao njen muž bile posve nacionalističke. Uskoro se i ona odlučila pojaviti u javnosti, i to kao velika teoretičarka socijalizma. U intervjuu za zagrebački dvotjednik Start u studenome 1988. beogradski novinar Aleksandar Tijanić, današnji direktor beogradske televizije, pitao ju je utječu li u braku Milošević i ona jedno na drugo. Ona je odgovorila: “Kad bih vam rekla da dvoje ljudi koji se poznaju od srednjoškolskih dana, zajedno žive, i pri tome su oboje komunisti i intelektualci, ne utječu jedno na drugo, bilo bi to jeftino prenemaganje, koje je nespojivo sa mnom.” Tijanić ju je pitao: “Kako je to uopće dijeliti život s nekim tko je tako poznat kao vaš suprug?” Odgovorila je: “Nastojimo živjeti kao prije. Najljepše smo živjeli kad je moj muž radio u banci. Nisu u pitanju materijalne vrijednosti, nego više slobodnog vremena.” “Vaš suprug ostavlja dojam, u javnim komunikacijama, energične i asketske ličnosti. Je li takav i u privatnom životu?” “Jest.”

Bio je to njen prvi intervju, poslije ih je davala još, a kako je vrijeme odmicalo, bila je sve više u javnosti, u prvom redu u medijima, ali i kao jedan od glavnih organizatora nove stranke Saveza komunista – Pokreta za Jugoslaviju, koju je početkom 90-ih htjela stvoriti tzv. Jugoslavenska narodna armija, kao politički mehanizam za održavanje SFRJ. Kad je njen muž pokrenuo rat, ona je takvoj politici, koju su vjerojatno u svom stanu zajedno formulirali, javno pružala podršku. Dok su tenkovi JNA pod zapovjedništvom njenog muža razarali Vukovar, a topovi bombardirali Dubrovnik, davala je ratnohuškačke izjave: u jednom intervjuu izjavila je da su “neka obilježja fašizma vidljiva u Hrvatskoj i mogu se usporediti s nacizmom u Hitlerovoj Njemačkoj”.

Kad se Jugoslavija raspala a Slovenija i Hrvatske postale međunarodno priznate suverene države, postala je u Srbiji glavni zagovornik teze da je to samo privremeno i da će se Jugoslavija obnoviti. Nije se pomirila ni s propašću socijalizma u svijetu, i dalje je tvrdila i pisala da je to samo kratkotrajna kriza i da će na kraju socijalizam ipak pobijediti kapitalizam. Od prosinca 1992. počela je u tjedniku Duga objavljivati dnevnik, pun takvih političkih naivnosti, kombinirajući pseudosociološke teorijske rasprave s pričicama iz osobnog života, reminiscencijama o ljetovanju u Dubrovniku, objašnjenjima političkih poteza svog muža, anegdotama iz života svoje djece, posebno sina Marka, najobičnijim probisvijetom i kriminalcem, kojeg je nazivala “mojim Petrom Panom”. A bio je takav niškoristi da nije uspio završiti ni srednju školu.

Mirjana Marković pokazivala je sve više i više želje da se javno angažira pa je pokrenula novu stranku, JUL (Jugoslovenska levica). Njoj je formalno na čelu bio kazališni režiser Ljubiša Ristić, ali njome je zapravo ona upravljala. Od starih intervjua napravila je knjigu “Odgovor”, od dnevničkih zapisa knjigu “Noć i dan”, a tim dvjema knjigama, objavljenima 1993. i 1994., sljedeće su godine neprestano organizirane nove promocije diljem Srbije. Ona je putovala i u Rusiju, Kinu, Grčku, gdje su se objavljivala – što je financirao tadašnji bliski Miloševićev prijatelj, tajkun Bogoljub Karić – prijevodi tih dviju knjiga. Beogradska televizija davala je golem publicitet tim promocijama, njenim susretima sa stranim znanstvenicima, s kojim razgovara o “položaju ljevice u svijetu”, stalno se objavljuju njene nove izjave o njenim knjigama u kojima svojim tanašnim glasom ponavlja svaki put jedno te isto, kako će “nakon sadašnje jugoslavenske noći doći dan”, i to dok je njen muž i dalje raspirivao ratove, zbog čega su – izravnom njegovom krivnjom – ubijani i protjerivani brojni nevini ljudi.

U trci za publicitetom događali su joj se i neugodni debakli: 1994. je primila novinarku američkog mjesečnika Vanity Fair, pričala joj gluposti o povratku socijalizma, pa je objavljen pogrdan članak o njoj i njenom mužu, kojima se smijala američka publika. Bella Stumbo desetak minuta razgovarala je s Miloševićem, ali najveći dio članka bio je razgovor s njegovom suprugom. Članak u Vanity Fairu bio je duhovit prikaz tadašnje situacije u Srbiji, zgodna spekulacija ne vlada li Srbijom zapravo Mirjana Marković, reportaža o tome kako izgledaju prostori gdje se kreću Milošević i njegova supruga, zainteresirana da razgovara za Vanity Fair kako bi i u SAD-u propagirala svoju novu knjigu. Bio je to sudar vickaste američke novinarke, koja je došla napraviti satiričnu reportažu iz neobične zemlje, i Mirjane Marković, rigidne marksističke “znanstvenice”, uvjerene da će se socijalizam u svijetu obnoviti u sljedećem stoljeću, koja o tome govori bez imalo skepse i bez tračka humora: “Ja sam ljevičar za 21. stoljeće, jer komunizam je jedina nova ideja u ovom stoljeću, koja će promijeniti svijet kad se rodi nova ljevica i onda ćemo mi promijeniti i lice Zapada.”

Mirjanu Marković američka je novinarka opisala u nekoliko rečenica: “Debeljuškasta ženica, koja bio mogla biti i zgodna da se koji put nasmije, ali to nikad ne čini, odjevena u crnu haljinu koju je teško opisati, nenamazana, a svojoj taštini jedino popušta u tome što kosu boji u crno. Dva sata razgovora sjedila je ledena, ukočena kao poljski miš, odgovarajući na pitanja tankim glasićem preko prevodioca.”

Kad su u sklopu Miloševićeva plana podjele Bosne Srbi u Srebrenici pobili 8000 ljudi, ona je u Dugi i dalje ispisivala svoje gluposti. O kvaliteti pseudoliterarnih radova Mirjane Marković najbolje govori anegdota koju je 1996. zabilježio beogradski tjednik Vreme: “Domaće zadaće uvijek su bile mora za učenike osnovnih škola, tradicionalno opterećene opsežnim gradivom, a u posljednje vrijeme još i zbunjene naglim promjenama u nastavi povijesti i zemljopisa (partizani i četnici, najviša planina Jugoslavije i slično). Tako ni 12-godišnja djevojčica, đak 5. razreda jedne beogradske osnovne škole, vjerojatno nije bila oduševljena kada joj je nastavnik srpskog dao domaću zadaću \’Zimski san\’. Kako raspoloženje ne odlaže izvršenje, dijete je svoj posao obavilo, pa čak i pročitalo svoju domaću zadaću u školi na satu. Nastavniku se sastavak svidio, pa ju je pohvalio, a pohvaljena djevojčica nije propustila da se zbog toga kod kuće pohvali roditeljima. Njena majka je stoga pročitala njen sastavak i shvatila da je riječ o ushićenim opisima zime, gotovo doslovno prepisanim iz dnevnika dr. Mire Marković, supruge predsjednika Slobodana Miloševića, inače profesora beogradskog sveučilišta i ruskog akademika, koji ona redovito objavljuje u magazinu Duga. Valja napomenuti da nastavniku ništa nije bilo sumnjivo – čovjek je procijenio da razina pročitanog štiva odgovara uzrastu njegove učenice. Malu podvalu vjerojatno nije primijetio i stoga što vjerojatno ne kupuje novine, pa nema priliku čitati \’sočinjenija\’ dr. Mire Marković. Nema čovjek novaca, prosvjetni je radnik.”

Milošević je bio preinteligentan čovjek odličnog političkog instinkta da ne bi shvatio kako su sve te promocije njegove supruge besmislica, koja njemu može politički samo škoditi. Ponašao se upravo suprotno od svoje tašte supruge, nije davao intervjue, izbjegavao javnost, nije se volio ni s kim susretati, čak nije imao ni potrebu da prošeće Beogradom, jer mu je instinkt govorio da mračne operacije kakve je on vodio treba obavljati izvan vidokruga javnosti. Ali bivalo je sve jasnije da taj moćni čovjek, pred kojim su svi Srbi drhtali, i sam drhće pred jednom osobom – svojom suprugom Mirjanom. Njenoj taštini ništa nije mogao odbiti, pa ni tu glupu samopromociju po Srbiji i diljem svijeta. To što je on to dopuštao pokazivalo je da je ta glupa, lakomislena i slavohlepna pseudosociologinja u kući Miloševićevih bila moćnija i od najmoćnijeg čovjeka Srbije.

U drugoj polovini devedesetih godina vlast Slobodana Miloševića počela se polako urušavati zbog jačanja otpora demokratskih političkih snaga u Srbiji, ali i jačanja međunarodnog pritiska. Kada je Miloševićeva Socijalistička partija Srbije 1996. godine izgubila na lokalnim izborima, Milošević je bio sklon prepuštanju vlasti opoziciji u pojedinim sredinama, među ostalima i u Beogradu, čemu se Mirjana Marković žestoko usprotivila. Tada su prvi puta ljudi iz njihovog okruženja primijetili da je ona u obrani vlasti postala mnogo rigidnijom od njega. Ona je bolje shvaćala posljedice njegovog gubitka vlasti – to neće biti samo odlazak s vlasti, nego vrlo vjerojatno i odlazak u zatvor, i to ne samo njega, nego možda i nje, pa i njene djece, jer su ona bila umiješana u nezakonite poslove. Kćerka Marija pod sumnjivim je okolnostima postala vlasnica radiostanice, a sin Marko je u Požarevcu sudjelovao u velikom krijumčarskom kriminalu vrijednom milijune dolara. Marijanin radikalizam bio je sve vidljiviji i u njenim kolumnama u Dugi gdje je sve žešće kritizirala protivnike svog supruga, ali i one njegove suradnike koji nisu bili dovoljno oštri prema njegovim protivnicima. Posebno je počela vrijeđati oporbenog političara, vođu Srpskog pokreta obnove, Vuka Draškovića i njegovu suprugu Danicu koji su postali radikalni neprijatelji bračnog para Milošević nakon što su ih 1993. godine tijekom demonstracija uhitili Miloševićevi policajci. Divljački su ih pretukli još tijekom vožnje u \’marici\’, te potom zatvorili; a možda bi ih i ubili u da nije bilo intervencije Danielle Mitterrand, supruge francuskog predsjednika. Nakon što je 1997. godine u jednoj kolumni Mirjana Marković izvrijeđala Danicu Drašković i njenu obitelj, te za nju rekla da je luđakinja, Danica Drašković uzvratila joj je u organu svoje stranke Srpska reč, vrlo plastično i točno opisavši najmoćniju ženu Srbije pred kojom je drhtao srpski vožd Slobodan Milošević: “Njeno pisanje o meni ispada smiješno u očiglednoj želji da omalovaži moju obitelj ne bi li me tako približila sebi, ženi bez ikakve obitelji – ni ugledne ni neugledne, tikvi bez korijena, ženi rođenoj u šumi – u zemunici sela Brežan s one strane Morave, izvanbračnom plodu iz razuzdanog partizanskog trenutka šumskog orgijanja.

Prema pisanoj povijesti njene partije, rodila ju je žena ubijena zbog izdaje svojih partijskih drugova, a kao kćer ju je, po zadatku, priznao jedan partizan iako je postojala sumnja u njegovo očinstvo, zbog čega ona vjerojatno nije s njim razgovarala gotovo cijeli život niti otišla na njegov sprovod. Ona, odrasla u krvi tristotinjak ubijenih žrtava majčine izdaje i u moru krvi drugih nevinih žrtava komunizma kojom se hranila 53 godine svoga života; ona, koja je zajedno sa svojim mužem uništila cijelu jednu državu, pobila na stotine tisuća ljudi, žena, djece i staraca bombama i haubicama koje su ispaljivane po naredbama iz njenog krvavog bračnog kreveta; ona, koja je porušila i spalila stotine gradova i sela vojskom, tenkovima i oružjem koje je slala iz Beograda i cvijećem ih ispraćala da siju smrt; ona, koja je obeskućila stotine tisuća nesretnika koji još uvijek lutaju svijetom i Srbijom tražeći kruh i krov nad glavom, ona je mentalno zdrava, a ja sam za nju mentalno oštećena jer sam javno poželjela da takvih kao što je ona više nema, i što sam se čudila kako nitko od unesrećenih, obeskućenih i osirotjelih ne diže ruku na one koji smislili, naređivali i izvršili toliko zlo.

A možda je drugarica iz Požarevca u pravu, ja možda i jesam mentalno oštećena jer nisam 1993. godine, poslije batina koje sam dobila od nje i njenog muža, otišla u njenu kuću da joj s glave isčupam periku i otkrijem rupu na tjemenu, da joj leđa, ruke i noge prebijem kao ona meni – jer to je bila moja građanska dužnost. Kako to nisam uradila, sigurno nisam normalna, kao ni svi građani Srbije i Jugoslavije koje su oni na razne načine unesrećili, a koji šute i trpe, i čekaju da ih Bog kazni ili da mirno odu s vlasti.” Bilo je to doba kada je Mirjanu Marković počela hvatati panika pa je ona preko svojeg muža, ali i sama, tražila od tajne policije da zaoštri akcije protiv njihovih protivnika. Bilo je to doba kada su se u Srbiji zaredala i tajnovita politička ubojstva i neuspjeli atentati: dva neuspjela atentata na Draškovića,, ubojstva policijskih generala i ministara, ubojstvo poznatog novinara Slavka Ćuruvije na ulici, otmica političkog umirovljenika Ivana Stambolića koji je, kako je kasnije ustanovljeno, smaknut i pokopan na Fruškoj gori.

No unatoč toj represiji, Miloševićevima se polako počela urušavati vlast, posebno nakon što je NATO pakt 1999. godine izvršio zračne napade na Srbiju zbog Miloševićevih zločina na Kosovu. Usred bombardiranja, kako bi se obratila američkoj javnosti, Mirjana Marković je 6. svibnja 1999. godine dala intervju slavnom američkom televizijskom voditelju Danu Ratheru. Odgovorila je na većinu Ratherovih pitanja, a posebno se uzbudila na Ratherova pitanja o srpskim zločinima nad kosovskim Albancima: “Pa to nije istina! Srbi ne provode nikakve zločine nad Albancima, i ja sam sigurna u. To je kao da mi vi kažete da je danas srijeda, a ja znam da je danas subota.” Tvrdeći da zločina nema, istakla je: “Nisam izašla ovdje pred lice svijeta da lažem.” Na svako pitanje o zločinima, uzbuđeno bi vikala: “Nije istina da srpski vojnici siluju Albanke. To nije istina. Oni kažu da to nije istina, i to nije istina.” U jednom trenutku je posebno naglasila: “Ubijanje Albanaca? Pa to je laž. Zašto mi ne vjerujete? Ja volim sve ljude, sve narode. Pa za mene je najbolja zemlja bila bivša Jugoslavija gdje su narodi živjeli u slozi. To je bila najbolja država na svijetu i ja sam je voljela. U svim udžbenicima svijeta piše”, rekla je, “da mi Srbi nismo osvetoljubivi.

Petsto godina bili smo pod okupacijom Turaka zbog kojih je Srbija jako nazadovala, ali mi ipak ne mrzimo Turke.” Iako je rekla da joj je neugodno govoriti o samoj sebi, na pitanje da li je istina da ima presudan utjecaj na svojeg supruga rekla je da su \’oni jedna složna obitelj s bliskim odnosima\’. Pričala je i o svojoj djeci, mladoj generaciji okrenutoj Zapadu. Izjavila je da najmoćnije zemlje svijeta koriste najnovija dostignuća kemije, fizike, matematike, pa i astronomije za rat protiv Srbije, te kako NATO želi stvoriti novi svjetski poredak najbrutalnijim sredstvima; želi vezati narode željeznim lancima, a ne svilenim koncima. “Ja mrzim novi svjetski poredak”, rekla je, “taj je izraz posljednji upotrebljavao nacistički vođa Hitler i probao ga je provesti plinskim komorama i uništavanjem Židova, kao što se sada pokušava uništiti jedan mali narod, Srbi.” Tu ju je Rather prekinuo, te upitao da li zna da mnogi Amerikanci njenog supruga Slobodana Miloševića smatraju modernim Hitlerom. Mirjana Marković je bijesno odgovorila: “To je laž. To je kao da mi kažete da je sada siječanj i da pada snijeg, a danas je 1. svibanj i vani je proljeće.

Da bi netko bio novi Hitler, morao bi biti nositelj mržnje protiv jednog naroda, da prijeti tom narodu i drugim narodima, da se širi. Moj muž niti mrzi neki narod niti vrši nasilje nad njim. On ne mrzi druge narode, ne širi se na druge narode niti ne ugrožava regionalni ambijent, ne prijeti svjetskom miru i civilizaciji, kao što je to činio Hitler. On je samo moralna snaga koja štiti jedan narod. Njega optužiti da je novi Hitler zvuči kao najgori cinizam. U vašim američkim filmovima često se događa da na početku filma netko bude prikazan kao loš momak, a onda se tijekom filma pokaže da je dobar momak. Tako će se i ovdje pokazati. Moj muž nikoga ne ugrožava niti je ugrožavao.” Režim njenog muža srušen je u beogradskim demonstracijama 5. listopada 2000. godine. Od muža je zatražila da naredi vojsci da slomi demonstrante, ali on za to više nije imao snage. Milošević je nakon svrgnuća pritvoren u kućni zatvoru na Dedinju. Mirjana se i dalje mogla slobodno kretati, imala je i putovnicu pa je nekoliko puta putovala u Moskvu gdje je živio Miloševićev brat Boro koji je tamo stvorio čvrste veze u ruskom vodstvu kao jugoslavenski ambasador u Rusiji. Bilo je očito da priprema odstupnicu za sebe i svoju obitelj, željela je da se svi sklone u Moskvu.

Njen sin je u to vrijeme zauvijek napustio Jugoslaviju i skrasio se u Rusiji. Početkom 2001. godine njemački tjednik Der Spiegel objavio je senzacionalni izvještaj iz Beograda u kojem je dopisnik tog tjednika iz jugoslavenskog glavnog grada na temelju činjenica, pretpostavki i glasina pokušavao rekonstruirati stvarnu pozadinu ubojstava koja su se događala u SR Jugoslaviji posljednjih godina Miloševićeve vlasti, a koja nisu bila razjašnjena. On je tvrdio da iza njih nije stajao Milošević nego njegova preambiciozna supruga Mirjana Marković. Supruga srpskog vožda Slobodana Miloševića, tvrdio je njemački list, naručivala je ta ubojstva, a izvršavali su ih njemu podčinjeni ljudi u tajnim službama. Ubojstva je naručivala, tvrdi Der Spiegel, svaki puta kada bi joj se učinilo da su ugroženi neki vitalni interesi njene obitelji. Kada bi se pojavila neposredna opasnost za obitelj, Mirjana Marković telefonom bi pozvala šefa tajne sluzbe, nedavno uhićenog Radeta Markovića, i rekla: “Mislim da taj slučaj treba definitivno riješiti.” Riječ \’definitivno\’ značila je da osobu koja je pravila nevolje obitelji Milošević, treba ukloniti. Prema tvrdnjama novina Der Spiegel, motivi Mirjane Marković za \’definitivno\’ rješavanje nekih problema bili su trojaki: ugroženost obiteljskih prihoda, osobna uvrijeđenost i opasnost po vlast njenog supruga. Uklanjali su se oni ljudi, tvrdi Der Spiegel, koji su znali previše o izvozu oružja u Afriku, Palestinu i Irak, ljudi koji su bili upućeni u tajne račune i transfere novca u inozemstvo te oni koji bi mogli svjedočiti protiv \’beogradskog despota\’ o njegovim ratnim planovima i nalozima za pokolje.

Der Spiegel je također tvrdio da je bivši šef srbijanske partije i predsjednik Srbije Ivan Stambolić ubijen jer je znao detalje o financijskim manipulacijama Slobodana Miloševića koji ga je naslijedio na mjestu prvog čovjeka Srbije. Slobodan Milošević i Mirjana Marković plašili su se da bi on i politički mogao ugroziti njihovu vlast pa je zato ona ustrajala na njegovom smaknuću. Der Spiegel je iznio i navodnu pozadinu ubojstva visokog policijskog zapovjednika, šefa javne policije Radovana Stojičica – Badže. I za ovo ubojstvo kaže da je povezano s obitelji Milošević. Stojičić je bio vjeran Slobodanu Miloševiću, ali je navodno ubijen jer je pljusnuo Miloševićeva sina Marka, i to zato jer je nagao i bahati Marko Milošević policajcu, koji ga je zaustavio prilikom prometne kontrole kod Požarevca, prislonio pištolj na sljepoočnicu i – opalio. Tu pljusku njenom sinu, uvrijeđena majka nije mogla podnijeti i otac je morao pristati na Stojičićevo smaknuće nekoliko tjedana nakon tog izgreda. List je optužio Mirjanu Marković da je odgovorna i za atentat na makedonskog predsjednika Kiru Gligorova.

Der Spiegel je tvrdio da je ujesen 1998. godine smijenjen jedan od najvjernijih Miloševićevih suradnika, šef tajne službe Jovica Stanišić jer je počeo prigovarati da naloge za smaknuća sve češće izdaje predsjednikova supruga. Njega je tada zamijenio poslušniji Rade Marković. Odgovor Mirjane Marković na tu tešku optužbu njemačkog lista stigao je vrlo brzo u tjedniku Vreme. U objavljenom intervjuu, na pitanja novinara Svetlane Vasović i Igora Mekine o tim optužbama, Mira Marković tvrdila je da je riječ o \’običnim glupostima\’. Izjavila je da i njen muž smatra optužbe glupostima i siguran je da će \’narod to shvatiti\’ pa ne vide potrebu da javno opovrgnu medijske optužbe. Mirjana Marković je rekla: “SDB je, koliko sam ja shvatila, samostalna institucija i, kako izgleda, često nedovoljno obaviještena. Što se tiče vlasnika lista Dnevni telegraf, Slavka Ćuruvije, on se davno prije smrti preselio sa svojim poslovima u Crnu Goru i mislim da njegova smrt nema nikakve veze sa politikom.

A što se mene osobno tiče, i moje uloge u atentatima na ministra policije Srbije i predsjednika makedonske države, da se ne radi o smrti jednog čovjeka i teškoj povrjedi drugog, te bi dvije \’optužbe\’ bile inspirativna tema za traktat o tome kako mržnja i zlo mogu degradirati razum i inteligenciju. Čekam da me uskoro optuže za izazivanje rata u Čečeniji, poplave u Indiji, otmicu Alda Mora, niske temperature u Sibiru. Čak i ako je i od političkih protivnika i osobnih zlobnika – previše je. Ali je, prije svega, glupo.” Nekoliko je riječi rekla i o nestanku Ivana Stambolića: “Ivan Stambolić je bio prijatelj mog muža, ali nismo imali naročito razvijene prijateljske obiteljske odnose. Ivan Stambolić je napustio politiku i moj muž mu je, na njegovu želju, omogućio da bude direktor Jubmes banke. Nije više s njim imao nikakvih osobnih kontakata, a ni političkih jer se Stambolić više nije bavio politikom. U mojoj obitelji nije bilo nikakve nesklonosti prema obitelji Ivana Stambolića, a njega nismo ni spominjali. Došla su nova i burna vremena, a Ivan Stambolić je ostao u prošlosti.

Kada je moj muž obaviješten o nestanku Ivana Stambolića prije nekoliko mjeseci, dao je nalog ministru unutrašnjih poslova Srbije da učini sve da se Ivan Stambolić nađe ili barem sazna gdje je i o čemu je riječ. Dok se nalazio na mjestu predsjednika države, tu informaciju nije dobio.” Na tvrdnju o ogromnom bogatstvu, koje su navodno prigrabili i članovi njihove uže obitelji u vrijeme vladavine Slobodana Miloševića, Mira Marković odgovara: “Mediji su početkom listopada tvrdili da je moj muž nakon 6. listopada prebacio tri aviona zlata negdje u svijet, da ima račune u stranim bankama, i da je bogat čovjek. Sada te avione više nitko ne spominje; u stranim, a ni u domaćim bankama on nikada nije imao nijedan račun, osim tekućeg na koji je primao plaću. Od 1. listopada Slobodan, iako na to kao bivši državni dužnosnik još šest mjeseci ima pravo, ne prima ni plaću. Najružnije od svega je što se u medijima još uvijek može pročitati ili čuti vijest da se Slobodan materijalno okoristio svojim dugogodišnjim predsjedničkim položajem.

Svaki direktor nekog boljeg poduzeća ili predsjednik neke veće općine raspolaže s više materijalnih dobara od njega, a o ministrima i da ne govorim. Neka nova vlast provjeri strane račune, stambene kvadrate, novac potrošen na školovanje djece u inozemstvu, javnost će zasigurno biti vrlo iznenađena rezultatima. Kada bi to netko u novoj vlasti smio i htio uraditi, i oni sami i mnogi novinari, kao i veliki broj građana, morali bi se ispričati Miloševiću. Ako postoji čovjek koji od države nije ništa uzeo, a ni dobio, to je on. Ako postoji čovjek kojem je ova država nešto duguje, to je on.” Mirjana i Slobodan Milošević živjeli su u autističnom svijetu, naređivali zločine, a potom uvjerljivo dokazivali svoju nevinost. Milošević je tako djelovao petnaest godina , vukao konce iza kulisa, izdavao naređenja svojim vjernim slugama na neslužbenim sastancima u četiri oka jer nikada nije imao hrabrosti preuzeti odgovornost za svoja djela na javnim sastancima. I on i njegova supruga bili su uvjereni da će tim neslužbenim donošenjem odluka i naredbi izbjeći svaku odgovornost za svoje zločine. U posljednjem intervjuu što ga je dala u tjedniku Vreme, Mirjana Marković je sa čuđenjem ponovno pitala “pa što moj muž ima sa rušenjem Vukovara, to je radila jugoslavenska vojska, a on je bio predsjednik Srbije”.

Tako Milošević nije navodno imao nikakve veze s bombardiranjem Sarajeva, pokoljima u Srebrenici, sa stotinama tisuća izbjeglica koji su pred terorom njegovih ljudi pobjegli s Kosova, ali niti sa zločinima u Srbiji, ubojstvom novinara Slavka Ćuruvije, pokušajem ubojstva Vuka Draškovića izmišljenom prometnom nesrećom na Ibarskoj magistrali, otmicom i ubojstvom svog političkog mentora Ivana Stambolića, s brojnim zločinima i stradanjima nevinih ljudi diljem bivše Jugoslavije. Bio je uvjeren da će i nakon gubitka vlasti, moći tvrditi da on ništa nije naredio i da je službeno nevin jer nigdje nema njegova potpisa. Kukavički se želio izvući smatrajući da će njegovi podređeni preuzeti odgovornost. No ipak nije uspio u namjeri da izbjegne odgovornost. U dramatičnim okolnostima u noći s 30. ožujka na 1. travnja 2001. godine, nakon što je njegova kći Marija pucala na posrednika u njegovoj predaji, Čedu Jovanovića, uhićen je i prebačen u beogradski centralni zatvor. Iako je u početku vrlo teško podnosio zatvorske dane, naučio se zatvorskoj disciplini i redu; više mu nije bilo nezgodno što ne smije imati remen, kravatu i vezice za cipele i što je cijele dane odjeven u trenirku. Shvatio je kako je u zatvoru najvažnije dobro iskoristiti vrijeme za šetnju i rasporediti vrijeme u ćeliji. Jako je bio zadovoljan zatvorskom hranom, a mogao je jesti i hranu koju mu je od kuće u paketima donosila supruga Mirjana Marković.

U beogradskom centralnom zatvoru bio je do 28. lipnja 2001. godine kada ga je vlada premijera Zorana Đinđića izručila Haaškom sudu. Mirjana Marković ga je nekoliko ga je puta posjetila u Haagu. U veljači 2003. godine ponovno je otputovala avionom iz Beograda, ali ovaj put ne za Haag, nego za Moskvu gdje je već dvije i pol godine živio njen sin Marko koji se tamo sklonio zbog istrage beogradskih vlasti o njegovim nezakonitim poslovima u Požarevcu. Pod istragom se početkom 2003. godine, zbog nekih mešetarenja u vezi nekretnina, našla i Mirjana Marković. Beogradske vlasti su putem njenog odvjetnika pozvale Mirjanu Marković da se što prije vrati u Beograd kako bi je ispitali, a budući da ona to nije učinila, za njom je objavljena međunarodna tjeralica. Bila je to za nju, ali i za Miloševića, vrlo nezgodna stvar. Ruske se vlasti, doduše, nisu obazirale na tjeralicu, ali je ta tjeralica onemogućila Mirjanu Marković da i dalje posjećuje muža u Haagu. Njen sin također nije mogao otići u Haag, ali Miloševića nije posjećivala ni njegova kćerka koja je postala vjerski fanatik, preselila se u Crnu Goru i tamo postala sljedbenica lokalne nepriznate crnogorske pravoslavne crkve. Milošević je tijekom svojih zatvorskih dana teško prihvaćao činjenicu da ga nitko od članova obitelji ne posjećuje. Obitelj mu je sve više nedostajala, posebno njegova supruga, s kojom je od gimnazijskih dana bio nerazdvojan i koja je imala ključnu ulogu u cijelom njegovom životu koji je završio u haaškom zatvoru Scheveningen. Posljednjih mjeseci radio je sve veći pritisak kako bi je ponovno vidio. Mislio je da bi to mogao postići zahtjevom da mu se odobri odlazak na liječenje u Moskvu gdje se ona nalazila. Sud mu to nije odobrio. Nekoliko dana nakon toga on je umro. Ona je u svojoj prvoj izjavi nakon njegove smrti obznanila da smatra kako je haaški sud tom svojom odlukom ubio njenog muža.