Objavljeno u Nacionalu br. 539, 2006-03-13

Smrt Slobodana Miloševića za Haaški sud je katastrofa jer je osnovan u prvom redu da bi njemu sudio, ali i jer se kroz duljinu suđenja razotkrila sva sporost i neefikasnost suda

Smrt haaškog optuženika Slobodana Miloševića za Međunarodni kazneni sud za zločine na prostorima bivše Jugoslavije prava je katastrofa iz najmanje tri razloga. Kao prvo, smrću Slobodana Miloševića Haaški je sud izgubio svojega glavnog optuženika, čovjeka zbog kojeg je on zapravo i osnovan.

Neovisno o tome što se stalno tvrdilo da će Haaški sud suditi svim glavnim zločincima neovisno o tome koje su narodnosti, da se neće gledati iz koje je države koji zločinac, te da će im određivati kazne isključivo prema težini njihovih djela, on je ipak osnovan u prvom redu kako bi se sudilo Slobodanu Miloševiću, jer je on bio pokretač ratova i zločina na tlu bivše Jugoslavije, pa su svi počinjeni zločini izravno ili neizravno posljedica onoga što je on započeo. Ma koliko se mnogo govorilo o drugim počiniteljima zločina, čak i onima koji su, poput zapovjednika Vojske Republike Srpske Ratka Mladića krivi za grozne pojedinačne zločine, kao što je Mladić kriv za 8000 mrtvih u Srebrenici, sve što se na tlu bivše Jugoslavije događalo u desetljeću ratova – od rata u Sloveniji, do onog na Kosovu – potječe od njega. Ma koliko se u prvom redu Srbi trudili tvrditi kako su za zločine odgovorne sve strane, Milošević je bio samo jedan, a svi oni – pa i Mladić, Radovan Karadžić, a pogotovo zločinci iz drugih naroda, njemu nisu bili ravni.

Budući da je sada Haaški sud izgubio glavnog protagonista, on je izgubio mnogo i od samog razloga svojeg postojanja. Suđenje Miloševiću bilo je jedino koje je stvarno opravdavalo njegovo postojanje, jer sva ostala suđenja koja su u tijeku, na primjer vođi pobunjenih hrvatskih Srba Milanu Martiću, tzv. Vukovarskoj trojci, Naseru Oriću, te ona koja se očekuju kao što su suđenja Vojislavu Šešelju ili Anti Gotovini, nemaju niti će imati takav politički naboj. To neće imati ni suđenja Mladiću i Karadžiću, ako se oni uopće pojave u Haagu. Suđenje Miloševiću nije bilo suđenje nekom lokalnom zapovjedniku za pojedinačni pokolj, za maltretiranje zatočenika u logoru, za rušenje džamije ili mosta, nego suđenje u kojem je trebalo utvrditi tko je bio povijesno odgovoran za agresiju, genocid, za strahovita stradanja milijuna ljudi, tko je bio kriv za tragediju jugoslavenskih naroda 90-ih godina u cjelini, da se utvrdi povijesna odgovornost, i to ne samo pojedinaca, nego i zajednica kojima su bili na čelu. Zbog toga je, uostalom, sud i osnovan, da utvrdi povijesnu odgovornost i istinu, kako bi to određivanje krivnje bio kamen temeljac za izgradnju novih odnosa među narodima koji žive na prostorima bivše Jugoslavije. Taj zadatak sud nije obavio, niti će ga ikada moći obaviti.

Drugi razlog zbog čega je ovo katastrofalan udarac za Haaški sud jest činjenica da je ova smrt potpuno razotkrila svu neefikasnost i nesposobnost tog suda. Milošević je isporučen sudu 28. lipnja 2001., dakle prije skoro četiri godine i devet mjeseci, a nije mu završeno niti suđenje u prvom stupnju. Nakon Drugog svjetskog rata međunarodni suci u Nürnbergu sudili su dvadesetčetvorici najvećih nacističkih zločinaca za počinjena nedjela koja su bila gora od onih Miloševićevih, te pravno kompliciranija zbog toga što tada nisu postojale međunarodne pravne norme za neka od počinjenih djela, pa je cijelo suđenje, ipak, završeno u samo jedanaest mjeseci. Osuđenici su smaknuti ili poslani u zatvor samo 18 mjeseci nakon kraja rata. Nema nikakva opravdanja što je suđenje Miloševiću toliko trajalo, niti se to može opravdati činjenicom da je Milošević često bio bolestan, pa je suđenje nekoliko desetaka puta odgađano. Tužiteljstvo i sudsko vijeće, koje je inače samu proceduru vodilo vrlo uredno i precizno, morali su reducirati optužnicu na ključne stvari, skratiti proces i osuditi Miloševića. Ni u Nürnbergu se optuženima nije sudilo za svaki zločin što su ga nacisti počinili. To dugotrajno suđenje počelo se doimati samo sebi svrhom, kao sredstvo kojim će dobro plaćeni suci, tužitelji i činovnici sa suda produljivati svoje goleme apanaže i sinekure.

Treći razlog je taj što će sada biti otežana bilo kakva tzv. suradnja Srbije s Haaškim sudom. Nakon što je vijest o Miloševićevoj smrti objavljena u Srbiji javili su se brojni njegovi srpski apologeti koji su tvrdili da je on u zatvoru ubijen. Neki su to tvrdili u doslovnom smislu, dokazivali da je otrovan, što navodno potvrđuje i jedno Miloševićevo pismo, a drugi u prenesenom, tvrdeći da je to produženo suđenje i maltretiranje bilo namjerno zamišljeno da bi ga se otjeralo u smrt. Bilo kako bilo, mnogi su u Srbiji danas uvjereni da je haaški zatvor zapravo svojevrsno stratište srpskih zatvorenika, od kojih su već četvorica tamo umrla.

Sudskom vijeću se predbacuje što nije prihvatilo Miloševićev zahtjev da mu se omogući da ode u Moskvu na liječenje, iako je sasvim jasno da to vijeće nije moglo odobriti, jer nije imalo nikakvih pravih jamstava da bi se on vratio u Haag. No ta jedina logična odluka sada se iskorištava kako bi se srbijanska javnost uvjerila da je sudsko vijeće tu odluku donijelo da ubije Miloševića prije kraja suđenja, jer je on svojom navodno briljantnom obranom razbio sve argumente tužitelja. Vodeći ljudi Srpske radikalne stranke već mjesecima govore kako sud u Haagu odgađanjem suđenja njihovom vođi Vojislavu Šešelju, te njegovim smještanjem u vrlo nepovoljan dio zatvora, i njega želi ubiti jer ga se boji. U takvoj atmosferi teško je očekivati da će srbijanske vlasti uložiti veći napor da uhite i isporuče Ratka Mladića, za što im je dan rok do početka travnja, u protivnom će biti prekinuti pregovori o stabilizaciji i pridruživanju s Europskom unijom. Nakon Miloševićeve smrti Mladić i Karadžić, vidjevši kako je on završio, imaju još manje razloga da se predaju, a oni koji ih iz srbijanske strukture vlasti čuvaju i koji se protive suradnji s Haaškim sudom imaju još manje razloga da takav svoj stav mijenjaju. Bez Miloševića oslabljeni Haaški sud bit će još manje relevantan bez Mladića i Karadžića. A ako se oni tamo ne pojave, gubi se svaki smisao tribunala, pa i presuda koje su izrečene do sada.

To su tri ključna razloga zbog čega će se Haaški sud teško oporaviti od ovog udarca, te vratiti autoritet i ugled koji je trebao imati, te i imao u prvim godinama kada je počeo raditi. Sud je, nesumnjivo, bio potreban, jer lokalna pravosuđa nisu bila sposobna suditi ratnim zločincima. Istinu je trebalo utvrditi, ali kako se to u Haagu pokušalo napraviti, nije se pokazalo dobrim. Za to što je stvar krenula loše krivi su oni koji su sud vodili, a na glavnoj haaškoj tužiteljici Carli Del Ponte posebna je krivnja zbog neobična načina kako je pisala i dizala optužnice. Ona je u nedjelju na konferenciji za tisak u Haagu željela odati dojam kako se ništa bitno nije dogodilo, kako je na suđenju ipak pokazan kakav je zločinac Milošević bio, te kako očekuje da će se sada ubrzati izručivanje Mladića i Karadžića, jer je, kaže ona, dobila uvjeravanja iz Beograda da neće biti promjena u njegovoj suradnji s Haaškim sudom. Ništa, međutim, nije više kako je bilo, a za to je ona najviše kriva.
Odjednom tu ženu, koju su do sada mnogi hvalili, najviše optužuju da je odgovorna što Milošević nije na vrijeme i formalno proglašen jednim od najvećih svjetskih zločinaca nakon Drugog svjetskog rata, što nije sudskom presudom proglašen odgovornim za agresiju i genocid, masovne zločine i protjerivanje golemog broja ljudi. Upravo je ona podigla optužnicu protiv njega, i to baš zbog toga, ali je u svojoj megalomaniji napisala tako opsežnu optužnicu da se suđenje Miloševiću jednostavno nije moglo završiti ni u kakvom razumnom vremenu. A tako je učinila zato što u karakteru te sitne ženice, visoke jedva 152 centimetra, postoji doza megalomanije i arogancije, koje je uvijek pokazivala.

Rodila se 9. veljače 1947. u Luganu u talijanskom dijelu Švicarske. Prvo je razmišljala da ode u liječnike kao njena dva starija brata, ali je ipak upisala pravo, koje je studirala u Bernu, Genevi, te u Londonu. Nakon diplome radila je u jednom privatnom odvjetničkom uredu, potom je 1975. otvorila vlastiti ured, a 1981. otišla je u tužilaštvo. Jedan njen biograf napisao je da je to učinila jer je shvatila da joj taj posao više odgovara “budući da nije vjerovala da su svi njeni klijenti nevini”.
Prvo je bila istražni sudac, a potom je postala oblasni tužitelj za Lugano. U tom inače mirnom bogatom gradu, gdje žive i mnogi inozemni bogataši, mnogi sumnjive imovine, glavni kriminal bio je financijski, jer su u tamošnjim bankama razni kriminalci polagali na kojekakve načine stjecani novac, pa je ona tako uglavnom proučavala ilegalno kretanje novca trgovaca oružja, krijumčara droge i cigareta, mafijaša, posebno onih iz susjedne Italije. Tijesno je surađivala s talijanskim tužiteljima, među ostalim i sa slavnim Giovannijem Falconeom, koji je pokrenuo veliku akciju protiv mafije. Kada je jednom posjetila Falconea u Palermu, otkriveno je da su mafijaši kivni na nju u podrumu vile gdje je odsjela postavili 40 kilograma eksploziva, koji je srećom otkriven prije nego što je aktiviran. Njezin kolega Falcone nije imao tu sreću pa su ga mafijaši zajedno sa suprugom ubili eksplozivom postavljenim na autocesti. Zbog tih svojih istraga ona je dobila stalnu zaštitu, bila je jedina osoba u Švicarskoj koju su čuvali 24 sata dnevno.

O njoj se počelo mnogo govoriti kada je pokrenula istrage protiv nekih vrlo poznatih ljudi, ruskog predsjednika Borisa Jeljcina osumnjičila je za suradnju s ruskom mafijom, zaplijenila je 118 milijuna sumnjivo zarađenih dolara s računa brata meksičkog predsjednika Carlosa Salinasa, blokirala je račun pakistanske premijerke Benazir Bhutto zbog sumnje na korupciju. Kada se na haaškom Međunarodnom kaznenom sudu za zločine na tlu bivše Jugoslavije 1999. ispraznilo mjesto glavne tužiteljice, jer je istekao mandat Kanađanki Louise Arbour, učinilo se da bi ona mogla biti primjerena nasljednica upravo zbog svoje upornosti, hrabrosti, te činjenice da se ne da impresionirati autoritetima. O tome je li se ta njena osobina pokazala dobrom ili lošom poslije su se rasplamsale polemike, a one će sada postati još oštrije.

Carla Del Ponte koncentrirala se na dva zadatka, da podigne optužnice protiv što više glavnih aktera jugoslavenskih događaja 90-ih godina, te da ih potom pokuša što više dobiti u Haagu. Obznanila je tu novu politiku rekavši da će optužnice protiv počinitelja pojedinačnih zločina prepustiti lokalnim pravosuđima, a ona se koncentrirati na “velike ribe”. Ona je podigla više od pedeset optužnica, od kojih su neke izazvale prilično kontroverzi i negodovanja. S vremenom se moglo zamijetiti da se ona ne ravna samo prema pravnim, nego se i prema političkim kriterijima, da vodi računa da podigne optužnice protiv aktera iz svih naroda s prostora bivše Jugoslavije; toga su bili pošteđeni jedino Slovenci. Mnogi su to tumačili kao njenu političku namjeru da se povijesno izjednači krivica za događaje na tlu bivše Jugoslavije, što je ona energično nijekala.

Optuživali su je da kao da joj je bilo krivo što su “prije vremena” preminuli Franjo Tuđman i Alija Izetbegović, te neki njihovi suradnici, prije nego što ih je uspjela optužiti, pa je nekim manjim akterima u svojim optužnicama počela davati mnogo veće značenje od onih koje su imali, samo zato kako bi preko njih širila odgovornost na njihove šire zajednice. Zbog te politizacije tužiteljstva, koja se prenijela na čitav sud, on je počeo gubiti na ugledu i vjerodostojnosti upravo tamo gdje bi morao imati najviše ugleda, u sredinama koje su bile žrtve agresije i genocida, koje nisu mogle prihvatiti tu njenu tendenciju da sve prikaže jednakim krivcima.

Drugi zadatak koji si je postavila bio je da što više optuženika dovede u Haag, te je zbog toga radila velike pritiske na sve sredine odakle su bili odbjegli optuženici, u čemu su je podržavale europske političke institucije, koje su suradnju s Haaškim sudom stavile kao uvjet za svoju suradnju s tim zemljama. Pri tome je najvažniji događaj bio kada se u lipnju 2001. u Haagu našao Slobodan Milošević, ali ne toliko zbog njenog pritiska, nego zbog smjele odluke ondašnjeg srbijanskog premijera Zorana Đinđića da ga tamo pošalje, jer mu je odgovaralo da Milošević završi u Haagu iz unutarnjopolitičkih srbijanskih razloga.

Upravo je u svojem odnosu prema Miloševiću pokazala mnogo svoje megalomanije. Napisala je golemu optužnicu od 66 točaka, pa se zbog toga sa suđenjem čekalo. Potom je za njeno dokazivanje njen suradnik Geoffrey Nice, koji je vodio tužiteljsku stranu u procesu Miloševiću, trebao mnogo vremena dokaznog postupka, koje se potom moralo dati i Miloševiću za njeno pobijanje. Umjesto da se drži pravila kako “spora pravda nije pravda”, ona je razvukla suđenje i da bi pokazala svoju vlastitu važnost, te je tako upropastila sve što je radila.

Na početku svojeg mandata u jednom je intervjuu rekla: “Ne smijemo zaboraviti žrtve, to je najvažnija stvar. U suđenjima koje vodimo ja želim biti glas žrtava, tako da one dobiju što trebaju, da pravda bude zadovoljena.” U suđenju Miloševiću ona je, međutim, izdala žrtve. Na najvažnijem haaškom suđenju nije uspjela postići da optuženik bude na vrijeme osuđen, da mu bude dokazana krivnja, što joj je bio glavni zadatak, nego je on sada u očima svojih pristalica postao žrtvom, čak žrtvom navodnog ubojstva što ga je počinio Haaški sud. Politička poruka onoga što se dogodilo upravo je obratna od one koju je ona u ime žrtava, kako tvrdi, željela postići. Kako je napisao New York Times, umjesto da ta presuda svede konačno neke povijesne račune o tome tko je kriv za tragedije na jugoslavenskim prostorima, te tako pridonese miru, Miloševićeva smrt bez presude samo je pojačala srpski mit o tome kako su Srbi patnički narod, što je upravo za mnoge Srbe, Miloševićeve pristalice, bilo njihovo glavno samoopravdanje kada su kretali u rat, a zbog čega će zazivati nove buduće ratove. A za to će biti kriva i Carla Del Ponte.