U klubu Močvara,u srijedu, 6. studenoga, izvedena je glazbeno-scenska predstava „Ples Is Not Dead: The Pogo Dolls, Cura i Dečko, Stankoff“ Umjetničke organizacije Škvadra kojom žele potaknuti raspravu o nezavisnoj i glazbenoj sceni u Zagrebu.

Škvadra djeluje od 2018. i predstavlja se nekonvencionalnim izvedbama, a svoje kreativne ideje temelji na plesu. Riječ je nekadašnjim studenticama i studentima plesa Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu koji su osnovali Škvadru, a čine je Anđela Bugarija, Ema Crnić, Margareta Firinger, Marta Habulin Satinović, Gendis Putri Kartini, Ema Kani, Eva Kocić, Una Štalcar-Furač i Šimun Stankov koji je s Espi Tomičić i Borisom Barukčićem jedan od koautora predstave i koreograf. Odgovorio je na pitanje kako su koreografsko-dramaturško rješenje pronašli u punk kulturi. „Svijet je neuravnotežen i svjedočimo humanitarnoj i ekološkoj katastrofi, ekonomskoj krizi, inflaciji i narušenom mentalnom zdravlju. Svjedočimo nikada većim protestima za ljudska prava i slobode, autonomije tijela i pokušajima da se sustav vrijednosti radikalno redefinira. Kada se sve to sagleda, punk je jedan od medija koji vjerodostojno, brzo, žestoko i bez zadrške služi kao komentator okoline u kojoj živimo. Baviti se plesom ili kazalištem na nezavisnoj sceni je popraćeno vječitom borbom za vidljivost, relevantnost i poštenim naknadama za umjetnički rad. Kontinuirano trebamo ponavljati da ples nije mrtav i da je bitan i ravnopravan kotač u širem umjetničkom ekosustavu. U Škvadri nam je bitno da smo na razne načine blizu publici, da ona nije strani entitet koji se skriva iza četvrtog zida“, rekao je.

Istaknuli su da su izvođačice materijal za predstavu nalazile u vlastitim prisjećanjima na prve koncerte, osjećaje u tijelu, euforiju ili izgubljenost te osjećaj za gužvu koji određuje kretanje. Stankov je objasnio kako su vlastita plesna i koncertna iskustva pretočili u koreografiju. „Prije rada na predstavi nabavio sam sjajnu knjigu ‘My First Time’ koju je uredio Chris Duncan. Knjiga je kolekcija kratkih priča autora koji opisuju odlazak na svoj prvi punk koncert. Izvođačice su prvo napisale vlastito iskustvo prvog koncerta, a glavna uputa je bila da što detaljnije opišu osjećaj tijela u pokretu. Nakon toga smo analizirali tekstove i podcrtali rečenice koje imaju upisan konkretan pokret ili niz pokreta. Drugi dio materijala je baziran na glumačkim tehnikama izgradnji karaktera odnosno karakternih maski, a kao predložak smo koristili fanzin ‘The Taste of The Pit’ snimatelja i fotografa Pavla Kocanjera’’, rekao je.

Šimun Stankov je s Espi Tomičić i Borisom Barukčićem koautor predstave i koreograf. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Sara Renar i Dimitrije Simović su autori glazbe za predstavu i Stankov je otkrio jesu li posegnuli za punkom. „Punk, odnosno koncertni okoliš, koristili smo kao početnu točku iz koje stvaramo materijale i tretiramo izvedbeni prostor. Dao sam im potpuno povjerenje i slobodu da svojim bogatim scenskim i produkcijskim iskustvom oplemene predstavu. Takav tip suradnje, baziran na povjerenju i autonomiji, upisuje dodatnu vrijednost umjetničkom procesu, što na koncu publika prepoznaje i cijeni. Sara i Dimitrije su stvorili vlastito viđenje glazbe temeljem izvedbenih materijala izvođačica, a glazbu možemo opisati kao miks žanrova, post punka i elektroničke glazbe“, ispričao je Stankov.

Ovom plesnom predstavom, koncertom grupe Cura i Dečko i DJ setom Šimuna Stankova Stankoffa Škvadra želi potaknuti raspravu jesu li institucije spremne otvoriti svoja vrata sadržajima koji oblikuju identitet grada i čine ga relevantnim. U Zagrebu je osnovana gradska ustanova Novi prostori kulture s ciljem poticanja i razvoja dostupnosti kulture u Zagrebu u suradnji s akterima u kulturi, pojedincima i lokalnom zajednicom sa željom da se upravlja novim i postojećim gradskim prostorima te da razvijaju kulturnu ponudu.

No Stankov tvrdi da su u nezavidnom položaju. „Nepovoljna pozicija nezavisnih plesnih i kazališnih umjetnika leži upravo u infrastrukturnim nemogućnostima za realizaciju programa. Predstava zaživi jedino ponavljanjem, ono što institucionalna, gradska i nacionalna kazališta nazivaju repertoarom. Zbog manjka repriznih izvedbi primorani smo svake godine prijavljivati nove projekte kako bismo nastavili raditi ono za što smo školovani. Sa stalnim prostorom publika se može poistovjetiti i orijentirati na kulturnoj mapi grada. Potrebna su nam još tri opremljena kazališna prostora za nezavisnu plesnu i kazališnu scenu s obzirom na količinu profesionalnih umjetnika koja svake godine raste. Gdje će raditi i u kojim uvjetima? Inicijative poput Novih prostora kulture daju nadu da ćemo poboljšati infrastrukturne kapacitete grada, a čeka se i izgradnja kulturnog centra u Paromlinu koji bi mogao rasteretiti Pogon Jedinstvo. Potrebna je decentralizacija i aktivacija kulturnog sadržaja i prostora koji se odvija uglavnom u centru Zagreba, ali je potrebno usustaviti matične kuće u kojima nezavisni plesni i kazališni umjetnici mogu realizirati i izvoditi predstave“, rekao je.

Posebnost predstave „The Pogo Dolls“ je u tome što publika sama traži i odlučuje iz kojeg rakursa će gledati izvedbu. Može je gledati iz daljine, sjedeći na stolcima, preko nečijeg ramena, pratiti put izvođačica ili naprosto čekati da izvedba dođe k njima. Publika tako stvara socijalnu koreografiju koja se mijenja u odnosu na izvođače na sceni i stvara vlastite prostorne puteve. Nakon ove izvedbe, predstavu će odigrati na terasi Scene Ribnjak u proljeće sljedeće godine.