Riječka tattoo konvencija prvo je takvo okupljanje u Hrvatskoj, a na 11. Rijeka Tattoo Expou sudjelovat će majstori tetoviranja iz desetak zemalja: Hrvatske, Slovenije, BiH, Srbije, Crne Gore, Makedonije, Njemačke, Švedske, Grčke, Italije i Belgije. Jedna od organizatorica te manifestacije Mia Mohorić za Nacional je rekla:. „Riječka tattoo konvencija bila je prva hrvatska tattoo konvencija. Nakon naše nastale su zagrebačka i splitska te one u Srbiji, BiH i Sloveniji. Kontinuirano ulaganje u kvalitetu naše konvencije dovelo je do toga da smo trenutno možda i najveća konvencija na Balkanu. Naši artisti nerijetko nam kažu da im je dolazak kod nas ‘pod obavezno’ upravo zato što se tu tako dobro osjećaju i okupe na jednom mjestu za kraj godine. Ujedno je naša konvencija i zadnja u godini u ovim krajevima.“

Organizatori Rijeka Expo Tattooa: Damjan Stipanić, Mia Mohorić i Josip Fućak. FOTO: Saša Lončarić

Nažalost, zagrebačka i splitska konvencija u međuvremenu su se ugasile i više se ne održavaju. Po svemu sudeći, posljednjih godina sve više tattoo artista smatra da je i te kako važno sudjelovati na Rijeka Tattoo Expou, a glavni dokaz tome je lista čekanja na kojoj je ove godine dosad najveći broj od čak tridesetak tattoo studija koji su se prijavili, ali zbog kapaciteta dvorane organizatori nisu mogli primiti sve zainteresirane.

Po definiciji, tetoviranje je trajno unošenje tinte različitih boja u kožu uz pomoć posebno izrađenih igli. Razlozi tetoviranja su različiti i najviše su osobne prirode, ali uglavnom se to radi zbog ukrašavanja tijela. Iako je tetoviranje unazad desetak godina doživjelo svojevrsnu ekspanziju, ne postoje poznata istraživanja o tetoviranju, značaju tetovaža i sve većoj popularnosti tetoviranja u Hrvatskoj danas. Primjera radi, bez obzira na vrstu i veličinu tetovaže, slobodan termin u jednom poznatom zagrebačkom piercing & tattoo studiju čeka se i do mjesec dana. O tome zašto se ljudi najčešće tetoviraju razgovarali smo s Majom Brašnić, studenticom pete godine kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci, koja osim što vodi društvene mreže Odsjeka kulturologije na svom fakultetu, organizatorica je programa i voditeljica Nemo kluba u Rijeci, a za završni rad na preddiplomskom studiju izabrala je temu „Kultura tetovaža“.

Maja Brašnić, studentica kulturologije na Filozofskom fakultetu u Rijeci

„Tetovaže su individualna stvar koju svaka osoba drugačije percipira i prihvaća. Razlozi tetoviranja mijenjali su se kroz vrijeme. Ljudi se svakodnevno tetoviraju iz različitih razloga, oni mogu biti samo estetski, ali i emocionalni i duboki. Tetovaže danas istovremeno spajaju ljude i pružaju individualnost. Za neke su tetovaže nostalgične i predstavljaju uspomene koje ih vežu uz posebne ljude ili mjesta. Neki se osjećaju kao hodajuće slikovnice dok drugi smatraju kako su one najdiskretnije tetovaže najposebnije. Ljudi imaju potrebu isticati se u masi, biti posebni i zanimljivi. Tetovaže im pružaju tu mogućnost, mogu se izraziti kako god žele, mogu ispričati svoju životnu priču ili jednostavno iskazati svoj stil života. Mogu biti način revolta u svijetu, način da svoj glas i stavove zauvijek čvrsto zapečatimo da budu vidljivi svim ljudima“, objasnila je Brašnić.

Zašto je, po njezinu mišljenju, tetoviranje unazad desetak godina doživjelo svojevrsnu ekspanziju i postalo gotovo pa obavezan „stilski dodatak“, pogotovo među mladima?

„Internetska kultura imala je veliki utjecaj na tu promjenu. Zahvaljujući rapidnom širenju informacija digitalnim svijetom, mišljenja se vrlo brzo šire i tako vrše utjecaj na veliku većinu populacije. Poznate osobe, bili to influenceri ili pak poznati glumci ili pjevači koji postavljaju određene vrste trendova koje potom mladi ljudi slijede i konzumiraju, dobile su veliku platformu za širenje vlastitih trendova i mišljenja. Tako je i sam trend tetoviranja dobio mogućnost nagle ekspanzije, a samim time i veće prihvaćanje u društvu“, smatra Maja Brašnić.

S prošlogodišnje jubilarne desete Tattoo konvencije održane u Rijeci. FOTO: Saša Lončarić

Tattoo artisti ove će se godine na konvenciji Rijeka Tattoo Expo natjecati u čak 14 kategorija, a bit će podijeljeno 38 nagrada. Neke od kategorija su Best Ornamental, Best Space Theme, Best Realistic black & gray, Best Pirate Theme, Best Neo Traditional, Best Realistic Color itd. Pitali smo Miu Mohorić mijenja li se trend odnosno popularnost određenih motiva iz godine u godinu ili se ponavljaju uglavnom iste teme tetovaža? „Kao i u svemu, tako i u tetoviranju postoje trendovi – jedne godine je više in neki horor, iduće možda superjunaci. Postoje i neki motivi koji su uvijek aktualni i česti na konvencijama, poput filmskih likova, životinja, portreta itd. U tetoviranju više nema pravila, svašta se tetovira i svi se tetoviraju. Mi nastojimo svake godine imati barem tri do četiri nove kategorije, što je također izazov jer treba udovoljiti velikom broju različitih artista i uskladiti da raznoliki stilovi tetoviranja budu zadovoljeni. Zato stavljamo uvijek tri tematske kategorije, a ostale ostavimo samo u tehnikama i stilovima tetoviranja pa su tu slobodniji s motivima“, rekla je Mohorović te naglasila kako ne postoje zapravo motivi koji prevladavaju iako su uvijek prisutni motivi životinja, portreti dragih osoba, popularni filmski motivi itd. te se nerijetko desi da neka popularna pjevačica ili pjevač tetoviraju nešto na svom tijelu i onda svi nakon toga žele takav tattoo. Isto vrijedi i za filmsku industriju ili pak videoigre jer je sve nekako povezano.

Razgovarali smo i s jednim od sudaca ovogodišnje konvencije Mirom Tomasom, koji se tetoviranjem bavi već 30 godina, otkad se preselio u njemački grad Erlangen gdje ima svoj studio za tetoviranje, i koji nam je u razgovoru rekao da je nemoguće odrediti profil ljudi koji se tetoviraju, kao i starosnu dob, s obzirom na to da je do sada već tetovirao i maloljetnike i ljude od 80 godina. Kako doktore i profesore tako i radnike, trgovce, umjetnike, uz napomenu da je tetoviranje u Njemačkoj i općenito na zapadu danas uobičajena pojava. Po kojim kriterijima bira najbolje tattoo majstore i na što najviše obraća pažnju pri ocjenjivanju? „Moj prvi kriterij je pozicioniranje. To znači je li slika, odnosno tetovaža, prilagođena tijelu na kojem se radi. Ako to ne zadovoljava, onda više i ne gledam dalje. Sljedeći kriterij je umjetnost majstora tetovaže, tj. kako je koja tetovaža napravljena.“ Naglasio je i da Hrvatska ima odlične majstore tetoviranja: „U odnosu na to koliko je Hrvatska mala, imamo odlične majstore tetovaže. Za narod od četiri milijuna stanovnika jako smo dobri.“ S mišljenjem suca Tomasa složila se i Mia Mohorić: „Hrvatska ima izuzetne tattoo majstore. I sve ih je više koji su zbilja vrhunski umjetnici. Naša tattoo scena jaka je i bogata. Razlika u odnosu na inozemne artiste, po mom mišljenju, samo je u tome što naši ljudi još uvijek nemaju takav odnos prema tetovažama da se prepuste svom tattoo majstoru i vjeruju njegovu radu, već dosta ‘uvjetuju’. Primjera radi, prijatelj koji radi u Njemačkoj kaže da njemu u studio dolaze ljudi jer žele njegov rad na svojoj koži i ne biraju motive, žele njegov potpis jer znaju da specifično radi i vjeruju mu. Kod nas još nije takva situacija i ljudi često žele ‘kopirane’ radove koje su već na nekome vidjeli, što artistima naravno nije ni izazov niti vole raditi tuđe dizajne.“

Mia Mhorić, Jedna od organizatora Riječke tattoo konvencije. FOTO: Teo Kamov

Malo je poznato da se u Danskoj nalazi najstariji tattoo shop na svijetu s tradicijom dugom 135 godina. Početkom 50-ih godina prošloga stoljeća u magazinu Life objavljena je fotografija danskog kralja Frederika IX. s istaknutim tetovažama na lijevoj ruci. Tim povodom je istodobno navodno započela ekspanzija tetoviranja pa je danas u Danskoj gotovo nemoguće sresti Dankinju ili Danca koji nemaju barem jednu tetovažu. Pritom treba napomenuti da je upravo Danska imala prvi tattoo shop u kompletnoj Skandinaviji od početka 20. stoljeća gdje su se zainteresirani mogli tetovirati.

Pitali smo Maju Brašnić, studenticu kulturologije koja i sama ima nekoliko tetovaža koje su, kako kaže, usko povezane s njezinim karakterom i identitetom, koliko je društvo u Hrvatskoj danas prihvatilo tetoviranje kao normalnu pojavu poput nove frizure ili nekog odjevnog predmeta, a koliko se još uvijek tetoviranje smatra nezrelim ispadom tinejdžera ili oznakom pripadnika neke skupine? „Sve je više prihvaćeno biti vidljivo tetoviran bilo gdje, pritom mislim na bilo kojem radnom mjestu. Prije samo desetak godina ili čak i manje, morao si skrivati svoje tetovaže na određenim poslovima, govorim i iz vlastitog iskustva. Danas se ipak to mijenja, sporo još uvijek, ali mijenja se. Još uvijek postoje začuđeni pogledi prema vidno tetoviranim osobama, ali mislim da se to nikad potpuno neće ni promijeniti, uvijek će biti onih koji osuđuju na osnovu izgleda. Mislim da ste u pitanju zapravo rekli sve. To ustvari i treba biti prihvaćeno kao promjena frizure ili stil odijevanja. Suditi nekoga na temelju toga što ima tetovaže zapravo govori više o samoj osobi koja ima takve stavove. Svatko bi trebao imati slobodu sa svojim tijelom raditi što god želi.“

Organizatori tvrde da je hrvatska tattoo scena iznimno bogata i ima jako dobre tattoo majstore. FOTO: Nataša Radović

Društvo u Hrvatskoj, naglasila je Maja Brašnić, dugo je bilo karakterizirano, najčešće od mlađih generacija kojoj i sama pripada, kao pomalo konzervativno naspram većih država Europe. No u posljednjem desetljeću smatra da se percepcija tetovaža u Hrvatskoj ipak promijenila: „Starije generacije, sukladno svojim godinama, načinu odrastanja, pa tako i svjetonazoru, još uvijek u velikoj većini gledaju na tetoviranje kao na mladalački iskaz buntovništva, no sve se više prilagođavaju ideji da tetovaže više nisu samo barbarski simbol, kao što ih moja baka voli nazivati, već kreativni izražaj pojedinaca. Često negativno mišljenje nije začuđujuće s obzirom na to da su nekada tetovaže imale drugačije konotacije koje su se povezivale s vandalom ili pak obranom od njega i neukusom, no zanimljivo je vidjeti pozitivnu promjenu u jednom ritualu koji se proteže životnim tijekom društva. Vidjeti tetoviranu osobu, bila ona mlađa ili starija, na ulici naših gradova, nikome nije strano te se velika većina više ne usudi javno i glasno osuđivati nečije tetovaže makar se ne slagali s takvom praksom.“

U Hrvatskoj danas ne postoji nikakvo formalno obrazovanje vezano uz tetoviranje, ali kako je istaknula Mia Mohorović, majstori tetovaže većinom uče jedan od drugoga ili pomoću raznih online tutorijala ili su, pak, samouki. Također nam je rekla da postoje u zadnje vrijeme organizirani tečajevi vrhunskih tattoo artista, ali još uvijek su dosta rijetki i prima se mali broj sudionika. Jedna stvar koja posebno straši roditelje jest zdravstvena strana tetoviranja. Mia Mohorović o tome je rekla: „Uistinu dobar i kvalitetan tattoo majstor zasigurno to stavlja na prvo mjesto. Moje osobno iskustvo sa svim tattoo artistima s kojima sam surađivala jest da prije početka tetoviranja prezentiraju brigu o tetovaži bez obzira na to što mi je to možda već deseta koju imam. Jednostavno, ja to gledam kao protokol. I jako je važno da se klijenta upozori na sve eventualno moguće nuspojave, iako moram istaknuti da su one izuzetno rijetke. Važno je novu tetovažu tretirati kao ranu jer ona ustvari to i jest. Bitno je redovito je mazati kremom koja je za to predviđena i koju vam vaš artist sugerira. Isto tako bitno je da se to radi dovoljno dugo, a ne samo prva tri dana, što ljudi često ne poštuju. Ne izlagati novu tetovažu suncu, ljeti naročito. Jer finalni produkt zapravo dosta ovisi o tome kako se brinete o svojoj tetovaži.“

Zanimljivo je da tetoviranje može imati i edukativnu funkciju, kako u svome diplomskom radu „Tijelo kao slikovnica – samopoimanje i iskustva tetoviranih odgojno-obrazovnih djelatnika“ navodi Tena Trgovčević, diplomantica pedagogije i antropologije, koja je zaključila da „tetovaže na odgojno-obrazovnim djelatnicima imaju izvrstan transformativni potencijal te mogu biti odličan alat u radu s djecom, ponajprije u učenju o poštivanju različitosti i odgovornom donošenju važnih životnih odluka, a to upravo i jest svrha odgojno-obrazovnih institucija“. Maja Brašnić smatra da ta teza svakako stoji: „Ako gledamo na tetovaže kao na nešto ‘drugačije’, putem njih se djeca mogu educirati o važnosti prihvaćanja različitosti i ne osuđivanja ljudi samo na temelju njihova fizičkog izgleda. Gradeći svoj rad susrela sam se s različitim iskustvima svojih ispitanika. Iako su u većini iskustva bila pozitivna, nije bila rijetkost da se svaki od njih susreo s neodobravajućim pogledima ili komentarima kao što su: ‘Kako će ti to izgledati kada ostariš?’ ili ‘Prepametan/pametna si da se tetoviraš’.“ Ispričala nam je i priču koja joj je ostala urezana u pamćenje, o članici svoje obitelji koja je prije petnaestak godina radila u Hrvatskoj aviokompaniji te je primala mlade ljude na razgovor za posao: „Od svih kandidata s kojima je razgovarala najbolji dojam ostavio je mladi muškarac koji je ispunjavao svaki njihov zahtjev. No kada je vidjela da na ruci ima vrlo veliku vidljivu tetovažu, koja za taj posao nije bila nikako prihvatljiva, morala ga je teška srca odbiti. Kasnije je navela da je osjećala nevjerojatnu krivicu što je morala odbiti kompetentnog kandidata koji bi izvanredno obavljao potreban posao samo na temelju slike na koži, no tada su pravila bila takva da nije imala izbora.“

Maja Brašnić objasnila nam je i koliko je, po njezinim saznanjima, kultura tetoviranja postala svojevrsna oznaka pripadnosti urbanim plemenima, odnosno obilježje života u urbanim sredinama: „Sfera tetovaža ima vrlo specifičnu i distinktivnu kulturu koja zbog svoje povijesti, ali i fizički permanentnog i vizualno upečatljivog karaktera, ostavlja veliki utisak na pojedince koji joj pripadaju, ali i ostatak urbanog društva danas. Nekada su tetovaže služile kao kazivači strogih razlika koje su dijelile ljude po zajednicama i staležima te su odvajale pojedince po njihovoj pripadnosti, postignuću ili zasluzi. Danas one služe kao suptilno ‘ljepilo’ u urbanim sredinama koje povezuje mnoge ljude sličnih svjetonazora i stvara osjećaj zajednice dok im istovremeno pruža mogućnost da budu individualni i posebni te svoj stav učine vidljivim.“