U pozadini zahtjeva o povećanju plaća Udruge hrvatskih autobusnih javno linijskih prijevoznika (UHAJLP), Udruge sindikata vozača i prometnih radnika Hrvatske te Sindikata prometa i veza Hrvatske, koji su zaprijetili štrajkom i obustavom autobusnog prijevoza uoči početka školske godine, zapravo je sukob unutar dviju grupacija autobusnih prijevoznika koji svoj položaj pokušavaju iskoristiti kako bi izvršili pritisak na ministra mora, prometa i infrastrukture Olega Butkovića. Osim toga, taj slučaj još je jedan pokazatelj tromosti hrvatskih vlada i ministara prometa od 2007. do danas, budući da se cijeli taj problem mogao izbjeći da je Hrvatska na vrijeme počela primjenjivati uredbu Europske unije o cestovnom prometu koja je donesena još prije 12 godina.

Zato dio autobusnih prijevoznika okupljenih oko Udruge hrvatskih autobusnih prijevoznika ne podržava zahtjeve i prijetnje štrajkom, već optužuje članove Udruge hrvatskih autobusnih javno linijskih prijevoznika (UHAJLP), Udruge sindikata vozača i prometnih radnika Hrvatske te Sindikata prometa i veza Hrvatske da su se udružili kako bi prijetnjom štrajkom na samom početku školske godine ministra Butkovića natjerali da što prije donese pravilnik koji njihovim članovima osigurava povlašteni status i pristup do 12 milijardi kuna, koliko će autobusni prijevoznici u idućih deset godina naplatiti prijevoz učenika osnovnih i srednjih škola.

Nacional je na uvid dobio i ustavnu tužbu koju je Udruga hrvatskih autobusnih prijevoznika podnijela Ustavnom sudu, u kojoj se traži da taj sud odluči je li Zakon o prijevozu u cestovnom prometu, koji je donesen prošle godine, u skladu s Ustavom. Za članove te udruge sporan je članak 33., stavak 7. Zakona o prijevozu u cestovnom prometu, u kojem stoji da je “prilikom sklapanja ugovora o javnoj usluzi dužno uvažiti stečena prava prijevoznika koji su obavljali javni linijski prijevoz na temelju dozvola ili koncesija na dan stupanja na snagu toga Zakona”. Drugim riječima, tvrdi se da je tim zakonom dio autobusnih prijevoznika stavljen u povlašteni položaj jer zbog tzv. stečenih prava imaju prednost prilikom sklapanja novih ugovora.

Prošloga tjedna članovi dvaju sindikata i predstavnici Udruge hrvatskih autobusnih javno linijskih prijevoznika bili su na sastanku kod ministra Olega Butkovića te su iznijeli zahtjeve za povećanjem plaća i priznanjem statusa službenih osoba za vozače autobusa, kako bi se izbjegao štrajk koji su najavili za 9. rujna, no član Izvršnog odbora Udruge hrvatskih autobusnih prijevoznika Josip Mičević Marušić rekao je da iza svega stoji simbioza između sindikata, koji su godinama gledali uništavanje tržišta i ništa nisu poduzimali da bi spriječili odljev radne snage, i poslodavaca koji su godinama uništavali županijska tržišta samo da bi ostvarili tržišne akvizicije. Prema tome, najava štrajka može se promatrati samo kao dodatni pritisak na Ministarstvo prometa zbog nezakonite primjene Uredbe 1370/2007 kako bi se takav tržišni položaj zadržao te kako bi se gubici i trošak akvizicija iz prethodnog perioda naplatili od jedinica lokalne samouprave, odnosno poreznih obveznika.

Iz Udruge hrvatskih autobusnih prijevoznika smatraju da iza prijetnje štrajkom stoji simbioza sindikata i poslodavaca koji su godinama uništavali županijska tržišta samo da bi ostvarili tržišne akvizicije

O tome zašto udruga kojoj je on član ne podržava najavljeni štrajk, Mičević Marušić je rekao: “Ove zahtjeve postavili su prijevoznici okupljeni oko udruge čije su članice uglavnom velike grupacije poput Arrive, koja u vlasništvu ima Autotrans, APP iz Požege, osječki Panturist i još nekoliko manjih prijevoznika, a tu su još Čazmatrans Nova i Presečki grupa koje čine okosnicu i najveći udjel u članstvu iste udruge. Također se mora znati da je riječ o oko 80 posto županijskog javnog linijskog prijevoza u Republici Hrvatskoj te da navedeni podatak nije relevantan u međužupanijskom i međunarodnom prijevozu. U vezi s time relevantna je činjenica i da su članice navedene udruge u prethodnom razdoblju zadržavale ili osvajale tržišta županijskog javnog linijskog prijevoza isključivo kroz niske cijene prijevoza učenika osnovnih škola u postupcima javne nabave iste usluge pa je tako u Osječko-baranjskoj županiji procijenjena vrijednost nabave 2012. godine iznosila 22 milijuna kuna, da bi 2017. najpovoljnija ponuda APP-a iz Požege iznosila 13 milijuna kuna. U Požeško-slavonskoj županiji procijenjena vrijednost nabave 2012. godine iznosila je 11,3 milijuna kuna, da bi 2018. godine najpovoljnija ponuda APP-a iznosila 6,9 milijuna kuna. U Krapinsko-zagorskoj županiji procijenjena vrijednost nabave 2015. godine bila je 19,5 milijuna kuna, da bi 2017. godine Presečki grupa d.o.o. sklopila isti ugovor za 11,1 milijun kuna.”

Mičević Marušić smatra da je takvo agresivno postupanje, u kojemu dnevni prihod od usluga nije dovoljan ni za dnevni trošak goriva za vozilo kojim se prijevoz obavlja, dovelo do nemogućnosti rasta plaća vozača autobusa, što je, povezano s otvaranjem tržišta rada u zemljama Europske unije, dovelo do znatnog gubitka stručnog kadra, osobito vozača autobusa, kod tih poslodavaca. Ustvrdio je i da su vozači potplaćeni jer poslodavci nemaju za plaće, s obzirom na to da su godinama uništavali tržište rušenjem cijena, a da s druge strane prijevoznici koji nisu poslovali s gubitkom nemaju problema s radnom snagom jer posluju na tržišnom principu i prilagodili su se tržišnim promjenama u odnosu na prijevoznike koji su se pretvorbama, stečajevima, predstečajnim nagodbama, tržišnim akvizicijama i slično doveli u situaciju da moraju socijalnim pritiscima ugrožavati pravo na mobilnosti i tako ucjenjivati državu obustavom prijevoza na početku školske godine.

Na te optužbe odgovorio je predsjednik Udruge hrvatskih autobusnih javno linijskih prijevoznika Hrvoje Meštrović, koji je rekao da je svjestan problematike niskih cijena na javnim natječajima u određenim županijama, ali da takva praksa nije specifična samo za autobusne prijevoznike, već je slično i u ostalim javnim nabavama. Istaknuo je da nerealno niske cijene postoje u svim javnim natječajima i prijevoz učenika nije izuzetak, a upravo je izuzimanje prijevoza učenika iz javnih linija uzrokovalo kaos i probleme koji su doveli do takvih primjera.

Na kritike druge strane o povlaštenom položaju prijevoznika okupljenih oko njegove udruge, Meštrović je uzvratio:

“Bilo bi izuzetno nepravedno da se ne primjenjuje odredba o stečenim pravima. To bi bilo štetno za postojeće prijevoznike jer bi oni preko noći izgubili posao. Upravo zato je EU dao 12 godina da se omogući prijevoznicima dobivanje Ugovora o javnim uslugama po osnovama koje država odredi. Primjer je Slovenija, gdje su postojeći prijevoznici već 2004. godine dobili te Ugovore i gdje sustav funkcionira. Slični su primjeri u cijelom EU-u. Riječ je o tome da su postojeće dozvole nematerijalna imovina tvrtki i rezultat ulaganja prijevoznika. Primjerice, svaki prijevoznik u državi mogao je otvoriti liniju na relaciji A-B, uz poštivanje zaštitnih vremena u odnosu na drugog prijevoznika na toj relaciji. Taj model je u primjeni od 1. siječnja 2000. Kada otvori liniju, prijevoznik neko vrijeme ostvaruje gubitak dok se građani ne naviknu. Neke linije se zatvore, neke opstanu, tj. radi se o dinamičnom procesu. Linije se dobivaju na rok od pet godina, uz mogućnost produženja ako se ista obavlja sukladno Zakonu, tj. jednom kada prijevoznik dobije liniju, ona je njegova nematerijalna imovina, čini osnovu njegova poslovanja i on je može neograničeno puta obnavljati pa neki prijevoznici desetljećima imaju linije.”

U ustavnoj tužbi se tvrdi da je Zakonom o cestovnom prometu dio autobusnih prijevoznika stavljen u povlašteni položaj jer zbog tzv. stečenih prava imaju prednost prilikom sklapanja novih ugovora

U središtu spora dviju strana zapravo je uredba Europske unije iz 2007. godine kojom se osigurava ostvarivanje prava na mobilnost te se uređuju obveze države i lokalne i regionalne samouprave oko sklapanja ugovora o javnoj usluzi kojim bi pravo na mobilnost bilo osigurano svima na području nadležnosti određene samouprave. Primjena Uredbe obvezna je od 1. prosinca 2019. godine, s obzirom na to da je prošlo vrijeme prilagodbe od skoro 12 godina, u kojem Republika Hrvatska ništa nije napravila da bi Uredba ušla u primjenu. Članovima Udruge hrvatskih autobusnih prijevoznika sporan je Zakon o prijevozu u cestovnom prometu koji je donesen prošle godine. Oni tvrde da je tim zakonom, unatoč tome što Uredba Europske unije nalaže transparentan postupak i postupak koji omogućava tržišno natjecanje, propisano da će se prijevoznicima koji na dan stupanja na snagu Zakona prilikom dodjele ugovora o javnoj usluzi priznati prava stečena na temelju tih dozvola. Nakon toga se unatoč zakonskom roku od 60 dana čekao Pravilnik o obavljanju javnog linijskog prijevoza, koji treba urediti pravila i postupke dodjele ugovora o javnoj usluzi, da bi tek krajem svibnja 2019. godine na javnom savjetovanju Ministarstvo mora, prometa i infrastrukture objavilo tekst toga pravilnika, koji opet, kako tvrde, suprotno Uredbi 1370/2007 predviđa izravno sklapanje ugovora o javnoj usluzi s prijevoznicima koji su na dan stupanja na snagu toga Zakona imali dozvole za županijski javni linijski prijevoz, i to na vrijeme od 7 + 3 godine.

Zato je ta udruga i podnijela ustavnu tužbu kojom traži ocjenu ustavnosti tog zakona. Smatraju da je Zakon protivan ustavnoj odredbi o jamstvu jednakog pravnog položaja svih sudionika na tržištu, a o navedenoj problematici pokrenut je postupak i kod Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja i kod Europske komisije, budući da su zakonska postavka i prijedlog Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, po njihovu mišljenju, suprotni osnovama gospodarskog i pravnog poretka i Hrvatske i Europske unije. U ustavnoj tužbi navode se i sljedeći razlozi zbog kojih Udruga smatra da je navedeni zakon neustavan:

“Iz navedene odredbe proizlazi da prijevoznici putnika koji na dan 12. svibnja 2018. godine nemaju dozvole ili koncesije za javni županijski linijski prijevoz, prvo nemaju jednaki pravni položaj u odnosu na poduzetnike koji iste dozvole ili koncesije imaju, a drugo da isti prijevoznici kroz period od sedam godina nemaju pristup tržištu županijskog javnog linijskog prijevoza, odnosno da će prijevoznici koji na navedeni datum imaju dozvole ili koncesije, bez posebnog postupka ili uz postupak u kojemu će im se priznati stečena prava, samo nastaviti obavljati tu djelatnost bez mogućnosti da drugi prijevoznici pristupe tržištu. Ta odredba u neopravdano povlašteni položaj stavlja prijevoznike koji su svoje dozvole za javni županijski linijski prijevoz putnika kroz prethodni period samo obnavljali, odnosno produživali njihovo važenje na temelju primjenjivih Zakona o prijevozu u cestovnom prometu. To osobito zato što od 2016. godine nove dozvole nije bilo ni moguće ishoditi zbog odgode postupka usklađivanja voznih redova na temelju uputa Ministarstva mora, prometa i infrastrukture.”

Josip Mičević Marušić naglasio je da bi primjenom Zakona o prijevozu u cestovnom prometu i predloženog Pravilnika o obavljanju javnog linijskog prijevoza, 80 posto tržišta izravno pripalo dosadašnjim prijevoznicima, bez mogućnosti da ostali prijevoznici pristupe tržištu:

“Prijetnje obustavljanjem javnog linijskog prijevoza, ako se ostvare, samo će pokazati rezultate opisanog postupanja navedenih poslodavaca, a s druge strane valja reći da je za gubitak dozvole, a time i prava na obavljanje prijevoza, dovoljno tri dana ne obavljati prijevoz, u kojemu periodu ostali gospodarski subjekti u toj djelatnosti mogu pokriti prijevozne potrebe lokalnog stanovništva, tako da nema opravdanog straha ni od znatnog socijalnog poremećaja u slučaju da navedena udruga i sindikati obustave prijevoz, osobito u svjetlu socijalnog značaja javne usluge.”

U središtu spora dviju strana zapravo je uredba EU-a iz 2007. godine kojom se osiguravaju prava na mobilnost te se uređuju obveze države i lokalne i regionalne samouprave oko sklapanja ugovora o javnoj usluzi

Predsjednik Udruge hrvatskih autobusnih javno linijskih prijevoznika Hrvoje Meštrović rekao je da je upoznat s tom ustavnom tužbom, ali tvrdi da ne vidi zašto bi Ustavni sud odlučio da je sporni zakon neustavan:

“Zakonom od 1. siječnja 2000. prethodna ‘stečena prava’ transformirana su u sustav ‘dozvola’. Kontinuitet prijevoza važan je kako za putnike, tako i za prijevoznike, jer o njemu ovise dnevne migracije. Prekidanje prijevoza direktno znači da netko od građana neće moći doći na posao, školu, doktoru. Postojeći zakon predviđa da se ‘stečena prava’ tj. sustav dozvola transformira u Ugovore o javnim uslugama samo jednom, odnosno nakon isteka tih Ugovora (7 godina), čime počinje ‘konkurentna’ utakmica, koju posebno čekaju prijevoznici iz EU-a. Sposobnost prijevoznika da prepozna ili ne prepozna prilike, omogućila je da danas imamo desetke prijevoznika koji imaju linije, a radi održavanja tih linija imaju obveze proizašle iz ulaganja u iste. Budući da postoji veliki broj prijevoznika, neozbiljno je pretpostaviti da nisu svi imali šansu, odnosno prijevoznici koji su htjeli mogli su ulagati u linije i uspjeti ili ne. To je normalno za poduzetništvo. Posljednjih godina prijevoznici održavaju linije ulaganjem u iste, odnosno iako nisu rentabilne, upravo zato što je najavljen Ugovor o javnim uslugama, odnosno znaju da je na snazi Uredba EU-a i vide kako su to riješili drugi prijevoznici u EU-u. Od 12. svibnja 2018. imamo i Zakon koji propisuje ‘stečena prava’ i zato prijevoznici održavaju linije unatoč gubicima na istima. Zato stranci kupuju naše tvrtke koje imaju linije, jer one predstavljaju kapital tih tvrtki. Ako bi se njihov posao preko noći ponudio prijevoznicima koji taj posao nisu radili, došlo bi do stečajeva tvrtki, posebno malih poduzetnika, tužbi prema državi, posebno od stranih vlasnika, jer bi država preko noći izbrisala vrijednost tvrtki koje su kupili. To bi bilo protuustavno samo po sebi, jer bi se de facto preko noći nečija nematerijalna imovina izbrisala bez ikakve najave u korist drugih. Tu govorimo o potencijalnim milijardama kuna štete koju bi država prouzročila ako ne bi osigurala kontinuitet poslovanja, stvorila bi nesigurnost i poštene poduzetnike preko noći bacila u neizvjesnost. Istovremeno bi se tržište otvorilo poduzetnicima koji to nisu radili, strancima i svim ostalima koji nisu ulagali u te linije koje će prethodni prijevoznik izgubiti.”

Meštrović je dodao i da prijevoznici koji nisu obavljali prijevoz na temelju dozvole ili koncesije, nisu imali nikakva ulaganja u isti, odnosno nisu održavali te linije niti su te linije dio njihove nematerijalne imovine. Zaključio je da u Zakonu postoji princip “stečenih prava” upravo zato da ne bi došlo do velikih šteta i potencijalnih tužbi jer bi preko noći nečija imovina bila izbrisana.

Različita stajališta članova dviju najvećih udruga hrvatskih autobusnih prijevoznika pokazuju da situacija u tom sektoru nije baš takva kakvom su je prikazali predstavnici autobusnih prijevoznika i sindikata vozača na sastanku kod ministra Butkovića te da plaće vozača nisu glavni razlog štrajka koji se najavljuje za početak školske godine. Borba za 12 milijardi kuna podijelila je autobusne prijevoznike i ministar Oleg Butković morat će uložiti veliki napor da bi na kraju udovoljio svima, a da pritom učenici od 9. rujna mogu normalno doći na nastavu u osnovne i srednje škole. Ako u tome ne uspije i ako se ostvare prijetnje štrajkom, to bi mogao biti još jedan udarac koji će dodatno oslabiti ionako načetu vladu Andreja Plenkovića.