Voditeljicu Documente Vesnu Teršelić Branimir Glavaš javno je prozvao da instruira Krunoslava Fehira kako bi ga optužio za zločine koje on tvrdi da nije počinio, a odgovarajući na Glavaševe optužbe Vesna Teršelič osvrnula se i na posljednji slučaj nasilja na otoku Braču

Udruga Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću “izrazila je zabrinutost” zato što je u obnovljenom postupku Branimiru Glavašu zbog ubojstva srpskih civila 1991. godine u Osijeku, Glavaševa obrana podigla optužnicu protiv Krunoslava Fehira, krunskog svjedoka u slučajevima “garaža” i “selotejp”. Međutim, i nakon nedavno održnog ročišta Fehir je ponovio optužbe na Glavašev račun iz prvostupanjskog postupka. Branimir Glavaš je, pak, javno optužio Vesnu Teršelič, voditeljicu Documente, da instruira Fehira kako bi ga optužio za zločine koje on tvrdi da nije počinio. Krunoslav Fehir, koji je 1991. godine, kao šesnaestogodišnjak, bio pripadnik tzv. Branimirove osječke bojne, u ponovljenom svjedočenju nije odustao. Optužio je Branimira Glavaša za ubojstva i mučenja osječkih Srba u slučajevima “garaža” i “selotejp“.

NACIONAL: Na obnovljenom suđenju Branimiru Glavašu zbog ubojstva srpskih civila u Osijeku, Glavaš je baš vas optužio da instruirate krunskog svjedoka Krunoslava Fehira u optužbama protiv njega u slučajevima “garaža” i “selotejep”, za koje tvrdi da su lažne. Surađujete li s Fehirom?

Tom promašenom optužbom još se jednom nastoji skrenuti pažnju s činjenica o zločinima. Ročišta su otvorena za javnost i dolazim na njih jer Documenta već četrnaest godina prati suđenja za ratne zločine. Nikoga ne instruiram pa tako ni svjedoka Krunoslava Fehira. Pred dvoranom sam ga pozdravila. Smatram da zaslužuje poštovanje kao jedan od rijetkih sudionika koji su imali hrabrosti prekinuti zavjeru šutnje o počiniteljima zlodjela. Bez ljudi poput njega ne bismo se mogli približiti pravdi.

NACIONAL: Krunoslav Fehir ne odustaje i opet teško optužuje Branimira Glavaša i u ovom ponovljenom suđenju.

Krunoslav Fehir samo govori što je vidio. U tijeku prvog zakašnjelog postupka za zločine nad civilima u Osijeku, kao i nedavno održanog ročišta, svjedočio je o zlostavljanju u garažama tadašnjeg Sekretarijata za narodnu obranu i slučaju Čedomira Vučkovića koji je u kolovozu 1991. nakon višesatnog premlaćivanja bio prinuđen na ispijanje kiseline istočene iz akumulatora. Nalaz obdukcije pokazao je da je smrt nastupila zbog trovanja sumpornom kiselinom, a ne od posljedica metaka koje je u Vučkovića ispalio Krunoslav Fehir. Branimir Glavaš, koji je već bio osuđen kao voditelj sustava privođenja i likvidacija, nastoji krivnju svaliti na njega. Čudi me što su priči o krivnji šesnaestogodišnjaka koji je stražario ispred garaža povjerovali i neki novinari, ne zapitavši se tko mu je stavio pušku u ruke i omogućio da puca na bilo koga. Ne ispričava ih što zbog dužine postupka možda ne pamte sve detalje objavljene o istrazi i suđenju jer su ih mogli pronaći u nizu dokumenata dostupnih preko interneta.

‘NALAZ OBDUKCIJE pokazao je da je smrt nastupila zbog trovanja sumpornom kiselinom, a ne od posljedica metaka koje je u Vučkovića ispalio Krunoslav Fehir. Branimir Glavaš nastoji krivnju svaliti na njega’

NACIONAL: Zašto se obnavlja postupak ako je Branimir Glavaš već odslužio kaznu?

Suđenje se ponavlja nakon zakašnjele odluke Ustavnog suda u vezi s karakterom oružanog sukoba na području Hrvatske prije i poslije 8. listopada 1991. godine. Dok je Ustavni sud otezao s odlukom, Branimir Glavaš je u Bosni i Hercegovini, kamo je bio pobjegao, odslužio skoro dvije trećine dosuđene kazne, i to ne samo zbog smrti Čedomira Vučkovića, nego i ubojstava Branka Lovrića, Alije Šabanovića, Milutina Kutlića, Svetislava Vukajlovića, Bogdana Počuče, nepoznate ženske osobe i pokušaja ubojstva Radoslava Ratkovića. Danas je, kao što znamo, ponovo zastupnik u Hrvatskom saboru. Šokantno je da je nakon što je Ustavni sud ukinuo pravomoćnu presudu Vrhovnog suda, ponovo pokrenut lanac sudskog procesuiranja, ne zbog dvojbi o počinjenju i počiniteljima zločina, već samo zbog jasnog navođenja jesu li zločini počinjeni u vrijeme unutarnjeg ili međunarodnog sukoba.

NACIONAL: O čemu je u novom postupku riječ: međunarodnom ili unutarnjem sukobu?

Situacija je složena. Period do 8. listopada 1991. godine, dok Sabor nije aktivirao odluku o izlasku iz Jugoslavije, treba se tretirati kao unutarnji, a poslije tog datuma kao međunarodni sukob. Čedomir Vučković ubijen je u kolovozu 1991. godine, dok su druge žrtve usmrćene nakon 8. listopada. To bi trebalo biti vidljivo i u presudi. Da se taj postupak vodio pred Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu, po mom mišljenju ne bi bio vraćen na ponovno suđenje. U Den Haagu je za ratne zločine optužena 161 osoba, ali ne i Branimir Glavaš. Uostalom, relativno mali broj osoba bio je optužen u Haagu.

NACIONAL: Kako ocjenjujete ulogu Međunarodnog suda za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji?

Uz istrage, primjerice, zločina na Ovčari, kao i presude za zločine koje bi teško mogla procesuirati post-jugoslavenska pravosuđa, najvrjedniji je doprinos Tribunala veliki broj činjenica utvrđenih izvan razumne sumnje. No opće je mjesto da se Haaški tribunal u dijelu javnosti u Hrvatskoj, kao i Srbiji, smatrao “antihrvatskim”, kao i “antisrpskim”. Zanemaruje se da je haaško tužiteljstvo optužilo ljude iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije i Kosova te potaklo domaća pravosuđa na učinkovitiji rad.

NACIONAL: Činjenica da Branimir Glavaš nije bio na popisu Haaškog suda, govori mu donekle u prilog, što on danas koristi.

Uopće ne sumnjam u to da su svi oni koji su strahovali da bi se mogli naći na popisu Haaškog suda, jako željeli da im se sudi u Hrvatskoj. Zašto? Zapriječene kazne u Haagu bile su puno veće. U Hrvatskoj je, prema Kaznenom zakonu na snazi u vrijeme Domovinskog rata, najveća zapriječena kazna bila 20 godina, a u Haagu se mogla dobiti i doživotna, na koju su za genocid u Srebrenici, osim Radovana Karadžića, pravomoćno osuđeni i Ljubiša Beara, Zdravko Tolimir, Vujadin Popović te nepravomoćno Ratko Mladić, a pravomoćno i Milan Lukić za zločine u Višegradu te Stanislav Galić za zločine u vrijeme opsade Sarajeva. Drugi je razlog očekivanje da će se postupci u Hrvatskoj razvući. Iako se ni Haaški tribunal nije mogao pohvaliti brzim postupcima, dužina procesuiranja zločina nad civilima u Osijeku nadmašila je njegov cjelokupni rad od osnivanja do zatvaranja i prijenosa nadležnosti na Međunarodni mehanizam.

NACIONAL: Što sada radi Documenta, koju vodite?

Što radimo? Još uvijek istražujemo sudbinu ubijenih i nestalih u ratu. Objavili smo podatke za Sisačko-moslavačku županiju i zapadnu Slavoniju, a sada završavamo analizu za istočnu Slavoniju. Do sada smo proveli više od 8100 intervjua i prikupili više od 30.000 dokumenata te evidentirali 17.396 žrtava. Voljeli bismo da rezultate istraživanja ljudskih gubitaka publicira i Memorijalni centar Domovinskog rata, koji s nama ne surađuje. Naša su istraživanja komplementarna jer terenski istražujemo sudbine ubijenih i nestalih obilazeći mjesta stradanja, a oni imaju pristup cijeloj službenoj i bolničkoj dokumentaciji. U osobnim sjećanjima snimili smo više od 500 intervjua koji pokrivaju 20. stoljeće iz osobne perspektive kazivača. Osim što su snimljeni na hrvatskom, ti su intervjui prevedeni i na engleski jezik i objavljeni na platformi Osobna sjećanja. Nastavljamo pratiti odabrana suđenja za ratne zločine jer zbog nedostatka sredstava više ne možemo prisustvovati svim ročištima. Zagovaramo inicijativu za REKOM jer post-jugoslavenska društva trebaju činjenice o žrtvama i zločinima, suđenja nisu i neće biti dovoljna. Puno radimo s mladima. Prošloga ljeta organizirali smo ljetni kamp u kojem je mjesta stradanja od Jasenovca do Vukovara i Golog otoka upoznalo šezdesetak mladih iz 12 europskih zemalja.

NACIONAL: Financira li vas i dalje George Soros?

Nekada smo imali podršku fondacije Otvoreno društvo Georgea Sorosa, ali više ne. I dalje se svojim projektima istraživanja, dokumentiranja i zagovaranja prava žrtava kaznenih djela, žrtava ratnih zločina i civilnih žrtava rata, kao i obrazovanja za suočavanje s prošlošću, javljamo na domaće i međunarodne natječaje. Najveći dio sredstava dobivamo iz Europske unije, a djelomično nas financiraju Zaklada za demokraciju i Charles Stewart Mott fondacija iz SAD-a, njemačka zaklada EVZ: Pamćenje, odgovornost, budućnost i IHRA: Međunarodni savez za sjećanje na Holokaust. Kad nam odobre neki projekt iz Bruxellesa, dio projektnih troškova pokrije i Ured za udruge. Nažalost, već godinama ne dobivamo financijsku podršku od Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva.

‘NASILJE POPRIMA zastrašujuće dimenzije jer ga Vlada tolerira i ne razvija prevenciju. Mladi odlaze jer ne vide perspektivu u zemlji u kojoj se na Rivi tek jedna žena odvažila pružiti ruku vaterpolistu Crvene zvezde’

NACIONAL: Kako to obrazlaže nacionalna zaklada?

Vrlo je zanimljivo da na natječaju za stabilizaciju i/ili razvoj udruge nakon pozitivne ocjene važnosti rada Documente i predloženih programa, slijedi zaključak da “s obzirom na teškoće koje udruga navodi, posebno osipanje djelatnika, nije uvjerljivo argumentirano koliko je planirani organizacijski razvoj realan … pa se ne preporučuje za financiranje”. Naravno da su poteškoće s osipanjem djelatnika između ostalog vezane uz izostanak njihove financijske potpore koju ne primamo od početka 2017. godine. I njima je jasno da će se problemi samo intenzivirati ako nam ne daju potporu. Čude nas niske ocjene koje dobivamo za relevantnost udruge jer i sami u pisanom obrazloženju prepoznaju značaj našeg rada, a zabrinjava što odbijaju objaviti podatke o dobivenim bodovima po svim kategorijama na internetskoj stranici Zaklade, što bi bilo u skladu s najboljim praksama Europske unije.

NACIONAL: Govorili smo o Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju, koji je svoje procese vodio više od dva desetljeća. Kod svakog očitovanja Suda u javnosti se obnavljala ratna retorika, podgrijavajući strasti reflektirane i kroz govor mržnje. Je li to bilo kontraproduktivno jer nije pridonijelo pomirenju? Domovinski rat nikako da završi, a nakon Drugog svjetskog rata suđenje nacistima u Nürnbergu trajalo je godinu dana pa se i počinjeno zlo možda lakše prevladalo?

Ni u Njemačkoj nisu bile dovoljne samo presude Nürnberškog tribunala iz četrdesetih, već su veliki utjecaj na javnost imala suđenja za zločine u logoru Auschwitz, koja počinju šezdesetih, a nastavljaju se sedamdesetih godina. U Njemačkoj i danas radi specijalizirano tužiteljstvo Zentrale Stelle sa sjedištem u Ludwigsburgu, koje istražuje zločine nacista. Jedan dio zgrade je tužiteljstvo, a u drugom dijelu smješten je arhiv koji preuzima dokumentaciju o svim počiniteljima zločina za vrijeme nacizma. Istrage koje je započeo a nije okončao Haaški tribunal, trebalo bi preuzeti domaće pravosuđe. Moje pitanje glasi: zašto u Hrvatskoj nema specijalizirane institucije, poput USKOK-a, za ratne zločine, jer je očito da DORH i policija ni do sada nisu pokrili sve zločine počinjene u Domovinskom ratu sa svih strana. Ali čak i kad pravosuđe učinkovito procesuira počinjene zločine, to nije dovoljno. U Hrvatskoj na simboličkoj i verbalnoj razini ne samo da nije završio Domovinski rat, nego nije završio ni Drugi svjetski rat. Ne radi se na izgradnji povjerenja, nego se pokušavaju uljepšavati najmračnije strane povijesti. Živimo unutar mašinerije u kojoj se nastoji potaknuti zaborav najgorih zločina, a umjesto kritičkog sagledavanja mračnih strana povijesti, rehabilitira se ustaštvo. Kad na stadionima viču “za dom spremni”, predsjednica i prisutni dužnosnici to ne čuju. Kad sve sudske instance, uključujući Europski sud za ljudska prava, osude ustaški pozdrav, Vijeće za suočavanje s posljedicama nedemokratskih režima ipak iznimno dopusti upotrebu pozdrava u kontekstu Domovinskog rata, a Hrvatski nogometni savez imenuje Josipa Šimunića trenerom hrvatske mlade reprezentacije.

NACIONAL: Nakon već prisutnog govora mržnje na društvenim mrežama, u Hrvatskoj je zabilježeno nekoliko međuetničkih incidenata. U Splitu su napadnuti vaterpolisti Crvene zvezde koji su došli na utakmicu, umro je Radoje Petković, pretučeni potpredsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Kastva i dugogodišnji član SDSS-a, a u Supetru na Braču napadnuti su sezonski radnici iz Vukovarsko-srijemske županije. Kako tumačite taj niz međuetničkih napetosti?

Nasilje poprima zastrašujuće dimenzije jer ga Vlada tolerira i ne razvija prevenciju. Sve više mladih odlazi jer ne vide perspektivu u zemlji u kojoj se na splitskoj rivi tek jedna žena odvažila pružiti ruku vaterpolistu Crvene zvezde koji je završio u moru, na Braču je lokalnom vatrogascu polomljen nos, a tukli su i djevojku, samo zato što su priskočili u pomoć napadnutim sezoncima, Srbima iz Hrvatske. Ohrabruje što je gradonačelnica Supetra otkazala financiranje Torcida kupa jer su torcidaši bili među napadačima, no to nije dovoljno. Veselim se svakom pozitivnom koraku, ali sam svjesna da ti previše rijetki dobri primjeri ne mogu zaustaviti lavinu nasilja. Srpsko narodno vijeće, koje godinama istražuje govor mržnje, ove godine neće predstaviti izvještaj na konferenciji za tisak, nego će ga samo publicirati.

NACIONAL: Znate li zašto su odustali od prezentacije?

Nitko nema volje izložiti se dodatnom javnom pljuvanju. Tko se može čuditi takvoj odluci kad nakon uzastopnih izvještaja s jasnim preporukama koje nitko nije proveo u akciju, ne žele sami sebe pretvarati u pokretne mete koje će nasilnici koristiti za novi val iskazivanja mržnje. Nasilje iz mržnje, koje je u Kastvu imalo i smrtne posljedice, ne traži samo odlučno sankcioniranje, već i strateško aktivno suprotstavljanje. Premijer Andrej Plenković je ovoga puta osudio to nasilje. Obično nasilje iz mržnje osuđuju samo pučka pravobraniteljica Lora Vidović i organizacije za ljudska prava. Dobro je što je i premijer nešto rekao, ali je to trebao reći još davno. Njegova je izjava dobrodošla, iako zakašnjela. Vlada ne može djelovati samo reaktivno kroz policiju, već je obavezna isplanirati i provesti program prevencije. Hoće li se premijer zapitati “Kako je biti Srbin u Hrvatskoj?” i umjesto kratkovidne politike skupljanja populističkih bodova na krajnjoj desnici, iskoristiti vrijeme preostalo do kraja mandata za zaokret prema poštovanju ljudskih i manjinskih prava kako bi svima nama vratio nadu da je reforma još uvijek moguća? Možda bi više ljudi razumjelo težinu situacije kad bi nagrađivani dokumentarni film “Srbenka” redatelja Nebojše Slijepčevića, koji je Hrvatska televizija odbila otkupiti, bio prikazan najširem auditoriju. Hoće li Sabor prilikom podnošenja izvještaja o radu HRT-a zbog neprikazivanja tog i ostalih filmova koji su za javnost vrlo zanimljivi, od ravnatelja HRT-a zatražiti ostavku? Što se tiče mladih, Vlada je odavno trebala provesti reformu školstva za koju je u Zagrebu prosvjedovalo više od 20.000 građana. Umjesto prvobitnog plana u čijem su razvoju sudjelovali nastavnici i nastavnice, razvodnila ju je do neprepoznatljivosti. Program građanskog odgoja i obrazovanja opstaje zahvaljujući inicijativi Grada Rijeke koju su prihvatili Primorsko-goranska županija, Istarska županija, Grad Sisak i Grad Osijek, bez prave potpore na nacionalnoj razini.

NACIONAL: Jeste li i vi to protiv ministrice znanosti Blaženke Divjak čiju je ostavku ovih dana tražio zagrebački gradonačelnik Milan Bandić? Slažete li se s njim?

Gradonačelnik samo povlači još jedan populistički potez. Ne vidim što bi poboljšala ostavka ministrice jer ne očekujem da bi premijer umjesto nje imenovao hrabrog reformatora. Smjena ne bi dala očekivani učinak. Sada trebamo sveobuhvatniji plan od ostavke ovog ili onog ministra. Kada govorimo o govoru i nasilju iz mržnje, mjere su vrlo kompleksne. Nije dovoljno da se Vlada oglašava svojim proglasima. To je posao savjesnih građana i organizacija civilnog društva, a ne vlade. Vlada se ponaša kao da je inicijativa civilnog društva i kad su posljedice tragične.

NACIONAL: Ali takva situacija nije samo u Hrvatskoj?

Treba imati u vidu da se naša situacija pogoršava, između ostalog, i zbog nepovoljnih međunarodnih trendova, iako nas to ne opravdava. Nasilje raste i na globalnoj razini kroz porast nacionalizma, nasilja prema migrantima, nasilja prema manjinskim etničkim skupinama, prema homoseksualcima. Pratimo krizu demokracije u Mađarskoj i Poljskoj, porast antisemitizma u Engleskoj i Francuskoj, pa i u Hrvatskoj. Antisemitizam u javnom prostoru možda i nije toliko prisutan, ali je zato izražen kroz govor mržnje na internetu i putem društvenih mreža. Protekli tjedan obilježilo je nasilje nad povorkama ponosa u SAD-u, gdje se dugo nisu događali takvi incidenti. U cijelom svijetu svjedočimo krizi demokracije i porastu nasilja iz mržnje. Hrvatska je bila spremna slušati signale iz Bruxellesa i započeti neophodne reforme kada je bila u procesu monitoringa prije priključenja EU-u, ali se već pet godina koleba između stagnacije i pogoršanja situacije, što posebno zabrinjava u godini kad se pripremamo na predsjedanje Vijećem Europske unije. Dok Vlada ne počne raditi svoj posao, teško ćemo se izbaviti iz ovog vala nasilja iz mržnje.

NACIONAL: Na prošlotjednom predstavljanju knjige o nestalima tijekom Domovinskog rata, predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović rekla je da bi opet pozvala predsjednika Srbije Aleksandra Vučića, iako je on za prošlog posjeta donio dokumente o već pronađenim osobama i prevario je. Zanimljivo, pridružio joj se i gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, naglasivši da bi se i on osobno sastao i sa “crnim vragom” ako bi to pomoglo u rješavanju tog pitanja. Slažete li se s tim stavom?

Projekt “24 sata” o nestalima, kao dodatak njegovim redovnim izdanjima, važan je humanitarni pothvat. Prošloga tjedna promovirana je njihova druga knjiga. To je vrijedna i važna inicijativa. Objavljuju se individualne priče o teškim sudbinama ljudi nestalih u ratu i njihovim obiteljima koje ih traže više od dva desetljeća. Do podataka o nestalima može se doći samo ako će Hrvatska i Srbija surađivati. Prema tome, i izjava predsjednice da bi ponovo pozvala predsjednika Srbije Vučića za dobivanje dodatnih informacija, jedna je od karika u lancu neophodne suradnja obiju država. I to ne samo kroz službene posjete, nego i kroz kvalitetnu suradnju ključnih institucija. Ta suradnja do sada nije bila ni kontinuirana ni kvalitetna.

NACIONAL: Zar nisu osnovana povjerenstva dviju država koja bi trebala surađivati na rješavanju tog pitanja?

Jesu, ali hrvatsko povjerenstvo i srpska komisija ne sastaju se redovito. Kao da svoj posao rade s figom u džepu. Prilikom identifikacije posmrtnih ostataka hrvatsko povjerenstvo prestalo je obavještavati komisiju u Srbiji jer su u Upravi za zatočene i nestale promijenili postupak. I to stvara poteškoće. Srbija, pak, uskraćuje dokumentaciju koja bi mogla rasvijetliti sudbine nestalih, ne samo Hrvata nego i Srba iako su u Vukovaru najveći dio nestalih među Hrvatima. U Hrvatskoj, s druge strane, postoji dosta poznatih lokacija na kojima su sahranjeni ubijeni i nestali većinom u tijeku i nakon akcija Bljesak i Oluja. I njihovi posmrtni ostaci još nisu ekshumirani i identificirani, a to su većinom Srbi. Hrvati su većinom stradali 1991. godine, a 1995. većinom Srbi. Ne čini dovoljno Srbija, ali ne čini dovoljno ni Hrvatska. Redovna suradnja jednostavno ne funkcionira, a ne znam koliko bi tome mogao pomoći novi državni posjet predsjednika Vučića.

‘HOĆE LI SE PREMIJER zapitati ‘Kako je biti Srbin u Hrvatskoj?’ i umjesto kratkovidne politike skupljanja populističkih bodova na krajnjoj desnici, iskoristiti vrijeme preostalo do kraja mandata za zaokret’

NACIONAL: Zašto ta suradnja ne funkcionira?

Problem ne mogu riješiti izaslanici predsjednice i predsjednika dviju država, već prije svega vlade. Aleksandar Vučić imenovao je svog predstavnika Verana Matića, novinara i urednika neovisnog medija B92, koji je godinama bio angažiran na zaštiti ljudskih prava, a predsjednica je imenovala osječkog gradonačelnika Ivicu Vrkića, koji je odigrao jednu od ključnih uloga u mirnoj reintegraciji istočne Slavonije. Oni se sastaju i imaju dobru volju, ali to je na razini predsjednice, a ne i vlade. Vlade idu svojim putem, a predstavnici predsjednika i predsjednice idu drugom stazom. Nešto nade u poboljšanje suradnje ulijevaju zaključci nedavnog sastanka Povjerenstva Vlade Republike Hrvatske za zatočene i nestale s Komisijom za nestala lica Vlade Republike Srbije, održanog krajem svibnja.

NACIONAL: Na čijoj je strani Ivan Penava, gradonačelnik Vukovara? On je podržao predsjednicu izjavivši da bi se sastao i s crnim vragom ako bi to pomoglo. Je li Aleksandar Vučić, predsjednik Srbije, taj Penavin “crni vrag”?

Ne znam tko bi mogao biti Penavin crni vrag. Naravno, u rješavanju sudbine nestalih treba surađivati sa svima koji mogu pomoći u otkrivanju njihove sudbine, a posebno sa zemljom koja posjeduje relevantnu dokumentaciju. Glavna dokumentacija je u Srbiji jer su Vukovar razarali JNA, koja je u zadnjoj fazi postala isključivo srpska vojska, i srpske paravojne postrojbe.