Objavljeno u Nacionalu br. 476, 2004-12-28

Točno godinu dana nakon što je u velikoj Nacionalovoj anketi Josip Broz uvjerljivo izabran za najveću osobu u hrvatskoj povijesti, reakcije na vandalsko razaranje njegova spomenika još je jednom potvrdilo Tita kao najvažnijeg Hrvata svih vremena

“Kad je čul da je Titov spomenik odletil v zrak, mojeg tateka su mam suze pošiknule”, ispričao je 34-godišnji Kumrovčanin Dragutin Ulama čiji je djed Vjekoslav bio Titov prijatelj iz djetinjstva. Obiteljska kuća Ulaminih udaljena je od Titove stotinjak metara, a budući da je Dragutin ujedno i predsjednik Vatrogasnog društva, prvi je stigao na mjesto eksplozije koja ga je u ponedjeljak, 20-ak minuta poslije ponoći, trgnula iz sna. “Iskočio sam iz kreveta i najprije pomislio da je nešto eksplodiralo u našoj ljevaonici jer imamo tamo mnogo zapaljivog materijala. Onda sam pomislio da je nešto eksplodiralo u selu, ali nije mi ni na kraj pameti bilo da bi netko digao u zrak Titov spomenik. Kad sam dotrčao, brončani je kip ležao na lijevom boku, bez glave, koja mu je otpala vjerojatno od udarca o tlo.”

Eksplozija u ponedjeljak iza ponoći obezglavila je 2 metra visok Augustinčićev kip Tita i srušila ga Bio je to najprecizniji opis događaja koji se dogodio u noći s nedjelje na ponedjeljak i koji je stanovnike Kumrovca ujedinio u ljutnji i žalosti što su je od ranih jutarnjih sati dijelili u lokalnoj restauraciji “Stara vura” uz kavu, gemište, pivo ili konjake. Stariji su nostalgično prepričavali kako su se radovali Jožinu dolasku jer “buju opet jeli somerice”, a oni mlađi uz šank su u pola glasa pričali tko bi mogli biti počinitelji.

Njihovo selo još su u noći “okupirali” pripadnici krim-policije i ogradili prostor oko Titove rodne kuće, a već od Zaboka i Tuhelja pa sve do granice sa Slovenijom patrole su kontrolirale promet i zaustavljale svaki automobil. Ni načelnik PU krapinsko-zagorske Željko Cujzek, ni glasnogovornik MUP-a Zlatko Mehun nisu mogli reći ništa preciznije. Prema njihovim riječima, policajci iz pedesetak metara udaljene policijske postaje dojurili su na mjesto eksplozije samo minutu kasnije, ali i oni su zatekli tek rezultate detonacije. Istragu je otežala kiša, pa policijski pas tragač, kojeg su doveli samo desetak minuta nakon eksplozije, nije bio od veće koristi. Kako nam je rekao susretljivi Zlatko Mehun, ako se počinitelj i uhvati, vjerojatno će mu biti suđen samo po članku 263. Kaznenog zakona koji takav čin ne tretira kao terorističko djelo, nego kao dovođenje u opasnost opće opasnom radnjom ili sredstvom. Bombaš bi, ako ga se ikad otkrije, mogao odležati u zatvoru od šest mjeseci do tri godine.

Istraga, zbog koje je bilo najstrože zabranjeno fotografiranje dekapitiranog Titovog spomenika, završila je oko 15 sati kad je u pomoć pozvan upravo Dragutin Ulama da svojim viljuškarom oštećeni brončani kip prenese u obližnju štalu u kojoj će pričekati dodatne analize koje bi trebale pomoći u, policijskim rječnikom rečeno, “otkrivanju rukopisa počinitelja”. U isto vrijeme otac Dragutina Ulame, 65-godišnji Drago Ulama, sjedio je u svom dnevnom boravku još uvijek plačući zbog, kako je rekao, uništavanja spomenika najvećem Hrvatu, koji je domovini vratio Istru i Dalmaciju, i na čijem su se sprovodu okupili svi predsjednici, kraljevi i carevi iz cijelog svijeta. I sam je, od sredine 70-ih, kad je od obiteljskog prijatelja Antuna Augustinčića dobio maketu Titova spomenika u glini i kiparova autorska prava, počeo lijevati stolne kipiće Tita. U najboljim godinama, on i njegova dvojica sinova morali su ih izraditi i po dvije tisuće da bi zadovoljili potražnju. Činjenica da će se Titov spomenik, visok 210 centimetara, prema riječima stručnjaka, uskoro restaurirati i ponovno postaviti na postolje, mala mu je utjeha. “Boli me što se mi Hrvati busamo da smo narod, a izgleda da samo mi ne znamo čuvati povijest jer Augustinčićev Tito i danas stoji netaknut u Velenju u susjednoj Sloveniji i visok je šest metara, jedan takav je u Beogradu, a jedan je, koliko znam, čak i u Turskoj”, zaključio je rezignirano.

Tko god da je uništio kumrovečki spomenik Josipu Brozu Titu, napravio je samo materijalnu štetu. U svim ostalim segmentima – političkom, društvenom pa i emotivnom – rušitelji su polučili kontraefekt i ujedinili sve važnije dijelove hrvatskog društva u obrani Tita. U neku ruku reakcije govore da je točno godinu dana nakon što je u velikoj Nacionalovoj anketi uvjerljivo izabran za najveću osobu u hrvatskoj povijesti, vandalsko razaranje njegova spomenika još jednom potvrdilo Broza kao najvažnijeg Hrvata svih vremena. Stoga i ne čude brze reakcije Bože Biškupića i HDZ-ove vlade, SDP-ovog predsjednika Ivice Račana, Stipe Mesića i niza javnih osoba, zgroženih nad postupkom, vjerojatno desničarskih ekstremista.

Premda policija još traga za počiniteljima, nekoliko je uvjerljivih argumenata u prilog tezi da su spomenik u Kumrovcu uništili ekstremni desničari. Prije svega, nema logike da u današnje vrijeme to učini netko s ljevice, kako zbog bliskosti s Titovom doktrinom, tako i ukupnih političkih okolnosti u zemlji. Ovo više nije Tuđmanova Hrvatska u kojoj je u zrak dignuto 3500 antifašističkih spomenika i promijenjeni nazivi desetak tisuća ulica i trgova. Sanaderova vlada, a posebno predsjednik Mesić ni jednim postupkom ili izjavom nisu ugrozili tekovine antifašizma, a takvo stajalište potvrđeno je brzom osudom počinitelja.

Logika govori da se najvjerojatnije radi o desničarskim ekstremistima, ljutima zbog sve eksplicitnije vladine politike raskida s NDH nostalgijom. Za razliku od Račanova kabineta, aktualna vlast uklonila je, i to čak dvaput, spomenik Juri Francetiću u Slunju, inicirala ukidanje naziva ulica ustaškog ministra i pisca Mile Budaka, a političku retoriku vlastitog članstva gotovo potpuno deustašizirala. Osim toga, nedavno je sa zadarskih zidina skinut velik pano s likom Ante Gotovine, čime je i na simboličnoj razini potkrijepljeno obećanje o bezuvjetnoj suradnji s Haagom. Ustaše i njihovi poštovatelji danas su u Hrvatskoj još samo dio lošeg folklora i pretvoreni su u pitanje kojim se – iako ne sasvim dosljedno i uspješno – bavi pravosuđe, a ne politika ili povjesničari. Rušenje najvažnijeg Titovog spomenika osvetnička je poruka kojom se želi pokazati “mi još postojimo”, a počinitelji su hrvatska verzija Šešeljevaca koji su početkom 90-tih namjeravali na Dedinju zabiti glogov kolac u Titovo srce. Na istoku se rabe nešto primitivnije metode, ali u biti je riječ o istom mentalnom sklopu.

Kada je riječ o Josipu Brozu Titu, dovoljno je pogledati kako u svijetu valoriziraju njegovu političku ulogu. Time ga je uvrstio među 100 najvažnijih političara XX. st., u “Enciklopediji europske ljevice” naveden je kao državnik koji se suprotstavio staljinizmu, a i engleski povjesničar Jasper Ridley u knjizi “Tito” piše o njemu u pozitivnim tonovima. Može se kazati da, osim zakletih antikomunista, u Hrvatskoj i svijetu o bivšem jugoslavenskom predsjedniku vlada pozitivno mišljenje. Između 1941. i 1945. bio je vođa najjačeg antifašističkog pokreta u okupiranoj Europi. U zadnjim danima rata i idućih mjeseci, partizani su likvidirali desetke tisuća zarobljenih kvislinga i političkih neistomišljenika, što mu protivnici do danas nisu oprostili. S druge strane, zahvaljujući Titu i antifašistima, Hrvatskoj su pripojeni Istra, Rijeka, dijelovi Dalmacije i Baranja, koji su do tada bili u sastavu Italije i Mađarske.

Otvoreno se suprotstavio Staljinu 1948. što je dovelo do obnove odnosa između Jugoslavije i Zapada. Bio je jedan od osnivača pokreta nesvrstanih i posvuda poznat što se vidjelo i na sprovodu 1980. Na unutarnjem planu sasvim sigurno nije bio demokrat, no samoupravni socijalizam bio je višestruko blaže državno uređenje do onih na istoku Europe, u Kini ili na Kubi.

O srušenom kipu u Kumrovcu, Miroslav Krleža je u monografiji o Augustinčiću 1976. napisao: “Treća varijanta Titovog portreta, neposredna impresija u bronci, rađena u staroj jajačkoj tvrđavi kasne jeseni 1943., koja je deset godina kasnije postavljena ispred Titove rodne kuće u Kumrovcu, nije komponirana ni sa kakvom patetičnom namjerom – pro futuro. Tito, zaogrnut vojničkom kabanicom, u gotovo melankoličnoj silhueti, nije modeliran pobjednički: ratovalo se onda već treću godinu pod riskantnim okolnostima, u opasnoj neizvjesnosti kakvu svakodnevno donosi gerila, pak je i ovaj portret nastao u neposrednoj blizini njemačke armade, kad su njemačke blindirane divizije bile udaljene jedva nekoliko kilometara. Ovaj Augustinčićev Tito, u partizanskom šinjelu, koji je razvio barjak otpora u historijskom trenutku kad su se svi političari naše zemlje predali na milost i nemilost, nije prikazan u pozi komandanta na čelu svojih brigada, to je lik čovjeka kome je glava klonula od teških briga, koji zamišljen kruži u uzanom dvorištu jajačke tvrđave, kao što je kružio u robijaškoj čoji po tamničkim dvorištima godinama.”

Da nije bilo Tita, malo tko bi znao za Kumrovec u Hrvatskom zagorju. Za vrijeme Jugoslavije svake godine bi na godišnjicu Titova rođenja ili smrti ondje dolazile organizirane grupe posjetitelja. Svojevremeno je u posjetu bio i bivši američki predsjednik Richard Nixon. Brigom ondašnje vlasti Kumrovec je postao glavno odredište političkog turizma u Jugoslaviji, no nakon osamostaljenja Hrvatske broj turista je pao. Sad je interes nešto veći, i u prvih šest mjeseci ove godine Kumrovec je posjetilo 17.712 turista, od kojih 3.232 stranaca, među kojima Talijani, Nijemci, Japanci, Amerikanci i Izraelci.

Posebna je kumrovečka atrakcija buteljirana graševina i frankovka Tito. Vino se prodaje po 25 kuna, a proizvodi ga umirovljenik Ivan Mikša. Vinograd sa 1300 čokota i površine pola hektara koje Mikša danas obrađuje Tito je otkupio krajem 70-ih godina. Nalazi se u brdima iznad Kumrovca i do njega se autom može stići za 10-ak minuta. Josip Broz je dao sagraditi klet, no nije stigao u njoj uživati jer je nedugo nakon toga obolio i umro. Udaljen 45 kilometara od Zagreba, Kumrovec je danas općina s oko 1900 stanovnika. Uz Titovu rodnu kuću ondje je jedinstven muzej na otvorenom, s očuvanim izvornim seoskim kućama s prijelaza 19. na 20. stoljeće; etnološki muzej Staro selo. Muzej je nastao postavljanjem Titova spomenika 1948. ispred njegove rodne kuće, koja je prva renovirana. Do danas je uređeno 40-ak stambenih, gospodarskih i pomoćnih objekata i svi su u turističkoj funkciji. Jugoslavenske vlasti cijelo su Titovo rodno selo pretvorile u spomenik. Danas Kumrovec najviše posjetitelja ima u svibnju i lipnju. Prihod od prodaje ulaznica ide muzeju Staro selo, u sklopu Muzeja hrvatskog zagorja, dok općina Kumrovec ne dobiva ništa. Prihodi općine uglavnom su od ugostitelja koji plaćaju turističku naknadu.

Lijevo od ulaza u Staro selo je trgovina sa suvenirima. Tu se prodaju tanjuri, šalice, privjesci, čašice, razglednice, plakati s Titom po cijeni od 20 do 60 kuna. Može se kupiti i majica s natpisom “Tito, man of peace” za 40 ili kapa za 50 kuna, te mali drveni zagorski tradicijski predmeti s početka 20. st. poput zipke ili preše. Prodavači kažu da se najbolje prodaju šalice i privjesci s Titovim likom.