Tena Štivičić, jedna od najboljih hrvatskih dramaturginja i spisateljica koja gotovo 20 godina živi u Velikoj Britaniji, kao nova ravnateljica Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu uvela je brojne novitete. Tena Štivičić o svemu tome govori za Nacional.

Tena Štivičić rođena je u Zagrebu, diplomirala je dramaturgiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti, a 2004. magistrirala je na londonskom Goldsmiths Collegeu, na Odsjeku za dramsko pismo. Nakon magisterija provela je šest mjeseci u Švicarskoj kao spisateljica u rezidenciji na stipendiji Kantona Bern. Prvu dramu ‘’Nemreš pobjeć od nedjelje’’ napisala je na trećoj godini dramaturgije. Drama je iste godine praizvedena u kazalištu ZKM i osvojila je Rektorovu nagradu i Nagradu Marin Držić. Uslijedio je niz novih izvedbi, izdanja i prijevoda te drame u kazalištu i na radiju, u Hrvatskoj i širom Europe. Jedna je od najizvođenijih i najnagrađivanijih hrvatskih spisateljica.

NACIONAL: Kao ravnateljica Drame HNK u Zagrebu prošloga tjedna najavili ste zaista velike novosti, jako ste se angažirali i posvetili. Već niz godina ne živite u Hrvatskoj, ali ste odlučili napraviti veliki zaokret u HNK-u, što vam je najveća motivacija?

HNK je velika institucija, ima bitno mjesto u ovoj zemlji, mnogima je važno, mnogi od HNK-a očekuju mnogo, ima veliku publiku koja ga prati, tako da ne vjerujem da je moguće raditi ovaj posao, a da mu se ne posvetite i da vas potpuno ne obuzme. Iako, baviti se umjetnošću, a da to nije angažirano i posvećeno, to mi se čini besmislenim, a i nemogućim jer u principu iziskuje previše truda i odricanja, a da bi se otaljavalo.

U više od petnaest godina života u Londonu tamošnji National Theatre bio mi je mjesto stalne inspiracije. Resursi kojima raspolaže National Theatre neusporedivi su s našima, ali inspirira me ideja jedne središnje kazališne kuće koja je u neprekidno razgovoru sa svojom publikom, koja živi cijeli dan, u kojoj se igraju predstave u raznim prostorima i terminima, a koje podržavaju i drugi oblici tog dijaloga s gradom i publikom. Ideja velikog mjesta u centru grada koje bi bilo izvor relevantnih diskusija o tome gdje se nalazimo i kamo idemo, ali i utočište od buke i agresije okolnosti u kojima živimo.

NACIONAL: Jeste li dugo razmišljali kad ste dobili ponudu intendantice Ive Hraste Sočo?

Razmišljala sam neko vrijeme, da. Odričem se u potpunosti jednog stila života, tempa, dinamike, navika koji mi jako odgovaraju, ali ponuda mi je bila toliko nenadana i intrigantna da je to ipak prevagnulo.

NACIONAL: Zašto je Drama važna u svakom nacionalnom kazalištu, što ona mora davati publici?

Kazalište i kulturu uopće danas konzumira mali broj ljudi i teško je suočiti se s tim da je jedna utakmica primjerice integrativniji element nego išta što se događa u kulturi. Ali s obzirom na to da je civilizacija toliko razjedinjena na elementarne čestice koje konzumiraju sadržaj preko svojih telefona i da se u tom digitalnom svijetu sklapaju neke nove zajednice, često na izvoru raznih paranoja, jedan zajednički, kolektivni čin u kojem sudjeluje po sedam stotina ljudi nije danas mala stvar i vjerujem, nadam se, da ima potencijal biti svojevrsni orijentir u barem nekima od današnjih nepoznanica. Da nas suoči s nama samima, s onim pred čime zatvaramo oči, s onim čega se bojimo, da može osvijestiti i prepoznati prijetnje koje kao društvo ignoriramo, da može prokazivati dogme, laži, manipulacije. Ali mislim i da u tom kolektivnom činu ima i potencijal da olakša muku postojanja. Kad je kazalište dobro, iz njega izlazimo mrvicu bolji nego što smo ušli. Izlazimo zapitani, izlazimo razbuđeni, aktiviranih misli, uzbuđenih emocija. Teret koji neprekidno svi teglimo na leđima malo je lakši.

NACIONAL: Kad su novosti u pitanju, što vam je kao dramaturginji i spisateljici bilo najvažnije?

Ono što je posebno zahtjevno u ovako velikoj instituciji jest da je neprekidno mnogo stvari važno i mnogo razina funkcioniranja kazališta zahtijeva pažnju u svakom trenutku. Ali jedna od stvari koja mi je važna je odnos prema tekstu, u svakom smislu. Povjerenje u izgovorenu rečenicu, u dramsku situaciju, poštovanje prema dramskoj, autorskoj logici, arhitekturi komada, prema pričanju priče, poštovanje prema mislima koje se riječima izgovaraju, ali i prema publici kojoj su te misli upućene, a koja ih prvenstveno mora moći čuti i razumjeti.

NACIONAL: Zanimljivo je da ste kao ravnateljica ‘’intervenirali’’ usred sezone, da tako kažem, odnosno odlučili ste ‘’ubaciti’’ još jedan naslov – za kraj sezone – ‘’Godine’’ nobelovke Annie Ernaux. To mi se jako sviđa, jer to znači da najava sezone ne smije biti ‘’zapisana u kamenu’’, kazalište treba reagirati što prije na dobre, aktualne stvari. Zašto ste odlučili ‘’Godine’’ postaviti odmah ove sezone?

Kazalište je živi organizam, stvari su u neprekidnom pokretu. Mijenjaju se okolnosti na koje sadržajem reagiramo, ponekad se dramatično mijenjaju preko noći. Kazalište se sastoji od živih ljudi koji nešto stvaraju, podložnih nepredviđenim okolnostima, dakle promjene su normalne. S druge strane, s obzirom na to da mnogi umjetnici djeluju internacionalno mnoge se stvari planiraju i dogovaraju i tri godine unaprijed. Dakle, to su dvije nekako suprotstavljene linije koje balansiramo. U ovoj sezoni radimo tri velika pisca, Ivšića, Krležu i Dostojevskog. Nekako je adekvatno zaokružiti tu sezonu velikom, svjetskom spisateljicom, Annie Ernaux. A mislim da se u tu priču i lijepo uklapa koprodukcija s HNK-om u Varaždinu, na predstavi ‘’Drvene ptice’’ prema tekstu Lidije Deduš, koji je nagrađen prije koju godinu na natječaju za dramski tekst u HNK-u.

NACIONAL: Primjećujem isto tako da ste se dosta fokusirali na žene, ne samo na autorice već i na teme s kojima se društvo suočava, pitanja ženskih prava nekako je uvijek aktualna i mora biti u pozornosti. U HNK-u su se igrale predstave koje obrađuju važne teme, primjerice vaš tekst ‘’64’’. Međutim, čini mi se da bi to trebalo biti još izraženije. Zašto je vama to važno?

Pa kako da vam kažem, žensko iskustvo je iskustvo polovice čovječanstva. Dakle, to nije neka marginalna tema, ali je jedan velik dio tog iskustva povijesno prešućivan. To je prije svega zanimljivo, a pogotovo jer se vječito kao umjetnici pitamo kako dodati nešto novo vječnim umjetničkim opsesijama. Meni je neopisivo dosadno uvijek ispočetka opravdavati zašto je rodna ravnopravnost važna. Rodna ravnopravnost bi trebala biti sine qua non svakog suvremenog društva koje se barem pravi da želi prosperirati i biti pravedno i nijedna iole civilizirana osoba danas ne bi si smjela dopustiti da se ograđuje ni od feminizma ni od ravnopravnosti.

Međutim, da sad presiječem preko svih razina neravnopravnosti u ovom društvu i šire, odmah do UN-ove statistike prema kojoj je jedna žena ubijena svakih deset minuta, a njih više od 60 posto strada od bliskih osoba ili partnera, naravno da znamo da je ravnopravnost i dalje utopija. Pa iako sam svjesna ograničene moći kazališta u smislu direktnog djelovanja, vjerujem da pričati žensko iskustvo, ravnopravno sagledavati ljudsko iskustvo i iz ženske vizure dodaje nešto značajno na vagu valorizacije žena.

NACIONAL: Što može kazalište kad su u pitanju društveno važne teme? Posebno nacionalna kazališta, koliko ona moraju biti svjesna trenutka, okruženja, pozitivnih i negativnih utjecaja? Koje teme će vama biti u fokusu?

Nekako kad bismo mapirali vizualno kako izgleda ovo vrijeme, zamišljam to kao koncentrične krugove pritisaka s kojim se svaka osoba nosi. Od intimnih i lokalnih do globalnih. Živimo u nekom stalnom stanju anksioznosti i nesigurnosti. Od našeg lokalnog nezadovoljstva, deziluzioniranosti i umora, od nepovjerenja u institucije, u autoritete, do negativne selekcije, korupcije, skandala. Pa do globalnog. Od nemoći koju izazivaju slike iz Gaze, od grižnje savjesti što pojedinačno malo ili ništa ne postižemo. Čini mi se da negdje podsvjesno znamo da ratovi, dva o kojima svakodnevno čitamo i o kojima ne znamo skoro ništa, tresu potku globalnog poretka i da osjećamo taj tremor i da nas plaši. Ako nam ostane išta energije, ostaje još i pitanje svih pitanja, a to su klimatske promjene. I ovo je neki digest koji ovdje radim zbog ograničenog prostora koji imamo na raspolaganju, a ne konačna verzija pritisaka s kojima živimo. U svemu tome živimo i svoje male živote, svoje ljubavi, izdaje, ambicije, bolesti, svoje gubitke i svoje male pobjede. Količina pritisaka i informacija s kojima se nosimo presedan je u povijesti i kako tu plivamo, gdje se gubimo, gdje zakazujemo, koliki to danak uzima empatiji, ljudskosti, pravednosti, solidarnosti, to su sve teme kojima se moramo baviti.

‘Jedna od stvari koje su mi u kazalištu važne jest odnos prema tekstu, u svakom smislu’. FOTO: Saša Ćetković

NACIONAL: Jedna od novosti je i rezidencija za pisce, koju će koliko sam shvatila u potpunosti realizirati i financirati HNK u Zagrebu. Koliko su takve rezidencije za pisca, posebno mladog, korisne? Kakva su vaša iskustva s rezidencijama?

Pisati za HNK, a pogotovo ako je riječ o velikoj pozornici, sigurno nosi neke posebne pritiske za pisce. Koji ionako za kazalište pišu u slobodno vrijeme, a račune plaćaju od nekog drugog posla. Za pisanje je potrebno vrijeme, mir, koncentracija, ali i pametni sugovornici, koji znaju prepoznati što kojem tekstu treba, kako neku ideju provesti od početne faze do punog teksta. Osim toga, duh ovog vremena je nabijen osjećajem konkurencije, pritiskom ideje uspjeha. Moj je dojam na mnogim, mnogim sastancima i u mnogim profesionalnim okruženjima po svijetu bio da je moj zadatak uvjeriti instituciju da me ne odbije. Instituciju koja de facto bez ljudi koji pišu ne bi postojala.

Naša je namjera da rezidencijama omogućimo prostor za pisanje i razvijanje ideje u jednom prijateljskom, da tako kažem, navijačkom okruženju u kojem je svima stalo da podržimo i osobu i ideju da napravi najbolje što može. Proces pisanja i stvaranja je katkad mukotrpan, silno je podložan sumnji u sebe i pun mogućih stranputica s kojih se teško vratiti, ako nemaš neku podršku.

NACIONAL: Dosad je bilo tekstova koji su se pisali baš za HNK, zašto je ovo bila bolja opcija, zašto ste željeli baš rezidencije, što one mogu donijeti i kako će to izgledati? Kako će se birati pisci, koliko će ih biti, gdje će biti rezidencije, koliko će trajati, koje su njihove ‘’obveze’’?

Ovu prvu sezonu tretiramo kao pilot, da sagledamo i shvatimo što dobro funkcionira, a gdje još možemo stvari isprofilirati. Program je vezan uz potrebe repertoara HNK-a, ali rezidencije za razliku od narudžbi, nadam se, lišavaju pisce pritiska da moraju isporučiti dogovoren tekst za dogovoren termin na dogovorenoj sceni i pružaju malo više slobode. Rezidencije su, u ovoj fazi, na poziv. Osim honorara, za svaku ćemo s odabranim autorom/icom identificirati koja vrsta podrške im je najpotrebnija. Nadam se da ćemo jednog dana program moći razgranati i proširiti.

NACIONAL: U hrvatskim kazalištima napokon je posljednjih godina sve više predstava nastalih prema tekstovima mladih talentiranih pisaca. Je li riječ o novoj generaciji pisaca ili im se jednostavno napokon pružila šansa u kazalištima? Pratite li mlade hrvatske pisce?

Pratim. Posebno sada, s dramaturzima HNK-a stalno čitam tekstove, gledamo i pratimo što se događa, i to ne samo unutar Hrvatske. Pisaca nema bez prilika. To je proces koji sam sebe hrani. Pisci se moraju testirati na pozornicama. Taj se mišić tako vježba. Što je više predstava prema domaćim tekstovima to će taj prostor biti uzbudljivi, kompetitivniji, a u ovom kontekstu koristim tu riječ pozitivno, i relevantniji. Osim toga, uvjerena sam da publika zapravo ima veliki interes za domaće tekstove jer u njima leži pravi potencijal hvatanja u koštac s temama koje su stvarno naše i tiču nas se. Ali ono što mislim da je tu također jako bitno jest ideja pričanja priče i u dramskom i u režijskom pristupu.

NACIONAL: Dosad je svaka vaša napisana drama doživjela ne samo brojne kazališne adaptacije nego i velik broj nagrada, kako pišete? Što vas inspirira, kako nastaje vaša prva rečenica?

Vrlo često proces počne iz jedne rečenice, koju uhvatim, čujem, doživim, zapazim i koja se nekako zapikne u misli i počne klijati. Najlakše pišem ako se prvo pojavi priča, najteže ako imam neku amorfnu ideju o temi ili tezi.

NACIONAL: Kako znate da je gotovo, da ste završili i da je tekst gotov?

Postoji mnogo lažnih završetaka. Prvi završetak prve verzije. Prvi završetak prije nego netko čita. Završeci više verzija. Trenutak prve čitaće probe. Praizvedba. Tiskanje. Tekst je vjerojatno gotov tek onda kad se nekako emotivno prestanem o njemu brinuti i prijeđem na drugi.

NACIONAL: Kakav je osjećaj gledati predstavu nastalu prema vašem tekstu, znati da je uspješna, da se ljudima sviđa ono što ste napisali?

Premijere su mi nelagodne. Uživam tek na nekoj kasnijoj izvedbi kad se svi opustimo i kad se mogu uvući u kazalište, a da nitko to ne zna. Gledati svoju predstavu kad izvedba ide dobro i kad publika složno diše s predstavom je osjećaj koji se ne može usporediti ni s čime. Ali je to i stanje u kojem su svi živci probuđeni i izloženi pa postaješ neugodno svjestan i svake osobe koja konzultira svoj mobitel, koja se meškolji i koju predstava nije ‘’uhvatila’’.

NACIONAL: Velika je novost u Drami isto tako europski projekt, DoSel-drama manjih europskih jezika. Kako će se to konkretno realizirati? Hoće li zagrebački HNK postavljati predstave prema tekstovima manjih europskih književnosti ili će predstave kazališta partnera projekta gostovati u Zagrebu?

DoSel je europski projekt čije je planiranje počelo još prije mog dolaska. U njemu sudjeluje osam partnera, svaki od kojih predstavlja jedan manji ili, bolje rečeno, podzastupljeni jezik u europskom kontekstu. Planirani su novi prijevodi drama, umjetničke kolaborativne prakse, prevoditeljske rezidencije i gostovanja predstava. Mi ćemo ugostiti poprilično veliku predstavu ‘’MOTO MEMBRA JESU NOSTRI’’ iz kazališta Arriaga Antzioka iz Bilbaoa. HNK u Zagrebu će s jednom svojom predstavom, nastaloj prema suvremenom hrvatskom dramskom tekstu, gostovati na međunarodnom ‘’showcaseu’’ na Malti.

Još jedna novost je kazališni doručak u Drami koji će voditi jedna od naših najznačajnijih spisateljica Ivana Bodrožić i s kojima nam je namjera otvarati neke zanimljive razgovore kojima će predstave biti inicijalni motiv.

NACIONAL: Već gotovo 20 godina živite u Velikoj Britaniji, a to je kad je u pitanju kazalište i kultura općenito posve jedan drugačiji sustav, sličan američkom. Sve je na tržištu, da tako kažem, uključujući glumce. Nema ansambla, ‘’cast’’ se bira audicijama, predstave se financiraju sponzorstvima. Koliko vas je ta sredina naučila nekim drugačijim viđenjima na kulturu, promijenila neka stajališta, što ste naučili iz tog iskustva?

Naučilo me stalno preispitivati procjep između vlastitih kulturocentrističkih pretpostavki i tihih predrasuda utkanih u svjetonazor dominantnih kultura. Naučilo me i da se oslanjam na sebe, naučilo me i otpornosti, ali je to sustav koji, iako nas stalno tjera da se trudimo, napredujemo, dokazujemo koliko smo dobri, što je dobra vježba talenta i sposobnosti, zapravo bespoštedan.

NACIONAL: U povodu obilježavanja pedesete obljetnice legendarnog teatra Royal Court 2006. uvršteni ste, po izboru BBC-ja i Royal Courta, među pedeset mladih dramskih pisaca koji će obilježiti sljedećih pedeset godina kazališta u Velikoj Britaniji. Evo, prošlo je 17 godina odonda, na što ste najponosniji kad je riječ o karijeri u Velikoj Britaniji?

Ponosna sam na svaki napisani komad i ostvaren projekt s obzirom na činjenicu da sam sve to ostvarila savršeno sama, kao strankinja, na jeziku koji nije moj materinski, u društvu, vremenu i klimi koji su samo sve zatvoreniji i zaoštreniji. Posebno na činjenicu da je u National Theatreu izvedene moja drama, ne u prijevodu, već pisana na engleskom, što je za takvu instituciju izuzetna rijetkost.