Nakon što su predstavom „Arbajt” stavili naglasak na propitivanje nesigurnosti nezavisnog kulturnog sektora, u novoj predstavi „Arbyte 2.0”, koju će izvesti 27. i 28. ožujka u zagrebačkom Pogonu, Arbajt Kolektiv u središte zanimanja postavlja dublje teorijsko promišljanje odnosa umjetnosti i rada.

Arbajt Kolektiv čine plesač i koreograf Šimun Stankov, plesačica i koreografkinja Una Štalcar Furač, dramaturg i pisac Espi Tomičić, novomedijski umjetnik Branimir Štivić, voditeljica projekata i producentica Ivana Korpar te povjesničarka umjetnosti Tena Starčević. Njezini temeljni interesi su usmjereni prema istraživanju potencijala napuštene industrijske baštine te umjetnosti u javnom prostoru. U okviru pilot-projekta NOVAci u organizaciji kustoskog kolektiva WHW i Pogona kurirala je izložbu „RAD, (NE)RED I (SAMO)DISCIPLINA: nevidljivo djelovanje radnica i radnika u kulturi” u Galeriji Nova.

Nacional: Koliko je izložba „RAD, (NE)RED I (SAMO)DISCIPLINA: nevidljivo djelovanje radnica i radnika u kulturi” iz 2021. zapravo bila polazište za osnivanje Arbajt Kolektiva i same predstave „Arbajt“?

Izložba „RAD, (NE)RED I (SAMO)DISCIPLINA: nevidljivo djelovanje radnica i radnika u kulturi” svakako je važna crtica u povijesti Arbajt Kolektiva, međutim nikako nije riječ o polaznoj točki našeg djelovanja. Naime, u lipnju 2021. je moj koncept za izložbu pobijedio na natječaju pilot-projekta NOVAci koji je nastao u suradnji kustoskog kolektiva WHW i Pogona – Zagrebačkog centra za nezavisnu kulturu i mlade, s ciljem pružanjem podrške mladim povjesničarima umjetnosti na početku profesionalne karijere. Imala sam vraške sreće da se ovako sjajan edukativan program pojavio taman na kraju mojeg studija, stoga sam tijekom šestomjesečnog rada na izložbi, uz podršku mentorica kustosica Ane Kovačić i Lee Vene, realizirala izložbu koja je tematizirala nevidljivi umjetnički rad.

‘I danas u 2024. godini umjetnici i dalje pristaju izlagati u galerijama bez naknade za njihov rad, isto kao što i glazbenici nerijetko odrade svoje gaže za gajbu piva’

Nacional: Kako je primljena prva izvedba predstave „Arbajt” i u kolikoj se mjeri razlikuje od nove, nadograđene izvedbe „Arbyte 2.0”?

Plesna predstava „Arbajt” obilježena je osobnim iskustvom suvremenog plesača Šimuna Stankova koji je u vrijeme pandemijskog lockdowna izgubio većinu honorarnih angažmana, zbog čega je počeo raditi na gradilištu kao bauštelac. Osim toga, predstava je nametnula pitanje deficita prostornih resursa za umjetnički rad, stoga je čitava problematika dodatno pojačana tvornicom Grafokarton kao mjestom izvedbe predstave. Prva izvedba „Arbajta” doslovno je i metaforički podigla prašinu jer je Šimun koristio vreće pune šute s gradilišta kao rekvizitu. No isto tako je tema predstave vrlo brzo privukla medijsku pažnju, ali i znatiželju publike koja nije navikla gledati plesne predstave u atipičnim prostorima poput napuštenih tvornica.

Nacional: U opisu projekta istaknuli ste da se u kontekstu neoliberalnog kapitalizma umjetnički rad promatra kao hobi, a ne kao posao koji zahtijeva nadnicu. Zbog čega smatrate da se umjetnost i sam umjetnički proces manje cijene od bilo kojeg drugog rada?

Sva zanimanja koja uključuju kreativnost u stvaralačkom procesu je izuzetno teško vrednovati u okviru standardnih kriterija koji vrijede za neka druga zanimanja. Nevidljiv rad i prekarni radni uvjeti nisu specifičnost kulturnog sektora, no umjetnički rad je vrlo lako eksploatirati zbog čuvene premise da umjetnici rade posao iz ljubavi. Primjerice, posao programera videoigara također uključuje kreativnost, no produkt njihovog rada je puno jednostavnije monetizirati zbog zakonitosti gejmerske industrije. S druge strane, kupoprodajna logika tržišta umjetnina uvelike se promijenila pojavom nove umjetničke prakse i konceptualne umjetnosti, stoga danas sve manje umjetnika živi isključivo od prodaje produkta svog rada. Temu neplaćenog umjetničkog rada problematizirali su već 1980-ih razni umjetnici, a Sanja Iveković i Dalibor Martinis su u glasilu neformalnog udruženja Podroom, časopisu Prvi broj (1980.), objavili glasoviti Ugovor o umjetničkom radu kojim problematiziraju model izlagačke prakse te predlažu novi oblik razmjene umjetničkog rada kako bi se osigurala ekonomska stabilnost umjetnika.

Nacional: Čini se da danas nije puno drukčije.

I danas, u 2024. godini, umjetnici i dalje pristaju izlagati u galerijama bez naknade za svoj rad, isto kao što i glazbenici nerijetko odrade gaže za gajbu piva. Njegovanje narativa o urođenom talentu umjetnika također pridonosi pogrešnoj percepciji umjetničkog rada. Vrijeme je da razbijemo mit o umjetniku jer bismo u tom slučaju otvorili mogućnosti za percepciju umjetnika i kao radnika, a ne nadnaravnog bića s urođenim talentom.

Scene iz predstave ‘Arbyte 2.0’ Arbajt kolektiva i intervencije koje su bile potrebne za to. FOTO: Luka Dubroja

Nacional: Zanimljivo je da kroz predstavu ni pauzu ne prikazujete kao klasičnu radničku pauzu koja, kako ste naglasili, u tvorničkom pogonu označava prekid proizvodnje. Vi je u samoj izvedbi tretirate kao rad jer proizlazi iz stvarnog umora tijela na rubu izdržljivosti. Zbog čega?

Prilikom rada na plesnoj predstavi „Arbyte 2.0” smo često raspravljali o ulozi pauze u izvedbi. Zanimljiv nam je taj paradoks da pauza u tvorničkom pogonu zaista označava prekid proizvodnje, no u slučaju plesne predstave ona postaje sastavni dio izvedbe. Izvođači na sceni izvode zahtjevne plesne pokrete koji njihova tijela dovode do fizičkog umora, zbog čega je pauza nužna. Ipak, cijeli proces odvija se pred očima publike koja može biti i zbunjena ovakvom umjetničkom odlukom jer nije posve eksplicitno što publika zapravo gleda – proces ili produkt? Jedna od temeljnih ideja bila je predstaviti nevidljivi rad, odnosno sve ono što prethodi plesnoj predstavi kao gotovom produktu. Tako odmor postaje sastavni dio rada, što pomalo asocira i na radove Mladena Stilinovića, primjerice „Umjetnika na poslu”, a koje je zanimljivo promišljati u suvremenom kontekstu u kojem se osjećamo krivima kad slučajno predahnemo od gomile projekata kojima paralelno žongliramo.

Nacional: U središte zanimanja predstave „Arbyte 2.0” postavljate odnos umjetnosti i rada kako biste razbili mitove o romantiziranom pogledu na umjetnički rad koji karakteriziraju prekarni radni uvjeti. Koliko je to zapravo moguće objasniti kroz umjetnički rad, a ne, na primjer, kroz javno istupanje, tekstove i senzibiliziranje javnosti na neke druge načine?

U Arbajt Kolektivu koristimo različite formate, poput umjetničkih intervencija u javnom prostoru, plesnih predstava, izložbi i sličnog, kako bismo komunicirali probleme s kojima se susreće umjetnička scena u Hrvatskoj i šire. Mogli bismo reći da su različiti formati prezentacije našeg djelovanja dio umjetničke strategije kojom nastojimo pridobiti pozornost šire javnosti, ali i medijsku pažnju. Recentna plesna predstava odličan je povod za intervju i zahvaljujući njoj je stvorena prilika i za ovaj razgovor u kojem je poželjno da smo vokalni oko problema s kojima se susrećemo na umjetničkoj sceni. Istu strategiju koristim i u svojoj kustoskoj praksi jer me osobno ne zanima raditi vizualno atraktivne izložbe bez pozadinskog koncepta, isto kao što me ne zanima djelovati unutar kolektiva koji radi umjetnost radi umjetnosti. Prilikom osmišljavanja koncepta izložbe „Arbyte 1.8” u Splitu sam vodila računa o tome da povežem kontekst splitske nezavisne scene s temama kojima se inače bavimo u Arbajt Kolektivu.

Nacional: Koliko ljudi uopće znaju i razumiju koliko je teško mladim, a i ne samo mladim umjetnicima ostvariti prihod na osnovu svog umjetničkog rada?

Smatram da je važnije odgovoriti na pitanje zašto ljudi ne razumiju koliko je danas teško živjeti od umjetnosti nego isključivo konstatirati činjenicu da živimo u sredini koja generalno ne razumije ulogu umjetnosti u društvu.

‘Čak i ljudi iz kulturnog polja ne razumiju koliko je teško umjetnicima izboriti honorare’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Nacional: Koji bi bio odgovor na to pitanje?

Možda je ovakvom nerazumijevanju pridonijela i reforma hrvatskog obrazovnog sustava 1990-ih zbog koje je smanjen broj sati likovne i glazbene kulture na jedan sat tjedno, dok u drugim zemljama Europske unije taj broj varira od dva do četiri sata tjedno. Trideset godina poslije puno jasnije vidimo posljedice takvih odluka, ali se neprestano čudimo što djeca nedovoljno čitaju, mladi slušaju cajke, ljudi srednje životne dobi ne posjećuju izložbe, a sve to dok nam umirovljenici pričaju priče kako je nekad bilo drugačije. Međutim, ne želim biti licemjerna jer ni ja sve do ulaska na tržište rada nisam u potpunosti razumjela kako sve to funkcionira.

Nacional: Na što konkretno mislite?

Tijekom studija povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu nikada nismo razgovarali s profesorima o kulturnim politikama i financiranju kulture. Iz današnje perspektive mi je nevjerojatno da još uvijek ima profesora koji će inzistirati na faktografskim podacima, umjesto da pripreme studente na realnu situaciju s kojom će se susresti čim diplomiraju. U suvremenom dobu dataciju Michelangelovih djela mogu izguglati u tri sekunde, ali za razumijevanje projektnog financiranja, karakterističnog za kulturni sektor, ipak treba nešto više uloženog vremena i truda. Zahvaljujući izvaninstitucionalnim edukativnim programima, poput radionice „Aplauz ne plaća stanarinu” koju organizira kustoski kolektiv BLOK iz Zagreba, prvi sam put ušla dublje u problematiku projektnog financiranja i shvatila kako to sve skupa funkcionira. Baš zbog svega navedenog smatram da je izuzetno važno senzibilizirati javnost na istaknutu problematiku jer čak i ljudi koji rade u kulturnom polju ponekad ne razumiju koliko je teško umjetnicima izboriti honorare od kojih mogu pristojno živjeti.

Nacional: Kao nit vodilja u vašem radu često se navode neoliberalizam i kapitalizam kao društveno uređenje koje je umjetnike dovelo do ruba egzistencije. Zašto kapitalizam i neoliberalizam smatrate odgovornima za takvu percepciju umjetnosti?

Tržište nije pojam vezan isključivo za kapitalizam jer je poznato da su i socijalističke zemlje imale različita tržišta, ali je problem u tome što u neoliberalnom kapitalizmu tržište upravlja društvom i pojedincima. Neoliberali pozivanjem na „tržište” zapravo uspostavljaju hijerarhijske odnose u društvu u kojemu pojedinci, npr. vlasnici korporacije, upravljaju kapitalom i kontroliraju društvo u cjelini. Slobodan umjetnik je sintagma jednako lažna kao i slobodno tržište jer je riječ o retorici neoliberalnog kapitalizma kojom se pokušava individualizirati krivnja za vlastiti neuspjeh u „svijetu umjetnosti”. Zbog toga se bijenalne manifestacije, kako tumači antropolog Arjun Appadurai, pretvaraju u tržišta za izgradnju ugleda, a muzeji postaju igrališta za superbogate ljude. Međutim, važno je promisliti tko upravlja tim čuvenim „svijetom umjetnosti”, tko određuje cijenu umjetničkih djela te samim time tko zapravo stječe profit od umjetnosti? Umjetnici se ne mogu osloniti isključivo na svoj rad, nego moraju voditi računa o marketingu i brendiranju, umrežavanju, konekcijama i, najvažnije od svega, trebaju uvijek biti inovativni jer će ih to razlikovati od drugih umjetnika, pa su samim time veće šanse da će biti primijećeni. Ipak, treba istaknuti da su umjetnici itekako i sami odgovorni za njegovanje narativa o urođenom talentu i nevidljivim nadahnućima koja padaju s neba dok oni sjede i meditiraju. Jednom kada razbijemo mit o umjetniku kao nadnaravnom biću i okončamo s korištenjem izlizane sintagme „svijet umjetnosti”, možda ćemo imati šanse percipirati umjetnost na drugačiji način te shvatiti njenu ulogu u društvu.

Nacional: Koje i kakvo društveno uređenje bi po vašem mišljenju bilo prihvatljivo, a koje umjetnike i umjetnost cijeni i prihvaća kao bilo koje druge radnika?

Teško je odgovoriti na ovo pitanje jer sam rođena 1993. pa drugačija društvena uređenja mogu samo zamišljati ili učiti o prošlim uređenjima iz literature i priča starijih generacija. No te priče o boljim vremenima dosta variraju jer je u sjećanjima nekolicine vidljiv snažan pečat nostalgije koja možda skriva neke negativne strane socijalističkog uređenja. Na prvu sam bila oduševljena pričama o kulturnim aktivnostima o kojima se vodilo računa u socijalističkim poduzećima i tvorničkim pogonima. Međutim, puno sam opreznija u donošenju kategoričkih sudova nakon što sam čula svjedočanstva radnica tih istih pogona, koje su mi kazale da su često bile mrtve umorne od napornih šihta na poslu, nakon čega su još morale sudjelovati u kulturnim događanjima. Zbog toga nekako nastojim zadržati kritičku misao prilikom razmatranja društvenih uređenja koja su prethodila ovome, ali ne odustajem od ideje da su promjene moguće i da se za njih treba boriti.

Nacional: Vratimo se na rad interdisciplinarnog umjetničkog Arbajt Kolektiva. Planirate li nastaviti s razvojem i izvedbama predstave „Arbyte 2.0” ili pripremate neke nove projekte?

U Arbajt Kolektivu osim teme odnosa umjetnosti i rada također problematiziramo i održivost umjetničkog rada. Smatram da je projektno financiranje potpuno neodrživ model financiranja kulture i upravo ta neprestana utrka za lovom i novim projektima nas dovodi do situacija u kojima utrošimo puno vremena i truda kako bismo realizirali predstavu koju potom jednom ili dvaput izvedemo i onda više nemamo financijska sredstva za reprize. Slična situacija je s izložbama, a sve zbog toga što smo u neprestanoj potrazi za prostorom. Stoga smo svjesno odlučili pauzirati nove projekte i cijelu 2024. posvetiti reprizama „Arbyte 2.0”, a zahvaljujući natječaju Clubture plesna predstava putuje i u Karlovac, Koprivnicu i Osijek.