Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović Einwalter nedavno je u Saboru branila izvješće za 2021. godinu, koje je usvojeno prošloga tjedna. Slično kao i godišnja izvješća Povjerenstva za sukob interesa ili drugih pravobraniteljica, iz samo Vladi poznatih razloga ona dolaze na saborsku raspravu s dvije do tri godine zakašnjenja, kada njihove preporuke gotovo da više i nemaju smisla. U međuvremenu je osmero Hrvata oslobođeno optužbi za trgovinu ljudima i vratilo se kući. Cijeli taj slučaj izazvao je val govora mržnje na političkoj i javnoj sceni, a poseban okidač bila je činjenica da je jedan od uhićenih vijećnik platforme Možemo! i transrodna osoba. O tim temama tjednik Nacional razgovarao je s pučkom pravobraniteljicom Tenom Šimonović Einwalter, koju je na tu poziciju izabrao Hrvatski sabor u ožujku 2021. Pravnica po struci, Šimonović Einwalter došla je iz Ureda pučkog pravobranitelja, gdje je bila zaposlena od 2008. godine, a od 2013. bila je zamjenica prethodne pučke pravobraniteljice Lore Vidović. Predsjednica je Izvršnog odbora Europske mreže tijela za suzbijanje diskriminacije (EQUINET) te predstavnica Republike Hrvatske u Europskoj komisiji protiv rasizma i nesnošljivosti (ECRI) Vijeća Europe.

NACIONAL: Nedavno ste predstavili izvješće za 2021. koje se odnosilo na godinu pandemije i posljedice potresa. Zašto tek sada i kakvog smisla imaju ta izvješća i preporuke s dvije godine zakašnjenja?

U međuvremenu sam predala još dva: Posebno izvješće o utjecaju pandemije na ljudska prava i jednakost, kao i Izvješće za 2022. godinu. Ovo za 2022. predano je u ožujku i prema mojim informacijama, upravo se radi mišljenje Vlade o njemu, a nakon toga ide u proceduru na saborske odbore. Bilo bi idealno da dođe na raspravu u Sabor prije ljetne stanke. A zašto se tako dugo čeka da ta izvješća dođu u Sabor, to se i ja pitam. Naime, zašto je važno da se o njima raspravlja ažurnije, odnosno, u godini u kojoj su predana? Pa zato što izvješće pučke pravobraniteljice nije, poput mnogih izvješća ostalih institucija, izvješće o radu. To je izvješće o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj. Mi se stvarno jako namučimo da prikupimo podatke, pišemo preko sto različitih dopisa s konkretnim pitanjima različitim institucijama, udrugama civilnog društva, sindikatima i drugima. Sve to radimo kako bismo napravili preciznu analizu stanja i napisali preporuke. Ako to pustite da stoji u ladici preko dvije godine, pitanje je kakvog to ima smisla. Jer život ide dalje, teme se razvijaju.

NACIONAL: Dali ste preko 156 preporuka tijelima državne uprave u Izvješću za 2021. Što je od toga uopće usvojeno?

Otprilike 40 posto. To izvješće i njegove preporuke najkonkretniji su alati koje imam. Nemam mogućnosti donošenja pravno obvezujućih odluka ili uvođenja sankcija. Izvješće je naš najsnažniji alat. Ali njega moraju željeti koristiti oni kojima je ono namijenjeno. Preporuke su u pravilu adresirane ministarstvima ili tijelima državne uprave. Tu bi trebala postojati suradnja svih kotačića u jednom demokratskom sustavu. A Hrvatski sabor trebao bi pomagati da to izvješće bude ažurno raspravljeno, a onda i pratiti koliko se te preporuke doista implementiraju.

NACIONAL: Hrvatska javnost još uvijek nije dovoljno informirana o tome što je posao Ureda pučke pravobraniteljice. Zašto je tako?

Ne mogu reći da sam iznenađena zato što situacija nije puno bolja ni u drugim zemljama Europske unije. Diljem Europe problem institucijama koje štite ljudska prava i koje se bave suzbijanjem diskriminacije jest da građani za njih nedovoljno znaju. Kao što znate, postoje brojna istraživanja i razne ljestvice, gdje je Hrvatska uglavnom negdje na repu Europe, međutim, tu stojimo bolje od prosjeka. Prema istraživanju koje je radila Europska agencija za temeljna prava FRA, prepoznatljivost institucije pučkog pravobranitelja je iznad europskog prosjeka. To govori da i u ostalim europskim zemljama ljudi ne znaju dovoljno o tome tko štiti njihova ljudska prava i kome se mogu obratiti.

NACIONAL: Mnogi u Hrvatskoj ne znaju i da je vaša institucija doista neovisna i da vas vlast tijekom mandata ne može smijeniti, čak ako i Sabor ne usvoji godišnje izvješće.

Točno, pučki pravobranitelj ili pravobraniteljica biraju se na mandat od osam godina, i to na sasvim drugačiji način od sličnih institucija. Prema Ustavu, pučki pravobranitelj je zapravo opunomoćenik Hrvatskog sabora, a bira ga saborska većina na temelju javnog poziva, ne predlaže ga Vlada. To također doprinosi neovisnosti rada same institucije. Svaki kandidat prolazi kroz postupak izbora u dvama saborskim odborima – Odboru za Ustav, Poslovnik i politički sustav, što je naš matični odbor, dok prethodno mišljenje daje Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. I nakon toga, na javno prenošenoj raspravi tih dvaju odbora, na kojoj se postavljaju pitanja kandidatima, na plenarnoj sjednici biraju se pučki pravobranitelj ili pravobraniteljica. Za razliku od posebnih pravobraniteljica – za ravnopravnost spolova, osobe s invaliditetom i za djecu, kojima odbijanjem godišnjeg izvješća po zakonu završava mandat, kod institucije kojoj sam ja na čelu to nije tako. To je izuzetno bitno i trebalo bi osigurati da tako bude i s ostalim pravobraniteljicama. Zašto? Pa zato što ta činjenica može utjecati na način na koji je izvješće pisano. A u takvim izvješćima morate biti i objektivni i kritični i ne bi smio glas protiv iz saborske većine značiti da ostajete bez posla.

NACIONAL: Osam godina je prilično dug mandat…

Točno, osam godina je dugo i što je nevjerojatno, ta funkcija nije ograničena na samo jedan mandat. Doduše, tko bi se javio dvaput nakon što je jednom prošao to iskustvo, ja ne znam. No važno je da je naša institucija dobila status A prema pariškim načelima, koja su još uvijek zlatni standard, što je najviši stupanj neovisnosti. Meni je to iznimno bitno. Na čelu sam Europske mreže tijela za jednakost, a i kroz neke druge forume bavim se standardima neovisnosti. Znam da oni mogu uvijek biti bolji, no nakon deset godina lobiranja, napokon se na razini EU-a donose obvezujući standardi za tijela koja se bave suzbijanjem diskriminacije. Radi se o dvije direktive koje je Europska komisija uputila na raspravu u Europski parlament i one će postati prvi pravno obvezujući standardi koje će svaka država članica morati implementirati. I neće moći smjenjivati kako hoće čelnike neovisnih tijela koja se bave suzbijanjem diskriminacije.

NACIONAL: Oslobađanje osmero hrvatskih državljana koji su mjesecima bili zatočeni u Zambiji zbog optužbi za trgovinu ljudima, ponovo je izazvalo val govora mržnje na političkoj i javnoj sceni, a posebni okidač bila je činjenica da je jedan od uhićenih vijećnik platforme Možemo! i transrodna osoba. Kako ocjenjujete ponašanje političara i kako su se ponašali mediji?

Dugo bih ja o tom slučaju mogla govoriti. Jako je dugo trajala ta agonija. Jako mi je drago to su ti ljudi oslobođeni i što su se vratili. No taj slučaj otvorio je puno pitanja. Neka pitanja trebala su biti otvorena puno ranije zato što zakonski nije bilo dobro riješeno posvajanje djece iz trećih država, koje nisu potpisnice Haaške konvencije. Zbog toga se mijenjao i zakon, što je zapravo puno više u nadležnosti pravobraniteljice za djecu. Međutim, ono što me brinulo, a mi smo dobivali pritužbe i radili na više predmeta na različite načine, upravo je to pitanje govora mržnje. A bilo je prisutno na svakom koraku. Najgore je bilo na društvenim mrežama, ali moram reći da nisu ni svi mediji izvještavali prema pravilima struke i etike. Ali kada gledamo reakcije političara, to je bilo nešto što je posebno zabrinjavajuće. Širile su se laži i netočne činjenice, a neki su očito na tom slučaju skupljali političke bodove.

NACIONAL: Problem je u tome što se priča o posvajanju pretvorila u širenje transfobije i homofobije na javnoj sceni. Koliko su tome pridonijeli upravo političari sa saborske govornice?

Što se tiče transfobije, nažalost je ima posvuda, ne samo u Hrvatskoj, ali i na tom planu mi doista ne stojimo dobro. Sjetite se samo atmosfere koja je vladala prilikom ratifikacije Istanbulske konvencije. Tamo su se stranke i udruge koje su se protivile ratifikaciji pozivale na navodnu rodnu ideologiju koja se skriva u tekstu Konvencije, što nema veze s istinom. U javnost su se plasirale potpune dezinformacije i laži. Mnogi su time bili zavedeni i mislili su da se ne radi o međunarodnom dokumentu protiv nasilja nad ženama, već o nečem sasvim drugom. Čini mi se da je otada intenzivnije krenula transfobija kojoj sve više svjedočimo i u hrvatskom društvu. Na tom planu doživjeli smo neke vrlo zlonamjerne pokušaje i političara, ali i takozvanih stručnjaka medicinske struke, koji su u javnost plasirali teze koje su višestruko problematične. Tako da smo u ovom slučaju svjedočili i transfobiji, i homofobiji, i rasizmu.

Pučku pravobraniteljicu Tenu Šimonović Einwalter izabrao je Hrvatski sabor na osmogodišnji mandat. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Hrvatska vlada na kraju je učinila sve da pomogne svojim državljanima, no u početku nije bilo tako. Hrvoje Zekanović, koji je prebjeg u vladajuću većinu, govorio je najgore gadosti o tim ljudima, a od toga se nitko u ime HDZ-a ili vladajuće većine nije ogradio. Kako to komentirate?

Teško mi je to komentirati jer to je pitanje primarno za saborsku većinu. Kao što znate, saborski zastupnici imaju tu privilegiju da imaju imunitet za izgovorenu riječ. To je s jedne strane dobro, jer oni imaju slobodu da u političkom prostoru mogu iznositi svoja mišljenja, no s druge strane, oni upravo zbog toga imaju ogromnu odgovornost. Mi kao središnje tijelo za suzbijanje diskriminacije stalno na to ukazujemo. Općenito javne osobe imaju posebnu odgovornost za izgovorenu riječ, jer svi oni imaju neku svoju sljedbu ili birače na koje utječu. Kod političara je problem u tome što neki upravo tako, podilazeći najnižim ljudskim strastima, skupljaju političke bodove i dižu si rejting.

NACIONAL: Najgori primjer je svakako propali političar Ivan Pernar koji je otputovao u Zambiju kako bi svjedočio protiv svojih sugrađana. Zašto ga je kazneno prijavila tek pravobraniteljica za ravnopravnost spolova? Nije li i država trebala nekako reagirati?

Ja mogu reći što smo mi radili u tom predmetu. Osim postupanja koje je išlo prema Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, kao i prema ministarstvu nadležnom za socijalnu skrb, reagirali smo i vezano uz govor mržnje u javnom prostoru od više ljudi, pa i neimenovanih, anonimnih širitelja mržnje na društvenim mrežama. Više dopisa poslala sam i Državnom odvjetništvu, i to s konkretnim primjerima.

NACIONAL: I za Pernara?

Da. Pisali smo i Agenciji za zaštitu osobnih podataka, kao i Vijeću za elektroničke medije. No posebno su opasne bile reakcije nakon što je pravobraniteljica za ravnopravnost spolova podnijela tu kaznenu prijavu. Naime, ona sama je postala meta prijetnji i uvreda. Ja sam je javno podržala i osudila prijetnje, ali i država je morala jače reagirati. Jer ako imate nekoga tko radi svoj posao u skladu s hrvatskim i europskim zakonima i onda je izložen prijetnjama, a ne reagira se dovoljno, time samo šaljete poruku da je to u redu.

NACIONAL: Jedna je od tema kojima se opet bavila hrvatska javnost i Mirela Čavajda, majka čiji je plod imao maligni tumor i koja je morala je obaviti pobačaj u Sloveniji. Naime, ona je nedavno proglašena Zagrepčankom godine, što je ponovo izazvalo val napada i govora mržnje. Što mislite o tom slučaju i koliko ste se njime bavili?

Jako smo se angažirali oko slučaja gospođe Čavajde, posebno u vrijeme kada je bio aktualan. Jedno vrijeme malo sam dvojila oko toga spada li taj slučaj isključivo u područje pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Ali kad ga gledate malo šire, to je sustavno pitanje pristupa zdravstvenoj zaštiti, sukladno postojećim zakonima. Kada netko tako hrabro izađe u javnost sa svojom izrazito teškom i tragičnom pričom, mislim da je svatko tko je na nekoj poziciji dužan nešto napraviti. I zato ne samo da smo postupali po tom predmetu, već je to pitanje i obrađeno u Izvješću za 2022., o kojem se još nije raspravljalo u Saboru. Mi smo došli do zaključka da postoji ozbiljan problem u ostvarivanju onoga što trenutačni zakon kaže da mora biti osigurano. Sama činjenica da je ona morala otići u Sloveniju kako bi ostvarila ono što joj nije bilo omogućeno u Hrvatskoj, a po zakonu je trebalo, govori o ozbiljnom problemu unutar zdravstvenog sustava, uključujući priziv savjesti liječnika koji je u pozadini problema nedostupnosti pobačaja. Puno stvari se razotkrilo u tom konkretnom predmetu, a jedno je i pitanje informiranja. Dakle, ljudi ne znaju koja su njihova prava i kome se trebaju obratiti. Da gospođa Čavajda nije imala odvjetnicu, sigurno bi situacija za nju bila još gora i još teža.

NACIONAL: Ali sada, nakon što je dobila nagradu Zagrepčanka godine, ponovo je izložena istim napadima, prijetnjama i vrijeđanjima…

Ja se svaki put pitam što motivira ljude koji tako javno mrze druge. Ne mogu to shvatiti, no ono što je moja perspektiva gledanja na tu situaciju jest da treba donijeti novi zakon o medicinskom prekidu trudnoće, što nam je rekao Ustavni sud. Taj zakon je trebao biti donesen do veljače 2019., pri čemu je Ustavni sud jasno ocrtao u kojem smjeru taj novi zakon treba ići, a to je da se ne mogu ukinuti postojeća prava.

NACIONAL: I zašto ga Vlada onda ne donosi?

Pretpostavljam, između ostalog, upravo zbog takvih reakcija javnosti i svih komentara u odnosu na gospođu Čavajdu. To je pitanje koje nije jednostavno. Ono nije jednostavno u brojnim državama, ali smatram da Republika Hrvatska mora biti sposobna donijeti jedan moderniji zakon, koji će i dalje poštovati pravo na izbor.

NACIONAL: Kad smo već kod širenja govora mržnje, izvikivanje ustaškog pozdrava i isticanje ustaških znakova nije ušlo u Kazneni zakon, kao što su to tražili predstavnici Židovske općine i naroda žrtava, već je Vlada nedavno za to znatno povisila kazne u Prekršajnom zakonu. Zašto to u Hrvatskoj, za razliku od Austrije i Njemačke, nije kazneno djelo? Koga se premijer boji? Radikalne desnice?

Budući da znamo da postoji Radna skupina koja se bavi izmjenama Kaznenog zakona, ne bi trebalo biti nezamislivo da se to ugradi u Kazneni zakon. No čak i s visokim kaznama u Prekršajnom zakonu koje su sada uvedene, problem je u tome što nije dovoljno eksplicitno navedeno što je točno zabranjeno člankom 5. Prekršajnog zakona o kršenju javnog reda i mira. Problem je i što se taj pozdrav „za dom spremni“ trenutno procesuira po više zakona. Po Zakonu o prekršajima protiv javnog reda i mira, Zakonu o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima i Zakonu o suzbijanju diskriminacije.

NACIONAL: A dotle Marko Skejo s uzdignutom desnicom urla „za dom spremni!“ svake godine na obljetnici IX. bojne Rafael vitez Boban u Splitu i ništa mu se ne događa.

Naravno, jer mnogi smatraju da je taj pozdrav zakonit, dijelom i jer postoji ta pravno neobvezujuća preporuka da ga se ne smatra nezakonitim u slučaju komemoracija. A kao što sam rekla, imamo i različite odredbe u različitim zakonima.

NACIONAL: I neujednačenu sudsku praksu, naprimjer, kada Visoki prekršajni sud odluči da je „za dom spremni“ na početku Thompsonovih „Čavoglava“ poetski stih…

Sudska praksa zapravo nije nekonzistentna, osim u tom slučaju u odnosu na Marka Perkovića Thompsona. U svim ostalim slučajevima donesene su iste osuđujuće presude, a ova odudara od tog niza. Ja mogu reći što je pravno bilo moguće učiniti i nakon donošenja takve presude Visokog prekršajnog suda. Bilo je moguće podnijeti jedan izvanredni pravni lijek, a to je zahtjev za zaštitom zakonitosti. Da je podnesen, slučaj bi završio na Vrhovnom sudu i onda bismo dobili još jednu presudu.

NACIONAL: Tko je trebao podnijeti taj zahtjev?

DORH. Pravo je pravo. To je odgovor koji proizlazi iz našeg pravnog sustava i mislim da je Vrhovni sud trebao moći o tome odlučivati.

NACIONAL. Koliko je raširena diskriminacija u hrvatskom društvu i prema kome najviše? Srbima, crncima, Romima, imigrantima?

Mi od 1. siječnja 2009. imamo Zakon o suzbijanju diskriminacije i od tada periodički provodimo istraživanja (2009., 2012., 2016. i 2022.) istom metodologijom, kako bismo mogli pratiti trendove. S jedne strane pratimo stereotipe i predrasude. Tu ima nekih pomaka naprijed – naprimjer, u odnosu na predrasude prema osobama s duševnim smetnjama i starijima. Ali zabrinjava porast stereotipa u odnosu na žene i njihovu ulogu u društvu. Dakle, danas imamo porast stereotipa u odnosu na rodne uloge, a to je nešto izrazito negativno, što moram istaknuti. No kada smo građane pitali tko je u Hrvatskoj najdiskriminiraniji, većina ih je odgovorila – Romi. I to je točan odgovor. Obišla sam gotovo sva romska naselja u Hrvatskoj i to je doista tako.