Naš portal je već izvjestio da su, kao što je bilo najavljeno i o čemu sam jučer pisao, Španjolska, Irska i Norveška priznale Palestinu kao državu. To je sada već 140 zemlja. Nije se pak još kazalo, a to dodamo kao novost u ovom tekstu, da je danas danski parlament odbio inicijativu i neće priznati Palestinu.

Španjolska je to učinila na vrlo svečan način. Činu je prethodio govor u palači Moncloi koji je premijer Pedro Sánchez izrekao na španjolskom i engleskom jeziku kada je naglasio da priznanje nije usmjereno protiv Izraela iako je “hitno da se zaustavi krvoproliče u Gazi” te kako se “izraelski taoci Hamasa moraju odmah pustiti na slobodu”.

Premijer je najavio da će konzulat u Jeruzalemu biti zadužen za odnose s palestinksom samoupravom, da Španjolska smatra Hamasa terorističkom organizacijom to jest da samo priznaje vlast Fataha i predsjednika Mahmuda Abbasa.

Ovim tekstom želim pojasniti što je u igri i zašto je Španjolska odigrala vodeću ulogu u priznanju. Kao prvo, Španjolska sebe smatra najpozvanijom kreirati ili predvoditi europsku politiku s arapskim zemljama pa će zbog toga sutra u Madrid stići nekoliko šefova diplomacija arapskih zemalja među kojima vlada prava euforija zbog geste koju predvodi Španjolska (Za razliku od Madrida, inače, priznanje se nije našlo na naslovnicama medija u Irskoj i Norveškoj).

Izaelski su tenkovi stigli do centra Rafaha

Šef španjolske diplomacije, José Manuel Albares, smatra da “palestinski narod ima pravo na nadu”, a da “izraelski narod ima pravo na sigurnost”. Kaže da je to “put do mira”. On zaista žali zbog zločine Hamasa nad Izraelcima (i Palestincima među njima, također ubijenima) 7. listopada ali se pribojava da bi nastavak vojnih operacija mogle dovesti do velike eskalacije sukoba na Bliskom Istoku (izraelski su tenkovi danas stigli do centra grada Rafaha u Gazi gdje se nastavlja pokolj palestinskih civila u improviziranim šatorskim logorima: 45 mrtvih jučer, 25 danas).

Da bi se prestalo s nasiljem, Španjolska bira, što je zatražio španjolski parlament 18. studenog 2014., put stvaranju dviju država pa će sada raditi na tomu da UN, konačno, nakon što je Palestinu priznalo 140 zemlja, toj zemlji dadne i status članice.

Međutim, palestinski političari i neki koji su bili zastupnici u izraelskom Knessetu ponavljaju da će i ovo priznanje (Španjolske, Irske i Norveše) ostati samo gestom ukoliko zaista ne budu priznate Palestinske granice od 1967. uključujući Istočni Jeruzalem kao glavni grad Palestine, nešto što Netanyahu ne želi ni čuti. Isto tako, kažu, mora prestati okupacija Cisjordanije i nasilna kolonizacija okupiranih djelova Zapadne obale.

Nužan je koridor između Gaze i Zapadne obale

Ono što se još čini složenijem je omogućiti da Gaza i Zapadna obala budu “povezane koridorom”. To se iz perspektive desne izraelske vlade u kojoj sjede ekstremno desni ministri tek čini znanstvenom fantastikom.

Španjolska je odlučila priznati Palestinu (i zato je premijer Sánchez u travnju krstario Europom i lobirao za Palestinu) jer smatra da Palestinci ne smiju ostati osuđeni živjeti kao narod izbjeglica, zato jer je to put do mira na Bliskom Istoku i zato jer su španjolske vlasti uvjerene da je to način da se Izraelu jamči dugoročna sigurnost.

Španjolska je odlučna oko toga da bude promotorica velike međunarodne konferencije o miru za što je Madridu pozitivno odgovorilo 80-desetak zemalja (EU, Arapska Liga, Organizacija, islamske suradnje…).

Od 1948., godine stvaranja UN-a, čeka se na rješenje za Palestinu. Španjolska smatra da se više ne može niti smije čekati. Rat koji je pokrenuo Hamas su detonator takva odlučna stajališta Moncloe.

Hamas još drži oko stotinu talaca, poginulo je više od 1200 izraelaca i oko 35.000 Palestinaca, mahom su to djece i žena. Ministar vanjskih poslova se pita: “Koliko ćemo smrti još dočekati?”.

Očekuje se vrlo žestoki odgovor premijera Netanyahua koji je danas također pretjerao izjavom da španjolski premijer zapravo zagovara “brisanje Izraela iz mape”.