Tjednik Telegram u svom današnjem izdanju, uvodni redakcijski komentar posvetio je tužbi koju je Tomislav Karamarko, predsjednik HDZ-a, podigao protiv tjednika Nacional. Karamarko je tu tužbu podigao jer je Nacional objavio autorizirani intervju s Josipom Manolićem, u kojem je Manolić izjavio da je Karamarko bio doušnik Udbe. Zbog toga Karamarko od Nacionala traži 200.001 kunu, tvrdeći da mu je zbog objave tog teksta, među ostalim, poremećeno duševno zdravlje. Nacional je tom Karamarkovu potezu posvetio naslovnu stranicu, na kojoj je prenio izjavu Saše Lekovića, predsjednika Hrvatskog novinarskog društva, koji je izjavio da je time Karamarko uputio prijetnju svim hrvatskim medijima. Da se doista radi o iznimno važnoj temi za najširu hrvatsku javnost potvrđuje I redakcijski komentar Telegrama koji prenosimo u cijelosti:

Predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko odlučio je tužiti tjednik Nacional, zbog intervjua s Josipom Manolićem, u kojem je Manolić ustvrdio kako je Karamarko surađivao s Udbom. Gospodin Karamarko već je ranije tužio svojedobno najbližeg suradnika predsjednika Tuđmana, što je sasvim ispravno.

Manolićeve se optužbe uistinu trebaju demanirati ili potvrditi na sudu. No, tužba protiv medija koji je objavio nesporno autorizirani intervju, sasvim je drugo pitanje.
Ovdje je riječ o doista gadnom zadiranju u slobodu medija, ali u samu slobodu govora. Ako je, naime, Nacional kriv zbog tvrdnji svog sugovornika – neosporno relevantne osobe, kada je riječ o HDZ-u, i o državnoj sigurnosti – onda više niti jedan medij ne bi smio prenositi tvrdnje svojih sugovornika koje bi mogle biti utužive.

Eventualna presuda protiv Nacionala, u slučaju Karamarkove tužbe, zapravo bi uvela načelo šutnje na hrvatsku javnu scenu. Mediji tako ne bi smjeli prenositi razne statističke podatke protiv SDP-ove Vlade, koje gospodin Karamarko i HDZ ovih dana ekstenzivno iznose, jer bi sudovi mogli kazniti sve te medije, ako pojedini podaci nisu točni (a mnogi, kako se već pokazalo, zaista nisu točni). Nadalje, mediji ne bi smjeli prenositi niti čitav niz stavova pojedinih političara o drugim političarima, jer su ti stavovi vrlo često na granici uvrede, a još se češće temelje na premisama koje je vrlo teško dokazati. A što je tek s deliktom mišljenja: što ako, primjerice, neki hrvatski političar zaključi kako je Kolinda Grabar Kitarović svojim izjavama protiv Angele Merkel ozbiljno ugrozila nacionalnu sigurnost, pa je proglasi intelektualno nepodesnom za obnašanje predsjedničke dužnosti? I što ako predsjednica nakon toga tuži mediji koji je to objavio?

Isto vrijedi i za sve moguće napade na Zorana Milanovića. Sama ideja da se mediji sudski progone zbog prenošenja mišljenja relevantnih sudionika u hrvatskom javnom i političkom životu, duboko je protudemokratska, jer se takvom sudskom represijom onemogućuje minimalno normalno funkcioniranje javnosti. Slobodna je javnost, pak, esencijalni preduvjet za demokraciju. No, Karamarkova tužba protiv Nacionala ne iznenađuje. Ona se, naprotiv, naslanja na tradiciju HDZ-ova ponašanja prema javnosti iz devedesetih godina, kada su ta stranka i njena vlada podigle stotine tužbi protiv onda rijetkih hrvatskih neovisnih medija.

U interesu je slobode medija, slobode govora i demokratskih procesa, da se ova tužba odbije.