IVANA SAJKO O PREMIJERI PREDSTAVE U TEATRU ITD 12. SIJEČNJA

Ivana Sajko zagrebačka je 41-godišnja dramatičarka i dramaturginja. Diplomirala je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti i magistrirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dobitnica je nekoliko nagrada za dramsku književnost, uključujući četiri nagrade ‘’Marin Držić’’ za dramsko djelo. Drame joj se izvode u kazalištu i na radiju te su prevedene na desetak jezika. Od 2008. njena djela prihvaćena su vrlo dobro u kazalištima njemačkog govornog područja, na kojima su često i praizvedena. Drama “Rose is a rose is a rose is a rose” praizvedena je na festivalu Steirischer Herbst u Grazu 2008., a “Prizori s jabukom” u Stadttheater Bern 2009. Hrvatska praizvedba drame “Rose is a rose is a rose is a rose” postavljena je u Zagrebačkom kazalištu mladih u koprodukciji, a hrvatska praizvedba drame “Prizori s jabukom” postavljena je na 62. Dubrovačkim ljetnim igrama u režiji i izvedbi autorice.

Godine 2012. Ivana Sajko sudjelovala je u međunarodnom projektu Zagrebačkog kazališta mladih i Kazališta iz Braunschweiga, u kojem su postavili njezin tekst “Krajolik s padom”. Iste godine kao autorica sudjelovala je u kazališnom triptihu “Jalova” koji se bavio spornim zakonom o medicinski potpomognutom oplodnji. Iste godine premijerno je izvedena njezina drama “To nismo mi, to je samo staklo”, u shopping centru Beograđanka u Beogradu. Upravo će se taj tekst premijerno izvesti i u hrvatskom kazalištu, 12. siječnja u Teatru ITD, u režiji Franke Perković. Ivana Sajko za Nacional govori o razlozima zbog kojih je napisala ovaj tekst, i o planovima.

NACIONAL: Kako je i kada nastao tekst “To nismo mi, to je samo staklo”?

Tekst je nastao u Beču početkom 2011. Tada se naveliko pričalo o ekonomskoj krizi, zapravo se činilo da je kriza kapitala kao socijalnog i političkog pokretača krajnja granica europskih briga. Reagirala sam na to. Ujedno, u to vrijeme bavila sam se motivom neuspješnih ili pak neartikuliranih pobuna, tako da je u dramu u kojoj se isprepliću dvije velike ekonomske krize – ona iz 1929. i ona iz 2008. – ušla i priča o Bonnie i Clydeu. Tekst je imao svjetsku praizvedbu 2013. u Schauspiel Frankfurt, u režiji Roberta Teufela, a radijska verzija prvi put napravljena je iste godine na njemačkom WDR3, u režiji Erika Altorfera.

NACIONAL: Prema tekstu Ivana Penovića, predstava prati mlade ljude koji više nisu djeca, ali nisu spremni odrasti, međugeneracijskog jaza više nema, a tereti tranzicije su ogromni i previše opterećuju. Iako predstavu režira Franka Perković, kako biste željeli da se postavi?

S Frankom Perković kao redateljicom imam posebnu vezu. Franka je režirala moju prvu dramu “Naranča u oblacima” u HNK Osijek, zatim “Europu” u Zagrebačkom kazalištu mladih i sada “To nismo mi, to je samo staklo”. Franka je u stanju vrlo suptilno čitati dramske tekstove i uvijek pokušava ostvariti dijalog između onog što tekst izvedbeno nudi i vlastita režijskog koncepta. Kada je razmišljala o ovom komadu, rekla mi je da joj rezultat nije važan, da je zanima što takav dramski tekst nudi procesu rada, a ne kako izgleda u konačnoj formi završene predstave. To mi se sviđalo jer je uistinu veliki kompliment ako jedan tekst može potaknuti preispitivanje stvaralačkih procedura u kazalištu.

NACIONAL: Koju biste poruku željeli prenijeti publici?

Mislim da nikad ne dolazim s porukama, nego s problemima koje želim rastvarati, nad kojima želim preispitati okolnosti u kojima živimo, mogućnosti koje nam se nude u ostvarenju naših snova i granica koje nam se nameću na tom putu. Uopće me ne zanimaju poruke. Ne zanima me umjetnost koja dolazi bilo s istinom, bilo sa savjetima. Umjetnost ne nudi tu vrstu olakšanja, to jest ako je nudi, mislim da je lažna. Umjetnost zbunjuje i uznemirava. U tom smislu zbilja bih voljela da i ova predstava zbuni i uznemiri.

NACIONAL: Dramaturg Penović kaže da tekst govori o posljedicama, valovima ekonomske krize koji su iza sebe ostavili golemu hrpu ničega, uznemirenost koja je proizvela pitanja koja ne daju odgovore, a potom alijenaciju od društva i alijenaciju društva samoga. Kako to spriječiti?

Mislim da tekst ne obrađuje društvo u tako opsežnim zahvatima. Pokušavam se držati malih situacija, onih unutar obitelji, nemogućnosti roditelja da odgovore na očekivanja djece, kao i nemoći djece da nadrastu frustracije svojih roditelja.

NACIONAL: Koji su vaši budući projekti?

Već 12. siječnja otvaram novu berlinsku galeriju u Oranienstrasse, prekrasan prostor koji je projektirao Oskar Kaufmann, arhitekt koji je napravio i kazališta Volksbühne i Hebbel am Ufer u Berlinu. Za taj događaj napisala sam tekst “On the condition of the sea” i izvest ću ga u suradnji s glazbenikom Alenom Sinkauzom. Ove godine u Njemačkoj će izaći i moja posljednja knjiga “Ljubavni roman” u prijevodu Alide Bremer. Alida ujedno i prevodi konačnu verziju moje zadnje drame napisane prema Flaubertovoj ‘’Gospođi Bovary’’ koju je u Zagrebu režirao Saša Božić. Ta suradnja bila je lijepo iskustvo i započeli smo proces rada na ciklusu tekstova i predstava koje nazivamo kaveri, prema engleskom terminu covera ili obrade poznate pjesme na novi, autorski način. Već u veljači očekujem novu premijeru svoje drame “Prizori s jabukom” u Rimu, u režiji Tommasa Tuzzolija, a odmah potom i novu inscenaciju “Rose is a rose is a rose is a rose” u Leipzigu.