Glumac Filip Sertić premijerno će u Kontesi, klubu Zagrebačkog gradskog kazališta Komedija, 16. listopada izvesti „Kontrabas“ Patricka Süskinda, predstavu koju je sam i režirao. Filip Sertić rođen je 1991. u Zagrebu. Završio je Fakultet političkih znanosti i potom glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Nakon studija radio je u kazalištu, na filmu i televiziji. Posljednjih pet godina živio je u Americi, u Los Angelesu, gdje je radio u filmskoj industriji i u najpoznatijem kazalištu improvizirane komedije u Americi UCB Los Angeles. U razgovoru za Nacional predstavio je svoju autorsku predstavu i otkrio planove.

NACIONAL: Radite predstavu „Kontrabas“, zašto ste se odlučili baš za taj tekst?

Kao glumac imate uloge s kojima se namučite, ali i one koje na prvo čitanje osjetite, odnosno, odmah imate viziju što biste s tim likom napravili. Tako je bilo i s „Kontrabasom“, nekako sam se povezao s tekstom na prvo čitanje.

NACIONAL: Što vam je najvažnije donijeti kroz lik, što vam je u fokusu?

Volio bih da mi uspije iznijeti duhovitost tog teksta, nadam se da će ljudima biti smiješno. Tekst je tragikomičan i volio bih da se svi skupa nasmijemo svojim problemima, to je ionako sve što možemo.

NACIONAL: Osim što u njoj igrate, vi ste i redatelj. Koliko vam je to olakšalo ili otežalo rad na predstavi? Volite li raditi sami?

Ovo je prvi put da radim nešto takvo i uistinu je iznimno zahtjevno. Pomaže mi draga profesorica s Akademije Ivana Legati, ne bih mogao sasvim sam. Jako sam uzbuđen što ću postaviti „Kontrabas“ jer je jedan od mojih najdražih tekstova i iznimno sam zahvalan ravnatelju Komedije Miljenku Puljiću koji mi je to omogućio. Ali sama forma monodrame je teška i mislim da se neću uskoro opet uhvatiti s njom u koštac, uživam u kazalištu kao kolektivnom činu.

NACIONAL: U središtu priče je glazbenik koji je duboko nezadovoljan svojim životom. U orkestru je pozicioniran sasvim otraga, ne može doći do izražaja. Kako ste doživjeli njegovu sudbinu i što ste naučili kroz rad na predstavi?

To je jedan od najizvođenijih njemačkih tekstova, a mislim da je tajna uspjeha upravo u tome što se u njemu svi mogu prepoznati. Nema osobe koja u životu nije osjetila nepravdu. Život nije fer, trud nije nužno razmjeran uspjehu u životu. A lik kontrabasista poslužio je autoru kao vrhunski primjer te je urnebesno opisao razne ljudske frustracije.

NACIONAL: Kako se navodi, kontrabasist je briljantna paralela s unutarnjim borbama i previranjima današnjeg čovjeka. Koliko je važno biti aktualan u kazalištu, kako na to gledate?

Mislim da je cilj umjetnosti pokušati objasniti ljudsko iskustvo. Tako da je važno biti aktualan, ali prije svega relevantan kako bismo postigli empatiju kod gledatelja, on se s likom mora moći povezati. Zato i dolazi u kazalište.

NACIONAL: Taj kontrabasist bavi se lijepom umjetnošću, glazbom, svira u orkestru, ali to sve smatra uzaludnim. Je li umjetnost ponekad uzaludna ili se vrijedi za nju boriti, stvarati je i u njoj uživati?

Ponekad mi se čini uzaludno, ali većinom ipak osjećam smisao u umjetničkom stvaranju. Ne bih volio zvučati patetično, ali što bismo bez umjetnosti? Ipak je ona najljepše što je ljudski rod stvorio. Dobra serija, film ili predstava mogu me jako obradovati. Obožavam vidjeti dobra režijska ili glumačka ostvarenja, istinski me čine sretnim. Isto je s ostalim umjetnostima, inspiriraju me.

NACIONAL: Iako ste glumac, Akademiju ste završili tek nakon Fakulteta političkih znanosti, zašto se interes za glumu pojavio tek kasnije?

Nije se interes pojavio kasnije, nego nisam uspio upisati Akademiju ranije. Četiri puta bio sam u užem izboru i tek tada prošao, a čekajući sam završio preddiplomski studij novinarstva.

NACIONAL: Posljednjih pet godina živjeli ste u Americi, u Los Angelesu, gdje ste radili u filmskoj industriji. Kako je izgledalo to vrijeme, što ste radili, s kim ste se družili, što ste naučili?

Cijelo iskustvo bilo je doista filmsko. Nisam inače nimalo hrabar, ali ubrzo nakon Akademije odlučio sam se sasvim sam preseliti u Los Angeles i krenuti od nule. Bilo mi je predivno, ali i izrazito teško. Ostvario sam uloge u serijama „Yellowstone 1883“ i „The Cleaning Lady“. Ostavio sam dušu i srce na terenu, što se kaže, namučio sam se kao nikad jer se radi o uistinu kompetitivnom gradu. Ali umorio sam se i veselim se povratku i radu na projektima u Hrvatskoj. Jako mi je drago što sam imao priliku upoznati američku filmsku industriju iznutra, tamo raditi, surađivati s nekima od najvećih imena filma. Bilo je jako inspirativno provesti dio života u tom gradu i ponosan sam na sebe što sam se uspio snaći i „zagrebati“ u Hollywood. Oduvijek sam to htio.

NACIONAL: U SAD-u, Velikoj Britaniji i mnogim drugim državama glumac do uloga dolazi isključivo putem audicija. Ansambli ne postoje, sve je na tržištu. Koliko se bilo teško naviknuti na takav način razmišljanja o umjetnosti? Hoćete li zbog tog iskustva možda lakše raditi u Hrvatskoj, bez opterećenja? Jer ipak je, pretpostavljam, lakše doći do posla u Hrvatskoj bez obzira na to što ima puno problema?

Uvidio sam kvalitete hrvatskog sustava tek kad sam otišao van. Ansambli nude glumcu kontinuitet rada i to je predivno. Slobodno tržište čini da se svi više trude, ali ionako je glumcima dovoljno teško. Ipak mi se naš sustav čini humanijim. Bit će mi lakše utoliko što sam očvrsnuo i naučio se na puno teže uvjete, ne dam se više lako pokolebati.

NACIONAL: Nezavisna scena u Hrvatskoj vrlo je aktivna pa tako i vi ovu predstavu radite u nezavisnoj produkciji u suradnji s Komedijom, u čijoj Kontesi ćete je izvoditi. Kako biste opisali nezavisnu scenu, vidite li se kao njezin dio ili planirate ponovo otići u inozemstvo?

Žao mi je što nema više novca u nezavisnoj sceni, kultura bi procvjetala. Općenito mi je žao što nema više novca u kulturi, ne znam kad će ljudi na pozicijama shvatiti da kultura može biti unosna i može biti pokretačka snaga razvoja. Amerika je od toga napravila glavnu industrijsku granu i glavni izvozni proizvod. Planiram ostati u Hrvatskoj. Radit ću na nezavisnoj sceni, a nadam se i u institucionalnom kazalištu.