MILOŠ LATINOVIĆ, DIREKTOR BITEFA KOJI TRAJE OD 13. DO 22. RUJNA

Kazališni festival Bitef održat će se u Beogradu 52. put, od 13. do 22. rujna. Direktor festivala dao je intervju u kojem je predstavio ovogodišnji program i osvrnuo se na hrvatskog predstavnika – predstavu „Šest likova trži autora“ u režiji Olivera Frljića.

NACIONAL: Što očekuje publiku na ovogodišnjem Bitefu?

Pred nama je desetodnevna teatarska priča o „svijetu bez ljudi“ kroz prizmu triju ponuđenih asocijacija: svijet bez „pravih“ ljudi, svijet uoči apokalipse i nestanka ljudi kroz fenomen smrti. To je platforma na kojoj je koncipiran program Bitefa. Kroz produkcije teatara iz Hrvatske, Francuske, Litve, Izraela, Švicarske, Njemačke, Slovenije i Srbije, uvijek angažirani i otvoreni Bitef ukazuje na konkretne tendencije koje odlikuju današnju Europu i svijet, a to je osnaživanje profašističkih tendencija, jačanje izrazite ksenofobije, netolerancije, autokracije, nedovoljne demokratičnosti u pojedinim društvima, medijskog mraka i flagrantnog uskraćivanju ljudskih prava.

NACIONAL: Iz Hrvatske će se predstaviti „Šest likova traži autora“ Olivera Frljića, a izvest će se još jedna njegova predstava koju je režirao u berlinskom Gorkom. Zašto ste odabrali baš njegove predstave i što mislite o njegovu radu?

Oliver Frljić je apartna ličnost današnjeg europskog kazališta. Talentiran, kreativan, bez sklonosti prema kompromisima. Od prve predstave koju sam vidio u njegovoj režiji „Turbo-folk“, preko snažnih, umjetnički iskrenih „Mrzim istinu“, „Kukavičluk“, „Aleksandra Zec“, pa do „Zorana Đinđića“ i evo dviju koje su na repertoaru 52. Bitefa, jasna je njegova redateljska i umjetnička profilizaciji. Mene kod Frljića privlači upravo taj jasan nivo očekivanja, to kazalište direktnog obraćanja i „bezobraznog“ reza u problem, a koje se kao takvo – izazovno za sudionike i lako prepoznatljivo za „krivce“ – podvodi pod njegov način rada i razmišljanja. Za takvo je kazalište normalno da producira „probleme i skandale“, čak i onda kada vam se njegov ispis učini prejakim. Ali uvijek postoji izbor. To je samo jedna kazališna predstava. Ako vas to što radi Frljić ne zanima, ne idite u teatar, ali očito je drugačije. Ljudi vole njegove predstave jer to je autohtono kazalište. Ne posve originalno jer bilo je u prošlosti, i na ovim prostorima, moćnih redateljskih imena s jasnom umjetničkom linijom i osobenim promišljanjem, ali danas je Frljić predstavnik takvog teatra koji je s druge strane neophodan današnjem umjetničkom svijetu.

NACIONAL: Što je zajedničko ovogodišnjim predstavama? Na presici u Zagrebu Ivan Medenica je rekao da se tematsko-problemska linija festivala svodi na predstave koje beskompromisno osuđuju vrlo opasnu društvenu pojavu koja obilježava današnju Europu i svijet, a riječ je o jačanju desnog populizma, ksenofobije, netolerancije, autoritarnih režima koji razgrađuju demokratske ustanove i sistem ljudskih prava, čak i u državama koje su njihove kolijevke, a sve to u sprezi s pomahnitalim neoliberalnim kapitalizmom. Zašto vas zanima ova tema?

Ivan Medenica i tim Bitefa u kratko vrijeme, u uvjetima besparice i u dobu kada smo ostali bez „potpornih stubova“ osnivača festivala zbog smrti Jovana Ćirilova, učinili izuzetnu stvar i vratili Bitef na mapu svjetski relevantnih festivala, kada su svi mislili, a neki i željeli, da se Bitef ne može oporaviti. Medenica je jedan od najboljih poznavatelja europskog teatra, a u europskim krugovima je cijenjeni teatrolog i profesor pa veoma lako prepoznaje tu vezu teatra i društva, umjetnosti i novuma. To je esencijalna stvar na kojoj se tradicionalno zasniva koncept Bitefa.

NACIONAL: Kakve su ostale predstave koje će se izvesti u sklopu Bitefa, koliko osvještavaju ovaj problem i koliko je to važno?

Važno je vidjeti i „Prljavštinu“ i „Svitu br.3 Evropa“, „Zaostavština…“ i posebno „Rekvijem za gospođu L“ jer to su priče iz prethodnog konteksta. I važno je da su tu, na repertoaru jer ne možemo i nemamo pravo gledati u stranu ili šutjeti. To što se možda nama ništa ne događa, što živimo relativno mirno, tiho u svojim kućama, u državi koja je koliko toliko naš sigurni krov, ne znači da se pored nas ništa ne događa ili da se sutra to strašno i ružno i nama ne može dogoditi. Pojave koje apostrofiramo kao negativne nepredvidive su i opasne. Surove su i lako prelaze granice. Desnica ne prihvaća oponiranje, rasizam je odvratnost, autokrat želi vječno vladati. To lomi naš svijet. I to je sada. Gdje je danas nekadašnja socijalna sigurnost zemalja sjeverne Afrike, komfor nekih latinoameričkih država, veselost Europe. Neman je pred vratima.

NACIONAL: Što Bitef znači za kazališnu i festivalsku scenu u Srbiji i regiji, koliko je važan?

Bitef je najvažniji teatarski festival na prostoru jugoistočne Europe. Bitef je samosvojan u izboru, bez obzira na to što je državno financiran, konkretan u apostrofiranju teatarskog novuma, bez obzira na određene modernističke tendencije, politički hrabar bez obzira na pokušaje podjarmljivanja. Sudjelovanje na Bitefu važna je biografska referenca svakog teatarskog umjetnika i težnja svake teatarske grupe u svijetu. Bitef je konstanta koju nikome ne treba objašnjavati, a takvih događaja, na ovom prostoru, nema previše.

NACIONAL: Koliko kazališna scena u Srbiji prati događanja u državi i svijetu, koliko su aktualne predstave i je li ‘’popularan’’ politički teatar kod vas?

Kazališna scena u Srbiji je prilično razuđena, ali mislim da je najmanje aktualan, kako kažete, politički teatar. Politički aktualnih tonova ima u predstavama Andraša Urbana i Kokana Mladenovića, dok su mlađi redatelji više okrenuti takozvanim društvenim fenomenima i anomalijama. To je, vjerujem, trenutak, možda doba zasićenja jer sve je politika, no mnogo je veći problem od tematike kojom se kazališta danas bave idejno, kreativno i tehnološko zaostajanje našeg kazališta u odnosu na ono što dolazi do nas iz svijeta. Iskreno, Bitef festival bi morao dobiti refleks u kontinuitetu repertoara bar Bitef teatra, a mi nismo mogli „uhvatiti“ tu magičnu zlatokrilu pticu.

NACIONAL: Neke predstave koje će se izvesti su, reklo bi se, kontroverzne. U Hrvatskoj je bilo problema i zabrana Frljićevih predstava, očekujete li takvo što na Bitefu i je li to uobičajeno za Srbiju kao što je za Hrvatsku ili, primjerice, Poljsku?

Zabrane su glupost. I to je često kontraproduktivno jer su neki pamfleti zbog toga nezasluženo dobili aureolu umjetničkog događaja čak vrijednog umjetničkog djela. Nikogović sebi prišiva aureolu moći jer sprječava nešto što nije u stanju stvoriti. Divota. U Srbiji toga nije bilo, koliko znam, posljednjih godina. Problemi i kontroverze, političke reakcije, ideološke primjedbe u Srbiji i kada ih je bilo nisu bile usmjerene na pojedine predstave i nisu nastali zbog njihovog sadržaja, nego zbog javnih istupa redatelja ili nekih od suradnika. I ne mogu reći da su bile blage, još manje pristojne. I to je bilo loše. Neki umjetnici koji se predstavljaju kao najžešći kritičari aktualne politike u Srbiji rade i u teatrima koji „slove za bastione“ aktualne politike, dobivaju novac od države na natječajima, imaju podršku državnih firmi… Uostalom, Beograd je dvomilijunski grad, jedan od centara regije i kozmopolitska prijestolnica, što po mom mišljenju mora označavati visok stupanj trpeljivosti spram nečega što je drugačije, spram onoga pored mene. Bez obzira na to nalazi li se na drugoj strani aktualna vlast, neka politička ili društvena grupa, religijska organizacija ili pojedinac. U Beogradu danas zabrana neke predstave bila bi pravo čudo.

NACIONAL: Koliko se u Srbiji prati hrvatska kazališna scena? U rujnu u Srbiji gostuje nekoliko predstava Kerempuha, ZKM redovito nastupa. Koliko je to važno? Što možemo naučiti jedni od drugih?

Mislim da je ta razmjena na zadovoljavajućem nivou. Uvijek može bolje, može više, može drugačije, i ono što je dobro ta suradnja nije uvjetovana, čak s arogancijom „gleda“ aktualne odnose dviju država. Umjetnost živi od interakcije. Umjetnik je putnik, nomad koji traga za partnerom. Dok je tako bit će suradnje, a suradnja uči strpljenju, toleranciji, upornosti, prihvaćanju različitih ideja…