Praizvedbe tekstova hrvatskih suvremenih autora bile su posljednjih godina ne samo kulturni, već i društveni događaji sezone u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Prisjetit ću se nekolicine najuspješnijih naslova, poput “Tri zime” Tene Štivičić, “Ciganin, ali najljepši” Kristiana Novaka, obje s redateljskim  potpisom Ivice Buljana, ili ” Ljude od voska” Mate Matišića u inscenaciji Janusza Kice. Najnovija praizvedba suvremenog teksta Tomislava Zajeca, intrigantnog i hiperproduktivnog zagrebačkog pisca i dramaturga, naslovljena “Nestajanje”, s potpisom etablirane redateljice Dore Ruždjak Podolski i jakom glumačkom postavom, predvođenom Krešimirom Mikićem i Ninom Violić, obećavala je veliki uspjeh. No, desila se prilično neuspješna predstava, koju je premijerna zagrebačka publika dočekala kurtoaznim, ali mlakim aplauzom, bez ovacija kakve su se mogle očekivati.

Već kad sam ugledao otvorenu sivu scenografiju s desetak poredanih stolica (potrošeni koncept kojeg smo se nagledali unazad tridesetak puta, a sada ga potpisuje inače maštoviti scenograf Stefano Katunar) shvatio sam da prevelikih očekivanja ne može biti. Poslijepodne prije odlaska u kazalište pročitao sam Zajecov tekst, (koji je nagrađen na natječaju Marin Držić drugom nagradom) i shvatio kako je pisac upao u vlastitu zamku pretencioznosti. Dramski tekst “Nestajanje” Tomislava Zajeca priča je o urbanoj građanskoj obitelji koja naoko djeluje skladno, no ispod površine se naziru pukotine koje polako otkrivaju što se dogodilo u prošlosti. Karlo, ugledni znanstvenik i uzoran suprug i otac, krije svoju pravu, predatorsku prirodu. Njegov krimen otkriva se kroz odnos s Markom, dječakom oštećenog sluha koji se polako pretvara u osobu koja nestaje.

Glumački ansambl predstave “Nestajanje”. FOTO: Mara Bratoš/ HNK

Ova premisa obećavala je intrigantnu, uzbudljivu, emotivnu i psihološki razarajuću obiteljsku dramu, u kojoj se i blazirana znanstvenikova supruga Vjera i zgodna kći Tea, ambiciozno ogrezla u političku ambiciju, suočavaju s činjenicom da je glava obitelji sklon zadovoljavanju požude s dječacima, koji dolaze u kampus, koji dotični vodi. To je trebala biti duboka obiteljska drama s četiri lica, skandinavskog tipa, u stilu “Festena”. No, Zajec se upetljao u mrežu nepotrebnih likova i odnosa, koji u 140 minuta trajanja kod većine publike izazivaju dosadu i pomanjkanje koncentracije, i to već na polovini predstave. Utrpavanjem drugih likova u ovu priču izgubio je fokus s temeljne drame, a zauzvrat nije dobio ništa. Likovi Vozača, Dečka s ekrana, Policajca, Bake, Gazdarice i Katice nepotrebni su, dok su role Ane, partnerice Marka i konobarice Alise trebale, ako su već ubačene. Premda bi i bez njih ova drama itekako mogla funkcionirati, ali trebale su biti svedene na jednu, ili dvije scene. U središnjem dijelu predstave konobarica Alisa ima više prostora od znanstvenikove inteligentne i ironične supruge. Preplitanje radnje u dva vremenska okvira, prije 18 godina i danas, nije dramaturški precizno izvedena, a redateljski rukopis Ruždjak Podolski u tome nimalo ne pomaže te na momente zbunjuje gledatelje.

Ruždjak Podolski nije poštovala doslovno Zajecov tekst, koji započinje monologom dječaka, koji čita pismo znanstveniku čija je žrtva, otvarajući temu drame, promijenivši je u njegovo pojavljivanje na početku predstave pjevanjem pjesmice “Visibaba”. Tako da se u toj mreži dramaturških manjkavosti, piščevih pretenzija i redateljskih površnosti poprilično gledatelje zbunjivalo, umjesto da ih se sve više psihološki uvlačilo u obiteljsku i društveno relevantnu vruću temu. Zajecov tekst je na momente lucidan i ironičan, no generalno dosadnjikav, hladan i lišen emocija. Emocije su adut koje bi posebno lik žrtve Marka trebao ponajviše imati, kako bi publika suosjećala s njegovom intimnom dramom, koja mu je zauvijek obilježila život i ostavila trajne ožiljke. Kod Zajeca ih uopće nema. Čini mi se da autor nije pogledao nagrađivani francuski film “By the Grace of God” etabliranog redatelja Francoisa Ozona, u kojemu trojica muškaraca, obiteljskih ljudi, nekadašnjih dječaka koje je zlostavljao lokalni svećenik, danas traže pravdu i osvetu. S koliko je samo empatije, ljudskosti i emocija ispričana ta priča! I Zajec pred kraj komada suočava žrtvu s predatorom, no to ostaje poprilično površinski i ostavlja nas hladnim. Pritom Zajecov lik, osim rana prošlosti, nosi i hendikep djeteta oštećena sluha, što ni autor ni redateljica nisu znali dovoljno scenski izgraditi. Ova predstava podsjeća me na jedan od najlošijih novih hrvatskih filmova, “Agape” Branka Schmidta, s Goranom Bogdanom u ulozi svećenika, koji ulazi u emotivni odnos s mladićem, u kojemu redatelj se uhvati u koštac s  intrigantnom temom, no držeći cijelo vrijeme figu u džepu, bojeći se da ne pokaže bilo kakav emotivni, fizički dodir, uzbuđenje, ili skine protagoniste, u naletima strasti. Očito, hrvatski autori imaju pretenzija primiti se provokativnih tema, kako bi bili društveno relevantni, ali nemaju muda zagrebati ispod površine i duboko uroniti u materiju.

Iva Mihalić i Alen Šalinović u predstavi “Nestajanje”. FOTO: HNK Zagreb

Predstavi, osim scenografije, koja ima smisla tek u posljednjoj sceni – kad ugledamo prikolicu u šumi kampusa iz koje izlazi zlostavljani dječak, nije pomogla ni neprecizna i kičasta kostimografija Manuele Paladin Šabanović, posebno kad su u pitanju kostimi Violić, Mihalić i Marinković. Najbolji posao redateljica je napravila odabirom glumačke podjele, koji su svojom osobnošću, glumačkom snagom i perfekcionizmom Zajčevim plošnim likovima dali životne sočnosti. To se prije svega odnosi na sjajnog Krešimira Mikića u naslovnoj ulozi znanstvenika, Ninu Violić koja je briljirala kao pokojnica u drugom dijelu, dok je Iva Mihalić, kao ambiciozna kći, ostvarila jednu od najboljih rola u karijeri. Mladi glumac Marin Klišmanić pojavnošću i baritonom nije posve idealan odabir za lik Marka (čini mi se kako bi Filip Vidović bio suptilniji odabir), a prema redateljičinim uputama, ovaj mlad i talentiran akter više je bio koncentriran na usporeni govor, nego na psihološko nijansiranje lika, koji je trebao biti kompleksan. Iva Jerković Oreški, Lana Barić, Ksenija Marinković, Ivan Jončić, Marin Stević, Alen Šalinović i dječak Ruben Carović ostali su na razini korektne igre.

Marin Klišmanić i Ksenija Marinković u predstavi ” Nestajanje”. FOTO: Mara Bratoš/ HNK

Da je veliki bard hrvatskog teatra, legendarni prof. Vlado Habunek, s kojim sam imao privilegiju družiti se i prisustvovati njegovim probama, na kojima je brutalno brusio glumce kako da se drže, govore ili sjede na sceni, imao prilike vidjeti ovu i druge aktualne predstave, prije izlaska iz dvorane, oslonjen na elegantni štap, dobacio bi autorima samo jednu rečenicu: “Deca, ovo vam je kaj god!”

Ova predstava uklapa se u niz neuspješnih komada, koje gledamo u Drami, otkad ju je preuzela  ravnateljica, splitska redateljica Nenni Delmestre. Osamdesetih godina potpisala je režije danas već antologijskih predstava, koje su nosili veterani glumišta Zdravka Krstulović i Josip Genda, no preuzevši zagrebačku Dramu, nakon Ivice Buljana, umjesto da angažira najbolje redatelje iz regije i Europe, otvorila je vrata redateljicama, poput Franke Perković i Helene Petković, koje svojim talentom i dosadašnjim umjetničkim dosezima ne zaslužuju tu čast. Uprizorenje hrvatskih klasika, poput Krležine “Lede” i Begovićeva “Pustolova pred vratima” veliki su promašaji, kakve si nacionalna kazališna kuća ne smije dopustiti. Hoće li se obistiniti predviđanja kako će poslije izbora aktualna intendantica Iva Hraste Sočo preseliti u Ministarstvo u Runjaninovoj kao nova ministrica kulture i medija, a HNK  preuzeti netko treći i time sastaviti svoj tim ravnatelja Drame, Opere i Baleta tek ćemo vidjeti.

Jer, ni preostali dramski naslovi do kraja sezone u mandatu aktualne ravnateljice, ne obećavaju kvalitativne promjene. HNK nije poligon za ambicije mladih i neiskusnih redatelja, već u njemu smiju režirati samo najbolji: od Eduarda Milera, Olivera Frljića, Dina Mustafića, Borisa Liješevića, Slobodana Unkovskog, Sebastijana Horvata, Janusza Kice, Mateje Koležnik, Tanje Mandić Rigonat, Luke Marcena, do Miloša Lolića, koji ima sjajnu karijeru u Beču, Salzburgu, Berlinu, Frankfurtu, Baselu, a zadnjom režijom “Yankee Rose” (u kojoj je briljirala majka Danica Maksimović, srpska glumačka diva) u BDP-u, osvojio Sterijinu i Stupičinu nagradu.

No, u hermetično zatvorenoj hrvatskoj kulturnoj sceni, u kojoj se od straha konkurencije i suočavanja s vlastitim demonima limitirajućeg talenta, zatvaraju vrata svima van lokalnog bazena, bojim se da ćemo i dalje gledati loše ili slabašne predstave, poput ove, koje ne iskaču iz sivila prosječnosti. S čime smo se, nažalost, pomirili.