S Teom Vidović iz Centra za mirovne studije (CMS), predstavnicom te nevladine udruge u mreži EuroMed Rights i članicom Radne skupine hrvatske vlade za integraciju izbjeglica, razgovarali smo u povodu novog višemilijunskog izbjegličkog vala iz Ukrajine zbog ruske invazije na tu zemlju. Prema posljednjim informacijama, više od 17.000 izbjeglica iz Ukrajine ušlo je u Hrvatsku.

U razgovoru za Nacional Tea Vidović ocijenila je da je primjetna velika razlika u zaštiti izbjeglica u odnosu na prethodno postupanje hrvatskih vlasti, naglasivši da Ukrajinci pod privremenom zaštitom imaju i slobodu kretanja. Preko noći se, prema njenim riječima, promijenio i odnos prema integracijskoj politici, što pokazuje da je to moguće kada postoji politička volja, a slična je situacija i na razini cijele Europske unije.

Tea Vidović od 2012. godine radi u Centru za mirovne studije, bavi se migracijama i azilom i voditeljica je programa “Azil, integracija i ljudska sigurnost”. Od 2020. godine predaje i “Postkolonijalnu misao i integraciju”. Diplomirala je sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na temi identiteta u području sociologije kulture, a godinu dana provela je na njemačkom sveučilištu u Erfurtu, u sklopu Erazmusa, europskog programa razmjene studenata. U Njemačkoj se i počela baviti migracijama. Završila je jednogodišnji program Škole dokumentarnog filma Restart te upravo završava dokumentarni film o izazovima interkulturalnih odnosa u Hrvatskoj.

NACIONAL: Primjećuje li se razlika u postupanju prema ovom novom valu izbjeglica koji je krenuo iz Ukrajine, s obzirom na dosadašnju praksu? Procjenjuje se da je više od pet milijuna Ukrajinaca prisiljeno na izbjeglištvo, a zaputili su se u europske zemlje.

Velika je razlika primarno u zaštiti koja se dodjeljuje. U ovom se slučaju radi o privremenoj zaštiti osobama iz Ukrajine, koja se prvi put aktivirala na razini cijele Europske unije, pa onda i u Hrvatskoj. Razlika je u tome što izbjeglice imaju sada pravo na slobodu kretanja. Čak su organizirani prijevozi iz Ukrajine ili drugih zemalja. Postoji i organizirani odgovor države i njenih institucija, kao i dovoljan broj centara za kratkoročno zadržavanje. U te centre ljudi dolaze da bi se i registrirali, a u njima borave 48 sati. Nakon toga idu u dugoročne centre ili u privatni smještaj. To je drugačiji odgovor na izbjeglički val, a on je pokazao da ako postoji politička volja, onda postoji i način za zbrinjavanje ljudi u potrebi, prelazili oni granicu legalno ili ilegalno. I bavljenje integracijskom politikom u Hrvatskoj dogodilo se preko noći, ali još ne znamo u kojem će se smjeru to razvijati.

NACIONAL: O kakvoj promjeni u integracijskoj politici govorite?

Promjena koju sada vidimo u integracijskoj politici je u prvom mahu ta da vidimo političku volju za unapređenjem sustava na temelju uklanjanja prepreka u praksi i postavljanjem okvira koji bi izbjeglicama olakšali uključivanje u društvo. To se odnosi na ostvarivanje prava koja su im zakonom zajamčena te na proširivanje prava za izbjeglice iz Ukrajine – odnosno, na one osobe koje imaju privremenu zaštitu. Važno je da se te promjene primjenjuju na sve osobe koje u Hrvatskoj imaju međunarodnu i privremenu zaštitu te da ne stvaramo segregaciju među izbjeglicama na temelju statusa koji uživaju.

NACIONAL: Za prognanike i izbjeglice iz Ukrajine pokreće se i program školovanja djece. Kako je to prije bilo regulirano?

Trenutačno je u Hrvatsku ušlo oko 17.000 izbjeglica iz Ukrajine, ranije je bilo više prepreka. No svako dijete koje uđe u Hrvatsku, bez obzira na svoj status, pa čak i kada je taj ulazak ilegalan, ima pravo na školovanje. Država je dužna omogućiti djeci da se uključe u obrazovni sustav. Zato se i osobe u statusu tražitelja azila uključuju u obrazovni sustav Republike Hrvatske. Prepreka je bilo između ostalog i zato što se stalno tražio onaj famozni OIB, osobni identifikacijski broj, a često su ljudi dolazili bez ikakvih dokumenata. Zašto se to događalo, ne mogu suditi, ali sigurno je da spašavajući živote katkada nisu ni bili u stanju uzeti dokumente.

NACIONAL: Nisu li mnogi od njih i namjerno skrivali identifikacijske dokumente?

I to se moglo dogoditi, ali ne bih u to ulazila. Treba razumjeti i te ljude i njihove motive, jer su najvjerojatnije bili u velikoj nevolji. Postoje i izazovi oko pripremne nastave, podučavanja u učenju hrvatskog jezika, uključivanja u vrtiće…

NACIONAL: Je li lakše otkako su počeli dolaziti Ukrajinci?

Praksa se unaprijedila i prije dolaska izbjeglica iz Ukrajine. Postojalo je neko iskustvo pa je sada bilo lakše sve to organizirati.

NACIONAL: Traže li Ukrajinci azil u Hrvatskoj?

Izbjeglice iz Ukrajine prije svega traže privremenu zaštitu. Privremena zaštita traje kraće i ona se aktivira u trenutku kada je u nekoj zemlji ratno stanje, kao što je sada u Ukrajini. Zasad se prijavljuju za privremenu zaštitu, ali mogu se prijaviti i za azil. Oni se uglavnom nadaju da će imati priliku vratiti se u Ukrajinu, ali prošla su već dva, tri mjeseca i ne čini se da će to uskoro biti moguće. Ne zna se koliko će taj rat trajati. Sada mogu dobiti privremenu zaštitu od šest mjeseci, a onda trebaju tražiti tu zaštitu na još šest mjeseci. Poslije će se morati sagledati kakva će situacija biti, pa onda i vidjeti kako će regulirati svoj status i boravak u Republici Hrvatskoj.

NACIONAL: Britanski premijer Boris Johnson vrlo je aktivan u potpori Ukrajini tijekom ruske invazije na tu državu. Posjećuje Kijev, ali prognanici i izbjeglice iz Ukrajine ne mogu bez vize u Veliku Britaniju. Kako to objašnjavate?

Za ulazak u Veliku Britaniju sada ne trebaju samo vize, nego su Ukrajincima potrebne i biometrijske putovnice. To jest licemjerno. U prvom valu bila su im otvorena vrata za sve, a kada se shvatilo u kojem se smjeru razvija situacija u Ukrajini, da rat neće brzo završiti, da će se suočiti s velikim brojem ljudi koje će trebati negdje smjestiti, pristup se počeo mijenjati.

‘Centar za mirovne studije nema ništa protiv ulaska Hrvatske u prostor Schengena. Dapače. Ali to se mora dogoditi uz poštivanje ljudskih prava i međunarodnih konvencija’, kaže Tea Vidović. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Većina izbjeglica iz Afganistana i afričkih zemalja nije bila zainteresirana za ostanak u Hrvatskoj. Hrvatska im je bila usputna stanica na putu prema zapadnoj Europi. Pokušavali su se dokopati Njemačke, Austrije, Italije, Francuske. Je li se takav pristup promijenio?

Ta je teza za neke točna, ali za neke baš i ne. U perspektivi tih ljudi sve najviše ovisi o prilikama koje se za njih stvaraju u Hrvatskoj. Integracijski sustav u Hrvatskoj jako je loš. Kad bi tražitelji azila dobili neki status u Hrvatskoj, nakon određenog vremena shvatili bi da nemaju priliku izgraditi život kakav bi imali u nekoj drugoj zemlji. Često su bili i u kontaktu s članovima obitelji koji su već živjeli u nekim drugim europskim zemljama. Osim spomenutih zemalja, podjednako im je poželjna bila Skandinavija. Kada bi u Hrvatskoj postojao kvalitetan sustav integracije, koji bi im omogućavao izgradnju života, više bi ih ostalo. Postoje primjeri izbjeglica koji su ostali u Hrvatskoj, ali i oni su uspjeli izgraditi svoje živote uz velike napore.

NACIONAL: U Hrvatskoj su prisutni negativni demografski trendovi, a prijeti i nedostatak radnika. Iz sličnih razloga bivša njemačka kancelarka Angela Merkel vodila je politiku otvorenih vrata prema migracijama iz Azije i Afrike, pa je u Njemačku ušlo više od milijun migranata. I Hrvatska je u demografskom deficitu, ali nije vodila sličnu politiku.

Ne samo da je Hrvatska u demografskom deficitu, nego je veliki broj migranata napustio Hrvatsku u posljednje vrijeme u potrazi za boljim ekonomskim i životnim prilikama. Od 2004. godine do danas Hrvatska je odobrila jako malo, samo 1018 međunarodnih zaštita, ali i od toga ih je polovica napustila Hrvatsku i otišla u druge zemlje.

NACIONAL: Petsto osoba s odobrenom međunarodnom zaštitom ipak je ostalo u Hrvatskoj. Jesu li se oni dobro snašli?

Dakle, govorimo o populaciji od petstotinjak osoba na razini cijele Hrvatske. Za tako mali broj osoba s odobrenom međunarodnom zaštitom nije lako izgraditi sustav i prilike da bi se oni orijentirali na deficitarna zanimanja. Nije jednostavno izgraditi sustav za prekvalifikacije u sektore u kojima nedostaje radnika, ali problem je u tome što se na tom planu ne radi ništa pa i ti ljudi napuštaju Hrvatsku. Sada se situacija pomalo mijenja. Vidim je kao priliku da se unaprijedi sustav i da se izgrade mogućnosti za sve osobe koje imaju određenu međunarodnu zaštitu, kao i one koje će možda takvu zaštitu u budućnosti zatražiti.

NACIONAL: Obilazite li centre u kojima se smještaju izbjeglice i migranti?

Otkad su otvoreni centri za tražitelje azila, išli smo u sve te centre. Ali 2018. godine prvi put nam se dogodilo da nam pristup centrima za tražitelje azila nije omogućen. MUP nam je objasnio da njima više nisu potrebne naše usluge. Upravo se tada i dogodio taj slučaj s pogibijom Madine Hussiny, a onda i naše vrlo glasno progovaranje o cijeloj toj situaciji u medijima. S udrugom Are You Syrious snažno smo medijski nastupili, a s nama je surađivala i odvjetnica obitelji Sanja Bezbradica Jelavić. U to vrijeme bili smo izloženi velikim pritiscima na naše aktiviste, ali i na odvjetnicu obitelji.

NACIONAL: Vi i dalje ne odustajete od zahtjeva za ostavkama ministra Davora Božinovića, državne tajnice Terezije Gras i ravnatelja policije Nikole Miline?

Mi i dalje ne odustajemo od tog zahtjeva, a rekla bih da naše suradničke organizacije poput Are You Syrious sigurno podržavaju te naše napore.

NACIONAL: Zašto inzistirate na njihovim ostavkama kada oni samo nastoje zaštititi hrvatske granice, ali i granice Europske unije, od ilegalnih prelazaka migranata?

Tražimo njihove ostavke zbog odluka koje su donesene u vrhu tih institucija. Presuda donesena u Strasbourgu, a koju je potvrdio i panel Velikog vijeća Europskog suda za ljudska prava odbijajući žalbu Republike Hrvatske, zaista govori o lošoj praksi na granicama RH. Ta praksa je potvrđena, a nadležni u Ministarstvu unutarnjih poslova trebali su s njom biti upoznati, a ništa nisu poduzeli da je spriječe.

NACIONAL: Hrvatska je i pred ulaskom u prostor Schengena pa se očekuje da štitimo ne samo svoje, nego i granice Europske unije od ilegalnih prelazaka. Hrvatska samo s Bosnom i Hercegovinom ima granicu dulju od 1000 kilometara, a tu je i granica sa Srbijom, pa granica s Crnom Gorom, a riječ je o državama koje nisu članice EU-a. I Bruxelles očekuje da tu granicu što bolje štitimo pa diskretno podržava to što radi hrvatska policija s ilegalnim migrantima.

Točno je i da se praksa nezakonitog i nasilnog protjerivanja izbjeglica događa i u drugim zemljama Europske unije, a ne samo u Hrvatskoj. To se događa i u Grčkoj, Španjolskoj, Italiji, i to ne samo u pograničnom području Europske unije. Zasigurno se radi i o dijelu europske politike, a ne samo politike Republike Hrvatske. Ukratko, to je i politika Europske unije. Uostalom, Europska unija je prilično uložila u opremanje pogranične policije u Hrvatskoj. Veliki se iznosi usmjeravaju i u taj granični menadžment na granicama Europske unije. U zadnje vrijeme puno se govorilo i o Frontexu, Agenciji za europsku graničnu i obalnu stražu. Nedavno je i šef Frontexa Fabrice Leggeri podnio ostavku, dan nakon još jednog zajedničkog izvještaja uglednih europskih medijskih kuća o njihovim nezakonitim aktivnostima, uključujući i nezakonito nasilno vraćanje migranata. Takozvani pushback. Sada se govori i o tome koliko se Frontexov budžet povećavao proteklih godina. Frontex je 2006. imao budžet od šest milijuna eura, a 2022. godine taj je budžet narastao na visokih 750 milijuna eura, što je ogroman skok, pa i taj podatak puno govori o europskoj politici.

NACIONAL: Što trebaju u takvim okolnostima činiti hrvatski ministar unutarnjih poslova i ravnatelj policije, u trenutku kada Hrvatska nestrpljivo čeka ulazak u Schengen? Jesu li imali ikakva izbora osim pooštriti kontrolu granica?

Centar za mirovne studije nema ništa protiv ulaska Hrvatske u prostor Schengena. Dapače. Ali to se mora dogoditi uz poštivanje ljudskih prava i međunarodnih konvencija. U medijima je bilo naznaka da bi se neke zemlje mogle pobuniti protiv ulaska Hrvatske u Schengen upravo zbog postupanja pogranične policije prema izbjeglicama i migrantima. Nije riječ samo o ovoj najnovijoj prijetnji iz Slovenije. Tu je i Njemačka sa svojom novom vladom, pa to tek trebamo vidjeti.

NACIONAL: Vaša udruga Centar za mirovne studije „krivac“ je i za to što je slučaj poginule malene Madine Hussiny iz Afganistana završio na Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu, koji je u travnju ove godine odbio žalbu Republike Hrvatske optuživši je da je uskratila pravo na život šestogodišnjoj djevojčici?

Republiku Hrvatsku u Strasbourgu nije tužio Centar za mirovne studije, nego obitelj Madine Hussiny, stradale u „pushbacku“ na željezničkoj pruzi u trenutku vraćanja u Srbiju. Centar za mirovne studije upoznao je obitelj Hussiny s pravima koja imaju po međunarodnoj konvenciji te ih povezao s odvjetnicom Sanjom Bezbradica Jelavić. Nije ih nagovarao da prijavljuju Republiku Hrvatsku. S njima je radila odvjetnica iz Zagreba Sanja Bezbradica Jelavić, ali točno je da je naš centar s njom surađivao. Ta se nesreća dogodila krajem 2017. godine, a nakon što je Madina smrtno stradala, njena obitelj vratila se u izbjeglički kamp u Srbiji. Nakon nekog vremena pokušali su se opet vratiti u Hrvatsku.

NACIONAL: Kakva je zapravo bila presuda Europskog suda za ljudska prava?

Europski sud za ljudska prava na nekoliko je razina donio odluku. Prije svega, presudio je da je Republika Hrvatska povrijedila Madinino pravo na život. Nečovječno je postupala prema djeci iz te obitelji držeći ih u detenciji. Nakon što je Madina stradala, njena obitelj boravila je u detencijskom centru koji MUP naziva i prihvatilištem za strance, ali u njemu ti ljudi nemaju pravo na slobodno kretanje. Ujedno je to i deportacijski centar, jer se iz njega ti stranci i deportiraju u zemlje porijekla. Republiku Hrvatsku sud u Strasbourgu osudio je i za kolektivno protjerivanje cijele obitelji Hussiny, kao i onemogućavanje odvjetnici pristup obitelji.

NACIONAL: Kako se odvjetnici onemogućavao pristup?

Jednostavno, nisu joj dozvoljavali pristup objektu u kojem je obitelj bila smještena kako bi razgovarala sa svojim strankama.

NACIONAL: Nakon presude Europskog suda za ljudska prava u slučaju Madine Hussiny, taj predmet Vlada je proslijedila Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Može li hrvatski Ustavni sud osporiti tu presudu?

Nije o tome riječ. Kada je presuda donesena, sada je Ustavni sud treba implementirati u hrvatsku sudsku praksu. Predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović izjavio je da ćemo mi poštovati tu ulogu.

Tea Vidović s novinarom Nacionala Draganom Đurićem. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Ali predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović pozvao je i hrvatsku vladu da, na temelju odluke tog suda iz 2017. godine, donese novi zakon o pravu na pobačaj u roku dvije godine. Prošle su već tri godine, a premijer Andrej Plenković obznanio je prošloga tjedna da neće rješavati to pitanje. Čak je ukorio predsjednika Ustavnog suda Šeparovića. Može li slično završiti i slučaj Madine Hussiny?

Profesionalno se time ne bavim pa ne znam odgovor na to pitanje. Ono što znam jest da sam privatno, kao građanka, sudjelovala u prosvjedu u Zagrebu pod sloganom „Dosta!“ zbog pokušaja opstrukcije prava na pobačaj Mireli Čavajdi. Zapravo, pokušaja onemogućavanja prava osobi na to da spasi vlastiti život, jer su u njenom slučaju bili ogromni rizici i za njezin život. Suradničke organizacije koje su pripremale taj prosvjed znale su da će na njega doći i moji kolege iz Centra za mirovne studije, kako bi izvršili potreban pritisak na donositelje odluka. Ipak, u slučaju Madine Hussiny očekujem da će Ustavni sud korektno obaviti svoju dužnost.

NACIONAL: Pretpostavljam da pratite i situaciju na najdužoj hrvatskoj granici, s Bosnom i Hercegovinom. Jeste li pratili što se događalo s nedavnim premlaćivanjem migranata na granici?

Brojna su svjedočanstva i dokazi koji pokazuju nasilje prema izbjeglicama i drugim migrantima na granicama. Među ostalim i snimke novinara iz Lighthouse Reporta koji surađuju s vodećim europskim medijima kako bi pružili istraživačka izvješća od javnog interesa o migracijama, sukobima, pa i korupciji. Te snimke potvrđuju ono na što kao Centar za mirovne studije, ali i brojne druge organizacije i institucije, godinama upozoravamo, da se na granicama Republike Hrvatske događa nezakonito i nasilno postupanje, a izbjeglicama i migrantima ne daje se pristup sustavu azila, što su sada mogli svi vidjeti.

NACIONAL: A što podrazumijeva Dublinska uredba, kojom se nastoji regulirati status migranata u Europskoj uniji?

Dublinska uredba je sustav koji regulira odgovornost pojedine zemlje, članice EU-a, u traženju azila na razini Europske unije. Zajednički sustav Europske unije govori o tome da kada neka osoba uđe u prvu zemlju članicu EU-a, onda je ta država nadležna i za postupak azila. Često se događa da osobe koje žele tražiti azil nakon što uđu u neku državu EU-a krenu prema drugim zemljama članicama, pa ako se kroz sustav Eurodac za usporedbu otisaka prstiju podnositelja zahtjeva za azilom utvrdi da je već bila u nekoj od država članica, ti se ljudi deportiraju u te prve zemlje ulaska. Zbog toga se događalo da je veliki pritisak na zemlje koje su na rubovima vanjskih granica Europske unije, poput Grčke, Italije, ali i Hrvatske. Najveći problem s tim ima Grčka zbog svoje geografske pozicije i granice s Turskom, a tamo je i najveća koncentracija novog izbjegličkog vala prema Europi.