Uskoro će na Liburnia Film Festivalu u Opatiji premijerno biti prikazan dokumentarni film Splićanke Tee Radić „Put kojim idemo“. Tea Radić je nastavnica talijanskog jezika i književnosti te profesorica sociologije, koja radi i kao knjižničarka u Osnovnoj školi u Slatinama, na Čiovu kod Trogira. O tome zašto se odlučila baviti filmom, zašto je njezin prvi film posvećen vrlo intrigantnoj termi – obiteljskim odnosima i životu nakon raspada bračne zajednice – s kakvim je motivima i željama pristupila stvaranju filma koji je osmišljavala i snimala više od dvije godine dana, s kakvim su se dvojbama i poteškoćama susretali ona i njezin bivši suprug Ljubomir i zašto je sve to važno za normalan rast i razvoj njihove kćeri Marcele, Tea je otvoreno objasnila u razgovoru za Nacional. Tea se tako pridružila nekolicini hrvatskih filmskih autora koji se u posljednje vrijeme bave sve izazovnijom temom introspektivnog pogleda na vlastitu obitelj i njezinu budućnost u nekom novom obliku.

NACIONAL: Zašto ste se odlučili snimiti svoj prvi dokumentarni film „Put kojim idemo“?

Tri godine vodim školsku filmsku družinu, učim djecu kako snimati, montirati i režirati. Samo podučavati o tome mi ipak nije bio dovoljan izazov. Željela sam se i sama okušati u mediju filmskog stvaralaštva. Imala sam neke prve pokušaje, prošla Malu školu medijske kulture pri Kino klubu Split, namijenjenu osposobljavanju učitelja osnovnih i srednjih škola, te sudjelovala na više radionica u organizaciji Kino kluba Split. Interes za snimanjem nečeg što bi bilo moje autorsko djelo je sve više rastao te sam tako odlučila uzeti kameru u ruke i krenuti.

‘U filmu izbjegavamo objašnjavati, nego prvenstveno otvaramo pitanja i razvijamo dijalog’

NACIONAL: Što je sve trebalo učiniti u pripremama za takvo snimanje vlastite obiteljske situacije? Je li to bila isključivo vaša odluka?

Odluka za snimanje filma „Put kojim idemo“ je bila moja. Ja sam ljubiteljica umjetnosti, osobito vizualne umjetnosti. Nakon prvih susreta s kamerom shvatila sam da su mi prikaz stvarnosti i prenošenje emocija pokretnom slikom izazovni i privlačni. Ideja za temu filma došla je spontano. U tom razdoblju sam bila dosta zaokupljena mišlju kako svojoj djevojčici osigurati sretno odrastanje, podršku i majke i oca. Razmišljala sam na koji način s desetogodišnjakinjom razgovarati o osjetljivim temama kao što su rastava braka i stvaranje novih obiteljskih dinamika. Zapravo, upravo je početni motiv nastanka filma bila moja želja da svojoj Marceli, filmom kao trajnim dokumentom, odgovorim na pitanja koja će ona, možda, jednog dana htjeti postavljati vezano za odnos nje, mog bivšeg supruga i mene. Hvatanje životnog trenutka onakvog kakav je i prenošenje emocije slikom intuitivno mi se učinilo kao najbolji odgovor mom djetetu. Priprema je trajala dugo. Članovi uže i šire obitelji bili su prilično iznenađeni mojim prijedlogom. Godinu dana smo razmišljali o ideji i razmjenjivali dojmove. Većinom sam ja pokušavala objasniti svoju viziju filma, a obitelj me suočavala s dodatnim nizom pitanja. Dogovor je bio – krenut ćemo snimati, pa ćemo putem shvatiti snimamo li video za obiteljsko prikazivanje i prisjećanje ili materijal koji bi mogao biti oblikovan u film koji će govoriti i koristiti mnogima, a ne samo mojoj obitelji. I tako je bilo.

‘Motiv nastanka filma bio je želja da svojoj kćeri Marceli odgovorim na pitanja koja će jednog dana, možda, htjeti postavljati o odnosu nje, mog bivšeg supruga i mene’

NACIONAL: Što filmom zapravo želite pokazati?  

Film ne govori o razlozima raspada braka, nego o dinamici obiteljskih odnosa nakon rastave. Dokumentira godinu i pol dana našeg života. Svjesno sam se odlučila na opservacijski pristup. Kamerom pratim naše živote, jutarnju svakodnevicu, polazak u školu, igru, odlazak na spavanje, zajedničko putovanje, dogovor oko blagdanskog ručka. Nisam željela pričati o tome kako se mi nosimo s trenutkom kroz koji prolazimo, nego mi je bila želja prenijeti to slikom i dopustiti gledatelju da donosi vlastite zaključke. Film prikazuje naše živote, ali je tematika o kojoj govori univerzalna. Filmom ne želim reći da je način na koji se mi nosimo i gradimo naše odnose jedini ispravan ili bolji od nekog drugog. Zato i izbjegavamo objašnjavati, nego prvenstveno otvaramo pitanja i razvijamo dijalog. Prihvaćanje različitosti, razumijevanje, spremnost na razgovor i reakcija kada se susrećemo s mišljenjem koje se suprotstavlja našem, to smatram osnovom svakog odnosa. I to je pristup za koji sam se odlučila u filmu.

NACIONAL: Koliko je vaš razvod bio bolan, koliko dramatičan, koliko sporazuman, koliko iscrpljujući? Koliko sve to?

Svaki raspad braka je težak. Teško je opisati bol kroz koju se prolazi. Ali sada, s odmakom, mogu reći da je potrebno proći kroz sve faze bola i zacjeljenja. Meni je to zaista puno značilo, baš kao što mi je značila i spoznaja da sam u svakom trenutku dala sve od sebe za svoju obitelj. Moji su odabiri i postupci često ostalima bili neshvatljivi jer nisu bili svakodnevni. Ali sam kroz sve morala proći nekim svojim tempom. Prihvaćanje da je bračna zajednica došla svome kraju je trajalo više od dvije godine. U tom periodu je preminuo moj otac. Nisam znala kako se nositi sa svim tim osjećajima i usredotočiti se na traženje izlaza. Trebalo je renovirati stan u Splitu, pomoći mami i biti joj podrška, osigurati Marceli da raste i razvija se neopterećeno, da živi u svom dječjem svijetu poput svojih vršnjaka. To su bile iscrpljujuće godine u mom životu, u kojima sam se još susrela i sa zdravstvenim problemima i nezadovoljstvom fizičkim izgledom zbog kilograma nakupljenih stresom. Znala sam da su to sve bitke koje me čekaju i da prvo trebam osigurati mir u sebi, pronaći svoj put.

NACIONAL: Kad ste i u kojim okolnostima donijeli odluku o razvodu braka?

Nakon 14 godina braka i dvije godine razdvojenog života, Ljubomir i ja smo odlučili da je došlo vrijeme da krenemo različitim putevima. Kada je došlo vrijeme odluke, već smo uspjeli isprocesuirati što nam se desilo, pronašli smo dijalog, ostavili krivnju iza nas i odlučili se sporazumno razvesti. Bio je to svibanj 2020. godine i tek su se bile otvorile državne institucije nakon lockdowna vezanog za covid-19. Čitava tadašnja situacija i nesigurnost vezana za covid je meni osobno dodatno otvorila oči jer sam u periodu izolacije intenzivno razmišljala i shvatila da je vrijeme za krenuti dalje. I o tome novom putu pred nama snimiti film.

NACIONAL: Kad ste shvatili da je za dobrobit vaše kćeri Marcele važno da na „lijep način definirate odnos među nama“, kako kažete na jednom mjestu u filmu?

To je bila misao vodilja od prvog trenutka. Vodila me kroz najteže razdoblje u životu i pomogla mi je da imam jasan cilj – njen osmjeh. Uvijek kad bih vidjela njen osmjeh, znala sam da smo na dobrom putu, idemo dalje, korak po korak. Slično mogu reći i za njenog tatu. U trenutku dok mu je bilo najteže, koncentrirao se na to da više vremena provodi s njom, sudjeluje u njenom rastu, dijeli njene radosti. U našem slučaju, ljubav je samo promijenila oblik, nije iščeznula, postala je prijateljska.

NACIONAL: Je li razvod uslijedio prije nego što je Ljubo obolio?

Bolest se dogodila naknadno, nakon razvoda braka. Točnu dijagnozu dobio je u travnju 2023. godine, oko tri godine nakon razvoda. Zbog bolesti sam produljila tijek snimanja filma. Naime, film je trebao pratiti naše živote u rasponu od godinu dana i završiti Marcelinim rođendanom. Ali život nam je ispisao neku drugu priču. Kada misliš da si posložio životne kockice, dogodi se bolest i suočavate se opet s nizom novih pitanja i briga. I to je moj život, naš život. Ali, iskreno, mogao je to biti život bilo koje osobe. Možda netko upravo prolazi nešto slično. U tom trenutku, u mojoj glavi film je promijenio ime i od „Zbog Marcele“ postao „Put kojim idemo“.

NACIONAL: U filmu govorite i o bolesti. Kako umiriti zabrinuto dijete, koje ima lijep odnos s ocem, u situaciji kad otac prima kemoterapiju i opada mu kosa?

Nije se bilo lako odlučiti progovoriti o bolesti. Razmišljala sam što napraviti s filmom. Čak je i mogućnost odustajanja bila jedna od opcija. A zatim bih pomislila – što ako više ne budem imala priliku, ovo sam radila za nju i želim da joj ostane kao sjećanje koje neće izblijedjeti? To je razlog zašto i o bolesti progovaramo u filmu. Suptilno, kroz razgovor s mojom kćeri dok je pred nama cesta i raskršće u svitanje novog dana koji u nama budi nadu i optimizam. Ona se jako hrabro nosila s tatinim zdravstvenim stanjem. Ali osjećao se nemir u njoj i strah za budućnost. Prošlo ljeto dok smo, kao i sva prethodna ljeta, bili na Mljetu kod moje sestre i njene obitelji, često bi se izdvajala od rođaka i rodica, tražila samoću, bila sjetna.Tada sam osvijestila koliko je njoj jasno kroz što tata prolazi, pa smo skratili praznike i vratile se ranije kući. Tako je ona mogla više vremena provoditi s njim.

‘Prihvaćanje da je bračna zajednica došla kraju trajalo je više od dvije godine. Tada je i preminuo moj otac. Nisam se znala nositi sa svim osjećajima i usredotočiti na traženje izlaza’

NACIONAL: Zašto je Ljubo bio skeptičan u pogledu sadržaja filma? U jednom trenutku komentira da će drugi ljudi osuditi film i kazati: „Vidi ih, bolje bi im bilo da šute.“

Ljubo je gledao društveni kontekst. Kako će okolina doživjeti situaciju da mi sve to iznosimo i otvoreno govorimo o nečemu što se smatra intimnim, ponekad čak i tabu temom. Ja sam po prirodi otvorenija od njega. Ponosna sam na svoju obitelj. Stoga mi nije bilo teško govoriti o tome. Osjećam se zacijeljeno, u miru sa samom sobom i svojim odlukama. Kao što u filmu kažem, smatram da je ovo jedna lijepa, topla obiteljska priča, iako sama forma obitelji nije ona tradicionalna.

NACIONAL: Jesu li danas usuglašene vaše različite ocjene zašto je važno ispričati lijepu priču o zajedničkoj brizi za dijete nakon razvoda braka?

Važno je širiti granice i senzibilizirati društvo na postojanje i lijepih priča o vječno teškim, dramatičnim temama, koje su nerijetko i pune nasilja. Društveni kontekst koji brine mog bivšeg supruga je i meni jako bitan. I zato ne smijemo biti statični, nego moramo aktivno sudjelovati u poticanju društva na razmišljanje, na toleranciju, na razvoj svih nas kroz dijalog i suočavanje s tematikama od kojih ponekad bježimo. Mislim da ne treba šutjeti ni o razvodu ni o onome što slijedi nakon razvoda. Vjerujem da treba govoriti kada osjećaš da imaš nešto za reći, neku emociju koju želiš prenijeti i podijeliti. Mnogo ljudi, mnoge obitelji prolaze kroz nešto slično ili isto, bilo da se radi o bolesti, razvodu, odnosima nakon raspada braka ili odgoju i odrastanju djeteta. Ako se netko prepozna, nađe utjehu ili oslonac, mislim da smo već postigli nešto lijepo. Ne možemo očekivati da nas svi razumiju. Svi smo različiti, svatko sa svojom životnom torbom na leđima. Za probleme s kojima se suočavamo u životu ne postoji samo jedan odgovor, samo jedno točno rješenje. I to se kroz film vidi. Moj bivši muž Ljubomir ima jedno mišljenje, moja sestra Gorana drugo, a ja opet neko treće. Zato u filmu nastojim pokriti različite stavove, jer i nije bitno tko je od nas u pravu. Bitno je da o tome razgovaramo s uvažavanjem, da prihvaćamo dijalog i da gradimo svoj vlastiti stav samostalno, u suživotu s ostalima. Za sada sam se većinom susretala s pozitivnim dojmovima ljudi, no bilo je i onih drugih. Što se tiče moje obitelji, danas svi s većim optimizmom gledaju na moju ideju. Jedno je pokušati razumjeti tuđu viziju, a drugo zaista vidjeti kako se ona oblikuje u filmskom smislu. I dalje nemamo isto mišljenje o svim pitanjima o kojima kroz film progovaramo ali mogu reći da imamo više tolerancije prema mišljenju onog drugog.

Tea Radić je nastavnica talijanskog jezika i književnosti i profesorica sociologije

NACIONAL: Je li lako objasniti Marceli da se može dogoditi da tata ima novu ženu, a mama novog muža i da je moguće da će imati dvije mame i dva tate?

To doista nije bilo lako. Razgovor koji se vidi u filmu bio je zaista naš prvi razgovor na tu temu. Došao je sasvim spontano dok se ona u WC-u pripremala za odlazak na spavanje. Kad sam shvatila da je to taj trenutak, uzela sam kameru iz prostorije pored i počela snimati. Uhvatila sam autentičnost Marcelinih pitanja i mojih spontanih odgovora o novim obiteljima, mogućim novim mamama i maćehama, i novim tatama i očusima… Mislim da Marcela zna da o svemu možemo razgovarati, i to onim tempom na koji je ona spremna. Teško da ćemo uvijek dijeliti isto mišljenje, ali nadam se da ćemo znati slušati i biti spremne naći se negdje na pola puta.

NACIONAL: Kako reagirati na dječji strah od ishoda tatine bolesti i kako joj pomoći da se s time nosi?

Mogu reći da je to bilo najteže i najizazovnije razdoblje u našim životima, ali i najteže razdoblje tijekom rada na filmu. Trenutak je to velike nesigurnosti, u kojem ne znate bliži li se život bliske osobe kraju i kako će se vaše dijete nositi sa svim. Zato odabir staviti bolest u film ili ne i nije bio lagan. Moja odluka je bila ostati vjerna svemu onome kroz što prolazimo. Vjerujem da djeci moramo pristupati iskreno, razgovarati o temama koje nisu uvijek ugodne, a maligna bolest je svakako jedna od takvih tema. U razgovoru opet treba biti nježan, govoriti onoliko koliko je dijete u tom trenutku spremno čuti. Pred djetetom nam valja biti hrabar i pozitivan jer s optimizmom se lakše nositi sa svim životnim nedaćama.

NACIONAL: Radeći na filmu bili ste i snimateljica slike i tona, i montažerka, i redateljica? Zašto ste sve željeli napraviti sami? Koliko su vam u izradi filma pomogle radionice Kino kluba Split i suradnja s njihovim članovima?

Nisam željela „pravi“ filmski set, puno opreme i ljudi oko nas jer sam znala da ćemo svi biti prirodniji i autentičniji ako ja pokušam sve odraditi samostalno. Prihvatila sam da će kvaliteta zvuka i kvaliteta slike moguće ponekad biti manjkave. Ali ta estetika nesavršenosti odlično funkcionira u našoj priči. Osobno volim tu neposrednost i životnost, ponekad surovu i realističnu, a opet toplu i optimističnu. Ipak, ne mogu reći da sam bila prepuštena sama sebi, dapače. Veliku pomoć tijekom cijelog procesa pružali su mi mentori i članovi Kino kluba Split. Moj film se razvijao kroz više radionica kluba. Na svakoj radionici sam nešto naučila i primijenila u svom filmu. U završnoj fazi, montaža ne bi bila ovo što danas jest bez mentorstva i pomoći Sunčice Fradelić, kojoj iskreno zahvaljujem. Također, želim istaknuti da sam u klubu upoznala mnogo poticajnih autora koji su veoma proširili moje viđenje o tome što je to film i kako nastaje. Osim toga, stekla sam nova prijateljstva koja su me emotivno oplemenila i vjerujem da je upravo to ono najljepše.

NACIONAL: Koliko je za odluku da napravite film o obiteljskoj situaciji nakon razvoda utjecalo na to što ste prosvjetni radnik i radite s djecom u osnovnoj školi?

Sada kad ste mi postavili ovo pitanje, vjerujem da možda postoji povezanost. Mi prosvjetni radnici u radu s djecom se stalno bavimo temama koje imaju pedagoški aspekt. Osjetljivi smo na problematiku razvoda i novih obitelji, ali i kako osigurati učenicima pozitivno okruženje za rast i razvoj. Ipak, o tome nisam promišljala kada sam se počela baviti temom filma. To što sam prosvjetni radnik nije utjecalo na moje izbore u redateljskom smislu.

NACIONAL: Koliko onda školska sredina može biti poticajna? Kako je biti nastavnica koja radi s djecom i stvara filmove?

Veoma volim raditi s djecom. Doživljavam svoje zanimanje kao poziv i s veseljem idem na posao. Osobito volim rad s djecom kroz projekte i izvannastavne aktivnosti, a školska filmska družina je upravo to. Članovi filmske grupe su najsretniji kada kameru uzmu u ruke i počnu snimati. Montaža im zadaje malo glavobolje, ali radimo na uvježbavanju i usavršavanju novih vještina. Učenici vole vidjeti kako se njihove početne ideje razvijaju, dobivaju svoj vizualni prikaz koji se slaganjem kadrova i građenjem priče oblikuje u novi film.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni da ćete uskoro u Opatiji na Liburnija Film Festivalu predstaviti svoj film? Bili ste jako uporni u odluci da što više ljudi vidi Vašu, Ljubinu i Marcelinu priču.  

Velika mi je čast što sam odabrana za sudjelovanje u natjecateljskoj konkurenciji 22. Liburnija Film Festivala. Nemam velika očekivanja. Sretna sam što mogu predstaviti svoj prvi rad, a ujedno i svoju priču. Svjesna sam da je tema o kojoj govorim zanimljiva javnosti, ali me interes ipak iznenadio. Nadam se da sam filmom dostojanstveno predstavila našu priču, kako narativno tako i vizualom, te da će moj prvi izlet u medijski prostor proći dobro.

NACIONAL: Na tome festivalu će biti prikazano još nekoliko dokumentarnih filmova koji se bave odnosima u obitelji. Je li važno da su se u Hrvatskoj počeli snimati dokumentarni filmovi koji se bave takvim obiteljskim situacijama?

Odnosi u obitelji su svakodnevni dio života svih nas, pa me ne čudi sve veći interes za stvaranjem takvog dokumentarizma. Teme koje me interesiraju uvijek imaju neku osobnu, ali i socijalnu notu. Stavljanje u društveni kontekst, propitivanje i pomicanje granica, suptilno povezivanje osobnog s univerzalnim, subjektivnosti i objektivnosti, razmatranje o čovjeku kao pojedincu, ali i dijelu obiteljske, radne, društvene ili neke druge zajednice. Mislim da je potrebno da se u Hrvatskoj otvorimo iskrenom dijalogu o raznim problemima što nas muče kao pojedince, ali i kao društvo. Cenzuriranje je često samo potiskivanje, a potiskivanjem stvari ne prolaze, nego samo rastu, dobivaju novu dimenziju i formu. Razgovor oslobađa, pa zašto ga ne voditi sa samim sobom, sa sebi bliskim ljudima, s užom i širom okolinom, s društvom?

‘hvatanje životnog trenutka kakav jest i prenošenje emocije slikom, intuitivno mi se učinilo kao najbolji odgovor svom djetetu. Godinu dana razmišljali smo o ideji’

NACIONAL: Imate li ideju za neki novi film ili ćete sačekati vidjeti kako će ovaj film primiti publika?

Već imam nove ideje i želju ponovo uzeti kameru u ruke. Svakako ću nastaviti sa snimanjem i radom na filmu. Otkrila sam strast i kreativni dio sebe koji želim nastaviti njegovati. Također, imam veliku želju nastaviti učiti o filmu kroz radionice, predavanja, seminare te sudjelovanjima u filmskim festivalima bilo kao autor ili samo kao gledatelj. Želim nastaviti učiti.