Iako su svi gradovi u Europi ponosni na svoj Dan oslobođenja od fašizma, u glavnom gradu Hrvatske datum oslobađanja Grada – 8. svibnja 1945. – sustavno se ignorira već gotovo trideset godina. Prigodničarski se obilježava Dan Europe, 9. svibnja, kada se u svim zemljama antifašističke koalicije proslavlja i Dan pobjede.
Prve su prešle Savu i kročile na zagrebačko tlo, točnije u Trnje – 45. srpska divizija, odnosno – 20. srpska brigada i 39. divizija Druge armije, kojom je zapovijedao Koča Popović, a nakon njih 28. slavonska divizija i Posavski partizanski odred, koji je cijelo vrijeme svoga postojanja djelovao u sklopu Desetog zagrebačkog korpusa.
Nekoliko dana kasnije – 11. svibnja na današnjem Trgu Bana Josipa Jelačića održan je miting oslobođenja grada i zemlje, na kojem su sudjelovale desetine tisuća građana. Njima su se obratili partizanski vođe, a na balkonu s Popovićem fotografiran je i Većeslav Holjevac, koji je u Zagreb došao 9. svibnja sa 4. jugoslavenskim korpusom.
U emisiji ‘Na vrućem stolcu’ Radio Nacionala gostovala je Tatjana Holjevac, kći Većeslava Holjevca, bivša predsjednica Skupštine Grada Zagreba, bivša pomoćnica ministra telekomunikacija u Vladi Ivice Račana i bivša predsjednica uprave VIP-neta.
Godinama se ignorira proslava Dana oslobođenja Grada Zagreba, a službene proslave nema? Naime, i opet je organizira Savez antifašističkih boraca i antifašista, kao i Trnjanske kresove. Je li očekivala da će tu praksu promijeniti gradonačelnik Tomislav Tomašević? “Jesam, žao mi je da nije. Mi smo tužni kad vidimo koliko su građani u Europi ponosni na pobjedu nad nacizmom. Kod nas uopće ne vidimo da smo ponosni na to, da smo ponosni na partizane…”, rekla je Tatjana Holjevac.
‘Na snazi je uglavnom revizija povijesti’
Dodala je da je prisutno strašno puno neznanja. “Recimo, o Većeslavu Holjevcu. On je bio komesar Prvog hrvatskog korpusa koji je formiran 1942. godine, koji je kasnije postao 4. jugoslavenski korpus. Oni su u vrijeme kad je bilo oslobađanje Zagreba bili na Trstu. Tito je naredio da se zapravo Trst mora prvi osloboditi, prije nego saveznici uđu u Trst”, pojasnila je.
Ona je u Zagreb ušla 8. svibnja 1945. godine sa svojom mamom. “Imala sam tada osam mjeseci, i osam mjeseci partizanskog staža. Holjevac je bio u Trstu, oni su ubrzanim maršem išli u Zagreb, na Trg, kad su sredili ono što je u Trstu trebalo srediti, vraćali su se natrag da stignu što prije. Došli su 9. svibnja”, rekla je Zrinki Vrabec Mojzeš Tatjana Holjevac.
Naglasila je da su svi bili ponosni, a dan kasnije organiziran je veliki miting. “Onda je došao i Vladimir Nazor i to je sve bilo napravljeno uz veliko veselje Zagrepčana koji se i danas toga sjećaju. Žao mi je da ovi drugi nemaju pojma o toj povijesti, ne žele ju niti naučiti”, rekla je i dodala da je točno da ju nisu imali ni gdje naučiti. “Na snazi je uglavnom revizija povijesti. To je šteta jer u svijetu nas svi poznaju po toj Narodnooslobodilačkoj borbi, svi nas znaju i po Titu i po hrvatskim partizanima. To je jedna stvar s kojom se treba ponositi”, poručila je.
‘U gradu je bilo totalno sve zapušteno’
U Zagreb, točnije u Trnje, su prve kročile 45. srpska divizija, odnosno – 20. srpska brigada i 39. divizija Druge armije, kojom je zapovijedao Koča Popović. “Ne mislim da je to uopće problem. Zagrepčani su ih vrlo sretno dočekali, bilo im je dosta tih ustaških vješanja po Zagrebu i uništavanja grada. Rat je sam po sebi užasan. Sada brojati tko je koga, gdje, što… Partizanima to nije bilo bitno, bilo je bitno osloboditi državu, osloboditi grad i početi normalno raditi. Trebalo je osigurati prehranu, osigurati plin, struju, smještaj za ljude. Bilo je totalno rasulo u gradu”, naglasila je.
Iako je bilo planirano da se u grad uđe 9. svibnja, ušli su dan ranije jer su ustaše pobjegli. “U gradu je bilo totalno sve zapušteno, ništa nije funkcioniralo. I tu je ta organizacijska sposobnost moga oca došla do izražaja. Bilo je hladno, plinara nije radila – sve je bilo totalno zaustavljeno. Trebalo je to sve organizirati, on je bio vrlo sposoban organizator, vrlo dobro je komunicirao s ljudima i ljudi su ga voljeli i slušali. Tu je bio jedan polet da se sve organizira i napravi kako bi grad što prije profunkcionirao”, rekla je Tatjana Holjevac.
Za vrijeme govora, trg je, kaže, bio krcat. “Nitko te ljude nije dotjerao da dođu tamo. Bili su sretni da su se tog nacističkog režima riješili”, poručila je. Naglasila je da su posljedice rata uvijek grozne i navodi da ima sigurno ljudi koji se svete radi nečega. “Ali, generalno gledajući, Hrvatska je tada bila na pravoj strani povijesti i mislim da bi to morali slaviti. Postoje gradovi koji svoja oslobođenja od nacizma obilježavaju. To je nešto s čim se treba ponositi. Tu su i Pula, i Šibenik, i Rijeka. Posebno Zadar, koji je bio dodijeljen Italiji. Mnogi zaboravljaju da je Pavelić za svoj boravak u Italiji platio sa Zadrom, Istrom i otocima”, rekla je za Radio Nacional.
‘To je bila Bandićeva politika – da pleše i s jednim i s drugima’
Tatjana Holjevac bila je predsjednica Skupštine Grada Zagreba, u vrijeme kad je na čelu Zagreba bio Milan Bandić. Zašto tada nije poradila na tome da se opet počne obilježavati oslobođenje grada?
“O tome smo razgovarali, ali nekako nije bilo volje. To je zapravo bila Bandićeva politika – da pleše i s jednim i s drugima, kako što treba i u tome je bio vrlo spretan. Generalnu koncepciju što bi to za Zagreb značilo i koliko bi to afirmiralo tu jednu Narodnooslobodilačku borbu i partizane u to vrijeme – vjerojatno je procijenio da je HDZ jači. To se vidjelo po onoj paradi koju su organizirali dok je bila gospođa Kolinda Grabar Kitarović predsjednica države, gdje partizanske vojske uopće nije bilo. A u to vrijeme to je bila jaka i velika vojska”, istaknula je.
‘Moja mama je rušila centrale, poslije sam ih ja gradila’
Tatjana Holjevac je kći dvoje poznatih partizana, pripadnika pokreta otpora koji su u mladim danima pokazali nevjerojatnu hrabrost. Njena majka je Nada Galjer, poznata po diverziji u zagrebačkoj pošti. “Prekinute su sve veze njemačke koje su preko Zagreba išle prema Grčkoj, Bugarskoj, Rumunjskoj… To je bio velik udarac nacističkoj Njemčakoj, to je obilježio i BBC. Ona je bila na centrali, obavijestila je sve ljude koji su bili tada u zgradi da izađu van jer će letjeti centrala u zrak, da se spase. Nitko od njih nije poginuo. Imala je tada 22 godine, hrabro je u tome sudjelovala i kad su učesnici i organizatori diverzije otišli u partizane dan prije akcije, ona je ostala kako ih ne bi identificirali. Još je mjesec dana bila u Zagrebu i to je bila ogromna hrabrost – svaku noć je spavala u drugom stanu – i onda je ipak otišla u partizane”, ispričala je pa dodala da je njena mama rušila centrale, a poslije ih je ona gradila.
Rođena je u Topuskom, koji je bio oslobođeni teritorij. “Bila sam beba od pet kila. Mama je gutala vitamine od čega sam ja rasla, a ona mršavila. Još je u partizanima bila ranjena, napali su je četnici na spavanju. Imala je revolver ispod jastuka i pucala je, a oni su bacili bombu s dum-dum mecima. Ona je stradala, skoro su joj nogu amputirali. Na prijelazu iz Topuskog u Šibenik mene je nosila jedna druga žena kojoj sam ispala, izgubili su me u snijegu. Našli su me, smrznule su mi se ruke, i dan danas imam posljedice od toga”, ispričala je.
Holjevac se oslanjao isključivo na struku
Većeslav Holjevac bio je gradonačelnik 11 godina, bilo je to zlatno doba Zagreba. Iza sebe je ostavio povijesni trag, iako nije bio najdugovječniji gradonačelnik. “Sve je tada napravljeno, od 1952. do 1963. godine. On je bio prvo komandant grada 1945. godine, onda je još imao svoju vojnu karijeru, a onda je odlučio da više neće biti u vojsci, a bio je tada komandant tih novooslobođenih područja – Rijeka, Trst, Istra… Ona Istra koju su ustaše zapravo poklonile Italiji, da ne spominjem Zadar i sve ostalo. Ono što je on 1952. godine napravio za grad – on je krenuo obnavljati grad na način da grad bude velegrad, da ima industriju, da ima stanove…”, istaknula je pa dodala:
“Koncepcija izgradnje grada je bila isključivo na način da se vidi da sva naselja dobiju kompletnu infrastrukturu – dakle stanovi koji su trebali za radnike koji su dizali industriju, od koje je grad živio. Tada je bilo centralizirano financiranje iz Beograda, nije se moglo ništa samostalno raditi. Onda je moj otac imao koncepciju da industrija radi grad. Gradili su se stanovi, škole, vrtići, ambulante – sve to ima Novi Zagreb. Koncepcija je bila ‘nećemo uguravati’ nove objekte u postojeći grad nego idemo preko Save. Naselja su kompletno izgrađena, bolnice su sve obnovljene, napravljen je Fakultet elektrotehnike, Tehnološki, Filozofski, tehničke škole, Moše Pijade, to je cijela Vukovarska. ulica je bila kao izložba na otvorenom. Tu je i Vijećnica Grada Zagreba, kompletna Vukovarska s Palačom pravde, zgradom socijalnog osiguranja – to je sve tada napravljeno”, rekla je.
U to vrijeme Većeslav Holjevac oslanjao se isključivo na struku. “Jako je cijenio pametne ljude i komunicirao je isključivo s pametnim ljudima koji su u mogućnosti pomoći kod svega. A kako s arhitektima u zagrebu u to vrijeme nije uspio izaći na kraj onda je pozvao inženjera Zdenka Kolacia iz Rijeke da dođe voditi urbanistički zavod grada. Zagrebački arhitekti su svi imali svoja mišljenja, svaki svoje, klan protiv klana. On je nas jednom tjedno navečer vodio na Prekrižje da gledamo kako svjetli Zagreb preko Save”, naglasila je.
Kako je uvjerio Tita da Velesajam bude u Zagrebu
Ispričala je i kako je Holjevac uspio uvjeriti Tita da Velesajam ne bude u Beogradu, nego u Zagrebu: “Ranković, koji je bio šef UDBA-e u Jugoslaviji poslao je poruku tati da će Velesajam ići ili u Beograd ili on na Goli otok. A moj otac, koji je hrabar i tvrdoglav i bori se za Hrvatsku i za ljude, odlučio je da s time ide dalje. Velesajam je sagrađen u godinu dana, strane države su financirale svaka svoj paviljon, on je to uspio organizirati preko svojih poznanika i kanala”.
Dodala je da su svi pristali jer smo mi onda bili spona između istoka i zapada. “Kad je njegov ratni drug, general Ivan Gošnjak, čuo da je krenula akcija harange protiv mog oca, on mu je samo jedan dan javio da će ga pokupiti u Zagrebu pa će zajedno na Brijune gdje će Titu imati oko 20 minuta objasniti što je Velesajam. On je ostao na razgovoru kod Tita četiri sata. Na kraju razgovora Tito je rekao da dolazi na otvorenje – i došao je. Ali, nakon te rečenice sve harange su prestale”, rekla je za Radio Nacional.
‘Treba se ponositi s povijesti, a ne ju rušiti’
Ulica 8. Maja u Zagrebu je ukinuta, raspodijeljena je na više dijelova. “To je nešto što je također napravljeno radi politike. Rukovodstvo i izvršna vlast u gradu je to prihvatila. To je nešto što je krivo napravljeno, a građane se nije ni pitalo. Treba se ponositi s povijesti, a ne ju rušiti. Ono što se tada napravilo i zašto je oslobođen grad i koliko je to zapravo za građane Zagreba značilo – značila je i ta ulica”, rekla je.
Ponovila je da se tu radilo o političkoj trgovini i naglasila da je situacija s Trgom maršala Tita bila još gora politička trgovina – samo za jedan glas.
Smatra da bi Tomašević trebao vratiti imena i dodaje da je potrebno hrabrosti i odlučnosti. “Onima koji su protiv smeta to što ne žele tu povijest valorizirati na pravi način”, poručila je.
‘Zar nije to strašno? Da nas jedna strana država mora upozoriti…’
Osmi svibanj se službeno ne slavi, ali se ide na Bleiburg, gdje je godinama komemoracija bila pod pokroviteljstvom Sabora, sve dok austrijska vlada nije nametnula visoke kazne za ustaške pozdrave. “Zar nije to strašno? Da nas jedna strana država mora upozoriti da tamo rade cirkus ljudi koji uopće ne spadaju tamo i za nešto što je revizija povijesti. Tamo nije bio neki pokolj, pokolj je bio na drugom mjestu. Čitav užas je da je zapravo Pavelić ostavio te ljude na milost i nemilost saveznicima s kojima su partizani surađivali”, izjavila je.
U to je vrijeme bilo dosta panike i puno je nevinih ljudi krenulo na Bleiburg. Među njima je bio i stric Tatjane Holjevac. “Tako je, moj otac nije mogao ništa napraviti. Stric Leo, brat mog oca, bio je muzičar i stradao je na putu za Bleiburg. Nitko zapravo ne zna što je bilo, neće ni reći. Ima nekih indicija da su u njegovom ubojstvu sudjelovale neke od srpskih snaga, ali to ne možemo dokazati, ne možemo ništa napraviti i ne možemo ga vratiti. Kod mene u obitelji se o tome dugo nije pričalo. Mom je ocu bilo jako teško, on je njega išao tražiti, ali nije ga uspio naći. U toj euforiji odlaska i bježanja oni su i njega obukli u neku domobransku uniformu, rekli su da će stradati svi koji budu ostali i tako su mnogi i krenuli na taj Bleiburg, i žene s djecom…”, rekla je.
Holjevac je, priča, kad je 1945. godine došao na mjesto komandanta grada, izdao naredbu da ne mogu stradati obitelji zločinaca protiv partizana. “Tu je zaštitio ljude maksimalno, nije se moglo uvijek zaštititi svakoga, ali je on stao na njihovu stranu iako je znao da je njegov brat stradao”, dodala je.
‘To je bio moj najveći životni projekt…’
Tatjana Holjevac je magistrica elektrotehnike i bavila se, kao i njena majka, telekomunikacijama cijeli život. “Isto kao moj otac, nisam se puno hvalila svojim dostignućima. Ja sam za vrijeme Domovinskog rata održala naše telekomunikacije. Inače bismo bili u prekidu kao Sarajevo. Sve međunarodne veze koje su tad išle preko Beograda, bilo je nešto malo direktnih veza s inozemstvom, ja sam to uspjela dogovoriti – preusmjerenje direktno na Njemačku, Austriju, Italiju i SAD. Mi smo u roku od 48 sati bili opet u funkciji. To je bio moj najveći životni projekt”, istaknula je i dodala da smatra da je svatko u svojoj struci trebao napraviti maksimum da se ta funkcija održi.
Na kraju, odgovorila je na pitanje je li, kao kći generala i gradonačelnika, bila privilegirana. “Ma kakvi. Bili smo odgajani na način da se ne miješamo u tu njegovu politiku, morali smo voditi brigu i njegovoj politici i ugledu. I za prijamne ispite, diplome – morali smo se boriti sami. I na tome sam im zahvalna”, zaključila je Tatjana Holjevac.
Komentari