Grad Zagreb oslobođen je 8. svibnja 1945. Iako su svi gradovi u Europi ponosni na dan svog oslobođenja od fašizma, u glavnom gradu Hrvatske taj se datum sustavno ignorira već gotovo trideset godina. Prigodničarski se obilježava Dan Europe, 9. svibnja, kada se u svim zemljama antifašističke koalicije, a osobito u Francuskoj i Rusiji, proslavlja i Dan pobjede. Međutim, kao što je poznato, istaknuti predstavnici hrvatske vlasti, osobito oni iz HDZ-a, izbjegavaju čak i proslavu Dana pobjede, s obzirom na to da je dijelu njihovih birača taj datum u kolektivnoj memoriji ostao Dan poraza. Po istoj logici, za njih je 8. svibnja zapravo Dan okupacije grada Zagreba, iz kojeg su još u noći s 5. na 6. svibnja 1945. svoj bijeg prema austrijskoj granici započele ustaške snage, predvođene poglavnikom Antom Pavelićem. Od tada pa do 8. svibnja jedine obrambene djelatnosti koje su provodile jedinice NDH i njihovi saveznici, bile su osiguravanje povlačenja.

Do predaje grada Jugoslavenskoj armiji za red u gradu trebala se brinuti Narodna zaštita, u kojoj su uglavnom djelovali antifašistički orijentirani građani koji nisu napustili Zagreb, sa zadatkom čuvanja javnih objekata u danima potpunog moralnog i vojnog rasula ustaške vojske. Jedinice Narodne zaštite još su se u noći sa 7. na 8. svibnja sukobljavale s ustašama i nacistima koji su pljačkali i vršili likvidacije po gradu. Budući da se bijeg iz Zagreba dogodio prilično iznenadno, unatoč ustaškoj propagandi bilo je jasno da se Zagreb ne misli braniti, no zbog opasnosti od dodatnih ljudskih žrtava i uništavanja imovine, depešom Narodne zaštite zatraženo je da se partizanske snage požure u Zagreb, iako je njihov dolazak bio predviđen 10. svibnja. Posljednjih desetljeća bilo je dosta rasprava o tome tko je prvi ušao u grad. Kako bi se ispoštovala partizanska tradicija prema kojoj se nastojalo oslobođenje velikih gradova prepustiti jedinicama koje su se borile u njegovoj okolici, Vrhovni štab je, prema pisanju Antifašističkog Vjesnika, izdvojio Deseti zagrebački korpus iz sastava Treće i uvrstio ga u sastav Prve armije, jer je bilo logično da on prvi uđe u grad. Zapovjednik Prve armije bio je Peko Dapčević. Međutim, prve su prešle Savu i kročile na zagrebačko tlo, točnije, u Trnje, 45. srpska divizija, odnosno 20. srpska brigada i 39. divizija Druge armije, kojom je zapovijedao Koča Popović, a nakon njih 28. slavonska divizija i Posavski partizanski odred, koji je djelovao u sklopu Desetog zagrebačkog korpusa. Nekoliko dana kasnije, 11. svibnja, na današnjem Trgu bana Jelačića održan je miting oslobođenja grada i zemlje, kojem su prisustvovali deseci tisuća građana. Obratili su im se partizanski vođe, a na balkonu s Kočom Popovićem fotografiran je i Većeslav “Veco” Holjevac, koji je u Zagreb došao 9. svibnja s 4. jugoslavenskim korpusom.

Prema podacima iz kalendara Antifašističkog Vjesnika, u jedinicama Narodnooslobodilačkog pokreta poginulo je osam tisuća Zagrepčana, dok ih je ukupno dvadeset tisuća stradalo u partizanima ili su bili žrtve fašističkog terora. Usprkos činjenici da je u Zagrebu bilo središte NDH pa je represivni aparat funkcionirao u svom svojem potencijalu, zahvaljujući ilegalnom pokretu Zagreb je ostao nepokoreni grad. Tijekom četiriju godina sastav osnovne gradske organizacije Komunističke partije mijenjao se 22 puta, a od 51 člana Mjesnog komiteta samo njih 26 preživjelo je rat. Maršal Tito proglasio je Zagreb Gradom herojem na tridesetu godišnjicu oslobođenja – 1975.

Prvi komandant grada nakon oslobođenja postao je upravo Veco Holjevac, rođeni Karlovčanin koji je, kao član Okružnog komiteta KPH, bio jedan od organizatora antifašističkog ustanka. U srpnju 1941. otišao je na Kordun, gdje je bio politički komesar grupe NOP odreda Korduna i Banovine pa zapovjednik Druge operativne zone Hrvatske i naposljetku politički komesar Prvog hrvatskog, a kasnije IV. jugoslavenskog korpusa. Poslije rata, nakon Zagreba, jedno vrijeme bio je zapovjednik Vojne uprave za Istru i Slovensko primorje, a od 1946. do ‘48. šef vojne misije FNRJ u Berlinu. Od 1952. do 1963. bio je gradonačelnik Zagreba, a povijest će ga pamtiti kao vizionara za čijeg je mandata grad “prešao preko Save”. Pokrenuo je mnoge smjele urbanističke zahvate, između ostalog i izgradnju Zagrebačkog velesajma, kojeg je uspio sačuvati od premještanja u Beograd. Nakon “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika” isključen je iz Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske 1969. godine. Narodnim herojem proglašen je 1951. godine.

Uoči još jednog Dana oslobođenja grada Zagreba, koji će obilježiti tek Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske, tjednik Nacional razgovarao je s Tatjanom Holjevac, kćeri omiljenog zagrebačkog gradonačelnika Vece Holjevca, koja u svom domu čuva fotografije i uspomene na oca. I sama Tatjana Holjevac nakon uspješne karijere u telekomunikacijama, politički se aktivirala. Po obrazovanju magistrica znanosti, inženjerka elektrotehnike, za vrijeme Domovinskog rata radila je kao direktorica magistralnog centra HT-a, nastavila je karijeru kao regionalna direktorica AT&T-a za Europu, a zatim postala predsjednica uprave VIPneta. U vladi Ivice Račana obnašala je dužnost pomoćnice ministra telekomunikacija. Ubrzo nakon toga osnovala je stranku Sjedinjenu nezavisnu listu, koja je na lokalnoj razini bila u koaliciji s SDP-om. Od 2005. do 2009. predsjednica je Skupštine Grada Zagreba, dok je u razdoblju od 2009. do 2012. bila njena potpredsjednica. Sada je u ime Liste grupe birača vijećnica u Gradskoj četvrti Medveščak – Gornji grad.

NACIONAL: Zašto se godinama ignorira proslava Dana oslobođenja Grada Zagreba, a službene proslave nema?

Teško je reći zašto, ali to je odraz opće situacije u društvu, koja je rezultat svega što se događalo posljednjih desetljeća. Pa i sama promjena datuma obilježavanja Dana grada – s 8. svibnja na 31. – nije imala smisla. Mnogi Zagrepčani i ne znaju zašto se tada obilježava Dan grada. Za 8. svibnja svi su znali zašto ga slavimo, znali su što se tog dana dogodilo, znali su da je na taj dan oslobođen Zagreb. To su stvari koje su poznate i u Europi i žalosti me kada vidim da Rijeka, pa i Split, slavi svoje dane oslobođenja, kao i mnogi mali gradovi u primorju ili Istri. Sve je to u funkciji promjene povijesti, čemu svjedočimo.

NACIONAL: Promijenjeno je čak i ime Ulice 8. maja, kao da se netko početkom devedesetih sramio te pobjede? Ili ju je smatrao početkom okupacije?

Znam da postoje grupacije u hrvatskom društvu koje to tako doživljavaju, a u širenju takvih laži itekako im pomaže internet. Raznorazni dokoni i neobrazovani ljudi zloupotrebljavaju modernu tehnologiju kako bi plasirali što žele. Ljudi koji rade i nemaju vremena, ne bave se takvim stvarima i tu smo u startu gubitnici.

NACIONAL: Postoje prijepori oko toga tko je prvi ušao u grad. To je trebao biti X. Zagrebački korpus, a ipak nije?

Znam da su to pokušali razvodniti i nastojali izbjeći da samo jedna nacionalna formacija uđe prva. Moj otac bio je u Trstu, s IV. jugoslavenskim korpusom, gdje su se još vodile borbe kako bi oslobodili Trst prije nego što saveznici uđu. Onda su dobili naređenje da se požure prema Zagrebu i oni su doslovce trčali da stignu, no nisu bili dovoljno blizu i došli su 9. svibnja.

NACIONAL: Vi ste stigli dan ranije?

Da, ja sam s mamom stigla već 8. svibnja, imala sam samo osam mjeseci. Rođena sam u Topuskom, na slobodnom teritoriju. Kako nije bilo hrane, mama je gutala vitamine iz “Unrinih paketa” i ja sam rođena kao ogromna beba, s pet i pol kila. Bila sam pravo čudo. Onda smo preko Velebita krenuli za Šibenik. Mene su izgubili u snijegu, ispala sam im iz naramka. Mama me nije mogla nositi jer je bila ranjena, nosila me neka druga žena. Onda su me krenuli tražiti, no kad su me našli, ruke su mi se već potpuno bile smrznule. Imam sreću da mi nisu amputirali šake. I danas osjećam posljedice, s lošom cirkulacijom.

NACIONAL: Zašto kao predsjednica Skupštine Grada Zagreba niste poradili na tome da se ponovno počne obilježavati Dan oslobođenja grada, kao i da se vrati ime ulice?

Došao je zahtjev od Saveza antifašista, a u istom prijedlogu bilo je i proglašenje moga oca počasnim građaninom Zagreba. Nije bilo suglasja da se naprave te promjene, iako je SDP bio u većini. Prihvatili su jedino prijedlog vezan uz Vecu Holjevca. Za to se posebno založio Milan Bandić.

NACIONAL: Tu je zanimljiva i uloga Milana Bandića, koji se deklarira kao socijaldemokrat i antifašist, no u svom dugogodišnjem mandatu nikad inicirao vraćanje službene proslave oslobođenja Zagreba 8. svibnja. A u međuvremenu je promijenio ime Trga maršala Tita i bio u koaliciji s Neovisnima za Hrvatsku. Jeste li to od njega očekivali?

To nikako nisam od njega očekivala jer Trg maršala Tita bio je jedino što je od njega ostalo u gradu, u kojem nema nijednog Titovog spomenika. Kineski turisti, koji su dolazili masovno i dok sam ja bila u Skupštini jer je Zagreb grad-prijatelj sa Šangajem, prije Kumrovca, gdje bi posjećivali rodnu kuću maršala Tita, uvijek bi odlazili na Trg maršala Tita, koji se danas zove Trg Republike Hrvatske. Zanimljivo je kako drugi cijene naš pokret otpora, odnosno partizanski pokret, koji je bio jedinstven u Europi. Jedna mala država, u potpunosti okupirana, imala je masovni antifašistički pokret koji je svojim akcijama postao slavan daleko izvan granica Hrvatske i tadašnje Kraljevine Jugoslavije.

NACIONAL: Vi ste kći dvoje poznatih partizana, pripadnika pokreta otpora koji su pokazivali nevjerojatnu hrabrost.

Da, točno, i moja majka Nada Galjer prije nego što je otišla u partizane sudjelovala je u onoj poznatoj diverziji na telefonsku centralu u Glavnoj pošti, kada su prekinute sve veze Njemačke s Grčkom, Bugarskom i Rumunjskom. Sve je bilo vrhunski stručno pripremljeno i odrađeno, a stan moje mame i njenog prvog muža Vilima Galjera bio je sjedište okupljanja ilegalaca. To je jedna od akcija koju su ilegalci, pripadnici pokreta otpora, izveli u okupiranom Zagrebu, u kojem je četiri godine bila ustaška strahovlada, u kojem se antifašiste vješalo, ubijalo, klalo po ulicama i mučilo po zatvorima, u kojem su se vršile masovne likvidacije slobodnomislećih intelektualaca. Ti su ljudi bili ludo hrabri i vrlo ih je malo ostalo živih. Čim bi postalo preopasno, prebacivali bi ih u partizane, a moja mama ostala je u Zagrebu još mjesec dana nakon diverzije. Prvo troje prebacili su odmah, a budući da nisu htjeli da budu prepoznati kao grupa, nju su ostavili. Svake noći spavala je u drugoj kući, a posljedice su bile tragične za širu obitelj. Njena sestra završila je u Jasenovcu, a njena mama, moja baka, u Gradiški. Za mamu je prelazak u partizane organizirala Anka Berus. Tek po dolasku u partizane upoznala se s mojim tatom, kojem je ilegalno ime bilo Franjo Kovač.

NACIONAL: I Veco Holjevac izveo je nadaleko poznatu akciju u Karlovcu…

Da, s grupom partizana ušao je u okupirani Karlovac kako bi, preobučeni u domobranske uniforme, oslobodili jednog svog druga iz ustaškog zatvora. To je čak i BBC objavio. Inače, Karlovac je bio jako središte antifašističkog pokreta, bilo je puno intelektualaca i pripadnika građanske klase koji su se vrlo brzo organizirali. Sve to vodili su Josip Kraš, Nada Dimić i drugi.

NACIONAL: Nakon oslobođenja Veco Holjevac postao je prvi komandant grada Zagreba. Što je to značilo?

To je značilo organizirati život u gradu, kako bi ljudi dobili struju, vodu, plin, hranu. Tata mi je pričao kako mu je tada, osim praktičnog funkcioniranja grada, bilo osobito stalo do toga da ne dođe do odmazde prema djeci ustaša i onih koji su pobjegli u Bleiburg. On se tada striktno držao stava da djeca ne mogu odgovarati za nedjela svojih roditelja. No imao je on i jedan obiteljski problem koji je pokušao riješiti, ali mu, nažalost, nije uspjelo. Naime, njegov brat, koji je bio glazbenik i svirao u Domobranskoj vojsci, završio je na Križnom putu. Njega je zahvatila ta hajka – ‘ajmo bježati, obukli su mu domobransku uniformu i poginuo je na putu do Slovenije. Tata nije bio u prilici previše istraživati okolnosti, ali to je bila njegova osobna tragedija. Moja baka mu to nikada nije oprostila.

NACIONAL: Kakav je vaš odnos prema Bleiburgu, upravo u svjetlu te obiteljske tragedije? Naime, Dan pobjede se službeno ne proslavlja, ali se zato hrli na komemoracije u Bleiburgu.

To je također u kontekstu revizije povijesti. Jer, kao što je poznato, na putu prema Austriji, kao i na Bleiburškom polju, bile su sve kvislinške vojske – i četnici, i belogardejci, i ustaše – s ciljem da ih tamo preuzmu Englezi. No samo Hrvatska komemorira pripadnike svoje fašističke vojske. Sigurno da je tamo bilo i nevinih, no takav je rat! Rat je strašna stvar, u ratu uglavnom stradaju nevini, dok poteze vuku veliki vođe. Zato je najvažnije pokušati izbjeći rat pod svaku cijenu.

NACIONAL: Koliko vam je otac pričao o tim danima?

Ne puno. Znao je spominjati neke bitke, osobito one po Istri jer je bio ponosan što ju je Hrvatska konačno dobila kao svoj teritorij. No, općenito, moj tata nije puno pričao o ratu, iako je iz rata izišao kao najmlađi Titov ratni general, s činom general-potpukovnika. Kada je rat završio, on je bio za progres, zalagao se da narod bolje živi, da imaju plaće i stanove i što bolji standard. Kopanje po prošlosti kojem danas svjedočimo, zabava je za mase i služi držanju ljudi u neznanju i manipuliranju javnim mnijenjem, kako bi se zamaglili neki drugi aktualni problemi.

NACIONAL: Veco Holjevac bio je gradonačelnik Zagreba 11 godina i ostavio je iza sebe tragove u povijesti, iako nije bio najdugovječniji.

Nikako nije bio najdugovječniji, Milan Bandić već je gotovo dvostruko dulje gradonačelnik od njega. Cilj moga oca bio je od jednog do tada provincijskog grada, u uvijek na neki način okupiranoj Hrvatskoj, stvoriti metropolu. Njegova putovanja po svijetu služila su tome da se informira što imaju drugi veliki gradovi, kako bi to dobio i Zagreb. Inače, on je bio vojni ataše u Berlinu od 1946. do ‘48., baš u doba kada se grad podijelio. Moja mama, sestra i ja ostale smo u istočnom dijelu, tata je bio u zapadnom. Mama mi je pričala da je to bio drugi rat koji je proživjela – mjesec dana ostale smo odsječene od svijeta. Kad smo se vratili u Hrvatsku, jedno vrijeme živjeli smo u Rijeci, odnosno Medveji. Tada je tata tražio od Tita da ga razriješi vojne dužnosti i da radi civilne poslove. Bio je jedno vrijeme ministar rada pa prometa u Beogradu i onda je 1952. postao gradonačelnik Zagreba.

NACIONAL: Kakav je bio Titov odnos prema njemu?

Tito ga je jako cijenio, ali bio je ljut na njega što odlazi iz vojske. No kada je moj otac krenuo ‘55. – ‘56. godine graditi Velesajam, Ranković i ekipa oko njega željeli su pod svaku cijenu premjestiti Velesajam u Beograd. Moj otac je baš usprkos tome krenuo u intenzivnu izgradnju, s neobičnim akcijama za to doba. Naime, prvo je prešao Savu, započeta je izgradnja Mosta slobode, pri čemu je “sloboda” tada simbolizirala slobodu gradnje. Osim toga, tražio je od predstavnika stranih država koje su imale konzulate u Zagrebu da izgrade svoje paviljone i predaju ih u vlasništvo grada. Oni su to shvatili kao mogućnost za plasiranje svojih proizvoda i razvijanje trgovine sa zemljom koja više nije bila iza željezne zavjese. Sjećam se da su nam u to vrijeme prisluškivali telefone u kući, a tatu su vjerojatno pratili. No pomagao mu je general Ivo Rukavina, koji je dao vojsku da čisti teren. Jedan drugi njegov ratni drug, general Gošnjak, jednom ga je prilikom avionom prebacio na Brijune. Tamo je tata četiri sata razgovarao s Titom. Nakon toga, Tito je rekao: “Dolazim na otvaranje Velesajma!” I tada je sve stalo – sva prisluškivanja i sva presija. To oslikava i njihov odnos – Tito je shvatio značaj Velesajma za jugoslavensku privredu i grad Zagreb. Velesajam je završen za godinu dana, a Tito je gotovo svaki put dolazio na otvaranja, kao i predsjednici država s istoka i zapada. Cijeli grad živio je za taj jesenski međunarodni velesajam. Nažalost, danas propada, no barem je zaštićeno osam paviljona koji predstavljaju vrhunsku arhitekturu.

‘Sjećam se da je Tuđmanu, kad se šezdesetih godina vratio iz Beograda u Zagreb, moj otac pomogao naći stan. Često su dolazili k nama na večere, no tada se to prekinulo i putevi su im se nekako razišli’

NACIONAL: Znači, ipak je postojala ta “nacionalna” crta, ipak se Veco borio za Zagreb i Hrvatsku? Je li bio potpisnik “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika”?

Nije bio potpisnik, ali je bio optužen da su u njegovu okruženju bili nacionalisti. I onda su ga 1969. izbacili iz Centralnog komiteta. Moj otac je uvijek bio protiv nacionalista, ali je imao nacionalni osjećaj. Kada su ga izbacili iz CK, rekao je: “Oni ne razumiju da ja imam osjećaj za pravdu, etničku pripadnost i nacionalni ponos.”

NACIONAL: Njegova vizija planskog širenja grada preko Save bila je zapravo revolucionarna, kao i urbanizam koji praktički više ne postoji.

Da, to je bila ideja urbanistički uređenih naselja, koja su samodostatna – sva naselja, osim stanova, imala su školu, vrtić, ambulantu, poštu, opskrbu i sportske dvorane. I gomilu zelenila! Napravljena je i kompletna infrastruktura, a projektanti su bili najbolji arhitekti koji su se vodili njegovom idejom slobode gradnje. Cijela filozofija – što više stanova, tim više radnih mjesta – dala je veliki zamah gradu upravo tih šezdesetih. No osim u Novom Zagrebu, puno se radilo i u starom dijelu grada. Izgrađene su zgrade fakulteta – Tehnološki, Elektrotehnički, Filozofski, Strojarski te tadašnji Kulturno-obrazovni centar Moša Pijade. Otvorene su mnoge kulturne institucije, naprimjer Meštrovićev muzej, osnovan je Muzej suvremene umjetnosti, restauriran je HNK. Moj otac izborio se i da Zagreb dobije civilni aerodrom. Izgrađen je i prvi zimski bazen u Jugoslaviji, zatim žičara na Sljeme, prva televizija… Današnja Vukovarska, nekadašnja Proleterskih brigada, izgrađena je u to doba, sa supermodernom zgradom u Corbusierovu stilu. Govorilo se da je cijela ulica izložbeni paviljon na otvorenom. Osim zbog Velesajma, tatu su napadali i zbog Mosta slobode i tvrdili da je preširok za ondašnji promet. Trebalo je imati tu viziju da se sve to osmisli i izgradi. Bio je to zamah i u kulturnom, i društvenom, i graditeljskom smislu. Tata je time stekao veliku popularnost, koja je mnogima smetala. Bila je to i europska avangarda, a i dan danas europski arhitekti cijene tadašnji urbanizam i činjenicu da je oko Save ostavljen slobodan prostor, kako bi vizura starog dijela grada bila moguća.

NACIONAL: Upravo je to sada ugroženo idejom Manhattana na Savi, odnosno grada u gradu, s predviđenom izgradnjom nebodera. Kako gledate na taj samovoljni gradonačelnikov plan?

Još uvijek se nadam da arhitektonska struka to neće dopustiti. Općenito mislim da struci treba dati puno veću ulogu no što je ima. Još dok sam bila u Skupštini, zalagala sam se za izradu tzv. Zagreb-plana, dokumenta koji je iznad GUP-a i koji definira kako će se razvijati grad sljedećih dvadeset godina, recimo, kada će se graditi metro. Struka, a ne politika, trebala bi imati ključan utjecaj.

NACIONAL: Kakav je bio odnos Tuđmana prema Holjevcu?

Oni nisu pripadali istom društvu. U užem krugu prijatelja moga tate bili su general Rukavina i Miroslav Krleža. Tuđman je imao neke drugačije afinitete. Sjećam se da je Tuđmanu, kad se šezdesetih godina vratio iz Beograda u Zagreb, moj otac pomogao naći stan. Često su dolazili k nama na večere, no tada se to prekinulo i putevi su im se nekako razišli. No kada je trebalo postaviti skulpturu Holjevcu, za vrijeme gradonačelnika Branka Mikše, Tuđman me primio i dao svoju suglasnost. Skulptura ima iskorak i gleda prema Novom Zagrebu. Moram svakako pohvaliti Bandićev odnos prema Holjevcu, kojeg izuzetno poštuje i jako pazi da sve njegove obljetnice budu obilježene. Podržao je i izdavanje monografije.

NACIONAL: Da krv nije voda, dokazuje i vaša ratna epizoda, kada ste uspjeli spasiti hrvatske telekomunikacije od međunarodne izolacije.

Iako su mi to jako zamjerili neki HDZ-ovci, što do danas ne mogu razumjeti. Ipak sam ja generalska kći i kada je počeo rat, bilo mi je jasno da moram spašavati naše telekomunikacije. Jer, poslije hrane, u ratu su najvažnije veze. Iz HPT-a u kojem sam radila, uspjela sam okrenuti veze s Beograda na inozemstvo i tako spriječiti da budemo odrezani od svijeta. Naime, naša je međunarodna centrala bila u Beogradu pa sam dala napraviti pregradnje u centralama i zahvaljujući vezama s ljudima iz institucija koje sam otprije znala – iz Italije, Njemačke i Austrije – uspjela sam dogovoriti da nas prime za direktne veze. Spasila sam i veze s Amerikom. Neprijateljska vojska udarila je po odašiljačima, a meni je bilo odmah bilo jasno da će to biti prvo što će napraviti, kako bi uništila sve naše međunarodne veze. Bila sam na poslu po 24 sata – u jednom momentu izgubili smo veze s Osijekom, Splitom, Dubrovnikom, Sarajevom… Bile su to dnevne akcije da se osposobe telekomunikacije i prijenos televizijskog i radijskog programa. Nabavila sam i 12 satelitskih telefona, što mi je rukovodstvo HPT-a tako zamjerilo da sam skoro dobila otkaz. Iako su upravo ti telefoni bili od ogromnog značaja za našu policiju i vojsku i bez njih ne bi mogli funkcionirati. Za mene, to je najvažniji posao koji sam napravila u životu.

NACIONAL: Jeste li vi, kao kći generala i gradonačelnika, tako važnog čovjeka u Jugoslaviji, bili privilegirani? Jeste li pripadali nekoj komunističkoj zlatnoj mladeži?

Ma kakvi! Mi smo drilani u skautskom duhu, nikada nismo ljetovali u hotelu – išli smo na more sa šatorima bez dna. Sjećam se i da smo, kada je otvaran novi dom u Plitvicama u koji su išla sva djeca rukovodilaca, mi išli u Lividragu na slamarice. Život u šumi i prirodi. Odgajani smo tako da se snađemo u svakoj situaciji. Tata nam nije ostavio ništa, osim časnog prezimena kojim se ponosimo i koje i dan danas otvara sva vrata.