Predstava ‘’Sex&glad’’ druga je monodrama glumca Tarika Filipovića, a u ovoj Filipović je i autor teksta. Udo Špricnmaher stručnjak je za seks, terapeut, doktor seksologije, profesor i playboy. Filipović je svog alter ega stvorio, kaže, da bi pomogao svima, ali prije svih sebi, pa mu je priprema predstave pomogla da se oslobodi nekih svojih ‘’kočnica’’.

Tarik Filipović rođen je 1972. u Zenici, u čijem je dječjem ansamblu Narodnog kazališta započeo svoje prve glumačke korake. Studirao je na zagrebačkoj Akademiji za kazalište, film i televiziju te je glumio u više od 800 kazališnih predstava, a snimio je i brojne filmove i serije. Godinama je voditelj kvizaških emisija na HRT-u, a trenutačno vodi ‘’Tko želi biti milijunaš?’’, čije je emitiranje počelo 2002.

NACIONAL: U monodrami ‘’Seks i glad’’ kojoj ste autor, a režirao ju je Mario Kovač, igrate dr. Udu Špricnmahera, stručnjaka za seks. To je sad već vaša druga monodrama, kako je došlo do ideje da stvorite Udu i uopće koncept predstave?

Da, ovo je moja monodrama, monokomedija, a zapravo nikad nisam niti razmišljao o tome da je napravim. Jednako tako nisam razmišljao ni o voditeljskoj karijeri, ali se, eto, dogodila. Monodrama mi je bila izazovna, gledao sam druge velike glumce kako to rade, znao sam da to mogu, ali da je ipak bolje imati partnere na sceni. I dalje to mislim. Dakle, kao forma je vrlo izazovna jer kontroliraš sve, testiraš samog sebe možeš li publiku sat i pol držati na najvišoj razini budnosti, zainteresiranosti, zadovoljstva i svaki put kad bi izašli iz kazališta s osmijehom na licu dokazati sam sebi da možeš. S ‘’Ćirom’’, mojom prvom monodramom, to je jako dobro funkcioniralo jer uvijek, kad napraviš predstavu, potrebno je nekih 15 izvedbi da ona ‘’olabavi’’. Nakon ‘’Ćire’’ sam odlučio stvoriti Udu Špricnmahera, svog alter ega, koji je moj odgovor na sve ono što meni smeta u bilo kakvim umjetničkim aspektima, kazališnim, filmskim, serijama, gdje je tema seks. Htio sam da ne bude lascivno, da ne bude vulgarno, da ne prijeđe granicu. I moje je nezadovoljstvo raslo zbog načina na koji se tema seksa prikazivala i obrađivala i odlučio sam napraviti predstavu u obliku kabare-predavanja o svim najzanimljivijim temama koje muče parove, pojedince, o povijesti seksa, o tome zašto je seks tabu, o tome zašto sama ta riječ – spolnost – odmah učahuri čovjeka. I krenuo sam pisati, trebalo mi je više od pola godine da zgotovim tekst. Počeo sam ga pisati s Ivanom Leom Lemom, pa je onda pokojni Saša Anočić trebao biti ”svježe oko”. Nažalost, Saša nije više s nama i njemu posvećujem predstavu. O onda je uletio Mario Kovač, čovjek s kojim sam dosad surađivao samo na kvizovima. Mogu reći da je ultra talentirani ‘’švicarski nožić’’ koji sve čega se uhvati radi savršeno. Oduševio me kao redatelj, način na koji razmišlja, bliski smo kad je kazališni izričaj u pitanju. I eto, zajedničkim snagama doveli smo predstavu do nivoa za koji mislimo da je onaj pravi. I inače ne puštam van predstavu dok god nisam posve siguran da mi je sve po guštu. Baš je bila zagrebačka premijera nedavno, nakon 15 ljetnih izvedbi širom Hrvatske te Bosne i Hercegovine, i mogu vam reći da letim od zadovoljstva na krilima publike. Imam upita iz cijelog svijeta, nadam se da ću ga opet obići kao i s ‘’Ćirom’’.

NACIONAL: Seks je u Hrvatskoj, ali ne samo ovdje, i dalje tabu, kao što ste spomenuli, a kamoli razgovor o seksu, seksualnim fantazijama, igricama ili, ne daj Bože, perverzijama. Kako to komentirate, čudi li vas ta konzervativnost kad je u pitanju seks?

Dobar dio ove regije je konzervativan, ruku na srce. I ne govorim to s nekim lošim predznakom. Ljudi vole da to ostane u tajnosti, u mraku, pod “perinama“. Spolnost je nešto što čeka i našu djecu, s čime će se upoznati. To kad se ‘’servira’’ na lijep način, kad ljudi shvate da je to normalno, da je to prirodno – dok god naravno nikome ne nanosiš bol ili neugodu bilo koje vrste – onda će i uživati. Kako ide zadnji stih pjesme u predstavi – ‘’nek’ olabave i nek’ se zabave naše glave’’. Treba, dakle, cijelu stvar malo olabaviti, svesti na razinu normalnosti jer nikome od nas ponekad nije ugodno razgovarati o ‘’onim stvarima’’. Predstavom sam pomogao, tako, i sam sebi. Ne čudi me, dakle, konzervativnost, ali potrebno je jako malo da bi ljudi o seksu jednostavno i zdravo razgovarali. Na uzorku ljudi koji su mi došli na predstavu, raznih dobnih skupina, među njima i vjernike svih religija, pitao sam je li im što zasmetalo, jesam li negdje pretjerao, čuo sam divne reakcije, ljudi govore da im je predstava duhovita, zabavna, edukativna, da otvara oči, što mi je na koncu bio i cilj.

NACIONAL: Kakav je vaš odnos prema seksu, jeste li otvoreni, razgovarate li o tome s prijateljima, s obitelji, sad su već vaši sinovi u godinama kad bi trebali neke stvari o tome čuti?

Sve nekako mislim da sam jako otvoren kad je u pitanju ta tema, ali shvatim da nisam, da imam puno ‘’kočnica’’, da postoje stvari o kojima ne volim ‘’razvezati jezik’’. Nije to kao kad se opustiš u muškom društvu, u kojem se često i ne pričaju realne stvari. Ponavljam, htio sam pomoći samom sebi, čitao sam dosta literature, smatrao sam da kad već radim predstavu o takvim stvarima da najprije moram sebe izliječiti. Svatko u nekom svom habitusu može ‘’pospremiti’’ te stvari kao normalne i životne.

NACIONAL: Je li potrebno da vi privatno budete slobodni kad je u pitanju seks, pa da sve što Udo kaže djeluje uvjerljivo?

Apsolutno, sebe sam ‘’poravnao’’, stavio se na wasser vagu, jer o stvarima o kojima pričaš, gledaš ljude u oči, pa naravno da to treba biti iskreno da bi bilo uvjerljivo. Dotičemo se i lijepih i ružnih stvari i stvari koje nikad ne bismo radili, ali tko voli nek’ izvoli. Sve ono što Udo govori Tarik mu je napisao, sve ono čime se Udo hvali ne odnosi se na Tarika. Iako mu je i to Tarik napisao. Ali lijepo je iskoristiti priliku na sceni pa se kititi tuđim perjem i hvaliti se muškim pričama koje nisu realne.

NACIONAL: Jako je smiješno to što ste kao neke od vaših klijenata, pacijenata, ‘’iskoristili’’ prijatelje pa vas o svojim seksualnim problemima pita M. Kekin iz Gajnica, G.N., glumac i saksofonist iz Bjelovara, naravno riječ je o Goranu Navojcu, V. Mlikota iz Zagvozda. Kako su oni reagirali na to?

Da, drugi dio predstave je koncipiran tako da nakon povijesti seksa i svega ostaloga idu pitanja pacijenata, pa su pacijenti Kekin, Navojec, Mlikota, Ugljen, Bitorajac, a i mijenjam osobe ovisno o tome gdje igram. Publici je zgodno da drugi ljudi, poznati pjevači ili glumci, imaju neka pitanja za doktora Udu, sveznalicu na polju seksualnosti. A vole i kada doktor prizna da je samo čovjek kao i oni.

NACIONAL: S obzirom na reakcije publike, seks ‘’prodaje’’. Što vas je najviše začudilo tijekom istraživanja, ili možda šokiralo? Što ste naučili?

Da, seks prodaje. Sve se vrti oko seksa i novca, a ja mislim da je oboje na neki način precijenjeno. Ali kad je tako, ne može se tu puno promijeniti. Radni naslov predstave bio je ‘’Doktor za one stvari’’, ali kad sam u predstavi secirao muški mozak i rekao da se sastoji od dviju najvažnijih potreba muškarca – seksa i gladi, ideja za naslov nametnula se sama. Aludira na seriju ‘’Seks i grad’’, koja se uspješno bavila temom seksa, iako su oni – za moj ukus – ponekad znali prijeći granicu. Ali lako je staviti naslov, treba ispuniti očekivanja publike. A ja sam želio zadovoljiti i najveće kazališne sladokusce, a ne samo servirati ljudima laganu priču o seksu koja će im biti duhovita. Mislim da sam u tome uspio. Ništa me posebno nije začudilo, ali neke stvari nisam znao. Primjerice, ASMR, to je kad ljudima uho postane erogena zona. To nisam nigdje ‘’ulovio’’, promaknulo mi je.

NACIONAL: Zašto ste odabrali formu monodrame? Što je najveći izazov kad u monodrami stanete pred publiku?

Forma monodrame je stvarno izazovna, zadatak koji si glumac da. Gledao sam neke glumce i divio im se u monodramama koje su izvodili. Znao sam da ja to mogu, ali bilo mi je teško odvažiti se, naći vremena, ali i naći materijal. ‘’Ćiru’’ sam radio s Antonijem Gabelićem, “Predsjednike“ sa Svrtanom, a ovu sam napisao ja. Volim da predstava ima neki svoj tijek, početak, kraj, dramaturgiju, glavu, rep. S druge strane, najveći je izazov uvijek iznova, u raznim sredinama, pred raznom publikom ostaviti isti dojam i igrati na istoj razini. Želim da pričaju o predstavi, da ih predstava prati, neki mi javljaju da im je predstava još danima u glavi, da razmišljaju o njoj, da se neke stvari pitaju nakon što su je odgledali.

NACIONAL: Kad smo kod monodrame, ‘’Ćiro’’ je izvrsno prošao, kako je nastala ta predstava?

To je ideja koja mi se dugo vrtjela po glavi, a prije šest godina se sve posložilo, Ćiro je ‘’dignuo rampu’’ i rekao ‘’ajde sine, radi što želiš’’, jer dugo nije želio da se išta radi o njegovu životu. Odigrao sam je već više od 150 puta, a nadam se da ću s novom monodramom debelo potući taj broj izvedbi.

NACIONAL: Ostajući pri sportu, moramo spomenuti ulogu koju ste odigrali u španjolskom filmu ’’42 sekunde’’, u kojem igrate legendarnog vaterpolskog trenera Dragana Matutinovića. Je li veća trema, da tako kažem, igrati živog čovjeka ili izmišljeni lik?

Pa trema je igrati živog čovjeka, priznajem. Kad sam igrao Ćiru, morao sam igrati njegov lik koji je osebujan izvana prepoznatljivo, a njegov karakter je toliko jak da sam umjesto kostima na sebe stavljao njegovu kožu i dušu. Ja u predstavi nisam imitator, to je zanimljivo dvije minute. Ali držati njegov karakter, njegov način razmišljanja sat i pol – e to je posao. A kod Dragana Matutinovića nismo išli ni u kakvu sličnost, više u taj njegov asketski pristup dok je trenirao španjolsku reprezentaciju 1992. Najveći mi je kompliment bio kad mi je Ćiro rekao ‘’hvala ti, sine, što si me za života učinio besmrtnim’’ ili kad me Matutinović na premijeri u Barceloni zagrlio i rekao mi da sam fenomenalan u filmu. Nema većeg komplimenta.

NACIONAL: Kakvo vam je bilo to iskustvo u filmu i kad će se moći pogledati u Hrvatskoj?

Moram priznati, to je jedno od mojih najljepših iskustava na filmu. Moja agentica Anila Gajević me pozvala, puno je glumaca slalo castinge za tu ulogu pa je i meni predložila. Iako nisam govorio španjolski odlučismo probati, snimih, poslah i redatelju se svidjelo. Pitao me za moj level španjolskog, rekao sam da je, od 1 do 10, moj level nula, pa se nasmijao i rekao mi da sjajno zvučim na castingu, unatoč tome. Rekao sam mu da sam naučio, pa me pitao bih li mogao sve tako naučiti, sve što trebam za ulogu. Bilo je jako malo vremena i stvarno smo se ‘’bacili na glavu’’. Moram priznati da ta ekipa u Španjolskoj, i glumačka i tehnička, s toliko pažnje i ljubavi su se prema meni ophodili da su mi dali snage i vjetar u leđa da tu ulogu napravim dobro. I glumci Jaime Lorente i Álvaro Cervantes, koji su zvijezde u svjetskim okvirima i imaju dvije glavne uloge, ja sam uz njih treća, toliko su bili divni partneri da mi je to zaista olakšalo to cijelo iskustvo. Film je ispao baš onako kako smo željeli, zamislili, divna je premijera bila na Montjuïcu, na otvorenom, uz bazen, baš smo uživali. Da je barem što više takvih projekata! Producenti su u kontaktu s hrvatskim kolegama i nadam se da će, unatoč tome što smo malo tržište zbog Matutinovića i mene – napraviti i hrvatsku premijeru.

NACIONAL: Planirate i veliki regionalni kviz znanja?

To bi trebala biti neka kruna moje kvizaške karijere, Joško Lokas i ja želimo da to bude kao ‘’regionalna liga prvaka’’, maštali smo o tome dugo, sad smo u fazi pripreme, dovođenja do savršenstva. Ne žuri nam se, idemo polako slagati puzzle.

NACIONAL: Osim što ste glumac, sjajan ste voditelj upravo kvizaških emisija, kako ste se uopće našli u toj ulozi i što najviše volite u takvim emisijama?

Stvarno je to bilo slučajno. Dobio sam poziv na audiciju pokojnog Laze Goluže i Maje Jurković, za voditelja kviza ‘’Tko želi biti milijunaš’’, a jedan moj susjed puno prije toga govorio mi je da je ta forma stvorena za mene. I zaista, kad je došao poziv, uvidio sam da je ta forma zanimljiva, da je blisko mom glumačkom biću, kao neki work in progress, tu nema posebnih priprema, ne znaš tko će doći od natjecatelja, koja će biti pitanja. Volim takvu vrste emisije, ne bih uživao u emisiji koja ima scenarij. I tako je krenulo, imao sam divne mentore – Maju i Lazu – a sada su to Andrea i Igor Grković. Kad imaš divnu ekipu, sve je puno lakše, rezultati se vide.

NACIONAL: Osnovali ste i nezavisnu produkciju Fiji grupa, koja je proizvela sjajne predstave ‘’Predsjednici&ca’’, ‘’Da sam ptica’’ i ‘’Seks i glad’’. O čemu se radi, zašto ste odlučili otvoriti tvrtku?

Sve te predstave nastale su u okrilju Fiji grupe koju smo osnovali Mario Gigović, moja supruga Lejla i ja. To je firma koja se, između ostalog, bavi produkcijom kazališnih predstava. Uživamo u tome, jako smo zadovoljni, želimo ostaviti traga u kazališnom životu. Osim ovih triju, pišem još jednu predstavu u kojoj ja neću igrati, ali o tom potom.

NACIONAL: Predstava ‘’Da sam ptica’’ u režiji Arije Rizvić divna je topla priča o bračnom paru koji je primoran zbog rata otići iz Sarajeva u Austriju. Iako tužna, ona je i vesela, duhovita, s nevjerojatnom dozom šarma u tekstu. Igrate s Darijom Lorenci Flatz, koja je zbog rata u Bosni i Hercegovini morala doći u Hrvatsku. Koliko vas je ta priča ‘’dirnula’’, koliko vas boli sve to što se dogodilo u BiH? Pomaže li, kako mnogi kažu, bosanski duh u nošenju s teškim situacijama?

Predstava ‘’Da sam ptica’’ je predstava uz koju sam emotivno najviše vezan. Ja sam glumac koji puno više igra komedije, a nekako moje glumačko biće više vapi za dramskim teatrom. Ova predstava je taj omjer koji mene kao glumca ispunjava, i puni me i prazni, emotivno me svaki put ‘’podere’’. Radili smo je na inicijativu redateljice Arije Rizvić koja je željela to napraviti kao posvetu svojim roditeljima. Oni su morali izbjeći iz BiH, kao i mnogi drugi kojima su ostale krhotine od života zbog rata. Došli smo na ideju da radimo predstavu, da krenemo iz nule, dramaturginja Nikolina Bogdanović, Daria Lorenci kao moja kolegica glumica, Arija i ja. Nikolina je skupljala naše ispovjedi, kao i ispovjedi ljudi koje je imala priliku intervjuirati za potrebe teksta. Svaka izvedba mi je punjenje i pražnjenje, divno mi je igrati s Darijom. Ta predstava nije komercijalna, ali ima posebnu vrijednost i koja je umjetnički složena do savršenstva. Reakcije ljudi su fenomenalne i radujemo se svakoj novoj izvedbi. Taj bosanski duh je zaista snažan, većini ljudi u BiH zafrkancija je način života jer u najtežim situacijama tako si nekako sve olakšaš. Iz te kože ne možeš, zašto ne okrenuti na šalu i olakšati si, oprobani recept.

NACIONAL: Često spominjete rodnu Zenicu, NK Čelik, čega se najradije sjetite iz Zenice?

Svatko od nas ima svoj rodni grad, svoj zavičaj, tamo gdje je udahnuo prvi zrak, gdje je odrastao. I to te obilježi za cijeli život. Baš sam raspravljao s prijateljem o korijenima, pa mi je rekao da ne pripadam nigdje. Ja ne mislim tako, mislim da pripadam i Zenici u kojoj sam se rodio i u kojoj ne živim, ali pripadam i Zagrebu koji volim, u kojem živim skoro dvostruko duže nego u Zenici. Rodni grad će uvijek biti rodni grad, pa da i nemam koga pozdraviti na ulici. Naravno, struktura ljudi se promijenila, ali te formativne godine ne zaboravljam. Taj mi je period najviše urezan u sjećanje, onda su dani nekako bili duži, ne bih svoje djetinjstvo mijenjao nizašto. NK Čelik je, naravno, prva asocijacija na Zenicu. Ja sam jedan od onih ‘’pacijenata’’ koji nije propuštao nijednu utakmicu. Moje je djetinjstvo bilo puno svega, i smijeha i suza, i igre, asfalta, livade, i poderanih koljena i ‘’šljive’’ ispod oka. Sve je to mene i oplemenilo i očvrsnulo i ne bih to mijenjao apsolutno nizašto.

NACIONAL: Kakva je Zenica danas?

Pa Zenica je sve ljepša izvana, a ekonomski sve urušenija. Naravno stup, koji je desetljećima nosio taj grad – željezara – danas radi u malom kapacitetu. Zagađenost grada je ista, ako ne i veća. Mislim da Zenici treba ekonomski iskorak, nešto što će biti zamjena za taj željezarski oslonac, jer taj gigant ne može nositi grad na leđima kao što ga je nosio u prošlosti. Možda bi se željezara mogla prenamijeniti. Žao mi je samo da ljudi nisu u dobroj ekonomskoj situaciji, kao što je to bilo kad sam ja tamo živio, tada je bilo puno srednjeg sloja. Zenica je sve zelenija, ali meni bi bila lijepa i da je siva. Želio bih da je u njoj puno više investicija, a puno manje rodijačkih stvari kojih smo se nagledali i u Zagrebu, Hrvatskoj, Bosni, ali i po regiji.

NACIONAL: Pričajući o Bosni i Hercegovini, ne možemo ne spomenuti trenutačnu situaciju koja je – ponovno – sve samo ne mirna, posebno zbog izbornih malverzacija, moram tako reći. Prosvjedi su u Banjoj Luci, Dodik prijeti odlaskom Republike Srpske iz BiH, pratite li situaciju u BiH i kako je komentirate?

Naravno da pratim. Ima jedna rečenica u monodrami ‘’Ćiro’’, kad govorim o Bosni i Hercegovini, da je to jedina država na svijetu koja najviše neprijatelja ima unutar svojih međunarodno priznatih granica. Stoga odgovor svima koji se prijete takvih stvarima jest da je Bosne bilo i bit će je i neka je bude jednako za sve narode, u jednakoj mjeri, jer drugog rješenja apsolutno nema. Mnogi smatraju da je BiH nastala ‘’Daytonom’’, da je nastala u bivšoj državi. A korijeni Bosne sežu stoljećima unatrag, u daleku prošlost, o povijesti Bosne može se pričati satima i danima. Stoga sam jako razočaran ljudima koji površno smatraju Bosnu koja, zapravo, ima toliko duboke korijene da će ih teško iščupati ova prolazna ekipa kabadahija, kako ja zovem sve te mrzitelje i rušitelje Bosne i Hercegovine. Oni će proći, Bosna i Hercegovina će ostati, zasjat će sunce. Uvijek se preko Bosne lomilo puno toga, ništa novo. Predivna zemlja s divnim ljudima te se nadam se da će uskoro na vlast u BiH doći ekipa normalnih ljudi koja će se u trenu dogovoriti oko svega. Jer BiH bez jednog naroda više nije BiH, pa da zaključim, bilo je, bit će je i iza nas. Život je prekratak, a ja se nadam da ću tijekom svog života dočekati barem prividno blagostanje u BiH.

NACIONAL: Koji su vam planovi?

Umjetnik mora biti zdrav da bi imao planove, pa je to najvažnije. Pišem novi komad za Fiji, idem u realizaciju svog prvog filmskog scenarija, radnog naslova ‘’Film za Oscara’’, radit ću u Kerempuhu predstavu. A ostalo ćemo vidjeti, imam i malu ulogu u Izmiru, u Disney plus produkciji, tome se veselim. ‘’Milijunaš’’ ide do ljeta, a za poslije ćemo vidjeti.