Prva ovosezonska premijera na Velikoj sceni Teatra &TD je drama ‘’Marija Stuart’’ Friedricha Schillera, u režiji Anastasije Jankovske i dramaturgiji Elvisa Bošnjaka. Igraju Tanja Smoje, Martina Čvek, Dušan Gojić; Damir Klemenić, Kristijan Petelin, Sven Jakir i Matej Đurđević. Ova drama govori o jedinstvenom trenutku u političkoj povijesti. Dvije žene, dvije rođakinje, dvije kraljice, Elizabeta i Marija, u vremenu kojim vladaju muškarci, bore se za krunu Engleske, za krunu države i crkve, za krunu svijeta. Jedna i druga, neizmjerno su usamljene u svojoj borbi jer muški svijet ih ne razumije, teško ih i podnosi. Razumjeti se mogu samo međusobno.

Tanja Smoje u predstavi igra Elizabetu, kraljicu Engleske, i ovom ulogom debitira u Teatru ITD. Rođena je 8. travnja 1978. u Rijeci. Glumu je diplomirala na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu, a na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci diplomirala je kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti. Bila je stalna članica Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca od 2007., a 2018. promovirana je u prvakinju Drame. Na studiju Gluma i mediji Akademije primijenjenih umjetnosti Sveučilišta u Rijeci bila je asistentica od 2013. do 2014. godine, predajući studentima u klasi profesora Rade Šerbedžije. Tanja Smoje se, nakon 16 godina u Zajcu, preselila u Zagreb gdje čeka priliku nakon što ju je nekoliko zagrebačkih kazališta odbilo primiti u ansambl.

NACIONAL: Igrate kraljicu Elizabetu u predstavi ‘’Marija Stuart’’ autora Friedricha Schillera, na što ste se fokusirali pri stvaranju uloge?

To je povijesna priča, drama utemeljena na povijesnim događajima, između kraljice Elizabete i njezine rođakinje Marije Stuart koja je čak 18 godina bila Elizabetina zatvorenica. Kako su bile različitih vjera ujedno je to značilo da su suparnice. Međutim, Elizabeta se nije lako odlučila na to da Mariji odrubi glavu, iako je presuda o smaknuću donesena i treba je izvršiti, i u tome je srž ove drame i moj fokus pri stvaranju uloge. Jedan dio ljudi navija da Elizabeta okrutno ispoštuje odluku, drugi dio je protiv. To je jedan napeti triler koji je od početka naše predstave već na vrhuncu i na sto posto.

NACIONAL: Je li lakše igrati ulogu temeljenu na stvarnoj osobi, je li išta drugačije u vašem pristupu?

Moram priznati da su mi se u posljednje vrijeme zaredale baš takve uloge stvarnih osoba. Nasreću, nikada nismo išli za tim da je to imitacija, ali se uvijek dogodi neko prepoznavanje. U slučaju Elizabete nema nikoga tko može posvjedočiti kakva je bila, zato je polje istraživanja i mašte šire. Osloniš se na povijest, filmove. U početku sam osjećala svojevrsno strahopoštovanje, zato što je riječ o kraljici Elizabeti, ali kad sam se odmaknula od te slike sve je išlo lakše.

NACIONAL: Već ste ranije radili s Anastasijom Jankovskom i Elvisom Bošnjakom, volite li raditi s istim suradnicima?

Ako se ljudi prepoznaju, apsolutno, a s njima je to slučaj. Imamo blisko shvaćanje teatra, užitak je s njima raditi. S njima sam radila nedavno, predstavu ‘’Rastanci’’, svoju posljednju službenu premijeru u HNK Ivana pl. Zajca. Još uvijek ću igrati sve reprizne predstave u Zajcu, ali to je bila moja posljednja premijera.

NACIONAL: Kakva su vam iskustva s Teatrom ITD?

Prvi put ovdje radim, zaista je predivno. Osjećam veliku podršku.

NACIONAL: Teatar ITD ima posebno mjesto u zagrebačkoj i hrvatskoj kulturi, kako se osjećate?

Nije čudno da je ITD toliko važan, svi su jako profesionalni, uviđavni, na usluzi predstavi, lijepo je ovdje raditi. Kako sam studirala u Sarajevu, trebala sam odlučiti hoću li se nakon diplome vratiti u rodnu Rijeku ili doći u Zagreb, nekako je prevagnula Rijeka pa nisam imala priliku raditi u mnogim zagrebačkim kazalištima. Tada se čak bila otvorila prilika da dođem u ITD na poziv Olivera Frljića, ali u isto sam vrijeme dobila ponudu iz Zajca. Sretna sam da u nekom novom pokušaju da se glumački otvorim šire od lokalne zajednice imam priliku raditi baš u ITD-u.

NACIONAL: Dakle, u procesu odlaska ste iz Zajca, koliko ćete dugo igrati ondje?

Pa da, igram reprizne predstave, ali to neće biti dugoročno održivo niti ja to želim. Međutim, zagrebačke kazališne institucije su dosta zatvorene za mene, tako da ne znam kako će to sve izgledati u Zagrebu.

NACIONAL: Kakve su vam mogućnosti u Zagrebu, želite li u ansambl ili ćete se prebaciti na nezavisnu scenu?

Kako sam došla iz ansambla, i to nacionalne kazališne kuće, naravno da sam navikla na sigurnost i da bih je željela i dalje imati. Na to sam fokusirana, ali bila sam na razgovorima u nekoliko kazališnih kuća i – nema mjesta. To mi je, moram priznati, začuđujuće. Ipak imam 16 godina iskustva, status prvakinje Drame. Uporno mi svi govore da nema radnih mjesta, neki kolege čekaju stalan posao, jer to tako krene, u početku radite neke predstave kao vanjski suradnik pa dobijete posao. Shvaćam situaciju, ali se moram zapitati tko ne bi želio imati dobrog radnika s iskustvom.

NACIONAL: U Zagrebu ima sigurno više mogućnosti nego u ijednom gradu u Hrvatskoj, ali mislim da će nezavisna scena za vas biti put kojim ćete krenuti.

I ja tako mislim, pa sam zato evo krenula od ITD-a koji je negdje na pola puta, nije ni nezavisan, ni mainstream. Presretna sam da se dogodila ova suradnja. Nezavisni umjetnici zaista puno rade, odlično rade, divim se njihovoj ustrajnosti.

Martina Čvek, Matej Đurđević, Dušan Gojić, Kristijan Petelin, Sven Jakir, Damir Klemenić i Tanja Smoje. FOTO: Sara Moritz

NACIONAL: U HNK Ivana pl. Zajca u posljednje je vrijeme bilo zaista turbulentno. Intendant Marin Blažević je trebao otići, pa nije, bilo je tu mnogo optužbi na njegov račun. Kako ste vi to sve doživjeli, je li atmosfera utjecala na vas?

Ja sam to sve osjećala posredno, slušajući priče drugih ljudi. U to sam vrijeme živjela na relaciji Rijeka – Zagreb i nisam aktivno sudjelovala u događanjima u kazalištu.

NACIONAL: Je li odluka da odete iz Rijeke bila teška?

Pa i nije, privatne je naravi, sin je u Zagrebu u školi pa je bilo teško to sve održavati u dva grada. Sretni su se ti privatni razlozi preklopili s mojim unutarnjim sazrijevanjem, sve je sjelo na svoje mjesto i izašla sam iz svoje zone sigurnosti.

NACIONAL: I onda dođete u Zagreb i shvatite da u Zagrebu nema mjesta za vas.

A da, nije to lako prihvatiti. Ali znate kako kažu, prvo treba zatvoriti jedna vrata da bi se druga otvorila, a ja svoja riječka još držim pritvorenima. Potrebna je podrška, i moralna i financijska i svaka druga, da se napravi taj odlučujući korak.

NACIONAL: Čega se najradije sjetite u tih 16 godina u Zajcu?

Možda se najradije sjetim tog, kako ga ja nazivam, zlatnog doba Zajca, kad je Frljić režirao ‘’Turbo folk’’. S tom smo predstavom puno putovali, imali smo sto repriza, bili smo baš dobra ekipa.

NACIONAL: Puno se radi u Zajcu.

Jako puno, i to jako puno dobrih predstava. Zato mi je žao da Rijeka nekako prolazi ispod radara medija i stručnjaka, publike. Nije mi jasno kako je to moguće. Ne znam zašto Rijeka ne dobiva mjesto koje joj pripada, i po ljudima koji tamo rade i po predstavama.

NACIONAL: Je li ova predstava u ITD-u drugačija od uloga koje ste dosad radili?

Svaka je na neki način drugačija, ali ne mogu reći da mi je nešto skroz nepoznato u glumačkom smislu, imala sam sreću da sam zaista igrala brojne likove, nakupi se toga u 16 godina.

NACIONAL: Spomenuli ste da ste studirali glumu u Sarajevu, ima još glumica koje su ondje završile glumu, poput Lane Barić. Je li vam to iskustvo pomoglo proširiti vidike, je li bila dobra odluka maknuti se iz svoje sredine?

Lana Barić je, inače, s moje godine. Danas mi se čini, a i tada sam vjerovala u to, da je to bila jako dobra odluka. Išla sam na prijamni u Zagreb, ali nisam prošla. U Sarajevu je sve bilo drugačije. Tad se još mogao gledati prijamni ispit, mogao je doći netko tko nije bio kandidat, ali kasnije su to ukinuli jer je bilo previše distrakcija. Ali sve je bilo jako transparentno, mogao si izreći sve što si pripremio, a u Zagrebu bi te prekinuli usred izlaganja. Čini mi se da je u Sarajevu bolje koncipiran program, slično je kao i na beogradskoj akademiji. Primjerice, u Zagrebu na prvoj godini studenti mogu raditi Shakespearea, a u Sarajevu to nije moguće. Drugačiji je način rada, postoje stepenice koje svladavaš iz godine u godinu, ali krećeš od prve, nema preskakanja. Najprije je nešto što nazivaju „gluma u svoje ime“, onda imitacije pa građenje lika, žanrovi. Na kraju se radi kolektivni diplomski ispit, ali i samostalni. To znači da sami izaberete komad, mentora, dakle gotovo ste upućeni da možete režirati, tako promišljate teatar.

NACIONAL: Prije glume diplomirali ste i kroatistiku. Koliko vam je to pomoglo u poslu kojim se bavite, pretpostavljam da je to idealna kombinacija?

Može se činiti kao savršena cjelina, ali ja ne mogu reći da to tako osjećam. Sigurno nije odmoglo.

NACIONAL: Zašto ste odabrali glumu? Kako se osjećate na pozornici?

Teško se to može opisati. Inače sam dosta stidljiva i zapravo mi je neugodno u nekim životnim okolnostima, obično najmanje pričam i najtiša sam. Ali na sceni lakše osvajam taj prostor slobode, oslobodim se, dozvoljavam si igrati se. A zašto gluma? Zato što sam u srednjoj školi bila glavna razredna zabavljačica. To može zvučati kontradiktorno od onoga što sam rekla da sam povučena, ali tako je bilo. Od tuda je sve krenulo. Nakon toga me je prijateljica koja je bila na Otvorenoj sceni Belvedere, to je amatersko kazalište, pozvala da obavezno dođem. I tako je krenulo.

NACIONAL: Povučeni ste. Kako to pomirujete?

Pa, ne znam. Sad kad sam to sve ispričala, čovjek bi pomislio da sam sama sebi skočila u usta, ali mislim da ima smisla to, to je sve dio mog karaktera.

NACIONAL: I nakon diplome vratili ste se u Rijeku. Jeste li odmah dobili posao u Zajcu?

Nisam. Tada je intendantica bila Mani Gotovac, ja sam joj se javila, ali me ona tada nije ‘’doživjela’’. I onda sam igrala jednu nezavisnu predstavu u Rijeci koju je redatelj Paolo Magelli – kojega nisam poznavala, niti do danas nažalost radila s njim – gledao, primijetio me i uvjerio Mani Gotovac da mi obavezno ponudi posao. Dakle, luda i divna priča. I Mani Gotovac ga je poslušala, taman je Ana Kvrgić odlazila iz Rijeke pa sam počela uskakati u njezine uloge i na kraju dobila posao. Prva moja uloga bila je u predstavi ‘’Lukrecija’’ u režiji Jagoša Markovića, u sklopu Riječkih ljetnih noći, igrala sam Lukreciju. I sve je tako krenulo.

NACIONAL: To je vrijeme bilo jako lijepo u Zajcu, kreativno i maštovito.

Predivno je bilo biti dio tog kolektiva u to vrijeme. Jako lijepo se radilo. Veselim se novom, jednako lijepom, početku.