Ovogodišnja članica tročlanog međunarodnog žirija programa Panorama filmskog festivala u Berlinu bila je Tamara Visković kao predstavnica međunarodne udruge art-kina Confédération Internationale des Cinémas d’Art et d’Essai, voditeljica kulturnih aktivnosti Centra za kulturu i cjeloživotno učenje Zlatna vrata i donedavna ravnateljica te splitske kulturne ustanove.

Bez velikog odjeka u javnosti objavljena je vijest da je Tamara Visković odabrana za članicu tročlanog žirija, s Kevinom Beckom iz Njemačke i Casperom Houtenom iz Nizozemske. Osim što je riječ o velikom priznanju za ovu profesoricu filozofije i povjesničarku umjetnosti koja više od 25 godina radi na organiziranju i produkciji programa u kulturi grada Splita, priznanje je to i za hrvatsku filmsku djelatnost i za rad art-kina Zlatna vrata u Splitu.

Ona je bila ravnateljica Centra za kulturu i cjeloživotno učenje Zlatna vrata do proljeća prošle godine, odnosno do smjene pod čudnim okolnostima, o čemu se tada pisalo u medijima. Na njezino mjesto tada je postavljena kineziologinja Danijela Ćukušić. U sklopu ovogodišnjeg Berlinalea u programu Panorama prikazano je 36 filmova iz 30 zemalja, a 13 je bilo dokumentarnih. Tročlani žiri nagradu Art Cinema Award dodijelio je filmu “Digger“ grčkog redatelja Georgisa Grigorakisa, dok je nagradu publike programa Panorama pripala filmu Srđana Golubovića „Otac“ koji je dobio i priznanje ekumenskog žirija. U razgovoru za Nacional Tamara Visković je komentirala poziv u žiri programa Panorama, osvrnula se na stanje u kulturi grada Splita, otkrila koliko je art-kino Zlatna vrata važno za kulturu grada i objasnila što za pobjednički film znači nagrada Art Cinema Award.

NACIONAL: Poziv u žiri programa Panorama u sklopu ovogodišnjeg Berlinalea važna je pohvala vama od međunarodne udruge art-kina koja je prepoznala vaš dosadašnji rad, ali i za hrvatsku kinematografiju. Jeste li bili iznenađeni pozivom?

Članstvo u međunarodnoj udruzi art-kina CICAE otvara mogućnost svim članovima da sudjeluju u radu udruge, a jedan od aspekata toga rada je i sudjelovanje u različitim stručnim žirijima. Hoće li vas takav zadatak dopasti, na kojem mjestu i u kojoj funkciji ovisi o odluci tijela udruge koja, na osnovu dostavljenih podataka i referenci, i naravno, iskazanoj volji da u radu sudjelujete, odlučuje gdje ćete bi angažirani. Utoliko mi poziv nije bilo iznenađenje, no vrlo me ugodno iznenadila činjenica da sam odabrana baš za Berlinale koji je, kao jedan od tri najveća svjetska festivala, vjerojatno najprestižnije mjesto na koje tim putem možete biti pozvani.

NACIONAL: Koliko je odgovorna vaša funkcija?

Nagrada koju dodjeljuje CICAE nije financijska, niti protokolarna, ona je iznimno praktična i u tom smislu specifična. Naime, s obzirom na to da to udruženje okuplja više od 2000 art-kina s više od 4000 prikazivačkih lokacija, a dodjeljuju je ljudi koji su direktno involvirani u kinoprikazivački posao kao menadžeri, programski voditelji i kuratori, film koji dobije nagradu u praksi dobiva direktnu preporuku struke koja, da maksimalno pojednostavnimo, poručuje kolegama – ovo je film o kojem trebate povesti računa kada se pojavi u ponudi, jer smatramo da je dobar izbor za art-kino, da ima sva obilježja koja su bitna za uvrštavanje u repertoar takve vrste kina, kao i kapacitet da svojom temom, estetikom i pričom angažira širu publiku. Upravo zato CICAE dodjeljuje nagrade upravo u sekcijama Panorama i Forum koje prikazuju nešto zahtjevnije radove autora iz manje prominentnih kinematografija. Filmovi koji se nađu u glavnoj konkurenciji Berlinalea, ako na koncu i ne budu nagrađeni, već imaju dobar start prema međunarodnoj distribuciji, dok ovakve nagrade koje se dodjeljuju u ostalim sekcijama mogu uistinu bitno poboljšati izglede filma da bude viđen širom svijeta.

NACIONAL: Poziv u Berlin dogodio se točno godinu dana od vašeg odlaska s mjesta ravnateljice Centra za kulturu i cjeloživotno učenje Zlatna vrata. Ustanove koju ste na neki način spasili jer ste od gubitaša stvorili kulturnu ustanovu na zdravim financijskim temeljima koristeći fondove EU-a, povećali ste broj posjetitelja zahvaljujući bogatom i raznolikom programu, a samim time i prihode, ušli ste u brojne međunarodne udruge, ali i stvorili mjesto u Splitu s vrhunskim kulturnim programom u kojem su gostovali brojni filmski, književni i ostali umjetnici. Kako danas gledate na tu vašu smjenu?

Što sam imala reći na tu temu kazala sam pred godinu dana i danas jednako stojim iza svega. Ma koliko beznadno izgledala bitka s institucionaliziranim licemjerjem, ona je definitivno vrijedna podignute buke. No pojašnjavajući svoju odluku da se ne javim na ponovljeni natječaj, istakla sam da to više nije stvar niti posla niti politike, to je bilo preraslo u stvar taštine i demonstracije moći, a ja ne vidim razlog da sudjelujem u tome. Natjecala sam se za mjesto ravnateljice kulturne ustanove, a ne za Miss Cannonball. Također, rekla sam u šali da, i ako me zapadne da pečem palačinke u Kinu Bačvice, to će svakako biti izvrsne palačinke. U tom smislu radim i danas. Moja motivacija da Zlatna vrata budu u svakom pogledu sjajno mjesto nije ništa manja, jedino mi je područje utjecaja na to nešto uže. No mi smo vam u Zlatnim vratima odlična ekipa. Da se nadovežem na Zorbinu metaforu, i kad trupci stoje i kad se kotrljaju, kod nas ima sirtakija.

NACIONAL: Koliko Centar za kulturu i kino Zlatna vrata imaju značaj za kulturu Splita?

Kinoteka Zlatna vrata je osnovana prije 50-ak godina kao kino koje je prikazivalo samo filmsku klasiku i to samo za članove kinoteke, što je bio vrlo specifičan sustav usredotočen na stalnu i vjernu filmofilsku publiku. Ta je kinoteka odgojila čitave generacije građana od kojih su mnogi s vremenom i sami postali kazališni i filmski umjetnici, radnici u kulturi, obrazovanju, novinari itd. Kada pričate s bilo kojim Splićaninom iz te branše, gotovo bez iznimke ćete čuti da mu je kinoteka bila među ključnim formativnim momentima u životu. Ona je od devedesetih naovamo prošla nekoliko valova transformacija vezanih kako uz globalne kulturalne i tehnološke promjene koje su utjecale na filmsku industriju, tako i uz turbulentne povijesne događaje na ovim prostorima.

NACIONAL: Kakve su to bile transformacije?

Prvi je val promjena došao pojavom VHS-a i videoteka koje su u jednom trenutku promijenile kompletan način na koji film ulazi na tržište i dolazi do publike, potom je uslijedila era digitalizacije koja je ponovno okrenula naglavce čitav sustav, no najveći izazov je svakako bio rat, kada je splitska kinoteka ostala jedino kino takve vrste u Hrvatskoj koje je održalo kontinuiran rad, makar je ponekad bio sveden na vrlo uzak krug entuzijasta. Glavni izvor programa dugo je godina bila beogradska kinoteka, s bogatim i kvalitetnim fundusom klasičnog filma, no u trenutku kada su se te veze prekinule, Zlatna vrata su bila suočena s trostrukim izazovom. S jedne strane bazen naslova s kojima se moglo računati je presušio, s druge čitav se globalni sustav stubokom tehnološki izokretao i kina su generalno bila u krizi, a, naravno, samo ratno stanje desetkovalo je publiku, a i ideološki je kultura postala instrumentalizirana na način koji je ovakve djelatnosti potpuno marginalizirao.

NACIONAL: Kada je počela transformacija Zlatnih vrata u kino kakvo danas poznaju Splićani?

U 2000-ima je počela transformacija Zlatnih vrata u art-kino. Od kina koje je počelo u analognim vremenima kada je ključno bilo film učiniti dostupnim publici, do danas kada je kino izgubilo prikazivački ekskluzivitet, ali zato ima ulogu „selektora“, svojevrsne “tražilice” koja za gledatelja uređuje taj kaos beskrajnih mogućnosti koju digitalno vrijeme omogućava, kinoteka nikad nije napustila svoju primarnu obrazovnu funkciju. Na ruku nam trenutno ide i trend povratka educiranije publike koja sve više ima interesa pogledati film na način na koji on to zaslužuje. Na velikom platnu, u tišini i mraku.

NACIONAL: Obnašali ste od 2005. do 2009. i funkciju članice poglavarstva za kulturu grada Splita. Kada se osvrnete nakon nešto više od deset godina od vašeg mandata na stanje u kulturi Splita, kako biste ga danas ocijenili? Što je gorući problem Splita u kulturi?

Ja sam imala sreću da sam bila u zadnjoj generaciji gradskih uprava prije izmjena Zakona o lokalnoj samoupravi kojim su ukinuta gradska poglavarstva i sva je izvršna moć prebačena na gradonačelnike. Razlika je drastična jer član poglavarstva je u svom resoru imao izvršnu ulogu, bio je osobno odgovoran za izvršenje proračuna, ali je imao i nadležnost da provodi odluke. Također, jednako kao i gradonačelnik, za sve svoje odluke je morao postići suglasnost svih svojih kolega, ne negdje na hodniku ili u birtiji, nego na javnoj sjednici.

NACIONAL: Što je to značilo za vašu poziciju?

Izmjenom takvog sustava djelotvornost provođenja odluka je znatno umanjena, potencijalno se omogućilo donošenje vrlo spornih i netransparentnih odluka s kojima javnost više nema mogućnost biti pravovremeno upoznata. Ovo je vrlo općenit problem, nevezan konkretno ni za Split ni za kulturu, no ja ga smatram važnim za očiglednu činjenicu da se u posljednjih deset godina na tom području dogodilo manje nego u samo jednoj od godina koje spominjete. Tada su bili dovršeni Kazalište lutaka, Galerija Vidović, Etnografski muzej, Centralni odjel gradske knjižnice, tri nove knjižnice izvan centra grada te Galerija umjetnina. Dom Mladih je doveden u funkcionalno stanje, pokrenuta je izrada projektne dokumentacije za koncertnu dvoranu koja se tek sada, napokon, polako privodi kraju. Uz potporu Službe za kulturu u tom je razdoblju pokrenut niz manifestacija i inicijativa nezavisne kulture koje su se u međuvremenu dokazale kao uspješne, kao što su Festival mediteranskog filma Split, Kazalište Playdrama, festival performancea “Dopust”, Pričigin, pokrenut je sistem fondova koji su na žalost u međuvremenu ugašeni – Fond za otkupe umjetnina, za istraživački rad u kulturi, scenaristički i dokumentaristički fond itd. U to je vrijeme obnovljena i Kinoteka, što je bio ključni trenutak koji joj je omogućio digitalizaciju, širenje programa te kasnije članstvo u međunarodnim organizacijama. Jako sam ponosna na sve te stvari, ali bez lažne skromnosti tvrdim da osoba koja danas radi u tom sustavu, ma koliko sposobna i entuzijastična bila, u startu ima bitno skučeniji prostor djelovanja od onog koji je meni bio na raspolaganju.

NACIONAL: Kada govorimo o stanju u kulturi, kako komentirate prijedlog nacrta zakona o umjetnicima koji je izazvao nezadovoljstvo među kulturnjacima?

Smatram da evidencija samostalnih umjetnika ne treba biti u nadležnosti Ministarstva kulture. Ako se smatra da postoje problem u radu Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika u tom segmentu, on se treba rješavati na terenu zajednice, a ne njezinim premoštavanjem. Zatim, kriterij komercijalnosti koji se u prijedlogu široko koristi, nipošto nije relevantan. Ne samo zato što on malo govori o značaju nekog umjetnika za hrvatsku kulturu i, uostalom, u startu se različite grane umjetnosti razlikuju u mogućnostima ostvarivanja prihoda, već i zato što slobodni umjetnici moraju, htjeli to ili ne, svoje prihode ostvarivati na različitim poljima. U zemlji gdje ne postoji tržište na koje bi se mogli osloniti, a to se posebno odnosi na likovne umjetnike, njihovi prihodi velikim dijelom proizlaze iz aktivnosti koje se ne daju tek tako unificirati. Biti slobodnjak već je dovoljno teško, a ako vaša prava još regulira zakon kojemu je primarni cilj da olakša poziciju onih koji o vašem statusu odlučuju, dakle Ministarstvu, vijećima, ministrima, a ne vama kao osobama koje se nekim poslom bavite, onda je on kontraproduktivan.

NACIONAL: Vratimo se Berlinskom filmskom festivalu. Kakav je bila ovogodišnja selekcija u programu Panorama? Koliko ste filmova pogledali tijekom rada u žiriju?

U konkurenciji je bilo 36 filmova, igranih i dokumentarnih. S obzirom na to da se radi o naslovima odabranima između dvije i pol tisuće prijavljenih, tu nema lošeg filma. Vrlo su raznovrsni, dakako, može se vama nešto više svidjeti, više vas zanimati, ili vam bolje odgovarati, ali bez iznimke se radi o djelima koja imaju jak autorski pečat, često su visoko angažirana i usredotočena na osjetljive teme, realizirana s umjetničkom i etičkom odvažnošću. Stav žirija je bio da, nakon što pogledamo filmove, bez prethodnog “lobiranja” svatko sastavi popis od tri za koje smatra da najbolje “naliježu” u kriterije za nagrađivanje, a oni, između ostalog, u obzir moraju uzeti potencijalnu publiku art-kina i festivale širom svijeta. Onaj film koji se nađe na svim popisima dobiva nagradu. Ispalo je da je naša suglasnost bila viša nego što smo očekivali te su se na svim popisima našla dva filma – “Digger” grčkog redatelja Georgisa Grigorakisa i “Otac” Srđana Golubovića. Kako upute, u skladu s težnjama udruženja da promovira nove i neafirmirane autore, vele da u slučaju izjednačenog rezultata prednost ima autor kojemu je to prvi film, nagrada je dodijeljena Georgisu Grigorakisu.

NACIONAL: Što vam se najviše svidjelo kod pobjedničkog filma „Digger“ i zašto ste mu dali glas?

Radi se o filmu koji spaja vrlo osobnu priču odnosa između oca i sina s globalnim temama očuvanja okoliša i načina na koji krupni kapital utječe na lokalne zajednice. To radi veoma elegantno, bez apriornog osuđivanja članova te zajednice, od kojih će neki tvrdoglavo braniti svoj način života, dok će se drugi s vremenom miriti s negativnim promjenama jer im one omogućuju izvjestan ekonomski prosperitet koji im je u međuvremenu onemogućen na tradicionalnim poljima. Šuma, sa svim svojim simboličkim kapacitetom, univerzalno je razumljiv background za radnju. Autor spaja tragediju s komičnim elementima, osobno sam u njemu osjetila prigušene odjeke “Grka Zorbe”, onoga koji, na koncu, pleše na ruševinama. “Digger” nema taj raspon između užasne tragedije i veselja, njegova je tragika manje personalizirana, rastegnuta je preko puno šireg ekološki-ekonomskog teritorija, veselje je iskazano suzdržanije, kroz vizualnu komiku i bljeskove ekscentričnosti, ali svaki će filmofil, u trenutku kada otac i sin, nakon rušilačkog pohoda i gledanja smrti u oči, sjede na ruševinama, napokon izmireni u svojim razlikama i sukobima, spremni na to da popiju čašicu zajedno, osjetiti istu ljubav prema životu i volju da ga žive, bez obzira na to kakve im trupce ili u ovom slučaju blato bacao pod noge.

NACIONAL: Hoće li publika u Splitu imati prilike vidjeti dio filmova koji su prikazani u programu Panorama?

Publika u Splitu će imati prilike vidjeti više-manje isto što i publika u drugim većim gradovima, ovisno o tome koliko se domaći distributeri zainteresiraju za otkup pojedinih naslova, a to otvara jednu složenu temu. Naime, zatvaranjem kina Europa nestao je najveći prikazivač ovakve vrste filma u Hrvatskoj, što je već utjecalo, a u budućnosti će još i više, na količinu i kvalitetu filmova koji se otkupljuje za naše tržište. Naime, to je kino akumuliralo najveću publiku i njegovim zatvaranjem nestaje značajan komad tržišta, dakle i tržne isplativosti otkupa kvalitetnog, manje komercijalnog filma. To već pogađa srodna kina u ostalim gradovima. Naravno, mi imamo i repertoar koji pristiže iz drugih izvora, no lokalna distribucija je svima osnova programa. Inače, Berlinale Special, program koji već nekoliko godina organiziramo u suradnji s Goethe institutom, jedan je od najposjećenijih programa u našem kinu, dakle interes svakako postoji.