Prva ovosezonska premijera u zagrebačkom kazalištu Žar ptica bit će ‘’Djevojčica sa šibicama’’ Hansa Christiana Andersena koja će se premijerno izvesti 29. rujna. U ulozi Djevojčice je Vini Jurčić, a igraju još Amanda Prenkaj, Ivan Simon, Berislav Tomičić, Dunja Fajdić i Ante Krstulović. Redateljica predstave je Tamara Damjanović, kojoj je ovo prva predstava za djecu.

Tamara Damjanović rođena je u Osijeku, a kazalištem se bavila još kao dijete u dramskom studiju, a zatim i u srednjoj školi. U Osijeku je diplomirala kroatistiku, a zatim je s 26 godina upisala i režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

NACIONAL: U Žar ptici režirate Andersenovu ‘’Djevojčicu sa šibicama’’, zašto baš ta bajka?

Već pri prvim razgovorima oko suradnje, i Drago Utješanović, ravnatelj Žar ptice, i ja postavili smo se oko odabira teksta tako da je najpoštenije da budemo zadovoljni oboje – da ja radim tekst koji me iskreno zanima, a da istovremeno taj tekst bude smislen odabir unutar repertoara kazališta. Tako da su pregovori bili vrlo jednostavni i brzo smo se dogovorili: Drago je ‘’Djevojčicu’’ uvrstio u svoj program još ranije, a moj smjer išao je prema tekstovima koji progovaraju o temama koje na prvu možda i nisu baš za najmanje. Andersen je jedan od mojih omiljenih pisaca, ‘Djevojčica’ je lektirni naslov koji će rado privući i djecu i odrasle, tekst je sam po sebi vrlo izazovan za kazališno postavljanje, a ja volim izazove. Na kraju dana, kad čitate tekstove i unutarnji osjećaj viče ‘’da’’, znate da u tekstu ima nešto za vas. Ponekad odmah na prvu znate zašto, ponekad treba vremena da se to osvijesti, ali intuicija ovdje igra veliku ulogu jer vaš senzibilitet automatski reagira na duh teksta. Tako je i ovdje bio slučaj.

NACIONAL: Je li ovo vaša prva suradnja sa Žar pticom i kakvo vam je iskustvo kad je kazalište za djecu u pitanju?

Ovo je moja prva predstava za djecu uopće tako da ovdje sad radim prve korake. Nadam se da će ih u budućnosti biti još jer baš uživam. Bavim se dramskim kazalištem, to je moja domena, a kazalište za djecu otvara prostore mašte na drugačiji način nego kazalište za odrasle. S jedne strane, u simboličkom se kontekstu rastvara gomila mogućnosti jer klincima mašta radi sto na sat i u tom smislu oni imaju daleko jednostavnije i direktnije načine razumijevanja kazališnog materijala. U njega će mnogo lakše upisati vlastiti doživljaj i interpretaciju, čak i ako su neke stvari na pozornici postavljene apstraktno. U takvom principu rada i meni se otvara drugačiji način promišljanja, što mi se jako sviđa.

NACIONAL: Svi govore o tome kako je kazalište za djecu jako važno, ali pitanje je radi li se dovoljno za djecu koja će za nekoliko godina biti redovita kazališna publika ili, pak, odustati od kazališta. Kakvim vidite kazalište za djecu u Hrvatskoj?

U Hrvatskoj, osim institucionalnih kazališta za djecu kojih nema mnogo, postoji i nešto privatnih, ali i more malih umjetničkih udruga i organizacija koje se bave predstavama za klince, što mi se čini jako značajnim jer upravo one često izlaze iz okvira tipičnog kazališnog prostora, kao i žanra. Tu su česti, osim predstava u klasičnom smislu riječi, čitanje i pričanje priča, lutkarski igrokazi na otvorenom itd. Svi koji su se snalazili prije pandemije, danas se moraju snalaziti još više i to čini strašnu prijetnju ne samo kazalištu za djecu nego i kazalištu uopće. No mislim da, usprkos tome, klinci nikad neće odustati od kazališta – prije svega, zato što u sklopu nastave idu u kazalište pa i to stvara određenu naviku. Koliko god da je tehnologija danas napredovala, nemoguće je zanemariti da je kazalište živi prijenos energije i da svi na to reagiramo, pa tako i djeca. No rad na stvaranju nove publike nije samo u gledanju predstava, nego i u uključivanju klinaca u kazališno stvaranje te pobuđivanju njihova interesa za to. Na tom polju snažan je utjecaj, primjerice, Učilišta ZKM-a. S druge strane, upravo nezavisna scena u različitim dijelovima grada, što nije ni najmanje nebitno, konstantno otvara radionice i tečajeve za klince, bilo da je riječ o glumi, lutkarstvu ili plesu. Zato vjerujem da bi se manje-više svugdje moglo pronaći nešto gdje bi se klinci u kazališnom smislu mogli obrazovati i usmjeravati. Taj edukativni aspekt čini mi se nevjerojatno bitnim za razvoj ne samo buduće kazališne publike, nego i onog dijela djece koji će jednog dana postati i kazališni profesionalci, i nadam se da će on u vremenu koje dolazi dobiti još više na značaju.

NACIONAL: Bajka ‘’Djevojčica sa šibicama’’ jedna je od najtužniji, a govori o smrti. To je tema o kojoj svakako treba razgovarati s djecom, na koji način ste to napravili i što je bilo najizazovnije?

Dok sam se pripremala za predstavu, pročitala sam mnoštvo Andersenovih bajki i temeljito proučila njegovu biografiju, koja me snažno zaintrigirala. To je čovjek koji je plivao na najdubljem dnu jednako dugo koliko je letio na najvećim visinama, a s tako nevjerojatnim darom za pisanje imao je božanstven kanal za prijenos vlastitog iskustva u literarni medij. Gotovo svaka njegova priča na ovaj je ili onaj način autobiografska, uključujući i ‘’Djevojčicu sa šibicama’’, za koju je inspiraciju crpio djelomično iz iskustva njegove majke, a djelomično iz vlastitog. Priča je, ipak, vrlo kratka i trebali smo je proširiti u scenskom vremenu, a da ne mijenjamo fabulu. Tako je gotovo cijela naša predstava rađena iz improvizacija, za koje smo, pak, sadržaj crpili iz drugih Andersenovih bajki koje su ‘’Djevojčici’’ motivski bliske, pa tako posredno i iz njegova života. Iako je smrt djevojčice ono po čemu priču pamtimo, ‘’Djevojčica sa šibicama’’ jednako je toliko priča o ljudskoj okrutnosti, koja je ovdje sažeta u jednom Djevojčičinu danu na ulici. Upravo je tu bio izazov – kako pronaći mjeru u prikazivanju te okrutnosti – jer je ipak predstava namijenjena djeci – a istovremeno ne ‘’farbati’’ tu surovu stvarnost kakvom ju je Andersen u svojim pričama s doista nemilosrdnom iskrenošću opisivao. S druge strane, budući da je Djevojčica samo jedna, a svi ostali glumci igraju sve druge likove, bilo je izazovno pronaći najjednostavnije načine za brze transformacije. Imam odličan tim ljudi oko sebe, kao i veliku podršku kazališta i glumaca, tako da smo se svi bacili do kraja, a koji je rezultat – morat ćete doći vidjeti predstavu.

NACIONAL: Ova bajka isto tako govori o tome da život nisu samo sretni trenuci, već i nesretni te da moramo biti zahvalni na onome što imamo. Jesu li to poruke koje želite prenijeti predstavom?

Teško da ima jedna poruka koju smo namjeravali prenijeti. Naš je zadatak da ispričamo priču na način koji je nama najbliži, a ono na što smo se snažno fokusirali je odnos ljudi na ulici prema Djevojčici. Mislim da to snažno komunicira s današnjim društvom u cjelini, pogotovo zato što živimo u periodu kapitalizma koji stavlja ogroman naglasak na novac i moć, položaje koji ga prate. U tom svemu, moj je dojam da je podcijenjeno sve što je nematerijalno i da to stalno lebdi u zraku našeg doba. A unutar tih ‘’uličnih’’ situacija bit će više tema koje će svatko zasigurno doživjeti na način koji je njemu osobno blizak u danom trenutku. Netko će najviše doživjeti kako se netko od prolaznika ponio prema Djevojčici, netko to da je tata tuče, netko njezinu neimaštinu, netko to da Djevojčica umire itd. i ta mogućnost višestrukih značenja mi je mnogo draža od jedne, usmjerene poruke jer smo, u konačnici, svi drugačiji ljudi i pogađaju nas drugačije stvari.

‘Suradnici mi kažu da sam prilično tolerantna. I da sam najveći štreber! Jer se volim dobro pripremiti’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Dosad ste režirali zaista puno predstava, a uz režiju diplomirali ste i hrvatski jezik i književnost, zašto je režija prevagnula?

Oduvijek sam bila dijete kazališta, pohađala sam dramski studio, moj najbliži krug prijatelja s kojima sam odrasla bio je u kazalištu, preko tog smo se spajali. Nekoć je moj prvi izbor bila gluma, ali put me odveo na režiju. Za mene karakterno mnogo je prirodnija pozicija ipak iza reflektora, a režija mi otvara mogućnost da razvijam i neke druge vještine koje uz taj posao bliže ‘’klapaju’’. Kroatistika je bila neki prirodan slijed, više etapa na putu prema kazalištu nego karijerni odabir sam za sebe.

NACIONAL: Koliko vam studij kroatistike koji ste završili pomaže u vašem poslu, posebno kad je tekst u pitanju? Pretpostavljam da vas to najviše ‘’intrigira’’.

Posve je drugačije iskustvo čitanja nekog teksta iz književne i kazališne perspektive. U prvom analizirate što u tekstu postoji, donosite ideje, teze itd., ali sve ostaje na papiru. U kazališnom iščitavanju ciljano čitate s mišlju o tome kako tu ideju izvedbeno prikazati; kako stvoriti neki novi svijet iz onog koji u tekstu postoji. Cijela kazališna retorika posve je drugačija, na Filozofskom sam se mnogo više razbacivala terminologijom, a kazalište je jako konkretno i ne trpi filozofiranje. U jednom trenu sam sve to što sam naučila napustila i morala preustrojiti mozak na drugačiji princip razmišljanja i komuniciranja i moram priznati da mi ovaj kazališni daleko više odgovara. Odmalena sam bila zahvalan čitatelj, kod nas u obitelji svi dosta čitaju pa mi knjiga nikad nije bila strana, a naravno da se na Filozofskom to još potenciralo. Taj dio mi je najviše pomogao, osim činjenice da sam u tom periodu stekla i više životnog iskustva jer sam režiju upisala sa svježih 26 godina.

NACIONAL: Zašto volite režiju i tko vam je dosad najviše pomogao u poslu, od koga ste najviše naučili?

Volim to što radim jer mi omogućava da na najbolji način koristim ono što mislim da u sebi nosim kao prirodan dar. Volim čitati, volim pisati, volim analizirati, volim povezivati nespojivo, volim raditi s ljudima, volim istraživati nove stvari, volim naučiti nešto novo. Ne postoji nijedan segment koji režija obuhvaća, a da mi se ne sviđa u ljudskom i kreativnom aspektu. Ukratko, osjećam sebe u tome što radim, prostora za napredak je gomila i to je ključno. Najviše sam naučila od Magellija, ali isto tako učim od svakog glumca s kojim radim jer je svaka osoba koju susretnemo mala škola za sebe. Koliko god da svatko od nas ima načelni pristup, svatko ima drugačiji karakter, drugačije vještine, drugačije sposobnosti i sa svakim je potrebno naći zajednički jezik da bude ugodan i za jednu i za drugu stranu. Ako čovjek obraća pažnju na ljude, može naučiti mnogo od svakog s kim se susretne.

NACIONAL: Koliko redatelj može naučiti u procesu rada na predstavi, je li svaka režija škola za sebe, kako kažu neki redatelji?

Apsolutno. Svaki je tekst zaseban svijet, svako kazalište nov prostor s novim pravilima, svaki ansambl skup različitih individua. Imam sreću da mi je dosad manje-više svugdje bilo izuzetno ugodno raditi. Ipak se u svakom procesu mogu dogoditi razne situacije jer u kazalištu vlada ljudski faktor: netko može doći nervozan, ljut, tužan, a mi radimo s energijama i to se osjeti. Takve su situacije, kao i krize, posve prirodan dio nastanka predstave, a ujedno su odlične mogućnosti za razvoj osobnosti. Danas na neke situacije reagiram daleko drugačije nego prije pet, šest godina.

NACIONAL: Imate li, s obzirom na studij na Filozofskom fakultetu, drugačije viđenje onoga što se događa na pozornici, pomaže li vam taj ‘’odmak’’ od klasičnog u kazalištu?

Ne bih rekla, čini mi se da je upravo suprotno. Tek kad sam počela daleko više ići u kazalište nego što je to bilo tijekom studija na Filozofskom, počela sam mnogo više učiti o ‘’odmaku’’ pa ga, dapače, čak zahtijevati. Gledanje predstava jedan je od najboljih načina za upijanje novih znanja.

NACIONAL: Posljednjih godina velik broj mladih kazališnih umjetnika došao je u fokus, a neki od njih – uključujući i vas – već suvereno vladaju tim medijem, a u suradnji s mladim dramaturzima, scenografima, kostimografima, glumcima, stvaraju novu scenu. Koliko se iz vaše vizure to primijeti i što mislite, što ste donijeli tim novim viđenjem kazališta?

Ne znam koliko je riječ o novom, mislim da novo baš i ne postoji. Sve što mi znamo naučili smo iz izvora koji su već postojali prije nas. Čini mi se da je prije ključna riječ autentičnost i da je ona ta koja opstaje. Ljudi koji se bave kazalištem, koji imaju specifičan pečat, stil, otisak – nazovimo ga kako želimo – kojim stvaraju predstave, a kroz koji se ogoljuju i bivaju posve iskreni prema sebi – to je ono što budi interes.

NACIONAL: Radili ste i u javnim, ali u nezavisnim kazalištima, pretpostavljam da je razlika velika, ponajviše zbog uvjeta rada, ali i drugačije energije. Nezavisna scena pokazala je izdržljivost, ali i snalažljivost jer su pokrenute mnoge produkcije u novim, dosad neotkrivenim, prostorima. Kakvom vidite nezavisnu scenu?

Nezavisna scena nalazi se u vrlo nezahvalnoj poziciji i divim se ljudima koji je vode. Potrebno je mnogo strpljenja i upornosti da bi se apliciralo na natječaje, na kojim se ne dobiva mnogo novca, a da se iz njega opet može isfinancirati sve što je potrebno da bi se rodila predstava. Izvana se to možda može i idealizirati, kao da je to neka donkihotovska varijanta kazališta s plemenitim idejama, ali to je doista težak i mukotrpan rad u kojem ljudi često rade za male ili nikakve novce. A nije poanta u tome da radimo samo da bismo radili, nego da od tog što radimo možemo dostojanstveno živjeti neovisno o tome odakle se novac priljeva. Prednost je to što su, upravo zbog izostanka stalne financijske podrške nekog nadležnog proračuna, projekti EU naklonjeniji nezavisnoj sceni pa tu postoji dobar prostor za manevar.

NACIONAL: Nezavisna scena teško je preživjela pandemiju, vraća li se sad pomalo sve na staro? Kako ste vi to teško razdoblje preživjeli, vi ste isto tako samostalna umjetnica?

Posljedice pandemije osjećat će se sigurno još nekoliko godina. Osim što je nama ‘’samostalcima’’ podrška države s potporama bila minimalna, a i to smo jedva izborili, i skoro pa jednokratna, bilo nam je posve onemogućeno da radimo. Kad se sve počelo smirivati i vraćati prema ‘’starom normalnom’’, postalo je još teže ugovoriti projekt jer mnoga kazališta sad nadoknađuju ‘’dugove’’ iz korone i puna su za idućih nekoliko sezona. S druge strane, neki su ravnatelji posve nezainteresirani za rad s ljudima koji nisu iz njihova kruga ljudi. Neki nemaju nikakav interes za mlade. Ima tu doista svega. Potrebna je velika mentalna snaga za izdržati. U doba korone meni je između dviju premijera prošlo godinu i tri mjeseca, što je užasno puno vremena. Imala sam sreće da sam u godini prije dosta radila pa sam se financijski uspjela pokriti, ali je pred kraj bilo baš gusto.

NACIONAL: Kako biste opisali sebe kao redateljicu? Što vam je najvažnije dobiti od glumca, od cijelog projekta koji radite?

Suradnici mi kažu da sam prilično tolerantna. I da sam najveći štreber! Jer se volim dobro pripremiti – to mi daje čvrstu bazu, ali i sigurnost da puštam stvari da se razvijaju svojim tijekom. Stalo mi je do toga da se svi na probama osjećaju sigurno. Ne vjerujem u podjele na velike i male uloge, ni u to da je redatelj iznad glumca. Redatelj je inicijator, on zadaje okvire, a glumci pune sadržaj – u vrlo grubim crtama, ali svakako je to suradnja, a ne autokracija. Za mene je kazalište zajedništvo i prostor za dijalog – to je atmosfera koju se trudim postići na probama i na to je feedback glumaca obično jako pozitivan. Mislim da je pozornica mjesto za otvaranje novih dimenzija sebe samog, a ne pretvaranje da si itko drugi, neovisno o tome koju ulogu igraš. Zato se trudim glumcima otvoriti prostor u kojem će pronaći nešto novo i zanimljivo za sebe jer ako oni nisu iskreni u onome što rade i ako u tome ne uživaju, teško će i publika s time rezonirati.

NACIONAL: Volite li ekstreman pristup kazalištu ili vam je draži umjereniji, ali odlučniji? Trebaju li umjetnici biti agresivniji u dokazivanju svojih stavova? Jer često se na drugačiji način ne čuju, posebno u Hrvatskoj.

Ovisi o tome tko radi. Ako netko u sebi prirodno nosi ekstremniji pristup, treba biti ekstreman. Ako je samo epigon jer mu se takav način rada sviđa, ali ga ne osjeća, bolje da to i ne radi jer se u energiji predstave jako osjeti namjera. Tako da mi je jednako drag i radikalan pristup, kao i umjereniji, ako osjetim da je iskren. Što se tiče načelno stavova umjetnika, problem je u razjedinjenosti. Kad bismo se svi udružili i konkretno zahtijevali bolji status po pitanju bilo čega – financija, uvjeta rada, potpore – možda bismo ga i dobili. A ovako postoji niz manjih frakcija i dokle god ne postoji zajedništvo, sumnjam da će se išta promijeniti.