Nacionalu je iz nekoliko izvora iz naftaških krugova potvrđena informacija da je naftni konzorcij ENI-Novatek otkrio rezerve nafte u podmorju Crne Gore, ali tek nakon detaljne analize podataka će se znati o kolikim se količinama radi

Naftni konzorcij ENI-Novatek otkrio je rezerve nafte u podmorju Crne Gore. Tvrde to izvori vrlo bliski talijanskoj naftnoj kompaniji ENI koja u partnerstvu s ruskim Novatekom od početka ove godine provodi istražna bušenja u crnogorskom dijelu Jadrana, gdje imaju koncesije na četiri istražna bloka. Institucije u Crnoj Gori te navode zasad ne žele ni na koji način službeno komentirati, kao i ENI, pa ih ni direktor crnogorske Uprave za ugljovodonike Marko Adžić i Draško Lončar iz Ministarstva kapitalnih investicija Crne Gore, Nacionalu nisu htjeli potvrditi. Centrala ENI-ja za odnose s medijima, čije je sjedište u Milanu, u službenom odgovoru Nacionalu navela je tek da tvrtka ne želi komentirati informaciju o pronalasku nafte u Crnoj Gori, no nisu je izrijekom ni demantirali, što je uobičajena doza opreza naftnih kompanija koje ne žele obznaniti otkriće sve dok ne budu potpuno sigurne u njegovu vrijednost. No navodi o otkriću koje je Nacional dobio neslužbeni su, dolaze od stručnih izvora, utemeljeni su na uvidu u istražni proces i potvrđuju pozitivan nalaz na jednom od istražnih blokova.

Potvrda otkrića naftnog bazena Nacionalu je potom došla od još jednog izvora iz stručnih, naftaških krugova, uz napomenu da tek analiza podataka prikupljenih iz istražne bušotine i elektrokarotažna mjerenja, koja mogu potrajati i više mjeseci, mogu dati konačnu procjenu stvarnih zaliha nafte u karbonatnom rezervoaru, nakon čega će se procijeniti je li bušotina komercijalno isplativa.

Konzorcij ENI-Novatek izbušio je bušotinu do dubine od 5900 metara – što je dubina do koje se nikada do sada nije bušilo na istočnoj obali Jadrana – te su u stijenama naišli na potvrdu mogućeg prisustva ugljikovodika

Prema podacima do kojih je Nacional došao iz stručnih izvora, talijansko-ruski konzorcij izbušio je bušotinu do dubine od 5900 metara – što je, kako tvrdi naš izvor, dubina do koje se nikada do sada nije bušilo na istočnoj obali Jadrana – te su u karbonatnim stijenama naišli na vrlo visoke tlakove i potvrdu mogućeg prisustva ugljikovodika. No konačna potvrda nalaza pristigla je iz izvora bliskih ENI-ju i trebala bi službeno biti objavljena u narednim danima.

Hrabrost Crne Gore da krene u projekte istraživanja i eksploatacije ugljikovodika donijela je pozitivne rezultate. A gdje je u toj priči Hrvatska? Valja se prisjetiti da je Ivan Vrdoljak, bivši ministar gospodarstva u vladi Zorana Milanovića, još 2013. godine s norveškom tvrtkom Spectrum Geo dogovorio podvodna seizmička snimanja podmorja srednjeg i južnog Jadrana u potrazi za naftom i plinom. Seizmička snimanja obavljena su krajem 2013. i 2014. godine, interpretacija rezultata pokazala je naznake prisustva ugljikovodika u stijenama duboko pod morskim dnom. Već početkom 2015. godine koncesije za istraživanje nafte i plina u podmorju Jadrana dodijeljene su nizozemskom Marathon Oilu i austrijskom OMV-u Austria, koji su s Inom na samom početku 2015. godine odabrani za istraživanje ugljikovodika u južnom Jadranu, no uslijedili su žestoki pritisci javnosti i opozicijskih stranaka te brojni protesti ekoloških udruga i građana koji su se protivili istraživanjima i eksploataciji nafte u Jadranu. Milanovićeva vlada potom se 2015. godine povukla i odustala od natječaja za dodjelu koncesija za istraživanje ugljikovodika u Jadranu, a odustajanje je dodatno bilo uzrokovano i naglim padom cijena sirove nafte na svjetskom tržištu na samom početku 2015. – s dotadašnjih 100-tinjak dolara za barel na oko 45 dolara za barel – te posljedičnim izostankom interesa svjetskih kompanija za investicije u projekte istraživanja novih rezervi nafte. Odluku Milanovićeve vlade početkom 2016. godine prihvatila je i novoizabrana HDZ-ova vlada na čelu s tadašnjim premijerom Tihomirom Oreškovićem.

Crnogorci su, s druge strane, nastavili s procesom dodjele koncesija. Na natječaj za dodjelu istražnih koncesija, koji je crnogorska vlada raspisala u kolovozu 2013. godine, pristigle su ponude šest svjetskih kompanija u trima partnerskim grupama (Marathon Oil/OMV, ENI/Novatek i Energean/Mediterranean Oil&Gas). Iduće godine koncesije su dodijeljene konzorcijima ENI/Novatek i Energean/Mediterranean Oil&Gas. No britanska tvrtka Mediterranean Oil&Gas u međuvremenu je prodana, a novi vlasnici nisu pokazali zanimanje za početak istražnih radova pa je grčki Energean u prvu fazu istražnih bušenja krenuo sam na dva istražna bloka ukupne površine 338 četvornih kilometara. Konzorcij ENI-Novatek dobio je koncesiju za istražna bušenja na ukupno četiri bloka površine 1228 četvornih kilometara. Prva bušenja trebala su započeti u siječnju i veljači 2020. godine, no pandemija covida-19 poremetila je planove naftaša i usporila nabavu i transport opreme i pripremne radove, pa je konzorcij ENI-Novatek prve metre istražne bušotine počeo bušiti tek u drugoj polovini ožujka ove godine. Pozitivan je rezultat, kako nam je potvrđeno, otkriven već na prvoj i do sada jedinoj izbušenoj bušotini, u koju je konzorcij od ožujka do danas uložio nemalih 80 milijuna eura.

Otkriće zaliha nafte na crnogorskoj strani Jadrana ponovno će u fokus interesa vratiti još uvijek neriješeni problem granične linije na moru između Hrvatske i Crne Gore. Nacional je još početkom 2019. godine pisao o tome kako je sporno područje uz hrvatsko-crnogorsku granicu na moru posljedica različito tumačenih, a time i iscrtanih crta razgraničenja lateralne granice azimutima 206° (koju zastupa Hrvatska), odnosno 231° (koju je naknadno povukla crnogorska vlada).

Tek analiza podataka prikupljenih iz istražne bušotine i elektrokarotažna mjerenja, koja mogu potrajati i više mjeseci, mogu dati konačnu procjenu stvarnih zaliha nafte

Razliku u tumačenjima objasnile su još 2015. godine u zajedničkom znanstvenom radu stručnjakinja za međunarodno pravo mora, pročelnica Katedre za međunarodno javno pravo Pravnog fakulteta u Splitu Vesna Barić Punda i geodetkinja Hrvatskog hidrografskog instituta u Splitu Valerija Filipović, objasnivši kako Crna Gora pokušava prisvojiti dio morskog teritorija Hrvatske proizvoljno prekrajajući crtu razgraničenja, čime prisvaja površinu od oko 2020 četvornih kilometara morskog prostora. Upravo je taj prostor objema zemljama iznimno zanimljiv zbog potencijalno bogatih nalazišta nafte i plina u podmorju. Preciznije kazano, različito tumačenje linije razgraničenja između dviju država na moru dobrim dijelom zahvaća sadašnje, potencijalno vrlo perspektivne istražne blokove 23, 26, 27, 28 i 29 u podmorju hrvatskog dijela južnog Jadrana.

Vladan Dubljević, tadašnji direktor crnogorske Uprave za ugljovodonike (pandan hrvatskoj Agenciji za ugljikovodike), u razgovoru za Nacional objavljenom u listopadu 2019. godine, komentirajući problem neriješene državne granice između Hrvatske i Crne Gore na kopnu i na moru, kazao je kako smatra da se obje zemlje prilikom raspisivanja natječaja za dodjelu koncesija trebaju držati dalje od spornog pograničnog područja kako se situacija ne bi dodatno zakomplicirala. „Moj je stav da se ne trebamo petljati u područje koje je sporno, jer dok na tom prostoru nema otkrića nafte i plina, dotle će Hrvatska i Crna Gora nekako naći rješenje za problem međudržavne granice. Dogodi li se da se u tom spornom dijelu morske granice nađu nafta ili plin, bojim se da bi se problem daleko teže riješio. Sada u igri imamo samo dvije strane koje se moraju dogovoriti kako bi riješile političko pitanje. Otkriju li se na tom prostoru ugljikovodici, u cijelu će se priču umiješati i naftne kompanije sa svojim interesima pa ćemo, uz politički, imati i problem financijske prirode“, upozorio je Dubljević.

Istaknuo je da se Uprava za ugljovodonike upravo iz tih razloga prilikom raspisivanja natječaja za koncesije svjesno udaljila od tog spornog područja kako ne bi dodatno zakomplicirala problem. „Voljeli bismo kad bi i Hrvatska, ako uskoro odluči krenuti s raspisivanjem natječaja za istraživanje na svojem dijelu morskog prostora, postupila jednako. Uostalom, ležišta nafte i plina ne poznaju granice i dođe li do otkrića komercijalno isplativih količina ugljikovodika, svjesni smo toga da ćemo nešto morati i dijeliti. Mi smo predvidjeli taj zajednički proces razrade i proizvodnje i podjelu postotaka u proizvodnji. Isti model kakav funkcionira u slučaju podjele interesa među koncesionarima može funkcionirati i među državama“, kazao je tada Dubljević i dodao kako bi bilo obostranom korisno „kada bi se dvije države dogovorile o graničnoj crti pa onda nastavile razmišljati o benefitima koje mogu ostvariti od zajedničkog rada s obje strane granice“.

No razmišlja li doista i hrvatska vlada tako? Brojni naftni stručnjaci već godinama upozoravaju na to da su domaće rezerve nafte sve skromnije, u obnovu rezervi desetljećima se nije ulagalo, Hrvatska sve više ovisi o uvozu sirove nafte, ali i derivata, a istražne investicije tek su posljednjih pet godina donekle intenzivirane dodjelama koncesija za nekoliko istražnih blokova na kopnu. Konkretne rezultate istraživanja – izuzmemo li nalaz dvaju komercijalno isplativih ležišta plina u istočnoj Slavoniji koja je 2019. godine prijavio kanadski Vermilion – još čekamo. U međuvremenu i ono malo domaće nafte koja se izvadi iz eksploatacijskih polja u Međimurju, Podravini i Slavoniji, zahvaljujući jednostranoj odluci MOL-a, odlazi na preradu u Mađarsku.

Pozitivan je rezultat, kako nam je potvrđeno, otkriven već na prvoj i do sada jedinoj izbušenoj bušotini, u koju je konzorcij ENI-Novatek od ožujka do danas uložio 80 milijuna eura

Valja ovdje podsjetiti na to da je u rujnu 2019. godine tadašnji ministar zaštite okoliša i energetike, a danas ministar gospodarstva i održivog razvoja Tomislav Ćorić na jednoj press konferenciji, odgovarajući na pitanje novinara o mogućem nastavku istraživanja ugljikovodika na hrvatskom dijelu Jadrana, kazao kako „Hrvatska pažljivo prati sve što se događa u Crnoj Gori i reagirat će na vrijeme ako dođe do značajnijih otkrića“. No pritom nije precizirao što Vlada planira poduzeti i kako će reagirati. Nepunih mjesec dana nakon toga već spomenuti bivši direktor crnogorske Uprave za ugljovodonike Vladan Dubljević je politiku hrvatske vlade koja se svodi na čekanje hoće li istražna bušenja na crnogorskom dijelu obale dati rezultate, prokomentirao ovim riječima: „Ako Hrvatska čeka što će se dogoditi u Crnoj Gori, iskreno vjerujem da neće dugo čekati.“ Njegove su se riječi obistinile samo dvije godine kasnije. Što će na novi moment u priči o istraživanjima nafte i plina u Jadranu kazati hrvatska vlada? Hoće li uopće reagirati na otkriće nafte u Crnoj Gori nakon što ono bude i službeno potvrđeno i hoće li pokazati političku volju da i s hrvatske strane odobri ulazak u projekte pripreme natječaja za dodjelu koncesija? Ili će i dalje šutjeti u strahu od burnih reakcija javnosti i puštati da joj novac curi kroz prste i odlazi u kasu susjedne nam države? Odgovore na ta pitanja saznat ćemo u narednim mjesecima, a do tada će zasigurno biti mnogo jasnije što je Hrvatska izgubila takvim „ziheraškim“ i pasivnim pristupom.

No politička volja neće biti dovoljna. Vlada će, odluči li krenuti putem kojim je očito uspješno krenula Crna Gora, trebati pokazati zrelost, spremnost i odlučnost da se, u državnom interesu, uspješno nosi s pritiscima i protivljenjima javnosti i nevladinih organizacija i da ih odgovornim pristupom utemeljenim na znanstvenim i stručnim činjenicama, bez manipulacija i figa u džepu, uvjeri u vlastite dobre namjere i korist takvih projekata za čitavo društvo. Činjenica da je Hrvatska članica Europske unije – u kojoj je zakonodavni okvir koji regulira područje istraživanja i eksploatacije nafte i plina iznimno strog, da propisuje vrlo visoke standarde zaštite okoliša i uvjete za sprječavanje bilo kakvih incidenata koji mogu ugroziti okoliš i zdravlje lokalnog stanovništva – pritom može samo pomoći. Ostaje još jedino problem nepovjerenja građana u Vladu i državne institucije. A upravo bi na tom problemu sve moglo stati.