Ako su hrvatski sudovi bez provjere vjerodostojnosti potvrdili odluke o posvojenju za koje se sumnja da nisu donesene legalno, onda i oni snose dio odgovornosti za uhićenje osmero hrvatskih državljana zbog sumnje na trgovinu ljudima. Štoviše, dio odgovornosti snosi i Hrvatska u cjelini kao potpisnica Konvencije o zaštiti djece i suradnji u vezi s međudržavnim posvojenjem ( Haška konvencija) te kao zemlja članica Europske unije koja se zalaže za prava djece i zaštitu prava djece. Time slučaj Zambija postaje teži nego što se u prvi mah čini.

U Hrvatskoj postoji dobro uhodani mehanizam kojim se koristi tromost sustava prilikom međudržavnog posvajanja djece, posebice kada je riječ o trećim zemljama koje nisu potpisnice Haške konvencije, u ovom slučaju Demokratske Republike Kongo. I taj je mehanizam˝, kako se čini, uvukao uhićene hrvatske državljane u sporne aktivnosti trgovine djecom, a po nekim tumačenjima zapravo u zločine najteže vrste.

“Procedura posvajanja iz trećih zemalja je jednostavnija jer u većini slučajeva to posvojenje nije adekvatno regulirano. Stoga je zaštita djece koja se posvajaju minimalna pa postoji značajna ‘siva zona’ koja ostavlja prostor za zloporabu djece, prostor za djelovanje trgovaca ljudima i drugih kriminalnih organizacija. Prema našim saznanjima takva sumnjiva posvajanja realiziraju se u pravilu preko malog broja ljudi – jednog suca, jednog odvjetničkog ureda, jednog liječnika, čak i u slučaju velikih zemalja kao što je DR Kongo, što je samo po sebi sumnjivo i trebao bi potaknuti državne institucije na dodatnu provjeru , govori za Nacional Andreja Turčin, predsjednica udruge za potporu posvajanju Adopta.

Ministar unutarnjih poslova Davor Božinović u petak, 30. prosinca, potvrdio je da posvojena djeca imaju hrvatske dokumente. FOTO: Robert Anic/PIXSELL

“Teško je bilo što komentirati jer sve informacije koje imamo uglavnom saznajemo iz medija, no kako se čini naši su građani, nažalost, uvučeni u ilegalne aktivnosti trgovine djecom. Vjerujemo da su njihove namjere bile plemenite i poštene i da doista djeci u čije su posvajanje krenuli žele pružiti bolji život, obitelj i ljubav. Ali su u tom svom nastojanju i potaknuti sličnim posvajanjima povjerovali skupini ljudi koja se u te aktivnosti upustila, po svemu sudeći, iz potpuno drugih motiva. Potencijalni posvojitelji to nisu morali nužno znati, ali odvjetnici (hrvatski ili strani) koji su posvojenje vodili kao i hrvatske institucije koje su dokumentaciju o posvojenju verificirale i izdale hrvatske dokumente, su to morali znati te provjeriti i spriječiti takve radnje” izjavila je za Nacional Andreja Turčin.

U ovom je slučaju naročito indikativno da su hrvatski sudovi povjerovali dokumentima za koje Zambija smatra da su krivotvoreni, odnosnu sumnja da je riječ o falsifikatima. Ako su hrvatski sudovi po inerciji samo verificirali odluke o posvojenju koje nisu legalno donesene, onda i oni snose dio odgovornosti.

“Prema našim saznanjima hrvatski sudovi i općenito druga nadležna tijela ne preispituju odluke o posvojenju sudova drugih zemalja, pa ni zemalja koje nisu potpisnice Haške konvencije, niti provjeravaju vjerodostojnost tih dokumenata. Oni te dokumente verificiraju i time potvrđuju posvojenje, a što je dalje osnov za izdavanje hrvatskih dokumenata. Ovakva praksa, a što je ovaj slučaj pokazao, nudi prostor za zloporabu djece koja postaju predmet trgovine, ali i zloporabu odraslih – hrvatskih građana koji žele postati roditelji, a koje se uvlači u ilegalne aktivnost, odnosno zločine najteže vrste. I to je nešto što se nužno mora mijenjati. Hrvatske institucije doista moraju voditi računa o interesu svakog djeteta u postupku posvojenja. Ne samo hrvatski građani, potencijalni posvojitelji već i hrvatske institucije moraju biti sigurne da dijete koje se posvaja nije predmet trgovine ljudima, da od svojih obitelji nije oduzeto na prevaru ili mimo njihove volje. Potrebno je definirati postupke i procedure posvajanja i kod međudržavnog posvajanja iz zemalja koje nisu potpisnice Haške konvencije. Prijeko je potrebno preispitivati odluke sudova i provjeravati njihovu vjerodostojnost, potrebno je educirati suce i ostale djelatnike državnih institucija, hrvatsko stanovništvo, a naročito potencijalne posvojitelje”, upozorila je Andreja Turčin.

Demokratska Republika Kongo zabranila je u srpnju 2016. sva međudržavna posvojenja i obustavila izdavanje dozvola za izlazak djece iz svoje zemlje u svrhu međudržavnog posvojenja. Ekstremno siromaštvo, nepoštovanje ljudskih prava, veliki broj djece u sirotištima i korupcija koja je zahvatila sve pore društva, učinili su posvajanje unosnim biznisom te je DR Kongo 2020. potvrdio da neće dopustiti posvojenoj djeci napuštanje zemlje bez obzira na rješenja o posvajanju koja su stranim državljanima izdavali korumpirani kongoanski sudovi. “Posvojena djeca nemaju legalan način da izađu iz zemlje s obzirom na obustavu posvojenja i nepostojanje bilo kakvog pravnog puta za izlazak djece iz zemlje”, poručile su tada vlasti DR Konga. Budući da je suspenzija međudržavnog posvojenja i danas na snazi i nigdje nema informacije da je poništena, onda su i sva posvojenja iz te zemlje nakon 2016. nelegalna i protuzakonita. No unatoč tome, kako doznaje Nacional, posvojenja iz afričkih zemalja, uključivo i DR Konga, u posljednjih godinu i pol u Hrvatskoj počela su se aktualizirati i postala su vrlo atraktivna, a što je veliki propust hrvatskih sudova, Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, Ministarstva vanjskih i europskih poslova i svih drugih tijela koja su uključena u posvajanje djece. A onda se dogodio slučaj Zambija i ozbiljne sumnje na teško kazneno djelo trgovine ljudima počinjeno nad četvero male djece kongoanskog podrijetla, i sve državne institucije ostale su zatečene jer nisu imale pojma što se u Hrvatskoj događa.

Neosporno je da su uhićeni hrvatski građani imali plemenite namjere i da su djeci u čije su posvajanje krenuli željeli pružiti bolji život, no isto tako možda bude teško osporiti i da su bili uvučeni u ilegalne aktivnosti trgovine djecom, u zločine najteže vrste.

“Preliminarne istrage pokazuju da dokumenti u vezi s posvajanjem četvero djece, za koje se vjeruje da su ih izdale kongoanske vlasti, nisu autentični”, prenio je riječi zambijskog zapovjednika policije 8. prosinca portal Lusakatimes.com. Zapovjednik Mweemba dodao je da zambijski dužnosnici angažiraju svoje kongoanske kolege da provjere dokumente za usvajanje koje su predočili osumnjičenici te da će stav o tom slučaju biti donesen kada Odjel za imigraciju završi istragu. Portal Lusakatimes.com. navodi imena uhićenih hrvatskih državljana kao i imena djece kongoanskog podrijetla za koju su posjedovali hrvatske putovnice, a čije su im posvajanje na temelju odluke kongoanskog suda omogućili hrvatski sudovi. Objavio je i brojeve i datume izdanih putovnica u Hrvatskoj, a djeca koja nose prezimena svojih novih roditelja predana su zambijskim ustanovama za socijalnu skrb. Prenosimo dio podataka koje je objavio portal Lusakatimes.com.

Više hrvatskih resora surađuje i razmjenjuje informacije koje koordinira Ministarstvo vanjskih i europskih poslova Gordana Grlića Radmana jer je zaduženo za brigu o hrvatskim državljanima izvan RH. FOTO: Luka Stanzl/PIXSELL

“ Njihovi podaci su sljedeći: 1.) Damir Magić star 44 godine i njegova upruga Nadica Magić stara 45 godina. Bili su sa svojim navodno posvojenim djetetom B.M., starom godinu i tri mjeseca iz DR Kongo. 2.) Subošić Zoran star 52 godine i njegova supruga Azra Imamović Subošić stara 41 godinu. Bili su sa svojim navodno posvojenim djetetom M.K.I.S., starom tri godine iz DR Kongo. 3.) Ladislav Peršić star 42 godine i njegova supruga Aleksandrom Peršić stara 40 godina. Bili su sa svojim navodno posvojenim djetetom K.A.P., starom tri godine iz DR Kongo. 4.) Noah Kraljević star 45 godina i njegova supruga Ivona Kraljević stara 36 godina. Bili su sa svojim navodno posvojenim djetetom J.V. K., starim tri godine iz DR Kongo”, navodi portal Lusakatimes.com.

Prije nego što je ministar unutarnjih poslova Davor Božinović u petak, 30. prosinca, potvrdio da posvojena djeca imaju hrvatske dokumente, Nacional je Ministarstvu vanjskih i europskih poslova poslao upit jesu li kongoanska djeca imala hrvatske putovnice, gdje su i kada izdane te jesu li izdane na temelju valjane dokumentacije. “Zahtjevi za izradu putnih isprava nisu podneseni u diplomatsko/konzularnim predstavništvima RH”, odgovorili su kratko iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova.

Tome treba dodati kako je ministar Božinović naglasio da više hrvatskih resora surađuje i razmjenjuje informacije koje koordinira Ministarstvo vanjskih i europskih poslova jer je zaduženo za brigu o hrvatskim državljanima izvan RH, no ta je koordinacija očito izostala. Naime, ministar je naglasio da djeca imaju hrvatske dokumente koji su izdani na temelju odgovarajućih rješenja hrvatskih institucija, nakon čega je Nacional ponovo poslao upit Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, ali i Ministarstvu pravosuđa i uprave, jesu li ti dokumenti izdani na temelju rješenja hrvatskih sudova i o kojim je sudovima riječ. Iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova nikakav odgovor nije stigao, dok je iz Ministarstva pravosuđa stigao promptni odgovor: “Navedena pitanja nisu u nadležnosti Ministarstva pravosuđa i uprave. Sudovi su neovisna i samostalna pravosudna tijela, a državne matice sukladno Zakonu o državnim maticama vode neposredno matičari.”

Da konfuzija bude još veća, iz Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike na upit Nacionala jesu li upoznati s imenima i porijeklom djece koju su uhićeni hrvatski državljani namjeravali dovesti u Hrvatsku, odgovorili su sljedeće: “Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike nije upoznato s imenima i porijeklom djece.” Na pitanje jesu li uhićeni prekršili hrvatske zakone kojima se regulira proces posvojenja, iz istog su ministarstva odgovorili: “Ministarstvo ne raspolaže traženom informacijom.” Iz tih odgovora postaje indikativno da Ministarstvo u čijoj je nadležnosti Obiteljski zakon, ni tri tjedna nakon uhićenja ne zna ništa o tom slučaju. Jesu li su hrvatske institucije bile upoznate s imenima i porijeklom djece koju su uhićeni hrvatski državljani namjeravali dovesti u Hrvatsku, Nacional je pitao i Ministarstvo vanjskih i europskih poslova, ali ni tu nije bilo odgovora.

Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike na čijem je čelu Marin Piletić, u čijoj je nadležnosti Obiteljski zakon, ni tri tjedna nakon uhićenja ne zna ništa o tom slučaju. FOTO: Robert Anic/PIXSELL

Kada je riječ o međudržavnom posvojenju, treba razlikovati dvije procedure – težu, koja je sigurnija, i lakšu, ali neizvjesnu i opasnu za djecu i posvojitelje. Važno je razlikovati posvojenje iz zemalja koje su ugovorne stranke Konvencije o zaštiti djece i suradnji u vezi s međudržavnim posvojenjem (Haaška konvencija ) i onih koje to nisu, jer se razlikuju u proceduri, a često i u pravnoj sigurnosti djece koja se posvajaju. Ciljevi Konvencije su uspostava mjere zaštite interesa djeteta prilikom međudržavnog posvojenja i uspostava sustava suradnje među državama ugovornicama Konvencije. I ono najvažnije, osiguravanje priznanja posvojenja iz drugih država ugovornica, a što znači da zemlje koje su potpisnice Konvencije prate i evidentiraju posvojenja i bave se prevencijom i sprječavanjem posvojenja koja bi išla na štetu djece. Zemlje koje nisu potpisnice Konvencije (treće zemlje), a DR Kongo to nije, nemaju ugrađen takav sustav nadzora i suradnje zbog čega postoji veliki rizik da su djeca koja se posvajaju iz tih zemalja predmet trgovine ljudima. Najveći rizik pri zasnivanju posvojenja iz trećih zemalja leži upravo u tomu da djeca koja se posvajaju mogu biti predmet trgovine ljudima i da strani državljani u svojoj želji za roditeljstvom budu uvučeni u ilegalne aktivnosti koje idu na štetu djece. Haškom konvencijom su jasno propisani uvjeti međudržavnog posvajanja i jedan od uvjeta je vezan upravo uz novčane i druge naknade. Ti troškovi uključuju: prijevod svih potrebnih dokumenata na i s jezika države iz koje potječe dijete, trošak odvjetnika u državi podrijetla djeteta, trošak prevoditelja u državi podrijetla djeteta, sudske troškove u državi podrijetla djeteta i u Hrvatskoj, trošak putovanja i boravka u državi podrijetla djeteta, zdravstveno osiguranje za dijete do trenutka priznanja posvojenja u Hrvatskoj, trošak agencijske provizije ukoliko je ovlaštena agencija u državi podrijetla djeteta uključena u postupak. Svaki drugi trošak izvan ovog popisa mora dovesti u pitanje legalnost samog postupka posvojenja i uzeti u obzir određene rizike za potencijalne posvojitelje, a posebno za dijete koje bi moglo postati žrtva otmice i trgovanja ljudima.

Hrvatski građani koji su donijeli odluku da žele postati posvojitelji prvo se moraju javiti nadležnom Centru za socijalnu skrb u kojem prolaze postupak za posvojenje te moraju biti upisani u Registar potencijalnih posvojitelja. U slučaju da su odlučili posvojiti dijete iz treće zemlje, nakon pribavljenog mišljenja o podobnosti i prikladnosti za posvojenje nadležnog Centra za socijalnu skrb, moraju se samostalno obratiti zahtjevom za posvojenje nadležnim tijelima dotične države, sukladno propisima te države. Nakon što ishode stranu sudsku odluku o posvojenju, priznanje te odluke moraju tražiti od nadležnog općinskog suda u Hrvatskoj. Kad hrvatski sudovi potvrde odluke o posvojenju, otvoren je put za reguliranje pravnog položaja djeteta u Hrvatskoj – dijete se upisuje u matične knjige te na temelju domovnice stječe državljanstvo i OIB, uređuje se zdravstveno osiguranje i zaštita, a potrebno je i obavijestiti nadležni Centar za socijalnu skrb o zasnovanom međunarodnom posvojenju. Tu treba naglasiti da Obiteljski zakon u članku 186. propisuje da “ako su posvojitelj ili dijete strani državljani, posvojenje se može zasnovati samo uz prethodno odobrenje ministarstva nadležnog za poslove socijalne skrbi”.

Nacional je Ministarstvu rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike postavio upit jesu li četiri uhićena para poštovala propisanu proceduru međunarodnog posvojenja. Evo kako su odgovorili: “Uvidom u Registar potencijalnih posvojitelja od spomenuta četiri para upisana su dva para, što znači da imaju pozitivno mišljenje o podobnosti i prikladnosti za posvojenje. Ističemo da je jedan par u registru od 2021., a drugi par od 2022. godine.” Kako smo već naveli, to ministarstvo je odgovorilo da nije upoznato s imenima i porijeklom djece te da ne raspolaže informacijom jesu li uhićeni prekršili hrvatske zakone kojima se regulira proces posvojenja. Dakle, Ministarstvo rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike nije znalo da se to posvojenje uopće događa, a prema Obiteljskom zakonu trebalo je biti aktivno uključeno u taj proces te ga nadzirati.

Svakako valja istaknuti da to pitanje postaje znatno važnije u trenutku kada je Hrvatska postala članica Schengena. Nelegalno posvajanje u Hrvatsku kojim dijete dobiva hrvatsku putovnicu i može slobodno putovati unutar Schengena, otvara mogućnosti za daljnje ilegalne aktivnosti na štetu djeteta.

“Adopta je još 2019. potaknuta viješću o trgovini novorođenčadi siromašnih trudnica iz Bugarske koju su organizirali grčki odvjetnik i neonatolog, ukazala posvojiteljskoj zajednici, ali i hrvatski intuicijama, na važnost kvalitetnog reguliranja međudržavnog posvojenja. U tom su slučaju odvjetnik i neonatolog od siromašnih trudnica kupovali djecu uvjeravajući ih da će biti dana na posvojenje, a djeca su zapravo bila namijenjena crnom tržištu seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja”, istaknula je Andreja Turčin.

Međudržavno posvojenje pruža djeci priliku za odrastanje u obitelji, trajnost i osjećaj pripadnosti koju ne mogu ostvariti u državi svog podrijetla. Ono u pravilu sa sobom nosi i mogućnost odrastanja u okruženju koje ima bolje financijske, sigurnosne, zdravstvene i obrazovne uvjete za njihov rast, razvoj i budućnost. No, kako dodaje Andreja Turčin, svako posvojenje sa sobom nosi specifične nepovratno izgubljene mogućnosti i jednostavnosti odrastanja u biološkoj obitelji, gubitak obiteljske povijesti, a često i gubitak braće i sestara i zajedničkih uspomena.

“Uz navedeno, međudržavno posvojenje sa sobom nosi gubitak kulture iz koje djeca potječu, gubitak jezika koji su naučila, hrane na koju su se navikla. To je za svako dijete velika i dugotrajna trauma. Oni cijeli život osjećaju da u njihovoj životnoj slagalici nedostaje jedan komadić, jedan djelić slagalice, i tim se komadićem bave u svojim tinejdžerskim godinama. Traže sebe i svoj identitet. Istražuju što im se dogodilo i zašto baš njima. Pitaju se zašto su ostavljeni i zašto od bioloških roditelja nisu dovoljno voljeni. U tim je glavicama milijun zašto kojih se mi ne možemo ni dosjetiti. Stoga posvojitelji koji se odlučuju na međudržavno posvojenje iz siromašnih zemalja, a naročito iz zemalja koje nisu potpisnice Haaške konvencije, moraju biti apsolutno sigurni da njihovo dijete nije postalo njihovo kao rezultat trgovine ili prisile. To je preduvjet odgovornog roditeljstva te osnovni uvjet za dugoročnu sreću njihovih obitelji. Oni i svi mi posvojitelji u svakom trenutku moramo moći iskreno odgovoriti svojem djetetu na pitanje kako je k nama došlo”, zaključila je Andreja Turčin.

‘Očito je da prije uhićenja naše institucije nisu dovoljno nadzirale procese međudržavnog posvojenja djece i da ih je ovaj slučaj prilično zatekao’, izjavio je Željko Cvrtila, bivši šef Uprave kriminalističke policije

Prema informacijama Jutarnjeg lista, osnovana je radna skupina koja istražuje slučaj Zambija, a u kojoj su predstavnici DORH-a, SOA-e i resornih ministarstava. Ako su hrvatski državljani upleteni u trgovinu ljudima, logično je da hrvatske službe moraju utvrditi o čemu se točno radi, objasnio je za Nacional Željko Cvrtila, bivši šef Uprave kriminalističke policije.

“Očito je da prije uhićenja naše institucije nisu dovoljno nadzirale procese međudržavnog posvojenja djece i da ih je ovaj slučaj prilično zatekao. Ministarstvo vanjskih i europskih poslova mora imati sve relevantne podatke kako bi se znalo postaviti prema stranoj zemlji koja je uhitila hrvatske državljane.

Trgovanje ljudima spada u domenu organiziranog kriminaliteta u koji je uključeno više osoba i riječ je o vrlo ozbiljnom i teškom kaznenom djelu svuda u svijetu. Hrvatski državljani u ovom slučaju mogu biti kolateralne žrtve samo ako nisu dali novac za posvajanje djece, odnosno ako su samo plaćali naknade koje su zakonom propisane u državi iz koje su posvojili djecu. No ako su svjesno dali novac za posvajanje, onda je vrlo izvjesno da ih se može okvalificirati kao supočinitelje, odnosno sudionike u lancu krijumčarenja ljudima. Hrvatska može i mora provjeriti je li taj proces od strane njenih institucija legalno proveden u Hrvatskoj, a iz Zambije može dobiti informaciju koje podatke i dokaze njene službe imaju, a na temelju kojih sumnjiče hrvatske državljane”, kazao je Cvrtila.

Demokratska Republika Kongo najveća je država u podsaharskoj Africi i među pet je najsiromašnijih zemalja u svijetu. Na površini veličine zapadne Europe živi gotovo 100 milijuna ljudi, a njih oko 60 milijuna živi s manje od 2,15 dolara dnevno. Prema procjenama UNICEF-a, u DR Kongu je 2020. živjelo 4,6 milijuna djece koja su ostala bez jednog ili oba roditelja, i to najviše zbog bolesti, posebice AIDS-a i ebole. DR Kongo je zbog optužbi za trgovanje djecom u srpnju 2016. zabranio međunarodno posvajanje djece iz svoje zemlje i ta je zabrana i danas na snazi, a što znači da su sva posvojenja iz te zemlje nakon 2016. nelegalna i protuzakonita.