U zagrebačkoj Gradskoj skupštini nedavno je Hrvatsko društvo likovnih umjetnosti dodijelilo akademiku i profesuru emeritusu Tonku Maroeviću posebno priznanje za doprinos likovnoj umjetnosti. Tonko Maroević jedan je od najpoznatijih hrvatskih povjesničara umjetnosti, likovnih i književnih kritičara, ali jednako tako bogatog pjesničkog, esejističkog, uredničkog i prevoditeljskog opusa. Nakon diplome iz povijesti umjetnosti i komparativne književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, od sredine šezdesetih godina 20. stoljeća do danas javno djeluje paralelno na svim navedenim područjima. Dugogodišnji je savjetnik zagrebačkog Instituta za povijest umjetnosti i redovni član Razreda za književnost HAZU-a. U obrazloženju nagrade navodi se da “širina i stručnost njegova opusa svjedoče o radnom vijeku posvećenom jednakim intenzitetom likovnom i književnom stvaralaštvu. Izniman i trajan doprinos znanstvenom bavljenju temama iz povijesti umjetnosti te nadasve likovne kritike aktualnog trenutka, čini njegov značaj za hrvatsku likovnu scenu neusporedivim”. Gotovo da ne postoji veliko ime moderne i suvremene hrvatske umjetnosti o kojemu Tonko Maroević nije sustavno pisao, napravio retrospektivnu izložbu ili monografiju.

Iako teško pristaje na medijske istupe izvan izjava o izložbama i knjigama koje radi, u velikom razgovoru za Nacional, Tonko Maroević pojasnio je zašto je tako dugo i plodno prisutan na hrvatskoj likovnoj i književnoj sceni, zašto smatra da ako se bavimo kulturom, moramo biti sposobni i prema drugima koji misle drugačije ophoditi se kulturno i civilizirano, koliko je umjetnost krucijalno važna u današnjem tehnokratskom svijetu, kako se treba odnositi prema mlađim kolegama i umjetnicima, ali jednako tako zašto je ostao daleko od političkih sinekura, kulturno-umjetničkih klanova i tabora te zašto je bavljenje umjetnošću ultimativni znak humanističke borbe za slobodu duha i misli.

NACIONAL: Smatrate li svojevrsnim porazom humanističke paradigme što se u današnjem školskom sustavu maksimalno režu satovi ne samo povijesti umjetnosti, nego i crtanja? Nekad su sve generacije imale u gimnazijama naše vrsne likovne umjetnike kao predavače crtanja, slikanja?

Čini mi se da je svijet kasnog kapitalizma stvarno jako blizak neljudskome. Pretvara čovjeka u pukog potrošača, dakle, sve ono gdje bi se čovjek mogao intimno ostvariti, odmjeriti, sve je to postalo nevažno i potisnuto. U funkcionalizaciji čovjeka ukida se komponenta slobode, a mislim da je sloboda jedino zbog čega smo na ovom svijetu.

NACIONAL: Mogu se povremeno čuti u javnosti prigovori na račun akademika, HAZU-a kao institucije, da vas nema dovoljno u javnosti, da niste složni oko nekih društvenopolitičkih situacija i proglasa, iako to u svojem mandatu predsjednik Zvonko Kusić pokušava promijeniti. Mislite li da današnja medijska površnost i medijska politika ne žele da se intelektualci tog tipa više čuju i educiraju javnost?

Kad sam bio mlađi, imao sam i sam skepse i ironije prema Akademiji, to je prirodno i ne može biti normalnije. I danas mislim da i ja i moji kolege tamo nismo popili svu pamet svijeta. Međutim, s nekim iskustvom društvenog ponašanja, možda bi se lakše moglo doći do nekih dogovora uz pomoć svojevrsnog vijeća staraca. Naš glas se ne čuje dovoljno u javnosti. Akademija je po određenim kriterijima okupila relevantne osobe, iako ne i uvijek najkreativnije. Neki od najkreativnijih ljudi ponekad su potpuno izmaknuli mogućnosti da ih se “privede” i “pripitomi” za Akademiju. Malo se šalim, ali to je točno.

NACIONAL: Koje vam situacije danas u našem kulturno-umjetničkom životu možda najviše smetaju, iritiraju vas ili ih ne odobravate? Što biste mijenjali da ste ministar kulture?

Nikada ne bih bio ministar kulture! Silno je teško s malo ribica nahraniti i zadovoljiti sve umjetnike, šalu na stranu. Ne bih to nikada bio, ali svaka čast svakome tko se to usudi. Premda moram reći da na tom polju nismo baš imali sreće. Nadam se da će sadašnja ministrica trijezno sagledati mogućnosti. Ja sam uostalom, kako vidite, altruistično-egoističan…

NACIONAL: Čuvate svoju poziciju bjelokosne kule?

Pa, zapleten sam u svjetove svojih obaveza. Upravo radim na monografiji Jagode Buić, prošle godine priredio sam čak četiri njezine izložbe i svaka je na svoj način bila drugačija, raznolika. S njom me, recimo, vezuje i ta regionalna komponenta, mediteransko-dalmatinska, talijanska kultura. Čeka me još mnogo obaveza.

‘Svijet kasnog kapitalizma jako je blizak neljudskome. Pretvara čovjeka u pukog potrošača. Sve ono gdje bi se čovjek mogao ostvariti, sve je to postalo nevažno i potisnuto’

NACIONAL: Koliko vam je pomoglo u bavljenju kunsthistorijom i pisanju to nasljeđe mediteransko-dalmatinske kulture?

Sigurno. Studirao sam povijest umjetnosti s namjerom da se bavim gotikom, renesansom, romanikom… Bio sam između Splita, Hvara i Trogira, pa i Solina, zapravo sam htio također studirati klasičnu filologiju i arheologiju, to su moji temelji. Imao sam sreću studirati povijest umjetnosti kod prof. Preloga i prof. Gamulina. Iako je Prelog bio Zagrepčanin, a Gamulin moj Hvaranin, oba su bili Mediteranci u nekom svojem bitnom interesu. Da me se krivo ne shvati, ne podcjenjujem time druge regije, samo imam regiju iz koje polazim, gdje sam formiran i kamo se često navraćam. Nema hrvatskog grada u kojemu nedavno nisam bio, na tjednoj i mjesečnoj bazi. Ali mediteranstvo – u vremenima velike svjetske krize – jest kultura koja uvijek ima svoje izvore. Meni su umjetnici Biafranci rekli da ja njih ne razumijem jer sam Mediteranac, a ja se s time ne slažem. Samo nisam za njih imao afinitet, iako su u jednom trenutku pomaknuli i moje vidike, bez daljnjega. A oni su i danas ponovno aktualni. Važni su počeci. To ne mora biti Grčka, možemo početke umjetnosti prebaciti u paleolitik jer tamo možemo naći mnoge funkcije likovnog znaka koji nije bio zamišljen da bude umjetnost, ali je s vremenom počeo emanirati jednako ili više nego Picasso. On nas je naučio da ga prepoznamo i vidimo. Češće idem u Grčku i Rim nego u neke druge misaone regije i pejzaže, ali čini mi se da je put prema ishodištima također bijeg od nejasnoća sadašnjosti. Neću reći da nalazimo rješenje, ali nalazimo uporište za razgovor i razmišljanje, jer umjetnost nije toliko rješenje koliko je trajno produbljavanje, širenje.

NACIONAL: Jeste li i u mladosti imali svijest o etičkoj komponenti struke, koja se ponekad preklapa s prijateljskom podrškom, empatijom prema umjetnicima?

Sigurno da sam napisao i nešto nepotrebnih tekstova. Pa onda vam dođu neka iznuđena prijateljstva, iznuđeni tekstovi – iako je to možda preteška riječ. Međutim, nadam se da se iz svakog mojeg teksta vidi jači ili manje jak ulog. Nisam nikada pisao takve kritike poput Antuna Šoljana, koji bi u završnoj rečenici dao gotovo ocjenu djelu, za što mislim da je pogreška neke vrste, iako je on moj dragi uzor. Volim da se implicitno shvati gdje je puko pozicioniranje prema određenom kontekstu, a gdje je valoriziranje koje u tom kontekstu znači proširenje ili produbljenje. Nema definitivnog recepta, ali nisam se nikada previše “zatrčavao”: to može biti i mana, ali nisam onaj koji napada niti me vodi ambicija protagonizma. Čini mi se da sam u umjetnosti uvijek bio u službi s jedne strane civiliziranog, a s druge strane kreativnog odjeka. To je kritika.

NACIONAL: Nikada vam nije padalo na pamet da ulazite u neke politički intonirane pozicije u struci?

Ne dao Bog! Srećom sam odgojen u vremenima kada je politika bila strogo područje političara, a mi smo pobjegli u umjetnost kao prostor slobode. U likovnoj umjetnosti nalazili smo još više slobode, u pedesetima, u vrijeme enformela, jer smo tu vidjeli mogućnost individualnog izraza koji se odupire kolektivizmu i uravnilovki. Možda je odsustvo interesa za politiku i moj defekt, ali u šali velim da sam rođen u fašizmu pa mi je sve poslije toga bilo bijeg od krajnosti.

NACIONAL: Često se navodi kao neka vaša ekscentričnost što nemate mobitel, kompjutor, donedavno televizor, pišete na mašini… Virtualna stvarnost prepoznata je kao veliki kavez, vrsta humanog porobljavanja, gubitka slobode. Kako danas na to gledate?

Nikada nisam bio u trendu, nego se nisam micao s mjesta pa stvari opet dođu na svoje. Dostupan sam telefonski na svojem tzv. radnom mjestu, na Institutu, jer sam već par godina u mirovini, ali do mene se može doći. Pokušao sam prijeći na kompjutor, ali previše sam fizički povezan s pisaćom mašinom, taj način pisanja utječe na moje misli. Evo, i KGB je prešao na pisaće mašine od straha zbog upada u informacije. Poznatiji sam po tomu kao čudak, nego kao kreativac, ali medijima je to interesantno.

NACIONAL: Čini mi se da u druženju i u suradnji s nekim iznimno kvalitetnim umjetnicima, koji su ujedno i sjajni ljudi, i kustos-kritičar postaje bolji i kvalitetniji čovjek, ne samo umjetnički educiraniji. Otvaraju vam se neki novi putevi, spoznaje, ideje, ali proširuje se i emotivni raster?

Kako ne! Kad sam dobio priliku da gotovo istovremeno radim retrospektive Marina Tartaglie i Ordana Petlevskog, jedan i drugi bili su među sobom toliko različiti da su se mnogi čudili što se mogu baviti i jednim i drugim, a meni je upravo ta različitost bila opravdanje za posao. Da sam samo pratilac jednog umjetnika, smatrao bih se zapravo kao tumač defektnim. Čini mi se da je moje tumačenje dobilo time na širini. Svaki umjetnik koji stvara svoj prostor može biti ljubomoran ili ne imati senzibilitet za drugoga. To je njegovo pravo. A ja kao kritičar moram – ili bih trebao – imati senzibilitet za vrlo različite stvari. Sreća moje generacije, u kojoj su se mnogi bavili likovnom kritikom, bila je što sam naučio jako odvajati te stvari. Pisanje mora imati i imaginativnu razinu, ali mislim da nisam preko mjere “literarizirao” pisanje o umjetnosti. Uvijek sam nastojao biti povjesničar umjetnosti na djelu suvremenosti. Kad kažem da sam imao Tartagliu i Petlevskog kao svojevrsne rane svjetionike – ili da sam zapravo odgojen u Tartagliinoj klasi, poput svojevrsnog magisterija, a tu bih dodao i Kostu Angelija Radovanija s kojim sam se mnogo družio – to je povlastica koja je neumjerena, to je blagodat za povjesničara umjetnosti. Ne smatram se oštrim kritičarem, nije moje da tražim ranjiva mjesta. Da, vidim iz čega svaki umjetnik kreće, vidim stanovitu sudbinsku komponentu koja određuje različite rukopise ili vizije, međutim, uvijek sam nastojao razumjeti ono što rade. Možda je malo lakše s umjetnicima čiji su opusi već prije bili konstituirani, iako je i to bio susret s različitom generacijom. Mogao bih u krajnostima navesti Miroslava Šuteja i ponovno Nives Kavurić Kurtović, kao izrazito poticajne: jedan je kretao prema gotovo znanstvenom vizionarstvu koje ima u sebi i geometrizam i optičke elemente, a druga je kretala iz vlastitog, introspektivnog rukopisa i govora.

‘Nikada ne bih bio ministar kulture! Silno je teško s malo ribica nahraniti i zadovoljiti sve umjetnike. Ne bih to nikada bio, ali svaka čast svakomu tko se to usudi. U tom polju nismo baš imali sreće’

NACIONAL: Nisu sada bitna imena, ali doživjela sam da postoje neki opusi i umjetnici u hrvatskoj umjetnosti o kojima niste htjeli pisati, ni rečenicu podrške. Dakle, bez obzira na sklonost dijalogu, blagost i toleranciju koje spominjete, ipak imate vrlo kategoričku granicu gdje neka imena ne prolaze.

Pa ne bih to nazvao kategoričkom granicom. Mogao bih reći da mi je stanoviti broj umjetnika previše jednoznačan. Moj kriterij o umjetnosti – za koju još uvijek do kraja ne znam što je – jest da me nešto mora zaintrigirati. Istina je da sam nešto skloniji klasičnim medijima, međutim, otpočetka sam pokazao interes za ranog Borisa Bućana koji je tada bio netradicionalan; radio sam mu i prvu monografiju, njegovih plakata i ranih radova. Uvijek sam smatrao da Goran Trbuljak ima što kazati u umjetnosti, njegov opus mi je na toj konceptualnoj strani iznimno zanimljiv. Mijene Vlade Marteka me izrazito privlače. Pratio sam Borisa Demura na njegovoj izložbi u Rio de Janeiru. Dakle, imam interesa, ali konceptuala nije baš moj smjer, iako osjećam “body-art” i kod Nives, vidim konceptualu kod Slavomira Drinkovića ili vidim utjecaj Novih tendencija kod stanovitih umjetnika klasičnije formacije i prepoznajem da je ta transpozicija kreativna. Duh vremena utječe na umjetnike. Stekao sam prema neoavangardi prilično dobra znanja, u vrijeme kad sam imao stipendiju u Italiji kod Carla Giulia Argana, upoznao sam kritičare Renata Barillija, Filiberta Mennu, pjesnike poput Sanguinettija ili Porte, imao sam priliku pratiti neoavangardu. No sasvim sigurno sam više formiran na nekim drugim modelima koji su morali preživjeti ispitivanja i iskustva drugih generacija.

NACIONAL: Kako danas gledate na dosta opasnu tezu, koja traje i koja se javlja i u sadašnjoj generaciji vrlo mladih likovnih umjetnika, a to je da su likovni kritičari neka vrsta parazita nad njihovim djelom ili nerealizirani neuspješni umjetnici čija se kreativna nemoć ispoljava u “piskaranju” o umjetnosti? Dosta mladih umjetnika čak sami pišu predgovore za svoje izložbe.

Sasvim sigurno imaju pravo na pisanje, da sami brane svoje razloge, motive, opcije. Međutim, kritika je neophodna. Djelo bez interpretacije ostaje u zrakopraznom prostoru. Pred par dana bio sam na promociji nove knjige Marcela Bačića koji govori o postupku i procesu interpretacije, ali jednako tako i o opasnostima nadinterpretacije koja premašuje prostor kreacije. To je povijesni proces za koji imamo mnogo primjera. Pisanje o umjetnosti jest određivanje konteksta. Umjetnost djeluje u sadašnjosti, okrenuta je budućnosti, ali se nužno referira na nešto od prošlosti. Inače bi jezik umjetnosti bio nerazumljiv. I najradikalnije djelo podsjetit će se na sto godina starog Duchampa! Prema tome, bez kontekstualizacije djelo se ne razumije u svojoj punini, a ja sam za to da ni jedna interpretacija ne može iscrpiti jedno djelo. Nema ni savršenog kritičara ili povjesničara umjetnosti koji će reći zadnju riječ o Rembrandtu ili o Duchampu.

NACIONAL: Vraća li nas to na tezu da su kvalitetna umjetnička djela upravo ona koja su uvijek otvorena novom čitanju, interpretacijama i koja su kompleksna i višeznačna?

Sasvim sigurno. To je za mene credo. Takav sam i u čitanju poezije koja je za mene komplementarna iskustvu likovnosti i koja mi je opet približila mnoga likovna djela. Ta dva medija su vrlo različita, ali svoje poetske interese ne zlorabim u uljepšavanju opisa likovnog djela. Umjetnost je čovjekov trag i znak, on je nastao u određenom, ograničenom ljudskom prostoru, ali teži ekspanziji. Dobra interpretacija sasvim sigurno hvata njegove emanacije koje nisu doslovne. Ta doslovnost me udaljava od umjetnosti i približava je propagandi. Priznajem da umjetnost danas ima naglašenu socijalnu intenciju. Ona se djelomično “šlepa” na trendove, na realitete, na politike, ideologije, a ponekad i s najboljim namjerama govori o stanovitim manjinskim uskraćenostima. Ona je čak prvi mogući oblik kompenzacije, ali to ne znači ako je neko djelo pragmatično uspješno, da je i umjetnički kvalitetno.

NACIONAL: Kako tumačite situaciju da u našim medijima ima sve manje prave žanrovske likovne kritike, dok se to još uvijek ne događa s kazališnom, filmskom i glazbenom kritikom? Zašto je likovna kritika stjerana u neki rezervat, je li to zbog pogrešnog diskursa pisanja ili nekog drugog izvanumjetničkog sadržaja?

Tradicionalni mediji su izgubili svoju provokativnost. Provokacija se mnogo lakše danas događa u kazalištu i na filmu. To je sasvim sigurno i to okuplja ljude, dakle, ono o čemu se govori, to onda prihvaćaju i mediji. To je nužna estradizacija svijeta. Likovna djela su mahom šutljiva, ona pretpostavljaju – u najozbiljnijem smislu – određenu kontemplaciju. Recepcija jednog Velázqueza, Rembrandta, Kleea, Picassa, da ne govorim o Braqueu ili Giacomettiju, zahtijeva određenu tišinu. Ali ni glazba nije u mnogo boljoj poziciji. Status likovne kritike u medijima je sveden na vijest ili televizija snimi otvorenje neke izložbe. Govor o kritici gotovo da ne postoji, a možda smo malo i mi krivi s nedostatkom prave polemičke intonacije. Kritički diskurs nije uvijek lako utemeljiti…

NACIONAL: Treba i neke hrabrosti za to?

Ma treba i hrabrosti, ali treba odustati od nekih aspekata da bi se naglasilo neke druge. Kako imam dugo iskustvo, mene svijest o mnoštvu aspekata često priječi da udarim direktno neko djelo ili izložbu – jer i s dobrim namjerama se odlazi i u pakao – a kad se neko djelo smatra površnim, zaboravlja se da su neka djela nastala improvizacijom, lakoćom, darovitošću itd. Treba odvagati sve elemente jednog djela. Napisao sam u životu nekoliko negativnih i vrlo rezerviranih kritika koje su uzele u obzir opasnost pretjerane “manirizacije” ili repetitivnosti, mrtvog hoda. Toga smo svjesni kod nekih opusa.

NACIONAL: Možda je važno, a možda i nije direktno povezano s vašim književnim i pjesničkim angažmanom, ali primjećuje se kroz vaše pisanje da imate vrlo istančan rječnik, što je rezultiralo time da ste u pisanje o likovnoj umjetnosti uveli kroz godine neke vrlo karakteristične termine, specifične sintagme, fraze koje su danas postale općim mjestima u predgovorima kataloga, monografijama, kritikama, odnosno, valorizaciji djela. Malo kolega, doduše, navodi i citira izvore i originalnog autora, ali postoji jedan fond riječi koji je vaša invencija. Koliko ste toga svjesni?

Ne znam. Ako mogu nešto drugo reći… Cijela moja generacija studenata povijesti umjetnosti na prijelazu iz pedesetih u šezdesete godine prošlog stoljeća, bila je literarno jako potkovana. Ponajprije Igor Zidić, Željka Čorak, Zdenko Rus, Željko Sabol, Zrnka Novak, Ljerka Mifka… A što se tiče te moje “dvostrukosti” i mojeg interesa za književnost, ona mi pomaže da me i dio likovnjaka koji me angažiraju uzima za čovjeka koji ima i literarnu formaciju. Time imam jedan paralelizam, uvjetno rečeno. Rado služim umjetnosti i umjetnicima, pjesniku, rado uređujem i priređujem knjige. Uređivao sam knjige Slobodana Novaka, Ranka Marinkovića, Vladana Desnice, Jure Kaštelana… Kad sam s Nives radio njezine izložbe, uvijek je to bio razgovor dvoje ljudi koji imaju stanovite poetske afinitete, jer je i Nives u svojem verbalnom izrazu apsolutno lirska narav. Kad sam razgovarao s Tartagliom, uspoređivao sam ga s Valéryjem, prema izvjesnoj strogosti. Dao sam mu Braqueove zapise, na što mi je on uzvratio svojim zapisima koje sam kasnije priredio za tisak. To je bilo pitanje nekih duhovnih afiniteta, prepoznavanja na razini senzibiliteta.

‘HAZU je okupio relevantne osobe, iako ne i uvijek najkreativnije. Neki od najkreativnijih ponekad su izmaknuli mogućnosti da ih se ‘privede’ i ‘pripitomi’ za Akademiju’

NACIONAL: Namjerno zato izbjegavam pitanje što vam je važnije, književnost ili likovna umjetnost, bez obzira na to što ste redovni član Razreda za književnost HAZU-a…

Ali sam prije toga bio dopisni član Razreda za likovne umjetnosti!

NACIONAL: Eto! Ali to se uopće ne zna u javnosti!

Primljen sam pred dvadeset godina u Likovni razred kao suradnik, a onda sam kao redovni član izabran u Književni razred. Rekao bih da sam u likovnom svijetu možda dobio i više prijatelja, ali dolazeći u ateljee, gledajući kako ljudi rade i radeći s nekim umjetnicima po pet, šest ili desetak izložbi, sasvim sigurno mi je to stvorilo neke odnose. Sretan sam što sam mogao i što još mogu razgovarati s Vaništom, Sederom, Keserom, Vrkljanom, to su intelektualci par excellence! Neću reći da umjetnost mora biti intelektualna, ali čini mi se da bi bez te komponente bila mnogo siromašnija, a meni svakako manje privlačna.

NACIONAL: Jeste li primijetili da danas vlada jedna opća tendencija u likovnoj umjetnosti da se većina umjetnika trudi biti strašno “pametna”, previše odlaze u intelektualno, a gube se u polju kreativnosti i zanata, pa i emotivnosti? Jesu li ih kustosi čak malo kastrirali u tom smislu?

Možda čak ne mi kustosi i kritičari, nego vrijeme. Vrijeme zahtijeva stanovitu erudiciju i ono je u tom smislu jako neomanirističko, postmoderno, to stanje traje već pedeset godina. Što znači da je modernizam već nekoliko puta preispitan, a preispitivanje je trajna intelektualna kategorija. Neki umjetnici su, pak, mnogo neposredniji.

NACIONAL: Postoji li neki vaš ritual pomoću kojeg se odmarate, obnavljate, punite baterije, osim čitanja?

Šteta je što ne odlazim dovoljno u prirodu jer volim hodati. Nažalost, hodam gradom. Po prirodi stvari, rekao bih za sebe da sam peripatetik, dakle, mislim dok hodam. Moje odmaranje je uz talijanske križaljke, one mi održavaju vezu s tim drugim jezikom u koji sam bio pristojno uronjen.

NACIONAL: Što je možda bilo najvažnije što ste kao kolega, mentor ili recenzent pokušali prenijeti mlađim kolegama? Na čemu ste najviše inzistirali?

Na motivaciji i ljubavi. Mogu time vratiti ono što su meni dali stariji kolege. Ako išta prenosim – a još i danas ponekad predajem i rado govorim – pokušavam pokazati da govorim o stvarima koje me zanimaju i da uvijek pokušavam ići korak dalje. Mladim ljudima želim prenijeti da baveći se ovakvim temama i područjima kao što su likovni znak ili pisana riječ, sebi stvaraju rezervni prostor. Da baveći se drugima bitno proširujemo svoje iskustvo i dobivamo satisfakciju većeg razumijevanja, prenošenja u tuđe sudbine. Od toga može biti i nama malo lakše. Umjetnost je često intenzivnija od samoga života i bez nje bismo bili bitno siromašniji. Motivira me prenošenje tog iskustva drugima. Mislim da je lakše živjeti s umjetnošću nego bez umjetnosti.

NACIONAL: Koliko su uopće bitne nagrade i smatrate li da one često dolaze prekasno?

Ne, ne smatram da su bitne. Ovu sada nagradu smatram nagradom koja je došla od prijatelja. Kad pogledam članove HDLU-a, o golemom broju njih sam pisao. Mogao bih čak reći da su mi je dodijelili pristrano. No nisam se ni zbog jedne nagrade imao razloga uzoholiti. Ako se nagrade dodjeljuju za rad društvu, društveno sam doista nešto uložio.

NACIONAL: Svih ovih desetljeća bavljenja strukom moglo se čuti iz umjetničkih i kulturnih krugova koliko ste pretrpani poslom, uvijek vas je pratio glas prezaposlenog čovjeka, ali se jednako tako komentiralo kako to u vašem slučaju nije posljedica ambicije, već vam je profesija – ili dvije, tri profesije – hobi. Vi zapravo cijeloga života živite svoju profesiju?

Pa sasvim sigurno, to je neodvojiv dio mene. Tako sam formiran i tako sam uvijek živio. Imao sam rezonancu, odjek, prepoznavanje upravo od strane kolega, a mnogi ljudi kojima sam se profesionalno bavio, postali su moji prijatelji. Dakle, smatram da sam čak povlašten jer sam se mogao baviti strukom koju sam volio, a možda sam ponekad malo i pretjerao: katkada se čovjeku čini da je postao možda previše “serijalan” za neke teme. Međutim, ako sam nekog umjetnika pratio od njegova početka – konkretno Nives Kavurić Kurtović – do, na žalost, kraja, onda je to urodilo jednim oblikom uzvratne sprege. Nives je mene oslobodila u mojem viđenju svijeta nekih stvari za koje sam možda mislio da su zastarjele. Baveći se umjetnicima starije i mlađe generacije, čini mi se da sam uvijek samoga sebe proširivao, svoje vlastito iskustvo. To mi se čini dobitkom…

Tonko Maroević preminuo je u dobi od 78 godina, 11. kolovoza 2020., u svom domu u Starom Gradu na Hvaru.