Objavljeno u Nacionalu br. 334, 2002-04-09

Premda pokušava zavarati javnost živeći u kući svog tasta u Sesvetama, Pašalićeva se imovina procjenjuje na 30,5 milijuna eura

Iviću Pašaliću i njegovoj obitelji uspjelo je ono što ne bi ni mađioničarima. Uz plaću saborskog zastupnika, odnosno bivšeg predsjednikova savjetnika za unutarnju politiku i primanja svoje supruge Ksenije, dugogodišnje učiteljice, a potom službenice u Ministarstvu vanjskih poslova i savjetnice u jednoj od brojnih hrvatskih obavještajnih službi, koja je u zadnjih deset godina gotovo tri godine primala samo porodiljnu naknadu, Ivić Pašalić postao je najbogatiji političar u Hrvatskoj.

Otkad je svrgnut s vlasti, Pašalić se iz petnih žila trudi voditi miran i nerazmetljiv život, ne bi li uvjerio javnost kako nije sudjelovao u upropaštavanju hrvatskih banaka i poduzeća niti stjecao imovinu nezakonitim putem. Stoga je imovina koju je moguće zakonski i racionalno opravdati tek simbolična. Početkom 90-ih Pašalić je u politiku ušao u “Zastavinoj” “skali 55” koju mu je kupio otac i 24 četvorna metra stana u potkrovlju očeve kuće, u kojem nije imao ni kupaonicu, jer je bila improvizirana na balkonu, a danas se njegova imovina procjenjuje na 30,5 milijuna eura. Štoviše, nekoć nepoznati liječnik opće prakse u Ivancu sada je jedan od imućnijih građana, osamnaesti po bogatstvu u konkurenciji s vlasnicima tvrtki koji ne moraju tajiti podrijetlo svoje imovine: hrvatskim kraljem mlijeka Lukom Rajićem, direktorom duhanskog diva iz Rovinja Antom Vlahovićem, najuspješnijim prodavačem automobila Pavom Zubakom, uspješnim sportašima Tonijem Kukočom i Goranom Ivaniševićem. Pitanje o podrijetlu Pašalićeva bogatstva nametnulo se nakon nedavnog Nacionalova istraživanja, provedenog po uzoru na magazin Forbes, koje je pokazalo da Pašalić visoko kotira među hrvatskim bogatašima.

Otkad je svrgnut s vlasti, Pašalić se iz petnih žila trudi voditi miran i nerazmetljiv život, ne bi li uvjerio javnost kako nije sudjelovao u upropaštavanju hrvatskih banaka i poduzeća niti stjecao imovinu nezakonitim putem. Stoga je imovina koju je moguće zakonski i racionalno opravdati tek simbolična. Statusni simboli obitelji Pašalić na prvi bi pogled mogli zavarati. Njegova vidljiva imovina nije tako blistava kao u većine njegovih stranačkih kolega: iz 80-ak kvadrata stana u urbanoj vili u Tućanovoj 5, u koju je uselio kao član Izvršnog odbora Središnjice HDZ-a, Pašalić je s obitelji preselio na periferiju, u Zagrebačku 136, u obiteljsku kuću svoga tasta Ivana Pleseca u Sesvetama, i pomogao dovršiti tu trokatnicu, što tast, povratnik iz Njemačke, dotad nije uspio. Od te osrednjosti odudaraju samo novi “audi quattro A 6”, vrijedan 60-ak tisuća eura, i financiranje školovanja djece u privatnoj školi, koji pokazuju da troši nerazmjerno plaći saborskog zastupnika.

Analiza vidljivog i nevidljivog Pašalićeva bogatstva neraskidivo je povezana s najvećim političkim, medijskim i financijskim zločinima koji su potresali Hrvatsku zadnjih desetak godina. Stoga ćemo, unatoč javnom zaboravu, još jednom podsjetiti na najznačajnije afere u godinama kad je bivši zatvorski liječnik u Lepoglavi, potom u Klenovniku, dospio u političku orbitu i počeo stvarati svoj tajni politički i financijski imperij, danas vrijedan 30,5 milijuna eura.
Iako su zacijelo Pašalićevi planovi stvoreni mnogo ranije, bilo ih je moguće ostvariti tek kad je bolesni predsjednik Tuđman počeo gubiti kontrolu nad političkim i gospodarskim procesima. Kronološki, 1998. je bila godina velikih potresa i novinarskih otkrića. Prvi skandal koji je izazvao sumnju da Pašalić zloupotrebljava svoj položaj savjetnika za unutarnju politiku bila je sumnjivu privatizacija Večernjeg lista.

U siječnju 1998. novinari su otkrili da su četiri inozemna i domaća poduzeća u ime HDZ-a, na vrlo zamršen način, posredovala pri kupnji Večernjeg lista krijući se iza anonimnog fonda s britanskog Djevičanskog otočja. Čak ni službeno tumačenje nije zvučalo jasno. Kao da se prodaje trećerazredni pogon biciklističkih guma, a ne najtiražnije dnevne novine s velikim utjecajem na najšire biračke slojeve (i to u doba cenzure i progona svake kritike HDZ-a). Nadzorni odbor Mirovinskog fonda, kojemu je predsjedavao Damir Zorić, u samo pet minuta prodao je 53,1 posto svojih dionica u Večernjem listu za 19 milijuna i 514 tisuća maraka. Odluka je donesena jednoglasno, bez primjedaba, nikoga nije zanimao poslovni bonitet kupca, niti tko se krije iza mutnih naziva “European Development Trust” iz zagrebačke Preradovićeve ulice, tobožnje hrvatske filijale navodnog istoimenog britanskog poduzeća, “Caritas Fund” i “Ermitage”, navedenih u ponudi.

Kad više nisu mogli suzbiti neovisna istraživanja koja su sve više razotkrivala da je niti te zakulisne prodaje vukao Pašalić, HDZ-ovim prvacima trebalo je punih 15 mjeseci da izrežiraju predstavu za javnost i pronađu glumce koji su spremni preuzeti odgovornost za jednu od najspornijih privatizacija u Hrvatskoj. Nakon što je procurila informacija da su u Uredu predsjednika pronađeni transkripti koji svjedoče o prijevari pri prodaji Večernjeg lista, trebalo je hitno poduzeti akciju. U travnju 2000. javnost je trebala povjerovati da su pravi kupci Pavo Zubak i Ivica Nuić, predstavnik Montmontaže GmbH Njemačka, koji su s naslovnice Večernjega poručivali da su njih dvojica samoinicijativno, bez ikakvih konzultacija s bilo kojim HDZ-ovim političarom, kupili te novine. Ljudi koji s novinarstvom i izdavaštvom dotad u životu nisu imali nikakve veze, objašnjavali su da su tu transakciju sakrili iza daleke nepoznate tvrtke bojeći se da bi se reklamiranje Zubakovih automobila loše odrazilo na Večernjakovo poslovanje. Zubak je objasnio da je kao poduzetnik zainteresiran da proširi kvalitetu i prostor automobilističke rubrike i “sasvim odgovorno” ponavljao da je kupnja Večernjeg lista provedena “na potpuno legalan način u skladu s hrvatskim zakonskim propisima, s potpuno čistim novcem”. I najnaivnijima u zemlji, u kojoj je HDZ čvrsto kontrolirao čak i odabir ravnatelja dječjih vrtića, priča o tome da su dva poduzetnika procijenila da im je isplativije dati 20 milijuna DEM nego uložiti najviše dva u novi automobilistički list, izgledala je kao neuvjerljivo glumatanje.

Mnogi su dokazi upućivali na to da su Zubak i Nuić poslužili kao HDZ-ove marionete i da je HDZ za taj projekt opet zavukao ruke u džepove poreznih obveznika. Primjerice, Ministarstvo financija Zubakovoj tvrtki otpisalo je 5 milijuna DEM poreza za 1997. i 1998. Dan nakon javnog “priznanja” Nacional je objavio tri stranice transkripta razgovora Tuđmana i Pašalića, u kojem potonji tadašnjem predsjedniku potanko izlaže svoj tajni plan o kupnji Večernjeg lista. U transkriptu je zapisan i Pašalićev naum kako “cijela privatizacija mora izgledati kao da je izvedena po zakonu, krajnje zakonski i demokratski, a Zubak i Nuić će se natjecati za nas pod svojim imenom. Čak su i u Nacionalu napisali da mi stojimo iza kupovine, ali da se to ne može izvesti preko Zaklade hrvatskog državnog zavjeta jer je ona neprofitna organizacija. Pogriješili su, jer ovakva vrsta Zaklade može biti profitna.”
Dva mjeseca poslije pronađen je još jedan dokaz da su glavni akteri privatizacije Večernjeg lista bili višestruki lažljivci: u knjizi posjeta Predsjedničkih dvora zabilježeno je da su akteri kupoprodaje između rujna 1997. i siječnja 2000. čak 59 puta odlazili na redovite instrukcije k Pašaliću: Marijan Kostrenčić i Branko Lovrić, menedžerski tim Večernjeg lista, Zubak, Nuić, Zorić, Strukan… Umjesto društvene katarze i procesuiranja odgovornih, što bi bio jedini prihvatljiv epilog te nepoštene privatizacije, rezultat za pravnu državu i njene obespravljene građane bio je onakav kako ga je zamislio sam Pašalić. Umjesto da krivce suoči s odgovornošću, saborsko istražno povjerenstvo na čelu s Joškom Kontićem prihvatilo je verziju o Zubaku i Nuiću kao stvarnim vlasnicima novina i tako dalo legitimitet svim ispitanicima, koji su tvrdili da se međusobno samo površno poznaju i da s Pašalićem nikad nisu razgovarali. A pitanja su ostala bez odgovora. Zašto transkripte i Nuićevo oslobađanje od poreza istraga nije tretirala barem kao indicije? I zašto je Vlada naposljetku prodala Večernji list austrijskoj “Styriji” za 23,6 milijuna DEM, a samo pet posto VIPnet-a, kojih je Večernji list vlasnik, vrijedi 100 milijuna DEM (premda je Večernji prvotno imao 10 posto vrijednosti VIPnet-a), te tko je na tom poslu profitirao? Enigma je i kakve je to mudre političke strategije osmišljavao Pašalić, s iskustvom prosječnog provincijskog liječnika, da je tadašnja vodeća politička garnitura mirno gledala kako grabi financijsku i političku moć?

Prozvan kao glavni krivac u aferi, Pašalić je u pozi nevino optuženoga uvjeravao javnost da je žrtva urote, sugerirajući da njegovi neprijatelji proizvode kilograme lažnih stenograma i transakcijskih ugovora. Istodobno, njegov vozni park vrijedio je najmanje 250.000 DEM: supruga Ksenija vozila je srebrni “audi A 4 1.6”, a Pašalić crni “audi A 6 2.8” i još jedan metalik zeleni “audi A 8”, bez oznaka.

U travnju 1998. slučaj poznatiji kao “afera peti ortak” u Dubrovačkoj banci sablaznila je hrvatske građane. Neven Barač, smijenjeni predsjednik te banke, odao je da je kao predsjednik Uprave Dubrovačke banke zajedno s Vinkom Brnadićem, predsjednikom Nadzornog odbora i dubrovačko-neretvanskim dožupanom, biznismenom Miroslavom Kutlom i Petrom Luburićem, šefom dubrovačkog SZUP-a, sklopio ortački ugovor. Tim ugovorom ortaci su trebali postati vlasnici banke, procijenjene na 4,5 milijardi kuna, bez ijedne uložene kune. Posebna točka ugovora bila je posvećena petom ortaku, čije ime znaju ostala četvorica, a kojemu pripada od svakog njihova udjela deset posto, odnosno oko 120 milijuna DEM. Glavni ideolog ortačkog ugovora bio je Miroslav Kutle, koji je htio napraviti konzorcij od 10 banaka i tako uspostaviti čvrstu financijsku podršku desnoj struji HDZ-a na čelu s Pašalićem. Ortačko preuzimanje desetak banaka trebalo je biti desničarski odgovor na ekspanziju Zagrebačke banke za koju su Pašalić i društvo bili uvjereni da je financijski stožer tzv. HDZ-ovih lebarala i tehnomenedžera na čelu s Franjom Gregurićem, kojeg su Pašalić i Kutle smatrali svojim neprijateljem, jedinim koji im može poremetiti planove. Petom ortaku pripala je uloga političkog štita, koji će svojom pozicijom u Predsjedničkim dvorima i povjerenjem kod predsjednika amortizirati napade na banku i ortake, a za taj “amortizacijski” posao zauzvrat će dobivati godišnje 200.000 maraka i vlasništvo nad velikim udjelom u Banci. U to je doba nedodirljivost Pašalića, koji nije skrivao autoritarnost, u Predsjedničkim dvorima izvirala iz toga što Tuđman zbog bolesti više nije mogao imati totalnu kontrolu nad ljudima i događajima.

Kad je Neven Barač javno rekao da je protjeran iz banke jer nije htio realizirati “ortački ugovor” i sudjelovati u kriminalu te javno imenovao Ivića Pašalića kao petog ortaka, istoga dana završio je u zatvoru i protiv njega je pokrenuta istragu. Barač je zbog spominjanja Pašalićeva imena u javnosti šest mjeseci odležao u zatvoru, s tridesetak kaznenih prijava (od kojih su dosad sve odbačene), blokiranjem imovine, potpunim rušenjem poslovnog kredibiliteta i satanizacijom u svim medijima Pašalićeva kartela Grupo.

Pašalić i Kutle javno su se zgražali zbog tih optužbi, novinare su, svjedoče izvještaji iz tog doba, dočekivali samouvjereni i zadovoljni. U potaji su pak pisali pisma Tuđmanu i tražili njegovu podršku, tumačeći mu da je afera Dubrovačka banka plod obavještajno-diplomatske urote u kojoj su sudjelovali Soros, žuti tisak, pa čak i Miroslav Tuđman.

azvavši kritičko pisanje o ortačkom ugovoru pamfletom iz arsenala specijalnog rata protiv njih, optužbe apsurdnima, primitivnima i prozirnima, sa svrhom da se izazovu frakcijske borbe u HDZ-u, Pašalić je ovako izložio svoju pragmatičnu poslovnu filozofiju: “Ne vjerujem da bi itko tko nije malouman, čak i kad bi htio na taj način opljačkati banku, o tome potpisao ugovor i još ga položio kod javnog bilježnika.” Njegovo se samopouzdanje baziralo na tome što je ime petog ortaka bilo stvar usmene predaje.

Istoga dana kad je Barač obznanio da je potpredsjednik HDZ-a peti ortak, Pašalić je još jednom pokazao da su mu poznate tajne Goebbelsove propagande: najavio je i podigao tužbu zbog klevete i uvrede časti protiv Barača, računajući da će građani zapamtiti njegov revolt i spremnost da brani svoj povrijeđen ugled, a ishod procesa izgubit će se u moru drugih događaja. Ovih dana, 1. travnja, slučaj je zastario: Pašalić nikada nije smogao hrabrosti da se u sudnici suoči s Baračem, a na ruku mu je išla i sutkinja, čija su se “bolovanja” podudarala baš s raspravama Pašalića protiv Barača.

Rezultat afere peti ortak također je porazan: iako Pašalić nije prigrabio 120 milijuna DEM, kako je planirao, jer je Barač spriječio provedbu ortačkog ugovora, ortačko nasilničko preuzimanje Dubrovačke banke, predvođeno Kutlom, gurnulo je banku u propast. Stampedo štediša otjerao je Banku u sanaciju koja je porezne obveznike stajala milijardu kuna. Umjesto stvarnih krivaca po sudovima se povlače Neven Barač i Marko Marčinko, vlasnik Glumina banke, koji je odbio ulogu koju su Nuić i Zubak prihvatili: glumiti petog ortaka na pritisak Miroslava Kutle, nakon čega je uslijedila propast njegove banke. Dok su se istražitelji upinjali dokazati Baračevu odgovornost za propast banke, nova vlast na početku mandata pokazala je građanima kako zamišlja odlučnu borbu protiv korupcije – kad je kao jamstvo takvog postupanja Pašalića postavila na mjesto potpredsjednika Sabora.

Afera peti ortak vremenski se podudara s velikim privatnim Pašalićevim pothvatom. Dok su novinari, saborski zastupnici i inspektori hvatali konce priče o malverzacijama u Dubrovačkoj banci, Pašalić je potrošio pola milijuna maraka za lokaciju na kojoj se namjerava stambeno skrasiti: kupio je 5171 četvorni metar zemljišta u Remetama 63. Golemih pet tisuća kvadrata ledine s dvije trošne drvene kućice, koje čak ni Nacionalov fotoreporter nije uspio obuhvatiti kamerom, obrasle travom i korovom, na jednom od južnih obronaka Zagrebačke gore, vjerno dočarava životnu filozofiju Ivića Pašalića: mnogim građanima nedostižno zemljište izabrao je kao svoju buduću adresu kao simbol statusa i moći. Ali, formalnopravno, Pašalić opet može prisegnuti na svoju nedužnost: kupoprodajne ugovore s obitelji Bartolić, vlasnicima zemljišta, potpisao je njegov tast Ivan Plesec. Sitni građevinski obrtnik, povratnik iz Njemačke, gdje je radio kao monter centralnog grijanja, bio je izvršitelj stambenog zbrinjavanja obitelji Pašalić. On je obavio transakciju za novo imanje koje će jednoga dana Pašaliću omogućiti život u zelenilu nadomak središtu grada. Susjedi se i danas prisjećaju kako su Ivić i Ksenija Pašalić obilazili zemljište. Teško je povjerovati da bi se Ivan Plesec, koji je, poput tisuće drugih povratnika, dobar dio života posvetio izgradnji kuće u Sesvetama što ju je kupio potkraj 70-ih, u zreloj dobi odlučio preseliti. Uostalom, otkud mu najednom novac za kupnju zemljišta veličine nogometnog igrališta, kad je općepoznato da godinama nije mogao sam dovršiti ni svoju sesvetsku kuću? Kad bi kupoprodajni ugovori otkrivali stvarnog vlasnika, Ivana Pleseca, bilo bi zanimljivo čuti zašto se Pašalić prema svom tastu ponašao kao tutor i svoje dragocjeno vrijeme potpredsjednika HDZ-a, savjetnika za unutarnju politiku, predsjednika Zaklade hrvatskoh zavjeta trošio obilazeći u više navrata zemljište u Remetama. U završnoj fazi potpisivanja ugovora nije bio prisutan on, nego samo njegov tast, supruga i stariji sin. Postoje dvije verzije objašnjenja zašto Pašalić nije započeo gradnju: zbog nerazriješenih imovinsko-pravnih odnosa obitelji Bartolić, Plesec se ne može uknjižiti kao vlasnik u zemljišne knjige. Prema drugoj, Pašalić čeka da padne prašina na dokaze o njegovim malverzacijama, ne može riskirati da nakon izgradnje kuće, koja zacijelo neće biti skromnih dimenzija, tumači otkud mu puste stotine tisuća maraka.

Istom formulacija o ortaku čije je ime poznato ostalima, ali sam nije želio ostaviti pisani trag na ugovoru, poslužili su se i saveznici medijskog pakta Grupo. Oni su nizom ugovora i pripadnih protokola, uz pomoć fiktivnih osnivača, isplanirali uspostavu medijskog monopola, a time i kontrolu političkih procesa i milijunskih profita. Povijest osovine Grupo, njihovih međusobnih odnosa i nagodbi, teško je sažeti u nekoliko rečenica. Grupo je mreža poduzeća u vlasništvu četiriju osoba: Ninoslava Pavića, Miroslava Kutle, Vinka Grubišića i osobe poznate ostalim potpisnicima – Ivića Pašalića. Geneza medijske osovine Grupo, koja se bazira na logici da onaj tko vlada medijima vlada i državom, vodi u 1995. godinu kad je Zdravko Jurak prodao 50 posto svoga udjela u tjedniku Globus, odnosno Europapress holdingu, Miroslavu Kutli za 4,5 milijuna DEM. Pojedinosti su razrađene tajnim protokolom 19. travnja 1996. kojim se EPH preobražava u dioničko društvo sa 120 dionica, u kojemu je 60 pripalo Paviću i jednako toliko Kutli. Istim sporazumom utanačeno je da će 12,5posto EPH-ovih dionica prenijeti u vlasništvo nove krovne tvrtke Grupo, na koju je Kutle prenio i mnoštvo udjela u svojim ostalim novinskim, radijskim i televizijskim poduzećima. Nizom tajnih ugovora o cesijama i partnerstvu, koji pokazuju da je Pavić prestao biti većinski vlasnik davno prije no što se udružio s njemačkim WAZ-om, definiraju se kontrola nad medijima i udjeli četiriju tajnih ortaka, a svakomu od njih pripada četvrtina tvrtke. Samo vrijednost EPH, u kojem Pašalić ima 12,5 posto vlasništva, iznosi oko 65 milijuna eura. Taj udjel ostvaruje na temelju tajnog ortačkog ugovora o vlasništvu 25 posto dionica poduzeća Grupo, koji je 50-postotni vlasnik EPH. Osim EPH, Grupo posjeduje i Sportske novosti i najvrjednije televizije – Novu TV i OTV te desetak radiopostaja, među kojima su najvrjednije Narodni i Obiteljski radio. Tu je i vlasništvo u distributerskom poduzeću Tisak od 27 posto, kao i 50 posto vrijednosti drugog najvećeg distributerskog novinskog lanca Distri press. Vrijednost tog dijela portfelja iznosi oko 30 milijuna eura, od toga Pašalić ima 25posto, što iznosi oko 7,5 milijuna eura.

Rezultat je opet poraz i poniženje pravne države: policija se mjesecima bavila smicalicama kartela Grupo i utvrdila niz kažnjivih dijela, no Državno odvjetništvo i istražni sudac Krešimir Devčić odbacili su policijske prijave. To je i bio glavni razlog za početak netrpeljivosti između policije i Državnog odvjetništva.

Dok su Ninoslav Pavić i Vinko Grubišić proveli dvije noći u istražnom zatvoru, Pašalić je ostao izvan domašaja pravde, zaštićen saborskim imunitetom. Poznat po brizi za formalnopravne detalje, odlučno se branio kako nije potpisnik ugovora, iako ga nitko za potpisivanje i nije optužio. A istina je bila vrlo jednostavna – Pašalić je držao Državno odvjetištvo i pravosuđe u svojim rukama a Ninoslav Pavić aktualnu vlast.

Privilegirani krediti Zlatka Pašalića, vlasnika prezadužene drvoprerađivačke tvornice u vrbovečkom selu Gradec i brata Ivića Pašalića, nikada nisu postali predmetom istrage, premda su bili prvi egzaktni dokaz o korumpiranosti predsjednikova savjetnika za unutarnju politiku. Iako današnji izvještaji Hrvatske poštanske banke nedvojbeno pokazuju da je Zdravko Pašalić, beznačajni poduzetnik, dobio ono što ne bi ni tvrtka s ozbiljnim poslovnim rezultatima, čak 36 milijuna DEM kredita, prve informacije koje su procurile u javnost, neposredno nakon pada HDZ-ova režima, zvučale su nevjerojatno. Pokazalo se da su hrvatske banke godinama astronomskim kreditima pumpale “Zagrebdrvo”, tvrtku bez suvislih poslovnih planova i prometa, i pristajale kao zalog povrata uzeti običnu obiteljsku kuća Pašalićeva oca Ante u Sesvetama, smiješne vrijednosti, te oranice, ledine i zalihe trupaca. Privredna banka Zagreb, Hrvatska poštanska banka i Zagrebačka banka odnosile su se prema Zdravku Pašaliću, čija je jedina referenca bila krvno srodstvo s predsjednikovim savjetnikom, kao prema prvorazrednom, platežno sposobnom poslovnom geniju.

Samo kredit PBZ-a ilustrira veze Ivića Pašalića s hrvatskim bankarima i Miroslavom Kutlom. Od 22 milijuna DEM kredita, koliko su ukupno iznosila potraživanja banke prema Zdravku Pašaliću, deset mu je jednostavno darovano, pri sanaciji prikazano kao gubitak u poslovanju, namiren opet iz džepova poreznih obveznika. A 8 milijuna DEM Pašalićevih dugova vratila je tvrtka Well-Handels vlasnika Ninoslava Pavića, Miroslava Kutle i Christofa H. Conrada, a taj se iznos vremenski podudario s kreditom koji je Kutle zatražio u Dubrovačkoj banci za uvoz soje, ali umjesto da uveze soju, podmirio je dug u PBZ-u.

Da kojim slučajem kompromitantni ugovori o kreditiranju postanu meta kriminalističke obrade, lako je zamisliti da bi ih istražitelji mogli odbaciti već na prvi pogled. Jer onaj tko imaqlo poznaje rigorozne uvjete bankarskog kreditiranja, teško da bi uopće mogao povjerovati da iščitava legalan dokument. Teško bi shvatio kako je bilo moguće da su, u doba dok su mnoge solidnije hrvatske tvrtke propadale, a radnici završavali na ulici, banke nesebično, na vlastiti rizik, milijunima maraka tetošile Zdravka Pašalića. Bankari su se brinuli da Pašalićev brat najprije izgradi pogon, potom da zadrži razinu zaposlenosti, kupi sirovine… Nitko se nikada od njih nije usudio građanima objasniti neobjašnjivo: kako je moguće da su banke godinama sustavno utucavale puste milijune maraka u poduzeće čija je jedina ozbiljna aktivnost bila gomilanje dugova i čiji je faktor zaduženosti prema procjenama stručnjaka pokazivao da bi ta otplata trajala dva stoljeća.

Sam Pašalić je pak najprije tvrdio ga se ne tiče što mu radi brat, potom da je posrijedi još jedna urota protiv njega, da bi na kraju optužbe da je zloupotrijebio svoj politički utjecaj i pretvorio banke u vlastiti financijski servis proglasio najobičnijim lažima. Nije, naravno, nikad priznao kako mu se odužio brat Zdravko, koji bez pomoći predsjednikova savjetnika sigurno ne bi dogurao dalje od šaltera u banci. Zahvaljujući bratu Iviću, zataškana je i afera brace Zdravka na Zagrebačkom aerodromu, kad je mrtav-pijan automobilom umalo provalio u kamp SFOR-a, udarivši pritom šefa policijske postaje u Velikoj Gorici. Prijavu je policija podnijela tek nakon Nacionalova člnaka, a državno odvjetništvo u Velikoj Gorici nikad je nije uzelo u proceduru. Toliko o utjecaju obitelji Pašalić na sudstvo u Hrvata.

Rezultat priče o Iviću Pašaliću opće je poznat. Ivić Pašalić je nevin. On nije peti ortak u Dubrovačkoj banci. Nije kupio Večernji list. Nije se bavio medijskim reketom i prokazivao svoje kritičare u Imperijalu. Da nije bilo partija bele, Miroslava Kutlu jedva bi poznavao, a kamoli s njim, Ninoslavom Pavićem i Vinkom Grubišićem sklapao medijsku osovinu Grupo. Ili još gore, dopustio da Kutle vraća dugove njegova brata. Nije svome bratu priskrbio desetke milijuna maraka kredita u gotovo svim hrvatskim bankama. Nije kupio zemljište u Remetama. I nije postao najbogatiji političar u Hrvatskoj. Ali njegovo vrijeme, kako je sam rekao, tek dolazi. To je, otprilike, jedna od rijetkih izjava Ivića Pašalića kojoj se može vjerovati. A ako Račanova vlast nastavi ovako mlitavo razotkrivati one koji su Hrvatsku doveli do financijskog i moralnog rasula, Pašalić može mirno spavati snom pravednika do Sudnjega dana.