Pregovore između hrvatske vlade i MOL-a o otkupu MOL-ova udjela u Ini ministar gospodarstva i održivog razvoja Tomislav Ćorić vodi s Józsefom Molnárom, glavnim izvršnim direktorom MOL Grupe i s još dva člana Uprave. Zsolt Hernádi, predsjednik Uprave MOL Grupe optužen za davanje mita bivšem premijeru Ivi Sanaderu za predaju upravljačkih prava u Ini, ne sudjeluje u tim pregovorima. Iako je Ćorić u ime Vlade dao jasnu ponudu za cijenu po kojoj bi Hrvatska mogla otkupiti dionice, riječ je za sada o neformalnim pregovorima. Razlog zašto ta ponuda nije javno komunicirana je strah Tomislava Ćorića od moguće kaznene odgovornosti, ali i još jedna runda nadmudrivanja s mađarskom stranom u kojoj je, kako tvrdi izvor blizak Vladi, ministar svjestan da MOL vjerojatno pored svojih 49 posto dionica drži i tajni paket dionica koji po Zakonu o tržištu kapitala ne bi smio imati niti ga legalno smije prikazati.

Vlada je svjesna da trenutno ne postoji način da prisile MOL na prodaju njihova udjela, ali zato raspolažu tajnim adutom i planom kako će se naftni biznis razvijati. U Vladi ozbiljno razrađuju ideju o osnivanju zasebne, nove državne kompanije koja bi bila nadležna za kontrolu naplate koncesijskih naknada i ostalih financijskih obveza što ih imaju tvrtke na ime koncesija za istraživanje nafte i plina u Hrvatskoj, čime bi se dodatno zaštitio državni interes u naftnom i plinskom biznisu i osiguralo da država zadrži najpovoljniji mogući postotak zarade od otkrivenih rezervi nafte i plina. Za taj posao trenutno je zadužena Agencija za ugljikovodike. Međutim, ovisno o ugovorima, država na ime naplate koncesijskih naknada, koje su po novim ugovorima znatno veće nego ranije može uzimati novac, ali i protuvrijednost u količini nafte. Raniji model je podrazumijevao 10 posto državi, 90 posto investitoru. Za razliku od prijašnjih koncesijskih ugovora, Hrvatska se u natječajima 2016. i 2019. odlučila za tzv. PSA (Production Sharing Agreement) model ugovora prema kojem joj, uz naknadu za pridobivene količine ugljikovodika od 10 posto (tzv. royalty), pripada i udio u dobiti u ugljikovodicima, što nije bio slučaj u prijašnjim koncesijskim ugovorima. To znači da Hrvatska može odlučiti želi li preuzeti svoj udio u dobiti u naturi, odnosno u konkretnim količinama nafte illi plina, ili će pak zatražiti od koncesionara da taj udio u dobiti koji pripada Hrvatskoj proda na tržištu i državi isplati protuvrijednost u novcu. Osim naknade za pridobivene količine i udjela u dobiti, investitori, odnosno nositelji dozvola za eksploataciju, godišnje u državni proračun uplaćuju i administrativnu naknadu po svakom pojedinačnom ugovoru u iznosu od 600.000 kuna (ona raste svake godine za dodatnih četiri posto) te naknade za istraživanje u iznosu od 400 kuna po kvadratnom kilometru eksploatacijskog polja (ta se naknada uplaćuje jedinicama lokalne i regionalne samouprave). U slučaju otkrića, naknada za zauzetu površinu eksploatacijskog polja se povećava na 4000 kuna po kvadratnom kilometru. Kad se tome doda i porez na dobit, ukupni udio države u neto tijeku novca za svaku bušotinu iznosi oko 50 posto, dok 50 posto ostaje investitoru.

Taj novac ili naftu država ne bi uzimala samo od Ine, već i od ostalih tvrtki koje su još 2016., a potom i 2019. dobile koncesije za istraživanje i eksploataciju nafte i plina na ukupno šest istražnih prostora u kopnenom dijelu Hrvatske, a riječ je, uz Inu, o kanadskoj tvrtki Vermilion, američkoj naftnoj kompaniji Aspect Holding LLC i hrvatskom Croduxu, u vlasništvu umirovljenog generala Ivana Čermaka. Očekuje se da bi država od eksploatacije plina samo na plinskom polju Cerić-1 u Slavoniji sljedećih 10 godina mogla uprihoditi oko 50 milijuna američkih dolara, a zadatak nove državne kompanije bio bi ostvarenje najvećeg mogućeg postotka zarade od otkrivenih rezervi nafte i plina, bilo da je riječ o ulaganju novca dobivenog od koncesija ili raspolaganju naftom. Tako Ina koju upravljački pod kontrolom drži MOL ne bi više imala monopol u državnom naftnom biznisu u Hrvatskoj, a time bi se oslabila i pozicija MOL-a. O ideji osnivanja takve državne kompanije za raspolaganje zaradom od koncesija na istraživanje nafte, Nacional je prvi put pisao još u rujnu 2019., nakon što je kanadski Vermilion u samo mjesec dana istraživanja otkrio veliki potencijal hrvatskih istražnih polja na prostoru Sava-10 u istočnoj Slavoniji. No tada se nije mogla dobiti ni neslužbena potvrda te informacije u Vladi. Sada je situacija nešto drukčija i mogućnost osnivanja takve kompanije Nacionalu je potvrdio izvor blizak premijeru Andreju Plenkoviću.

Riječ je tek o jednom od mogućih načina na koji će Vlada u sljedećem periodu poduzimati određeni tihi pritisak na MOL. Ako MOL ne pristane na prodaju svojih dionica, očekuju ih tvrdi pregovori s Vladom koja će tražiti od MOL-a reorganizaciju rada Uprave jer postojeći dioničarski ugovor i pravilnici Ine protežiraju interese MOL-a, umjesto da štite prava oba najveća dioničara podjednako. U tom je slučaju posve opravdano preispitati “snagu” hrvatske vlade u tim pregovorima ako do njih dođe, odnosno kakvim to argumentima raspolaže Vlada i hoće li njezini pregovarački aduti biti dovoljni da mađarskog suvlasnika uvjeri u promjenu dosadašnjeg stava i reorganizaciju poslovanja koje je MOL prilagodio svojim interesima. Protekle su godine i dosadašnja komunikacija između Vlade i MOL-a pokazala je da Vlada nije imala dovoljno jake argumente kojima bi MOL natjerala na drugačiji pristup Ini.

No postoji još jedan element koji može značajno određivati daljnji razvoj situacije. U Vladi su svjesni važnosti Ine i MOL-a u percepciji mađarske javnosti. Naime, prema tvrdnjama izvora bliskih Vladi, oni tvrde da mađarska javnost burno reagira i da je verzirana na bilo kakve promjene u Ini ili ugrozu onog što smatraju mađarskim nacionalnim interesima. Ta frapantna izjava gotovo je nevjerojatna ako se uzme u obzir to da je mađarska država u MOL-u sve donedavno imala svega 25 posto, a danas nema ni toliko, već je njihov udio formalno sveden na 5,24 posto. No svi znaju da je MOL strateška kompanija pod kontrolom mađarske države koja preko MOL-a odnosno Ine u Hrvatskoj ostvaruje i geopolitičke ciljeve, a ne samo ekonomske ciljeve. I oni te interese sa svojih formalnih 5,24 posto u MOL-u znaju jako dobro štititi, za razliku od Vlade koja nije u stanju zaštiti ni svojih 44,8 posto, a za reakciju hrvatske javnosti malo ju je briga.

Sve to doznao je Nacional nakon što je Ćorić na prošlotjednom brifingu za novinare otkrio da je još u studenome prošle godine mađarskom MOL-u predočio hrvatsku ponudu za otkup MOL-ova udjela u Ini, da je u međuvremenu tijekom siječnja bilo još nekih konzultacija s mađarskom stranom, ali da odgovor još nisu dobili te da će na njega čekati najkasnije do lipnja ove godine. Ta je njegova objava izazvala šok u stručnim naftnim i poslovnim krugovima koji već godinama prate razvoj odnosa između Vlade i MOL-a, to jest gubitak hrvatskog utjecaja na najvažniju stratešku domaću kompaniju koja je nekad predstavljala giganta hrvatskog gospodarstva. Šok je izazvala činjenica da se o sudbini najvažnije hrvatske kompanije već dva mjeseca vode tajni pregovori o kojima je javnost tek sada doznala neke natruhe, da pregovore vodi isključivo Ćorić, ministar koji je omogućio i potom gorljivo branio potez prodaje hrvatske nafte u Mađarsku, da se službeno ne zna s kim on to točno pregovore vodi i da je teško reći je li riječ o službenim pregovorima jer nije formirano ni povjerenstvo za pregovore, stručni savjet ni ikakvo drugo tijelo. Ćorić je na brifingu za novinare, kako je prenio Jutarnji list, rekao da postoje tri daljnje opcije za Inu: “Ili će MOL prihvatiti našu ponudu ili će je odbiti. I treća opcija, nakon što završimo proces oko naše ponude, interne su promjene u Ini oko čega moramo postići dogovor.” Rekao je da bi otkup država mogla financirati povećanjem javnog duga, što će nastojati izbjeći, ili tako da se uz državu u otkup uključe i domaće tvrtke. No nije otkrio iznos s kojim je izašao pred Mađare. Sada je Nacional doznao da je jedan od razloga zašto cijena ponude nije javno prezentirana njegov strah o kaznene odgovornosti.

Na pitanje zbog čega bi se ministar Ćorić bojao kaznene odgovornosti, Nacionalov izvor blizak Vladi ponudio je objašnjenje:

“Kad bi Ćorić sada iznio cijenu ponude, on bi time automatski srušio cijenu Ininih dionica na burzi, zbog čega bi prema Zakonu o tržištu kapitala mogao biti odgovoran za nanošenje štete kompaniji, a to je kazneno djelo. Naime, tržišna cijena dionica na burzi nije isto što i stvarna cijena kompanije, to jest između te dvije cijene postoji velika razlika. Međutim, kad bi Ćorić ili netko drugi sada u ovoj fazi otkrio cijenu ponude koja je zasigurno manja nego cijena dionice na burzi, on bi time srušio i burzovnu cijenu i naštetio kompaniji. Potpuno bi druga situacija bila prezentirati tu cijenu u trenutku kad bi obje strane postigle dogovor o cijeni. Onda bi one javno objavile potpisivanje ugovora i to ne bi utjecalo na pad cijena dionica, već moguće samo na rast.”

No priča o cijeni Ininih dionica na burzi više sliči na priču o duhovima. Iako je prosječna cijena Inine dionice u posljednja 52 tjedna prema podacima Zagreb Stock Exchange i podacima Ine iznosila 2800 kuna, vrlo malo Ininih dionica je stvarno u opticaju. Naime, Vlada drži 44,8 posto dionica, MOL 49,1 posto, a privatni i institucionalni investitori 6,1 posto. Vladin i MOL-ov udio nisu na prodaju, ali kako tvrdi izvor blizak Vladi, od preostalih 6,1 posto tek jedan manji dio kotira na burzi. U Vladi nemaju uopće sumnje da veći dio tog dijela još od 2011. potajno drži MOL.

Ako gotovo nitko ne trguje dionicama Ine, zbog čega bi bila važna njihova imaginarna cijena na burzi, odnosno rušenje te cijene eventualnom objavom iznosa koji je Vlada ponudila za otkup MOL-ova udjela? Nacionalov izvor nije ponudio precizan odgovor na to pitanje, osim podatka da bi po Zakonu o tržištu kapitala bila riječ o kaznenom djelu. Također nije jasno odgovorio ni na pitanje nije li veće kazneno djelo počinjeno štetom koju MOL sustavno proizvodi u Ini donošenjem odluka koje idu u korist prvenstveno jednog većinskog dioničara, odnosno njih samih.

Vlada će ipak pokušati promijeniti takav odnos snaga i inzistirati da se revidira uloga članova Uprave u Ini koji su de facto razvlašteni jer, za razliku od drugih velikih kompanija, u Ini članovi Uprave nemaju pod svojom odgovornošću konkretne sektore za koje bi snosili odgovornost, i to unatoč činjenici da primaju velike plaće, već su sve operativne funkcije prebačene na izvršne direktore upravo kako bi se zaobišao Vladin utjecaj na poslovanje Ine.

Međutim, Nacionalov izvor iz poslovnih krugova upozorio je na jedan drugi potencijalni problem za Ćorića. Naime, on je, prema navodima Jutarnjeg lista, na brifingu za novinare rekao i da bi zbog nepotpune ponude Ine koja je rezultirala odbačajem Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture za koncesiju na pomorskom dobru neophodnom za modernizaciju Rafinerije Rijeka, poručio kako za takvu nepotpunu ponudu Ine netko u toj kompaniji treba odgovarati te kako je o tome razgovarao s predsjednikom Uprave Ine Sandorom Fasimonom. Nacionalov izvor iz poslovnog miljea tvrdi da je upravo ta Ćorićeva izjava potencijalno kazneno djelo jer ni prema Zakonu o trgovačkim društvima, a ni prema Zakonu o tržištu kapitala on takvo što Upravi ne može i ne smije naložiti.