Nacionalu je predočen neslužbeni dokument, tzv. non paper, koji je početkom ožujka dostavljen Veleposlanstvu Sjedinjenih Američkih Država u Zagrebu, a u kojem se iznosi posve konkretan prijedlog za značajno povećanje kapaciteta prihvata i regasifikacije LNG terminala na Krku te slanje više od milijardu kubnih metara plina s terminala prema Italiji, i to postojećom infrastrukturom koja se odmah može staviti u pogon. Iz istog izvora neslužbeno nam je potvrđeno da se o navodima u „non paperu“ raspravljalo i na redovitom mjesečnom brifingu, odnosno sastanku predstavnika Veleposlanstva SAD-a s predstavnicima hrvatske vlade i Ćorićeva Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja koji je održan u ožujku. U dokumentu naslovljenom „LNG Hrvatska – komercijalno širenje na Italiju“, iza kojega stoji neimenovani hrvatski energetski stručnjak, stoji da je Europa suočena s mogućim scenarijem potpune obustave isporuke ruskog plina te da je upravo LNG terminal važan izvor plina za Hrvatsku i za zemlje u okruženju, ali se i upozorava na to da je kapacitet prihvata plina na terminal „ograničen apsorpcijskim kapacitetom plinovoda od Zlobina prema unutrašnjosti“ koji ima kapacitet od svega 2,6 milijardi kubnih metara plina na godinu. Tehnički kapacitet LNG terminala, navodi se dalje, puno je veći i iznosi oko 3,8 milijardi kubnih metara na godinu i mogao bi se dodatno povećati u nekom od hrvatskih brodogradilišta, a višak plina može se transportirati u Italiju putem postojećeg plinovoda koji od LNG terminala (Zlobin) vodi do Pule i ima kapacitet od oko 1,5 kubnih metara plina godišnje.

Spomenuti plinovod, koji povezuje Ininu plinsku platformu Ivana K i Pulu te vodi dalje prema Karlovcu, koristi se za isporuku plina proizvedenog na plinskim platformama u sjevernom Jadranu u hrvatski plinski sustav. Plinovod Pula-Karlovac, dužine 191 kilometar, izgrađen je tek 2006. godine i njime su osigurani izravan prihvat i transport plina proizvedenog na poljima sjevernog Jadrana. Sve do 2006. godine plin s Ininih jadranskih bušotina transportiran je preko Italije i Slovenije natrag u Hrvatsku. No taj plinovod s platforme Ivana K vodi također do talijanske plinske platforme Garibaldi u talijanskim vodama. Tim su plinovodom svojedobno transportirane sve količine plina s hrvatskih plinskih polja u Jadranu, sve do dovršenja spojnog plinovoda prema Puli. „Plin sa sjevernog Jadrana sada je gotovo potpuno iscrpljen novim otkrićima plina malog kapaciteta. Protok plina je ispod 0,2 milijarde kubnih metara na godinu. Za samo nekoliko godina tokovi plina s jadranskih plinskih polja u kopnenu Hrvatsku bit će zanemarivi“, tvrdi se u „non paperu“ i dodaje kako bi se izvađene količine domaćeg plina, ako bi se taj pravac aktivirao kao transportni za Italiju, mogle slati u Italiju s plinom s LNG terminala te na talijanskom tržištu zamijeniti za plin koji bi kopnom stizao u Hrvatsku.

Tehnički kapacitet LNG terminala, navodi se u dokumentu, puno je veći i iznosi oko 3,8 milijardi kubnih metara na godinu, a mogao bi se dodatno povećati u nekom od hrvatskih brodogradilišta . FOTO: Goran Kovacic/PIXSELL

„Talijansko tržište jedno je od najvećih u Europi i uvelike ovisi o isporukama ruskog plina. Postoje operativni i tehnički kapaciteti u sjevernom Jadranu za isporuku do 1,5 bcm godišnje s LNG terminala na talijansko tržište. Kompresorske stanice na platformama Ivana K i Garibaldi K mogu opskrbljivati tokove na oba tržišta, a uz vrlo mala ulaganja mogu se pokrenuti odmah“, tvrdi se u dokumentu te se predlaže da se odmah uspostavi regulatorni okvir za opskrbu plinom s LNG terminala na talijansko tržište koristeći postojeću infrastrukturu. „Najveći dio napora bit će regulatorni, pravni i administrativni. To će povećati kapacitet regasifikacije LNG terminala gotovo 60 posto, na 4,1 milijardu kubnih metara plina godišnje. Regulatorni izazov je golem, s obzirom na to da se pravni i regulatorni status plinovoda razlikuje između teritorijalnih mora Italije i Hrvatske, gospodarskih zona i povezanosti kopna s tranzitnim cjevovodima dviju zemalja. Od Plinacroa i HERA-e (Hrvatska energetska regulatorna agencija, op.N.) očekuje se da će tvrditi da je to nemoguće izvesti (‘It can’t be done’), ali u ovom vremenu neviđene krize, dio ili čak sva regulatorna opterećenja mogla bi se izvanredno rasteretiti uz dobronamjernost i intervenciju ACER-a (EU Agency for the Cooperation of Energy Regulators – Agencija za suradnju energetskih regulatora EU-a), hrvatske vlade i Europske komisije“, stoji na kraju neslužbenog dokumenta.

Od Veleposlanstva SAD-a, kojeg do imenovanja novog veleposlanika vodi savjetnik i otpravnik poslova Mark Lewis Fleming, zatražili smo potvrdu informacije da se o navodima iz „non papera“ raspravljalo i na redovnom brifingu s hrvatskim predstavnicima, no oni nisu potvrdili, ali ni demantirali da su primili „non paper“, kao ni da se o tome razgovaralo na mjesečnom brifingu s predstavnicima hrvatskog Ministarstva gospodarstva. Umjesto konkretnog odgovora, iz američkog veleposlanstva stigao je tek link na izvještaj o Strateškom dijalogu koji su predstavnici hrvatske vlade i Vlade SAD-a 17. ožujka održali u Washingtonu. Prema tom izvještaju, na sastanku Strateškog dijaloga, koji su predvodili ravnatelj za politička pitanja Ministarstva vanjskih i europskih poslova Hrvatske Petar Mihatov i pomoćnica američkog državnog tajnika za europska i euroazijska pitanja Karen Donfried, razgovaralo se o temama važnim za bilateralne odnose između dviju zemalja, a to su globalna pitanja, obrana i sigurnost, energetika i klimatske promjene, regionalna suradnja te trgovina i ulaganja. U zajedničkoj izjavi objavljenoj nakon sastanka, u dijelu posvećenom energetskoj suradnji, ističe se da SAD „podržava vodstvo Hrvatske u energetskoj diversifikaciji kroz otvaranje plutajućeg terminala za ukapljeni prirodni plin na Krku i ističe zajednički cilj da Hrvatska podrži energetsku diverzifikaciju za širu regiju kroz projekte kao što je Južna interkonekcija (plinovod Zagvozd, RH-Posušje-Tomislavgrad-Šuica-Kupres-Bugojno-Novi Travnik/Travnik) za Bosnu i Hercegovinu“.

Isti upit o sastanku uputili smo i Ministarstvu gospodarstva, iz kojeg nam je odgovoreno da razgovori s predstavnicima SAD-a „do sada nisu vođeni, no ne isključuje se takva mogućnost u narednim fazama, kao i s drugim zainteresiranim stranama oko pronalaska najprihvatljivijeg modela u interesu RH“. „Sve aktivnosti oko povećanja kapaciteta odvijaju se samostalno između Ministarstva gospodarstva i održivog razvoja i operatora“, stoji u odgovoru Ćorićeva ministarstva. U istom odgovoru navodi se i da je „povećanje kapaciteta LNG terminala u strateškom interesu RH kako bi u trenutnoj energetskoj krizi, i svim budućim krizama, povećala vlastitu energetsku suverenost i smanjila utjecaj geopolitičkih zbivanja na cijene i stabilnost isporuke energenata“.

No ističu i da postoji veliki interes drugih članica EU-a za korištenje dodatnih kapaciteta transporta plina s hrvatskog LNG terminala. „Za razliku od drugih zemalja Europske unije, Hrvatska je, zbog još uvijek značajne domaće proizvodnje i LNG terminala kao alternativnog dobavnog pravca, u boljoj poziciji te ima jamstva da će plina biti za gospodarstvo i građane. To potvrđuje i činjenica da se posljednjih tjedana druge zemlje Europske unije intenzivno raspituju o mogućnosti povećanja kapaciteta LNG terminala jer u njemu pokušavaju dobiti jamstva sigurnosti opskrbe kakve ima Hrvatska. U suradnji LNG-ja Hrvatska i Plinacra već je potvrđeno da je razmatrano povećanje kapaciteta LNG terminala na Krku s 2,6 na 2,9 milijardi kubičnih metara plina te da stručnjaci smatraju kako se on može maksimalno povećati na 3,5 milijardi. Naravno, kako bi se osigurala daljnja distribucija povećanih količina plina bit će potrebno širiti kapacitete postojećih plinovoda i interkonekcija“, objašnjavaju iz Ministarstva.

U dokumentu upućenom veleposlanstvu SAD-a navodi se da bi se višak plina mogao transportirati u Italiju putem postojećeg plinovoda koji od LNG terminala (Zlobin) vodi do Pule i ima kapacitet od oko 1,5 kubnih metara plina godišnje, a povezuje Ininu plinsku platformu Ivana K i Pulu te vodi dalje prema Karlovcu. FOTO: Marin Tironi/PIXSELL, Nacional

O povećanju kapaciteta LNG terminaLA već je prošloga tjedna govorio i premijer Andrej Plenković, koji je nakon sastanka sa slovenskim premijerom Janezom Janšom prošloga ponedjeljka u Zagrebu, izjavio da su određene tehničke prilagodbe za povećanje kapaciteta prihvata i regasifikacije LNG terminala već obavljene te da je terminal sada u mogućnosti prihvatiti i utisnuti u plinski sustav oko 2,9 milijardi kubnih metara plina na godinu umjesto dosadašnjih 2,6 milijardi kubnih metara. Najavio je i dodatna povećanja. Napomenimo i da je maksimalni kapacitet prihvata i regasifikacije LNG terminala na Krku u ovom trenutku ograničen na 450.000 kubnih metara plina na sat, odnosno maksimalnih 3,88 milijarde kubnih metara na godinu.

Taj maksimalni kapacitet ipak je teško očekivati, jer bi on podrazumijevao praktički neprekinuti rad terminala sve dane u godini, što je tehnički teško postići. Stoga je maksimalni kapacitet od oko 3,5 milijardi kubnih metara, koje je i premijer spomenuo u svojoj prošlotjednoj izjavi, daleko realniji. No ostaje činjenica da te količine plina magistralni plinovod od Zlobina prema unutrašnjosti zbog ograničenog kapaciteta nema mogućnost transportirati, pa će trebati investirati u proširenje plinovoda od Zlobina do Bosiljeva, ali i u interkonekciju Lučko-Zabok-Rogatec kako bi se povećao kapacitet transporta plina prema Sloveniji, s obzirom na to da je kapacitet sadašnjeg plinovoda vrlo skroman. Premijer je u izjavi novinarima također najavio da će se ministri Hrvatske i Slovenije nadležni za energetiku početkom ovoga tjedna sastati u Zagrebu kako bi razradili spomenute mogućnosti. No Nacionalov neslužbeni izvor dobro upućen u plinsko poslovanje tvrdi kako bi proširenje plinovoda o kojem su govorili Plenković i Janša podrazumijevalo višegodišnju pripremu i značajnu investiciju koju tek treba razraditi i pripremiti, dok bi postojeća infrastruktura prema Italiji, koja se spominje u ‘non paperu’, mogla biti stavljena u funkciju vrlo brzo.

Iz veleposlanstva SAD-a, koje do imenovanja novog veleposlanika vodi savjetnik i otpravnik poslova Mark Lewis Fleming, nisu ni potvrdili, ali ni demantirali da su primili ‘non paper’. FOTO: Igor Kralj/PIXSELL

Iz Plinacra, operatora hrvatskog plinskog sustava, tvrde pak da predloženo rješenje transporta plina prema Italiji nije prihvatljivo. U tom bi slučaju, tvrde, izvoz plina prema Italiji onemogućio prihvat plina iz Ininih proizvodnih polja u sjevernom Jadranu. Plinacro od Ine preko ulazne mjerne stanice Terminal Pula preuzima plin iz proizvodnih polja Sjevernog Jadrana i taj će dio transportnog sustava plinovoda i dalje biti u funkciji prihvata toga plina, potvrđeno je Nacionalu iz Plinacra, kojemu je na čelu Ivica Arar.

Također tvrde da je „provedenim hidrauličkim analizama i testiranjem rada transportnog sustava utvrđeno da u trenutnim uvjetima postoji mogućnost povećanja kapaciteta za prihvat plina iz LNG terminala u Plinacrov plinski transportni sustav s trenutnih 300.000 kubnih metara na sat na oko 338.000 kubnih metara na sat, a da se pri tome zadrži nužna fleksibilnost potrebna za sigurno i učinkovito upravljanje transportnim sustavom“. Trenutnim povećanjem kapaciteta LNG terminala i ulaza u transportni sustav u Omišlju, kažu u Plinacru, omogućit će se povećanje transporta plina iz LNG terminala s 2,6 na 2,9 milijardi kubičnih metara plina godišnje, i to bez posebnog investiranja u dodatne plinovode ili postrojenja. No stvarni kapacitet prihvata i regasifikacije krčkog LNG terminala je punih 450.000 kubnih metara plina na sat, što znači da prostora za povećanje još ima.

No u Plinacru tvrde da daljnje povećanje kapaciteta zahtijeva investiranje u infrastrukturu plinskog transportnog sustava, čime bi se omogućio i transport značajnih količina plina u susjedne zemlje, a time i smanjila ovisnost o ruskom plinu. „U tu svrhu Plinacro aktivno prati smjernice i aktivnosti Europske komisije koja izrađuje liste REPowerEU projekata, odnosno projekata koji mogu smanjiti ovisnost EU-a o plinu iz Rusije, uz uvjet da su u visokoj fazi razvoja koja omogućuje brz početak izgradnje. Ti će se projekti financirati iz CEF-a (Instrument za povezivanje Europe), ali po skraćenoj proceduri“, napominju iz Plinacra. Također dodaju da bi prema ENTSOG-ovim (ENTSOG – Europska mreža operatora prijenosnog sustava za plin) scenarijima prekida opskrbe iz Rusije, upravo Mađarska i Slovenija bile izrazito ugrožene, pa je hrvatski LNG terminal prepoznat kao najbolje rješenje koje zadovoljava kriterije za listu REPowerEU.

Iako je jedan od neslužbenih izvora iz stručnih krugova u razgovoru za Nacional kazao kako bi veće količine plina s LNG terminala preusmjerene prema Puli, a potom i preko Ivane K i Garibaldija prema Italiji, „ugušile domaći plin s Ininih platformi“, stručnjak dobro upućen u funkcioniranje Ininih platformi u Jadranu i prihvatnog plinskog sustava u tom djelu Hrvatske, smatra da prihvat domaćeg plina uopće nije prepreka. On kategorički tvrdi da je ideja transporta dodatnih količina plina, odnosno plina koji LNG terminal prihvati i regasificira, ali ga zbog ograničenog kapaciteta magistralnog plinovoda od Zlobina prema kopnu ne može isporučiti kupcima u Mađarskoj i Sloveniji, posve realna i izvediva.

„Još 2018. godine, kada je Ina otkupila udjel talijanskog Enija u plinskim poljima u sjevernom Jadranu, uz ugovor su Ina i Eni potpisali memorandum o razumijevanju u kojem se regulira i predviđa moguće korištenje plinovoda koji je povezivao platforme Ivana K i Garibaldi u slučaju potrebe u budućnosti. Plinovod je u vlasništvu Ine sve do platforme Garibaldi, a od Garibaldija do talijanskog kopna vlasnik plinovoda je Eni. Vrijednost toga plinovoda zapravo je u činjenici da on povezuje dva transportna sustava, a Talijani su se tim memorandumom željeli osigurati da im taj plinski pravac ostane otvoren i da svi radovi na plinovodu budu vršeni uz informiranje i pristanak druge strane, te da će i talijanska strana biti uključena u eventualni budući projekt stavljanja plinovoda u funkciju“, objasnio je Nacionalov izvor.

On kaže da je plinovod bio prvotno konstruiran tako da sav plin, pa i onaj s Ininih platformi, transportira u Italiju, sve dok nije naknadno izgrađen spojni plinovod prema Puli. Tada je izvršena tehnička preinaka koja je omogućila transport plina u obrnutom smjeru, prema hrvatskoj obali, pa je dio plina sa sjevernog Jadrana koji je bio proizveden na talijanskim platformama preko Garibaldija išao za Italiju, a s hrvatskih platformi preko Ivane K prema hrvatskoj obali. No i Ina i Eni su cijelo to vrijeme nastojali zadržati mogućnost dvosmjernog protoka plina između dviju platformi. Za ponovno preusmjeravanje plina iz Pule prema Ivani K i dalje prema platformi Garibaldi, odnosno prema Italiji, po srednjem kapacitetu iskoristivosti kapaciteta plinovoda potrebno je izvršiti manje tehničke preinake koje bi se mogle dovršiti za manje od godinu dana, pod uvjetom da obje zemlje birokratske i administrativne prepreke svedu na minimum.

Na čelu tvrtke LNG Hrvatska, koja upravlja LNG terminalom na Krku koji bi realizacijom plana iz ‘non papera’ dobio još veću važnost, je Hrvoje Krhen. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

„No za iskorištavanje punog kapaciteta toga plinovoda od oko 1,5 milijardu kubnih metara na godinu, bili bi potrebni nešto ozbiljniji zahvati na platformama Ivana K i Garibaldi, koji bi se, po mojoj procjeni, mogli dovršiti za godinu i pol do dvije godine, opet uz punu suradnju Italije i Hrvatske i maksimalno izlaženje u susret državnih birokracija“, tvrdi isti izvor. A što se, pak, tiče proizvodnje s Ininih plinskih polja, objasnio je, u svim se kombinacijama uvijek razmatrala mogućnost prihvata plina proizvedenog na domaćim platformama.

„Ako se donese komercijalna odluka da se plin transportira prema Italiji, to je tehnički moguće izvesti, ali treba voditi računa o tome da se pritom preuzmu i sve količine plina proizvedenog iz Ininih bušotina. Taj se plin onda može slati prema Italiji te ga je na virtualnom plinskom tržištu moguće razmijeniti i vratiti u Hrvatsku drugim pravcem. Hrvatska nikako ne bi bila u gubitku“, tvrdi Nacionalov izvor.

Ta se opcija sve ove godine držala u nekakvoj rezervi, objasnio je, jer nikada nisu postojali posebni razlozi koji bi hrvatsku i talijansku stranu motivirali da je aktiviraju. No nestabilnost na europskom tržištu i sve izvjesniji poremećaji u opskrbi plinom vratili su u fokus stručne javnosti i taj alternativni pravac koji bi Italiju i Hrvatsku mogao potaknuti da ga maksimalno iskoriste te da pritom i vlastite operatore plinskih sustava – Plinacro s hrvatske i Snam SpA s talijanske strane – motiviraju na prilagodbu i optimalno balansiranje plinskog sustava.