Objavljeno u Nacionalu br. 734, 2009-12-08

PREDSJEDNIK MESIĆ zatražio je da Uskok istraži ulogu Sanadera i Polančecau predaji Ine Mađarima: pravo pitanje za Uskok jest tko je iz vrha vlasti vršio pritisak na Agenciju za zaštitu tržišnog natjecanja

Hrvatski predsjednik Stjepan Mesić izazvao je pravu senzaciju pozvavši prvi put Uskok da istraži bivšeg premijera Ivu Sanadera. Mesić je istragu zatražio zbog načina na koji su Sanader i potpredsjednik Vlade Damir Polančec upravljanje nacionalnom naftnom kompanijom Ina prepustili mađarskom MOL-u, zahtijevajući odgovor zašto su to učinili. Nacional je u posjedu tajnog dokumenta Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja iz kojeg se može zaključiti kako je to učinjeno političkim pritiscima na djelatnike te institucije i predsjednicu Agencije Olgicu Spevec.

Ona se u početku protivila toj kombinaciji, ali je nakon jakih pritisaka u konačnici popustila, tako da je na kraju donesena odluka koja značajno pogoduje mađarskoj tvrtki na štetu hrvatskih državnih interesa. Takva protuzakonita praksa ključni je razlog zbog kojeg danas MOL zauzima dominantnu ulogu u pregovorima koje vodi s hrvatskom vladom, koja bi na kraju mogla biti prisiljena Mađarima isplatiti više od 5 milijardi kuna državnog novca.

Indicije o političkim pritiscima na Agenciju za Nacional je potvrdio i izvor blizak samom vrhu te institucije: “Dužnosnici Vlade više su puta intervenirali kod vrha Agencije tražeći da se zaključak o dopuštenju koncentracije Ine i MOL-a donese u što kraćem vremenu i da bude intoniran pozitivno. Činjenica je da pokušaji utjecanja na odluke Agencije uvijek postoje, ali rijetko dolaze s tako visoke razine. Zbog toga su brojne formulacije iz preliminarnog izvješća na kraju značajno ublažene. To nije dobro, tako se ruši naš kredibilitet, pa se nadam da će cijeli slučaj uskoro biti raščišćen, pogotovo zato što odgovorne osobe više nisu dio izvršne vlasti.” Iako ih Nacionalov izvor nije htio izrijekom spomenuti, poprilično je izvjesno kako za nedopuštene pritiske odgovornima smatra bivšeg premijera Ivu Sanadera i bivšeg potpredsjednika Vlade Damira Polančeca. Njihovi pritisci navodno su imali ključnu ulogu u činjenici da je Agencija u samo mjesec i pol dana radikalno promijenila svoju presudu vezanu za dopuštenje MOL-ova preuzimanja kontrole nad Inom, dopuštajući mađarskoj kompaniji da zadrži vlasništvo nad tvrtkom Tifon. Upravo je ta odluka, u kombinaciji s dioničarskim ugovorom o raspodjeli upravljačkih prava u Ini, o kojem je pregovore vodio upravo Polančec, razlog što je danas Hrvatska suočena s katastrofalnim posljedicama. S jedne strane, MOL-u je dopušteno da ostvari monopol na hrvatskom maloprodajnom tržištu naftnih derivata, a s druge, država je dovedena na rub financijske propasti zbog goleme odštete koju bi trebala toj istoj tvrtki isplatiti.

U tom kontekstu, može se očekivati da uskoro bude pokrenuta službena istraga cijelog slučaja, a pokažu li se u istrazi točnima navodi da su Polančec ili Sanader vršili pritisak za Agenciju za zaštitu tržišnog natjecanja, kako bi ona u svom rješenju pogodovala MOL-u, stvorit će se uvjeti za utvrđivanje njihove kaznene odgovornosti. Ipak, politički pritisak poprilično je logičan odgovor na pitanje zašto je Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja u konačnoj verziji pravne i ekonomske analize posljedica udruživanja Ine i MOL-a promijenila cijeli niz navoda iz preliminarne verzije, koju posjeduje Nacional. Tu analizu je krajem travnja ove godine izradila hrvatska Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja, a znatno se razlikuje od konačne odluke o dopuštenoj koncentraciji Ine i MOL-a koju je Agencija objavila mjesec i pol dana kasnije. U tom dokumentu zaključeno je kako je ta transakcija nezakonita, jer bi MOL-u omogućila da stekne nedopustivo visoki udjel na hrvatskom tržištu nafte i naftnih derivata. Zbog toga se mađarskoj kompaniji nalaže da proda svoj lanac benzinskih postaja Tifon ili neku od Ininih podružnica koja ima sličan tržišni udjel kao Tifon. Uz to, u analizi se na više mjesta izravno kritizira činjenica da je hrvatska vlada MOL-u na temelju dioničarskog ugovora prepustila gotovo apsolutna upravljačka prava u Ini, iako je 44 posto kompanije i dalje u državnom vlasništvu, a tek četiri posto više u vlasništvu MOL-a. Ipak, nijedan od tih zaključaka, iznimno neugodnih kako za hrvatsku vladu, tako i za MOL, u konačnici nije objavljen.

Dapače, sve primjedbe na račun nelogične raspodjele upravljačkih prava zamijenjene su puno uopćenijim formulacijama u kojima je tek opisano novonastalo stanje, dok su konačni zaključci analize potpuno izmijenjeni. Tako je, umjesto Tifona, Agencija naredila prodaju Inina lanca benzinskih postaja Crobenz, čiji je tržišni udjel višestruko manji i koji je po svim poslovnim parametrima lošija tvrtka od Tifona. Posljedice takve odluke mogle bi se pokazati kao katastrofalne. Naime, nakon što je Vlada objavila novi dioničarski ugovor koji je Damir Polančec potpisao s MOLom, postalo je jasno kako se Polančec obvezao da će Vlada do 1. srpnja ove godine od Ine otkupiti njezine tvrtke za trgovanje i skladištenje plina. Ako Hrvatska to ne učini, ugovorom je određeno kako će prestati vrijediti višegodišnja zabrana MOL-a da slobodno raspolaže dionicama hrvatske kompanije, kao i pravo prvokupa tih dionica koje hrvatska vlada ima. S obzirom na to da Ina u ovom trenutku državnim institucijama duguje više od 1,2 milijarde kuna, čelnici MOL-a pokušavaju kroz pregovore o cijeni plinskog biznisa prebiti što veći dio tog duga. Hrvatska je već Ini platila oko 500 milijuna kuna za podzemno skladište plina Okoli, još 750 milijuna kuna vrijedi plin koji se u njemu nalazi, a zbog netržišno niske cijene plina za domaće potrošače pretpostavlja se kako bi država do 2013. i usklađivanja cijena s europskima mogla izgubiti najmanje 3,5 milijardi kuna.

Sve u svemu, izdvajanje plinskog biznisa iz Ine državu će stajati između 4,5 i 5 milijardi kuna, a k tome otvoreno ostaje i pitanje cijene domaćeg plina, s obzirom na to da će proizvodnja ostati u vlasništvu Ine, odnosno MOLa. U takvoj situaciji hrvatska vlada trudi se platiti što manje, ali u pregovorima se nalazi u podređenoj poziciji, upravo zbog obveza koje je Polančec preuzeo. Naime, ne pristane li Vlada na MOL-ove uvjete, mađarska kompanija može Inine dionice založiti ili prodati najboljem ponuđaču, bez ikakvih ograničenja. U tom kontekstu kao potencijalni kupac najčešće se spominje ruska kompanija Surgutneftegaz, koja već godinu dana posjeduje 21 posto MOL-a. Rusi su navodno spremni mijenjati te dionice za dionice Ine, a analitičari smatraju kako bi i čelništvo MOL-a i mađarski državni vrh tome mogli biti skloni jer bi se tako dugoročno riješili ruskih pritisaka i osigurali visok stupanj energetske neovisnosti. Zbog toga se MOL trenutačno nalazi u vrlo dobroj poziciji. Od hrvatske vlade, što izravnim plaćanjem, što putem preuzimanja gubitaškog sektora poslovanja, traže milijarde, a ako ih ne dobiju, kompaniju mogu prodati ili zamijeniti za svoje dionice, te tako profitirati. U konačnici, ako odluče nekom drugom prepustiti vlasništvo u Ini, svoj poslovni razvoj u Hrvatskoj mogu nastaviti kroz Tifon. Ipak, to ne bi bilo moguće da je Agencija ostala pri svom prvotnom stavu da je prodaja Tifona MOL-u uvjet za odobravanje preuzimanja Ine.

U tom slučaju procedura prodaje Tifona već bi bila u tijeku, a MOL-ova pozicija u pregovorima s hrvatskom vladom bila bi mnogo slabija. Naime, Mađari bi i dalje imali mogućnost da prijete prodajom Ine, ali bi to ujedno značilo da su si dugoročno zatvorili pristup hrvatskom tržištu. Ovako te opasnosti za MOL nema, ako se ne uspiju dogovoriti s hrvatskom vladom i odluče prodati dionice Ine, i dalje će preko Tifona zadržati značajan potencijal za razvoj poslovanja na hrvatskom tržištu. S druge strane, ostane li u vlasničkoj strukturi Ine, spojem njezine maloprodajne mreže s objektima Tifona vjerojatno će nastati ogromni konglomerat čiju tržišnu dominaciju ni jedan konkurent još godinama neće moći ugroziti. Zbog toga je odluka Agencije da, umjesto Tifona, konzorcij Ina-MOL proda Crobenz poprilično nerazumljiva. Naime, Tifon, koji je MOL sredinom 2007. kupio od umirovljenoga generala Ivana Čermaka, smatra se najpotentnijim lancem benzinskih postaja u Hrvatskoj. Tvrtka posjeduje 43 postaje i još 30 kupljenih lokacija, uglavnom vrlo atraktivnih, na autocestama i ključnim prometnicama u velikim gradovima. Uz to, Tifonove postaje iznimno su moderne i opremljene cijelim nizom dodatnih sadržaja, poput autopraonica i ugostiteljskih restorana.

Zbog svega navedenog, kompanija trenutačno drži četvrto mjesto po veličini maloprodajne mreže i tržišnom udjelu, ali s vrlo realnom perspektivom da uskoro dostigne OMV i Petrol, koji drže drugo i treće mjesto. Iz tih podataka, vrlo je lako zaključiti kako bi udruživanjem Tifona s tim kompanijama ili Lukoilom bila stvorena tvrtka koja bi u maloprodaji mogla barem djelomice konkurirati Ini, koja s tvrtkama kćerima posjeduje 435 postaja. Znatno manji efekt u svakom slučaju imat će prodaja Crobenza. Ta tvrtka sastoji se od 14 postaja, od kojih se četiri nalaze u Zagrebu, koji se smatra najunosnijim tržištem. Iako je Crobenzova maloprodajna mreža nedavno modernizirana, među naftnim stručnjacima postoje sumnje kako većina Crobenzovih postaja ne posluje dobro, te kako tvrtka 70 posto prihoda ostvaruje putem veleprodaje koja se temelji na povlaštenim cijenama koje dobiva od Ine. Te informacije Ina je u prošlosti demantirala, ali sumnje o problemima u poslovanju su ojačane kad je nedavno dužnosti razriješen dugogodišnji čelnik Crobenza Jozo Vukojević.

Ukratko, Tifon je višestruko uspješnija, kvalitetnija i bolja kompanija od Crobenza, pa nije jasno kako je Agencija mogla obvezu prodaje jednog subjekta zamijeniti obvezom prodaje drugog, a da je pritom očekivani efekt na tržištu isti. To je zapravo priznao i zamjenik ravnateljice Agencije Mladen Cerovac kad je medijima rekao kako je svjestan da prisilna prodaja Crobenza neće bitno umanjiti sadašnji tržišni udjel MOL-a i Ine, no da Agencija nije željela prisilnim mjerama rješavati povijesno nastalu situaciju tržišne dominacije Ine. Sama Olgica Spevec odluku je pokušala opravdati tvrdnjom da svrha strukturnih mjera nije kažnjavanje MOL-a, koji je na hrvatsko tržište ušao upravo kroz kupnju Tifona, čije su postaje potrošačima donijele bolju uslugu i kvalitetu proizvoda. Sličan zaključak navodi se i u konačnoj odluci Agencije gdje stoji kako bi prodaja Tifona mogla negativno utjecati na buduću kvalitetu Ine: “Vijeće je prihvatilo argument MOL-a da će Tifon d.o.o., sa stajališta poslovne strategije, biti temelj kombinirane INA/MOL mreže u Republici Hrvatskoj, s obzirom da posjeduje vrhunske lokacije i značajan operativni i uslužni know-how, što ga čini vodećim pružateljem kvalitetne usluge pod cijenjenim hrvatskim brendom. (…)

To će biti bitno za program značajnih poboljšanja koji se po uzoru i uz korištenje iskustava razvijenih u Tifonu d.o.o. planira provesti na benzinskim postajama INA-e. Prodaja Tifona d.o.o. bi stoga mogla imati negativan učinak na razvoj kombinirane MOL-INA maloprodajne mreže te bi mogla ugroziti program poboljšanja kvalitete maloprodaje u INA-i.” U izjavi za Nacional Olgica Spevec također je ustvrdila kako odluku Agencije smatra kvalitetnom, s obzirom na kompleksnost predmeta i situacije u kojoj je donesena: “Vjerujte mi da posao Agencije u ovom predmetu nije bio nimalo lak. Odluku Agencije prije svega smatram vrlo hrabrom. Naime, nije nikakva tajna da su postojala mišljenja kako se uopće ne bismo trebali baviti koncentracijom Ine i MOL-a. Suprotstavili smo se tim mišljenjima i na kraju prvi konstatirali nelogičnosti u podjeli upravljačkih prava u Ini. Uz to, radi se o vrlo specifičnom gospodarskom sektoru, velikim tvrtkama s cijelim nizom djelatnosti i povezanih tvrtki. Uz to, problem prodaje pojedinih kompanija iz sastava tvrtke uvijek je kompliciran jer često uključuje rješavanje kompliciranih imovinsko-pravnih odnosa.

Što se tiče Tifona, nismo željeli oduzimanjem te tvrtke kažnjavati MOL jer nismo ni bili sigurni da li bi novi vlasnik nastavio standarde kvalitete koji su u toj kompaniji ustrojeni.” To obrazloženje samo je dijelom razumljivo. Naime, zadaća Agencije upravo je to da prisilnim mjerama rješava situacije tržišne dominacije, bez obzira na to kako su one nastale. Također, iako je istina da je Tifon visokokvalitetna tvrtka, i da bi sinergija s njom vjerojatno utjecala i na rast kvalitete Ine, jednak efekt dogodio bi se i sa svakom drugom kompanijom u čijem bi se vlasništvu Tifon našao. Zato i ne začuđuje da neki od poznavatelja prilika na hrvatskom naftnom tržištu već dugo smatraju kako je izmjena zaključaka Agencije dijelom i bila posljedica političkih pritisaka. U tom smislu indikativan je i dio teksta preliminarne analize u kojem se upozorava na negativne posljedice Vladinih pritisaka. Taj dio teksta također je izbačen iz konačne verzije analize, a u njemu stoji: “U Agenciji smo svjesni interesa Vlade RH da se ‘ulazak’ MOL-a realizira u što kraćem roku.(…)

Svako inzistiranje ili pritisak da se predmetna koncentracija odobri bezuvjetno i u što kraćem roku ne uzimajući u obzir nalaze pravne i ekonomske analize, dovelo bi u pitanje zakonitost rada Agencije i narušilo njezinu vjerodostojnost, kako pred domaćom javnosti, tako i pred međunarodnim institucijama koje pozorno prate njezin rad (Svjetska banka, WTO, MMF, ICN), a osobito pred tijelima EU odnosno Europskom komisijom, što bi zasigurno utjecalo i na odnos prema stanju tržišnog natjecanja u RH”. Tvrdnja kako je interes Vlade da se ulazak MOL-a u Inu realizira u što kraćem roku sasvim je logična ako se sagleda odnos bivšeg premijera Ive Sanadera i Damira Polančeca prema mađarskoj kompaniji. Naime, upravo je Sanader bio prvi pokretač ideje da MOL uveća svoj vlasnički udjel u Ini. Dapače, na sastanku u Dubrovniku 5. srpnja 2008. Sanader je s tadašnjim mađarskim premijerom Ferencom Gyurcsányjem dogovorio zamjenu dionica između države i MOL-a. Na temelju toga Hrvatska je za 15-postotni udjel u Ini trebala steći oko 5 posto udjela u MOL-u, a cijeli je posao, prema Gyurcsányju, predložio upravo Sanader. Dogovor je izazvao poprilično negativne reakcije u javnosti, a stručnjaci su isticali kako je on loš za državu, jer će s jedne strane MOL uvećati svoj ionako jak utjecaj u Ini, a Hrvatska zauzvrat dobiti beznačajan udjel u mađarskoj tvrtki, bez ikakve mogućnosti da utječe na njezino poslovanje. Također, Sanaderu se zamjeralo da takvim direktnim pogodbama loše utječe na slobodno tržišno natjecanje i kako bi bilo mnogo pametnije da država svoj udjel ponudi putem javne ponude.

Te optužbe ojačale su nakon što su se u javnosti pojavile informacije da je za Vladin udjel u Ini zainteresirana i austrijska tvrtka OMV. Mali dioničari Ine zadovoljno su očekivali dobru zaradu zbog javnog nadmetanja javnim ponudama između MOL-a i OMV-a, ali se na kraju to nije dogodilo. OMV službenu ponudu nikad nije podnio, a u naftnim krugovima pričalo se kako Austrijanci ne žele sudjelovati u nadmetanju gdje čvrstu podršku Vlade ima konkurentski MOL. Inače, u energetskim krugovima procjenjuje se kako provizije posrednicima u poslovima tog reda veličine u naftnom biznisu iznose i do 50 milijuna eura. Mađarska kompanija je svim dioničarima Ine ponudila cijenu od 2800 kuna po dionici, što je u stručnim krugovima ocijenjeno kao korektno. Računica Mađara bila je jasna, za većinsko vlasništvo u Ini bilo im je potrebno još 25 posto dionica. Što veći dio toga pokušali bi skupiti otkupom od malih dioničara i institucionalnih investitora, a ako im to ne bi bilo dovoljno, aktivirali bi dogovor Sanadera i Gyurcsányja o zamjeni dionica. Ipak, javna ponuda je za MOL prošla bolje nego što se to itko nadao. Mađari su uspjeli otkupiti 19,3 posto ukupnog broja dionica, a pritom im je značajnu podršku davala i Vlada. Naime, 7 posto dionica kompanije nalazilo se u vlasništvu Braniteljskog fonda.

Čelnici Fonda Đuro Dečak i Josip Glavaš u javnosti su bili vrlo suzdržani prema MOLovoj ponudi, a u privatnim razgovorima tvrdili su čak i da neće prihvatitti cijenu manju od 4 tisuće kuna po dionici. Ipak, nakon niza sastanaka s predstavnicima Vlade, a osobito tadašnjom ministricom branitelja Jadrankom Kosor, prihvatili su ponudu. Ukratko, nakon još nekoliko manjih transakcija na burzi, MOL je stekao oko 48 posto Ine, a zbog recesije uskoro i zapao u financijske probleme. U takvoj situaciji zamjena dionica više im nije bila zanimljiva, a budući da je i Gyurcsány podnio ostavku, i Sanader je na kraju odustao od dogovorenog aranžmana. U okolnostima plinske krize koja je Europu pogodila prošle zime, Sanader je najavio kako će država privremeno zamrznuti planove o zamjeni dionica, ali kako će otkupiti plinsko poslovanje iz Ine i tako tobože osigurati stabilnost opskrbe plinom. I taj potez su stručnjaci okarakterizirali kao štetan prije svega jer je bio pogrešno zamišljen. Sanader je naumio iz Ine izdvojiti tek skladište plina i tvrtku koja se bavila uvozom, ali ne i proizvodnju. To je nelogično jer je upravo kroz proizvodnju Ina godinama pokrivala goleme gubitke nastale zakonskom obvezom da u Hrvatskoj prodaje uvozni plin ispod njegove nabavne cijene.

Izdvajanjem samo tvrtke za trgovinu plinom država je faktički na sebe preuzela goleme gubitke, a vrlo profitabilni dio plinskog biznisa ostavila Ini. Riječ je o milijardama kuna gubitaka koji bi u budućnosti trebali biti plaćeni iz državnog proračuna. Ti golemi troškovi izravna su posljedica inicijativa koje je pokrenuo bivši premijer, a u pregovorima s MOL-om formulirao Damir Polančec. Gdje su tu zastupljeni nacionalni interesi, na koje su se ta dvojica političara često pozivala, trenutačno je potpuno nejasno.