Nakon dvogodišnjeg čekanja na objavu tajne nagodbe Vlade Andreja Plenkovića sa šest banaka u Hrvatskoj iz veljače 2021. godine, vezanu za konverziju kredita iz švicarskih franaka u eure, Nacional je u posjedu dokumenta iz kojeg je razvidno zašto je taj sporazum s bankama još uvijek klasificiran oznakom „tajno“ te još uvijek nije dostupan hrvatskoj javnosti.

Radi se o dokumentu koji nosi naziv „Pisano očitovanje predsjedniku i članovima Suda Europske unije“ Gordane Vidović Mesarek, pravne zastupnice Republike Hrvatske pri Sudu EU-a u Luksemburgu, službeno zavedenom 18. ožujka 2021., nastalom mjesec dana nakon sporazuma tadašnjeg ministra financija Zdravka Marića s bankama, a uz budnu pasku, sugestije i punu suglasnost Vlade Republike Hrvatske, pa tako i premijera Andreja Plenkovića.

Dokument u posjedu Nacionala otkriva da se Gordana Vidović Mesarek priklonila tezi banaka da su konverzijom klijenti bili obeštećeni, ali i da su se usput odrekli svih potraživanja od banaka temeljem ništetnih ugovornih odredbi, a čega nema zapisanog ni u jednom članku aneksa ugovora o kreditu koje su građani sklapali s bankama.

Mišljenje je na sudu u luksemburgu službeno zavedeno mjesec dana nakon sporazuma tadašnjeg ministra financija Zdravka Marića s bankama koji je potpisao uz punu podršku premijera Plenkovića. FOTO: Boris Scitar/PIXSELL

Evo što je konkretno o tome suhoparnim pravnim jezikom u svom pismenom očitovanju Sudu Europske unije predočila hrvatska pravna zastupnica Vidović Mesarek, na temelju stava hrvatske vlade, u samo dvije kratke zaključne točke, a na štetu potrošača:

„1. Članak 6. stavak 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da mu se ne protivi nacionalni zakon, temeljem kojeg je provedena konverzija ugovora o kreditu, a potrošač je slobodnim i informiranim prihvaćanjem ponude za sklapanje sporazuma o konverziji, izrazio volju da ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi zamijeni novim odredbama i to s retroaktivnim učinkom, čime se odrekao od pozivanja na ništetnost odredbi uklonjenih iz ugovora.“

I druga točka: „2. Budući da je drugo pitanje postavljeno kao dodatno pitanje samo u slučaju da je odgovor na prvo pitanje potvrdan, smatramo da na isto nije potrebno odgovarati, već je nacionalni sud za rješavanje predmetnog spora u obvezi primijeniti Zakon o konverziji koji je u potpunosti usklađen s pravnom stečevinom EU.“

Dakle, pravna zastupnica Republike Hrvatske zaključuje, baš kako tvrde i banke, da su se hrvatski potrošači pristankom na konverziju kredita iz švicarskih franaka u eure odrekli svojih potrošačkih prava iako o tome u bankama s njima uopće nitko nije razgovarao, a nije bilo ni formulirano u aneksima ugovora o kreditu. U točki 45. svog „pisanog očitovanja“ zastupnica Vidović Mesarek navodi i da je „takvo odricanje potrošača od pozivanja na ništetnost ugovornih odredbi valjano samo ako je rezultat slobodne i informirane odluke“. Ali zatim posve krivo zaključuje kako je „u vrijeme donošenja Zakona o konverziji i sklapanja ugovora o konverziji već bila pravomoćna presuda kojom je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđena nepoštenom i stoga ništetnom, a Zakon o konverziji je na jasan i razumljiv način uredio sve elemente i mehanizme provođenja konverzije te detaljno utvrdio prava i obveze ugovornih strana nakon sklapanja ugovora o konverziji, pa je malo vjerojatno da odluka potrošača nije bila informirana“.

Goran Aleksić je u skupini koja još čeka i na objavu pravnog shvaćanja odluke Vrhovnog suda, koja još treba završiti proceduru evidencije na Vrhovnom sudu. FOTO: Sanjin Strukic/PIXSELL

Potrošači su bili informirani utoliko što su bili svjesni činjenice da će im prelazak kredita iz švicarca u euro olakšati tadašnju nemoguću poziciju, kada su im u uvjetima galopirajućeg rasta tečaja švicarskog franka udvostručene kreditne rate te ih više nisu bili u stanju otplaćivati. Ali ni u jednom trenutku nitko ih u bankama, a takve odredbe nije bilo ni u samim aneksima ugovora o konvertiranim kreditima, nije obavijestio o tome da se time odriču svojih potrošačkih prava i potencijalne pravične naknade.

Ukratko, ta nagodba hrvatske vlade nepovoljna je za hrvatske građane, posve precizno, za klijente banaka, pa je i dalje ostala službenom tajnom, a zastupnik Mosta Nikola Grmoja na svom profilu na Facebooku upravo zato javno i bezuvjetno zahtijeva njenu objavu, ocijenivši je „veleizdajom“. Vlada je izvansudsku nagodbu sa šest banaka, koje su protiv Hrvatske bile pokrenule arbitražni postupak pred Međunarodnim centrom za rješavanje investicijskih sporova u Washingtonu zbog Zakona o potrošačkom kreditiranju i Zakona o kreditnim institucijama iz 2015. godine, kolokvijalno poznatog kao zakon o konverziji „švicarca“, proglasila povjerljivom, pa javnost još uvijek službeno ne zna što su banke konkretno dobile zauzvrat. A morale su nešto dobiti jer inače ne bi pristale na nagodbu.

Ako je prošlu, 2022. godinu premijer Plenković nazvao „godinom isporuke“ hvaleći se rezultatima svoje vlade, ulaskom u Schengen i uvođenjem eura, onda prethodnu 2021., prema riječima jednog od upućenih Nacionalovih izvora, može nazvati „godinom isporuke hrvatskih građana na milost i nemilost stranim bankama“, koje pokrivaju više od 90 posto financijskog tržišta u Hrvatskoj. Ta izjava bila je vezana upravo uz konverziju kredita u švicarskim francima. Iako je službeno obrazloženje Vlade bilo i ostalo da bi objava tog sporazuma s bankama – procijenjenog na 2,5 milijardi kuna uz potpis tadašnjeg ministra financija Zdravka Marića, koji je u međuvremenu odstupio s te pozicije – bila štetna za hrvatske gospodarske interese, ta je nagodba prije svega štetna za hrvatske građane, žrtve toksičnih bankovnih kredita u švicarskim francima. Nagodba je posebno štetna za 55.000 obitelji koje su, pritisnute nuždom, konvertirale te toksične kredite iz „švicarca“ u eure, što im je 2015. kao pojas za spašavanje bila dobacila Milanovićeva vlada. O kakvom je skrivenom aranžmanu bila riječ u tom sporazumu Zdravka Marića s bankama, djelomice otkriva spomenuti dokument u posjedu Nacionala.

Ton tog „Pisanog očitovanja“ pravne zastupnice Vidović Mesarek dokazuje da Vlada nije podržala opravdani zahtjev hrvatskih građana za pravičnim obeštećenjem klijenata s konvertiranim kreditima, koji su unatoč konverziji ostali uskraćeni za punu restituciju svojih dugova bankama, pa onda i pravično obeštećenje. Tako se Gordana Vidović Mesarek priklonila tezi banaka da su konverzijom klijenti bili obeštećeni, ali i da su se usput odrekli svih potraživanja od banaka temeljem ništetnih ugovornih odredbi, a čega nema zapisanog ni u jednom članku aneksa ugovora o kreditu koje su građani sklapali s bankama. Takvo je shvaćanje još 15. ožujka 2020. godine u intervjuu Jutarnjem listu zastupao i Đuro Sessa, bivši predsjednik Vrhovnog suda za kojeg se smatra da je i danas predvodnik frakcije u Vrhovnom sudu koja uporno opstruira donošenje odluke tog suda u korist potrošača.

Svekolikoj pravnoj zbrci pridonio je i Vrhovni sud Hrvatske, koji je 20. prosinca odlučio da korisnici kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima koji su kredite konvertirali u eure, nemaju pravo na obeštećenje za preplaćene kamate i za preplaćeni tečaj, nego samo za zatezne kamate. Ta je odluka donesena na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda s 13 glasova od ukupno 22 suca, koliko ih ima taj odjel, nakon dvaju pokušaja da se donese i drugačija odluka. Jedna u korist potrošača za puno obeštećenje s 10 glasova sudaca i druga sa šest glasova potpuno u korist banaka.

Kakva je trenutačno situacija s tužbama protiv banaka zbog ništetne promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u švicarskim francima, za Nacional je objasnio Goran Aleksić, koordinator ekonomsko-pravnog tima Udruge Franak. „Trenutačno je 20.000 građana s konvertiranim kreditima već tužilo banke, a 35.000 njih još uvijek nije. Ima još 50.000 onih klijenata koji nisu tužili banke, a nisu ni konvertirali kredite u euro. Ukupno ima 80.000 građana koji još imaju šansu tužiti banke i dobiti svoj novac, od kojih barem njih 50.000 ima šanse u tome i uspjeti“, objasnio je Goran Aleksić. Treba imati na umu da je u Hrvatskoj bilo sklopljeno ukupno 125.000 ugovora o kreditima u švicarskim francima.

Pisano očitovanje pravne zastupnice Gordane Vidović Mesarek koje pokazuje kako je vlada stala na stranu banaka u slučaju franak

Goran Aleksić je u skupini koja još čeka i na objavu pravnog shvaćanja odluke Vrhovnog suda, koja još treba završiti proceduru evidencije na Vrhovnom sudu kroz koju se utvrđuje je li ta odluka sukladna sudskoj praksi u Hrvatskoj. Za Nacional je Aleksić objasnio kako će postupiti u vlastitom slučaju: „Nastavit ću svoj postupak, a sigurno ću dobiti ovaj dio koji je trenutno po pravnom shvaćanju nedvojben, a to je obeštećenje za zatezne kamate. Potom slijedi moja žalba Ustavnom sudu, a po potrebi i Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. U tom slučaju troškovi mi neće biti ogromni zato što ću ipak u prvom stupnju dobiti tužbu u svoju korist pa neću morati ništa platiti. Znači, imat ću trošak žalbe i trošak revizijskog postupka na Ustavnom sudu. Odvjetnika, normalno, moram platiti da piše žalbu, reviziju, ustavnu tužbu i tužbu Strasbourgu.“

Za razliku od Aleksića, zastupnik Mosta Nikola Grmoja, koji se nije očitovao o tome je li i sam uzimao kredit u švicarskim francima, na svom profilu na Facebooku napisao je političku optužnicu protiv Vlade, navodeći sljedeće: “Sud EU-a je u slučaju poljskih potrošača donio odluku u njihovu korist jer je i poljska vlada stala iza svojih građana. U slučaju hrvatskih potrošača oprala je ruke jer ih je izdala Vlada RH najvjerojatnije zbog nagodbe s bankama. Kako se drugačije može objasniti takav neistinit iskaz Vlade koji ide protiv interesa njenih građana? Tražim hitnu objavu ovog ugovora između Vlade RH i banaka koji su proglasili povjerljivim, a zbog čijeg bi se sadržaja, ali i poteza Vlade pred sudom EU-a, uključenim članovima Vlade i samom premijeru moglo suditi za veleizdaju.”

Jedan od pravnih eksperata u građanskim postupcima i trgovačkom pravu za Nacional je pobrojio argumente u prilog potrošača, kojima se ne mogu ograničiti njihova prava s konvertiranim kreditima, te argumente u prilog pravu klijenata banaka na pravično obeštećenje unatoč tome što su na temelju zakona o konverziji konvertirali kredite iz švicarskih franaka u eure. Evo njegova iscrpnog objašnjenja:

„Prvo, zakon o konverziji, od čega cijela stvar počinje, nijednim svojim člankom ne ograničava prava potrošačima zbog sklapanja ugovora o konverziji. Taj zakon ništa nije propisao i ne govori o odnosu prava potrošača na temelju tog zakona. Zakon o konverziji šuti o tome, a šuti potpuno opravdano, jer je svrha zakona bila socijalno-ekonomska: da se ljudima u neprilici zbog naglog povišenja tečaja švicarskog franka pomogne tako da im se spasi egzistencija. Izvan toga, taj zakon ništa drugo ne govori.

Drugo, u samim ugovorima koje su potrošači sklapali s bankama na temelju zakona o konverziji, nema bilo kakvog članka u kojem bi potrošač i banka suglasno potpisali da se potrošač odriče svih prava na temelju kolektivne presude o ništetnosti valutne klauzule u ‘švicarcima’ i promjenjive kamatne stope. Znači, u ugovorima nema apsolutno ništa o tome.

Treće, riječ je i o ustavnom načelu. Tumačiti da kasnije doneseni zakon potpuno anulira prava iz sudskog postupka započetog prije donošenja zakona o konverziji, bilo bi suprotno temeljnim načelima pravnog poretka Republike Hrvatske.

Četvrto, postoji samo jedna pravna mogućnost kako bi se moglo dokazati da se potpisivanjem ugovora o konverziji pojedini, konkretni potrošač konkludentnim potpisivanjem ugovora odrekao svih prava temeljem kolektivne presude. Tu se radi o takozvanom načinu sklapanja ugovora konkludentnim radnjama, a koji Zakon o obveznim odnosima poznaje kao određenu iznimku. Ali osnovno je pravilo da se stranke u tom slučaju izrijekom dogovore o predmetu spora i njegovoj cijeni. Konkludentni način sklapanja ugovora može se utvrđivati samo konkretno, u pojedinačnom slučaju, a nikako oglednom presudom koja sugerira da su svi potrošači ujedno u svojoj glavi bili suglasni s time da se odriču svojih potrošačkih prava. To je totalna besmislica. Govoriti na razini presude u oglednom postupku, kao da se zna da su se svi potrošači na temelju oglednog postupka odrekli svojih prava, notorna je pravna besmislica“, tvrdi ovaj pravni ekspert.

I dodaje: „Kada se radi o tako bitno velikom odricanju prava, to bi moralo biti toliko nesporno da to sigurno nitko nije napravio niti je to imao na umu, a niti se može dokazati. Zašto? Znači, način zaključivanja takvog ugovora ulazi u oblast iznimke, a sve iznimke restriktivno se tumače i primjenjuju do sto posto nesporne odluke. Moralo bi, dakle, biti dokazano da je na to potrošač izrijekom pristao slobodnom voljom i da se banka s tim suglasila. Siguran sam da nijedan potrošač nije to napravio. To otpada, a naročito je besmisleno tvrditi da je to utvrđeno kolektivno jednom oglednom presudom.

Peto, ono što često naglašava Udruga Franak, sada je u pitanju i primjena prava Europske unije. To je sve na temelju direktive iz 1993. godine, što je uvažio europski sud u svoje dvije presude iz 2017. i 2018. godine. Kristalno je jasno što je rekao Sud Europske unije. Bilo koji zakon koji je dao neke olakšice potrošačima, ne može biti tumačen i primjenjivan tako da bi to umanjilo prava potrošača na temelju direktive EU-a. Znači, pravu EU-a direktno je protivno i tumačenje koje je dao bivši predsjednik Vrhovnog suda Đuro Sessa“, zaključio je ovaj pravni stručnjak za građansko i trgovačko pravo.

Krediti vezani uz švicarski franak, odnosno s valutnom klauzulom u švicarskim francima, kao alternativa kreditima u eurima i kunama, sredinom prošloga desetljeća dosegli su svoj vrhunac zbog tada stabilnog tečaja švicarskog franka i nižih kamatnih stopa za takve kredite. Međutim, uslijed promjena na financijskom tržištu, tečaj i kamatne stope na kredite u švicarskim francima počeli su od 2008. godine strahovito rasti, što je uzrokovalo enormno povećanje anuiteta. Zato je u rujnu 2015. godine Hrvatski sabor donio Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o kreditnim institucijama i Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojima je uređena konverzija kredita iz švicarskog franka u eure da bi se olakšao položaj dužnika.