Objavljeno u Nacionalu br. 328, 2002-02-26

Drugi nastavak o izvještaju britanske diplomacije o “hrvatskom proljeću”

Sjednica u Karađorđevu označila je početak kraja “hrvatskog proljeća”, no za Britance je najznačajnija bila činjenica da jugoslavenska federacija ostaje cjelovita. O tome svjedoči i povjerljiva prepiska britanskog veleposlanstva u Zagrebu i ambasade u Beogradu s Foreign and Commonwealth Officeom u Londonu, koja je javnosti postala dostupna nakon 1. siječnja 2002. godine, odnosno trideset godina nakon njenog nastanka. Titove metode Britanci nisu mnogo komentirali, ali svoje zadovoljstvo razvojem događaja, odnosno Titovom odlukom da spriječi svaki daljnji oblik nacionalizma i “hrvatskog proljeća”, čiji su čelnici – po mišljenju Britanaca – koristili staljinističke metode manipulacije masama i javnim mnijenjem, dočekali su s neskrivenim olakšanjem.

‘Hrvatski je nacionalizam od dirigiranog i mlakog postao izrazito jak, potom ekstreman i na kraju potpuno umobolan’Analizirajući događaje u Hrvatskoj, britanski veleposlanik u Jugoslaviji Dugald Stewart u podužem teleksu upućenom FCO-u piše: “Sastanak u Karađorđevu 2. prosinca Tito je otvorio vatrenim govorom koji je sadržavao dosad najžešće kritike republičkih partija. Osnovna poruka je bila kako se hrvatski nacionalizam potpuno otrgnuo kontroli.” Sastanak u Karađorđevu okončan je 3. prosinca, a obećanja hrvatskog rukovodstva – kako će slijediti Titovu liniju te poduzeti odlučne korake radi zaustavljanja negativnih tendencija – samo su neki od detalja koje Stewart bilježi u svojim dopisima iz Beograda. On navodi kako konzul u Zagrebu “ne isključuje uistinu ozbiljne nevolje”, na primjer kao posljedicu policijske represije budućih protesta. “Slažem se, ali ne vjerujem da je Jugoslavija već dostigla stupanj na kojem se republička vodstva mogu odlučno suprotstaviti Titu i ostatku partije. Pretpostavljam da će hrvatsko rukovodstvo poduzeti akcije protiv nekih studentskih lidera i najekstremnijih intelektualaca, vjerojatno će poduzeti neka čišćenja unutar partije, održati brojne govore otvoreno optužujući nacionalizam. (…) Očekujem da će to u budućnosti nanovo uspostaviti međurepublički mir, ali bio bih vrlo iznenađen ako neki drugi neriješeni problemi ne bi proizveli seriju sličnih izleta u nepoznato tijekom sljedećih godinu ili dvije”, zaključuje Stewart.

Ni sedam dana nakon Karađorđeva Britanci nisu vjerovali u radikalnije poteze jugoslavenskog državnog i partijskog rukovodstva. “Tito je u mnogim situacijama govorio o problemima, ali nije poduzimao rezolutne akcije protiv pojedinaca. Nije nemoguće da je i govor u Karađorđevu jedan od takvih”, pisao je Michael Tait iz britanskog veleposlanstva Sparrowu u pismu upućenom 10. prosinca. Tait dodaje da je taj govor sadržajno bio bitno drukčiji od prijašnjih govora, što je upućivalo da će Titov stav prema “trulom liberalizmu” možda biti i odlučniji. Nova sjednica Predsjedništva SKJ, ponovno u Karađorđevu, kako bilježi Tait, nije donijela očekivanu samokritiku hrvatskog rukovodstva, a jedina koja je nešto bitno rekla jest Savka Dabčević-Kučar, izjavivši kako je “potpuno spremna radikalno se boriti protiv svih oblika hrvatskog šovinizma i separatizma”. “To je još uvijek daleko od samokritike koja bi, mislim, bila očekivana od nje ako se želi vratiti u prijašnju milost.” Što se pak Tripala tiče, od njega Tait očito i nije očekivao nikakve ustupke.

U ambasadi u Beogradu i konzulatu u Zagrebu s izvrsnom pedantnošću bilježe svaki, pa i najbeznačajniji događaj tih dana u Hrvatskoj: od brojnih sastanaka novinskih uredništava na kojima se raspravlja ”što je pošlo krivo” i gdje se “analiziraju njihove aktivnosti” do novih partijskih aktiva u Matici hrvatskoj i Prosvjeti, srpskom kulturnom društvu u Zagrebu, ali i zahtjeva minornih partijskih organizacija za isključenjem Marka Veselice i Šime Đodana sa Sveučilišta i iz SK, baš kao i Dražena Budiše, predsjednika Studentske organizacije Zagreba, te cijelog sveučilišnog komiteta Saveza komunista zbog njihove “nekompetencije”. Kao osobu koja daje ton napadima na hrvatsko rukovodstvo Stewart je označio dr. Vladimira Bakarića.

U istom teleksu, Stewart naglašava nekoliko dubioza koje se javljaju glede aktualnih događaja. Primjerice, nejasno mu je kako su Savka Dabčević-Kučar, Pero Pirker i Marko Koprtla uspjeli držati pod svojom kontrolom sav tisak u Hrvatskoj, u kojemu se tijekom eskalacije nacionalizma nije javio ni jedan disonantan tekst, pa čak ni eventualna Bakarićeva kritika nacionalizma. Naziva ih trijumviratom koji je djelovao po instrukcijama Mike Tripala i koji je rabio “skoro staljinističke metode kontrole”. Ni postupci SKJ i njegova predsjedništva Stewartu nisu jasni. “Zašto nitko osim Dolanca nije progovorio ranije? Tripalo je optužen za šutnju, ali niti su Crvenkovski (Krste, makedonski predstavnik u Predsjedništvu SFRJ, op. a.) niti Kardelj javno propitali stavove hrvatskog rukovodstva prije Titova govora. (…) Moguće objašnjenje je da nijedan jugoslavenski lider ne može govoriti o esencijalnim temama poput konstitutivnosti i sigurnosti Jugoslavije bez prethodnog implicitnog Titova odobrenja.” Stewart je uvjeren kako će unutarjugoslavenske političke promjene biti drastične, ali pod strogom Titovom kontrolom i bez značajnih implikacija na međunarodnu situaciju.

Stewartu su se očito svidjele teze koje mu je u razgovoru iznio prof. Božidar Bakotić s Pravnog fakulteta u Zagrebu, koji – kako Stewart izvještava u jednom teleksu – tvrdi da su lidere studentskih protesta izmanipulirali Tripalo i kolege, a da je tek manji dio studenata podržavao proteste. Bakotić je upozorio i da je sudbina rukovodstva SKH sada u rukama stare garde koju predvodi Bakarić, te da će uskoro svaka i najmanja komunistička organizacija na svoje čelo dobiti nekoga od ljudi koji su tijekom ovih događaja podržali Bakarića. “Slobodno društvo sa slobodnim tiskom nešto je što u Hrvatskoj, pa ni u Jugoslaviji, ionako ne bi zaživjelo jer nitko nije navikao na takve slobode”, odnosno “ne znaju što bi s njima”. No Bakotić se složio da povratak na stari način vladanja više nije moguć, dok decentralizacija u smjeru koje je država krenula za stare partijske kadrove nije poželjan put jer oni ni ne znaju kako bi djelovali u decentraliziranoj državi. Jugoslavija će uvijek trebati snažno rukovodstvo i to je razlog Titova uspjeha i svih njegovih pobjeda, zaključio je Bakotić.

“Prošle su noći pred Centralnim komitetom bili tenkovi”, piše Stewart o situaciji u Zagrebu u svom pismu od 13. prosinca. Nadalje izvještava kako su trojica studentskih vođa uhićeni (Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak, Goran Dodig), dok potraga za četvrtim, Antom Paradžikom, još traje. O situaciji u rukovodstvu Saveza komunista navodi sljedeće: “Iako su lideri SKH izgradili snažnu poziciju, oni su bili u manjini u SK, a mnogo je onih koji su samo čekali da zauzmu njihovu poziciju, bez obzira na to što su bili mnogo manje popularni. (…) Oni što su odstupili nisu imali nikakvu podršku iz drugih dijelova Jugoslavije, ali su svojom pozicijom, u različitim stupnjevima, antagonizirali ostale jugoslavenske partijske lidere.” Tito je organizirao lov 10. prosinca za predstavnike diplomatskog kora u Jugoslaviji, na kojem se našao i Stewart, koji kaže da je “zaključio kako se Tito ne brine mnogo zbog stanja i da vjeruje kako će sve dobro završiti”.

Sudeći po teleksu koji je iz britanskog veleposlanstva uslijedio nešto kasnije istoga dana, 13. prosinca, i nije se trebao brinuti: “Jučer su Savka Dabčević-Kučar, Mika Tripalo, Pero Pirker i Marko Koprtla dali ostavke na svoje partijske funkcije. (…) Osobnom Titovom odlukom dužnosti je razriješen i general pukovnik Janko Bobetko protiv kojega je pokrenuta istraga radi utvrđivanja odgovornosti…” Bobetko je bio načelnik Pete armijske oblasti (tzv. Zagrebačke) Jugoslavenske narodne armije, član Centralnog komiteta SKJ te zastupnik u Saboru SRH. Dan poslije, Stewart je u teleksu naveo i broj uhićenih studenata – njih 76, svi optuženi za kontrarevolucionarnu djelatnost te neprijateljsku propagandu usmjerenu protiv države i socijalističkog poretka.

U podužoj elaboraciji uzroka uspona hrvatskog nacionalizma te razloga zbog kojih je propao, Dugald Stewart u pismu Julianu Bullardu u Eastern European and Soviet Department navodi kako su hrvatski zahtjevi o ekonomskoj decentralizaciji države antagonizirali Jugoslaviju, što je bila njihova najveća opasnost. S druge strane, sama činjenica da je netko dobio tako široku podršku narodnih masa, u velikom dijelu hrvatskog rukovodstva proizvela je snažnu ljubomoru “staromodnih komunističkih tvrdolinijaša”. Stewart smatra kakao su Tripalo, Pirker i Savka Dabčević-Kučar vodili Hrvatsku uživajući podršku uskog kruga istomišljenika u SKH, a nacionalizam koji se pojavio izmakao je i njima samima iz ruku – od dirigiranog i mlakog nacionalizma on je postao izrazito jak, potom ekstreman i na kraju “potpuno umobolan”.

Britance su posebno brinuli zahtjevi o samostalnosti republičkih partijskih organizacija, što je prema hrvatskom tumačenju trebalo rezultirati time da se organi savezne partije uopće ne smiju miješati u unutarnje stvari pojedinih republika. Na to su se nadovezali zahtjevi za republičkim ustrojem vojske, po kojima su Hrvati trebali odsluživati vojni rok samo na području Hrvatske, a ročnici ostalih republika u republikama u kojima i inače žive. Donekle su ti zahtjevi išli za uspostavljanjem profesionalne vojske, što je bilo u potpunoj suprotnosti s tadašnjom jugoslavenskom koncepcijom općenarodne obrane. Stav britanske diplomacije stoga je skoro identičan stavu jugoslavenskog državnog i partijskog rukovodstva – takve inicijative u blokovski podijeljenom svijetu nikako nisu prihvatljive. Zahtjevi da Hrvatska postane samostalna članica Ujedinjenih naroda i MMF-a, što se također čulo tijekom 1971., Britancima su djelovali potpuno besmislenima. No da je određeni stupanj liberalizacije društvenog uređenja Jugoslavije dobrodošao, u to ipak ne dvoje, pa Stewart s naklonošću gleda na upozorenja koja su tih dana stizala, pogotovo iz Srbije, a koja su govorila da bi događaje u Hrvatskoj mogle iskoristiti snage kojima je staljinistička koncepcija uređenja Jugoslavije itekako prihvatljiva, što ne bi trebalo dopustiti. No Stewart je predosjećao kako će događaji iz prosinca 1971. u Hrvatskoj biti označeni povijesnima za hrvatski bijeg od srpske prevlasti, što se nepunih dvadeset godina poslije i dogodilo.

Pismo G. H. Bakera iz britanskog konzulata u Zagrebu upućeno Veleposlanstvu u Beogradu indikativno je radi razumijevanja nacionalnih trvenja koja nastaju u Hrvatskoj nakon smjene partijskog rukovodstva. Primjerice, pišući o mnogim telegramima podrške koji stižu Titu i SKJ od provincijskih partijskih organizacija, kao ilustrativan primjer navodi pismo radnika sisačke Željezare koji “neće podržati SKH ako aktivno i dosljedno ne implementiraju liniju predsjednika Tita”, s tim da Baker napominje kako je upozoren da je najveći dio tih radnika srpske nacionalnosti. Navodi i kako je tih dana ime Savke Dabčević-Kučar izbačeno iz javnosti te da je na sastanku u Dalmaciji, 8. prosinca, Milka Planinc, njena nasljednica, izjavila kako nijedno ime ne smije biti spomenuto u javnim istupima osim Titova.

Studenti koji su planirali demonstracije podrške Tripalu i Savki Dabčević u povodu sastanka Centralnog komiteta SKH što je održan 12. prosinca, kada su njih dvoje podnijeli ostavke, spriječeni su: sjedište partije okruženo je velikim brojem policajaca naoružanih i spremnih i za najgore moguće ishode, a noć prije Zagreb je bio prepun patrola koje su kružile gradom i pogotovo glavnim gradskim trgom. Više od 400 osoba je uhićeno, a neke su od njih odvezene “crnim maricama” i dvadesetak kilometara izvan grada, gdje su u hladnoj noći ostavljene da se snađu i vrate kući kako znaju i umiju. Policija je ušla i u studentske domove, kako bi spriječila bilo kakav oblik podrške Tripalu i Savki Dabčević. Kasnije, u noći sa 16. na 17. prosinca, policija je upala u jedan od studentskih domova gdje je uhićeno oko 240 osoba koje – navodno – uopće tu nisu smjele biti, a osim nedopuštenih letaka i brošura nađeno je i nešto oružja (tri revolvera). Postupanje prema uhićenim studentima, prema izvještajima britanskog veleposlanstva, bilo je više nego loše. Na licima Zagrepčana Baker nije vidio odobravanje situacije, ali interesantnim mu se učinilo to što se nitko nije javno pobunio, a navodi kako je “pobjeda progresivnih snaga” u dijelu srpskog pučanstva u Zagrebu rodila ideju o proslavi pobjede, ali su zaključili kako je bolje odustati od toga. Svoje je pismo zaključio rečenicom kako je klima sada “mnogo više obećavajuća”, dok je iz Beograda javljeno u London kako je “izbjegnut lov na vještice”. Jedno od pitanja na koje Britanci nisu imali odgovor bilo je što su Rusi o svemu mislili, ali se oni ni na koji način nisu javno očitovali o ovim događajima.

Dok se Vladimir Bakarić bojao atentata, a policija strahovala od predstojećih božićnih blagdana i dolaska Hrvata na privremenom radu u inozemstvu, Stewart u svom pismu od 21. prosinca upućenom Julianu Bullardu u EESD pažnju posvećuje Titovu govoru sindikatima, kada je izjavio: “Da su se stvari nastavile još samo šest mjeseci tokom kojim su krenule, vjerojatno bi došlo do ubijanja i građanskog rata.” Tito je tada odbacio ideju o secesiji bilo koje jugoslavenske republike jer u “sadašnjoj jugoslavenskoj geopolitičkoj situaciji nijedna republika ne može opstati sama”, te da “secesija vodi u stranu intervenciju”. Što se samog Stewarta tiče, on se očito slaže s Titovom ocjenom kako je u Hrvatskoj 1971. zapravo počelo uvođenje višestranačja, čemu se Savez komunista opirao, kako on navodi, iz straha da bi na vlast mogle doći strogo nacionalističke partije čime bi se opasnost od raspada Jugoslavije samo povećala.

Na samu Staru godinu 1971. Stewart je poslao Bryanu Sparrowu pismo u kojem napominje kako su “studentski vođe uhićeni, ali političari nisu”, baš “kao što nisu ni Aleksandar Ranković nakon pada, niti njegov bivši kolega Milovan Đilas”. No još nema dovoljno razloga vjerovati kako su svi otvoreni problemi i riješeni. Zadnje pismo koje je moguće naći u mapi Public Record Officea o situaciji u Hrvatskoj datirano je sa 10. siječnjem 1972., u kojem Sparrow zaključuje kako je “trenutačna situacija u Hrvatskoj još uvijek teška, ali nije ni približno crna kao što je bila”. Iz razgovora s Crvenkovskim navodi strah ostalih republika od mogućnosti povratka “čvrste ruke komunizma” u cijeloj Jugoslaviji, mogućnost na koju su upućivali i neki dijelovi Kardeljevih govora tih dana. No amandmani na jugoslavenski Ustav bili su doneseni, rad na novom tzv. konfederalnom ustavu iz 1974. već je bio započet, a Titova uloga u budućim događajima više nikada nije bila tako značajna kao 1971., što su Britanci u svojoj prepisci bili i predvidjeli.

Britanci su studentski pokret 1971. smatrali nebitnim

Posebni fascikl u Public Record Officeu posvećen je studentskim zahtjevima i nemirima, no već po opsegu jasno je da britanski diplomati njima nisu posvećivali značajniju pažnju – interes im je bio usmjeren na partijsko rukovodstvo, a studente su ionako smatrali izmanipuliranima. William Robertson iz britanskog veleposlanstva u Beogradu u pismu Bryanu Sparrowu opisuje sukob do kojeg je došlo na sjednici Predsjedništva Saveza studenata Jugoslavije, održanoj u Beogradu, na kojoj je glavna rasprava posvećena događajima na međunarodnom seminaru “Sveučilište danas”. Seminar je održan početkom rujna 1971. u Dubrovniku, a predsjednik Saveza studenata Zagreba Dražen Budiša veći je dio svoga govora posvetio aktualnom političkom stanju u Hrvatskoj, iznoseći ocjene bliske stavu tadašnjeg partijskog rukovodstva Hrvatske. Sastanak u Beogradu bio je unekoliko “eksplozivan”, pa je došlo čak i do zahtjeva – uglavnom od srpskih studenata – da se hrvatska delegacija izjasni je li Savez studenata Hrvatske još uvijek član Saveza studenata Jugoslavije, na što je u jednom trenutku odgovoreno kako bi se SSH mogao samostalno učlaniti u Međunarodnu studentsku federaciju.

Michael Tait iz britanskog je veleposlanstva odaslao pismo Sparrowu 26. studenog, analizirajući tada već započeti štrajk zagrebačkih studenata. Njih oko 2000 počelo je bojkot predavanja, a glavni zahtjev bio je nešto radikalizirani stav predsjedništva SKH o potrebi preispitivanja raspodjele inozemnog priljeva u Jugoslaviju. Nastupe Ante Paradžika, predsjednika Saveza studenata Hrvatske, Tait naziva “otvoreno nacionalističkima”, a zahtjevi za čistim hrvatskim jezikom (i prevodiocima za one koji ga ne razumiju) te premještanje glavnog štaba Jugoslavenske ratne mornarice iz Beograda u Split, zatim uvođenje hrvatskog kao službenog jezika za Hrvate koji služe vojni rok u JNA te služenje vojnog roka u republici u kojoj su stalno nastanjeni – ne čine mu se razumnima. “Ovo nije prvi put da studenti izriču takve zahtjeve, ali je prvi put da ti zahtjevi dobivaju ovakav publicitet”, napominje Tait, dodajući kako se ostali studentski centri u Hrvatskoj, pogotovo u Rijeci i Osijeku, nisu pridružili štrajku, a djelomično ga je osudio – ne u zahtjevima, nego u mogućem ishodu – i sam Tripalo.

Peter Rennie uputio je zaključno pismo Sparrowu 17. prosinca, u kojem je analizirao zahtjev i ishode studentskog štrajka. U njemu upozorava da su studentski zahtjevi u međuvremenu pretvoreni u podršku “progresivnim snagama” (Dabčević-Kučar, Pirker, Ivan Šibl, Tripalo i Bijelić) koje su paralizirali “unitaristi i klasni neprijatelji” (Dušan Dragosavac, Josip Vrhovec, Milutin Baltić, Ema Derossi-Bjelajac, Čedo Grbić i Jure Bilić). (Ova je podjela napravljena prema jednoj analizi Research Departmenta Eastern European Sectiona u FCO-u). Na sastanku 3. prosinca, kojem je prisustvovalo, prema Renniejevim navodima, 5000 zagrebačkih studenata, Budiša je održao svoj zadnji govor, napominjući kako će nakon njega na čelo studenata doći netko “mnogo radikalniji”. No već 8. prosinca održan je drugi sastanak na kojem je započet proces utvrđivanja odgovornosti članova SK koji nisu prepoznali štrajkaške zahtjeve kao suprotne politici SKH i SKJ, te je bilo “potrebno izbaciti ih iz SK”. U međuvremenu, Ivan Zvonimir Čičak, Dražen Budiša, Ante Paradžik i Goran Dodig s još desetoricom studentskih lidera osuđeni su na zatvor zbog “zločina protiv države”.