Nekoliko izvora bliskih policiji potvrdilo je za Nacional da se razmatra nekoliko verzija moguće pozadine ubojstva Vinka Žuljevića Klice, kao i da se pokušava rekonstruirati jesu li motivi za narudžbu njegove likvidacije povezani sa zaštitarskim poslovima u Hrvatskoj, ili nekim drugim, manje transparentnim aktivnostima Žuljeviću bliskih ljudi u inozemstvu. Jedan od tih izvora tvrdi da su upravo zbog mutnih aktivnosti Žuljeviću bliskih ljudi u inozemstvu u policiji, ali i u sigurnosnim službama još od siječnja morali početi aktivnije pratiti što se događa u Žuljevićevu okruženju. Možda se brutalna Žuljevićeva likvidacija u tom slučaju mogla spriječiti.

Među ostalim, policija pokušava rekonstruirati može li se sa Žuljevićevom likvidacijom povezati zagonetni nestanak Branka Katušića zvanog Indijanac i Branka Mrakovića zvanog Đoli. Njih su se dvojica još početkom siječnja iz Zagreba uputili u Češku. S tog se putovanja nisu vratili. Njihove su obitelji ubrzo prijavile nestanak, a tijela do danas nisu pronađena. Izvor blizak Žuljeviću za Nacional je početkom ožujka ispričao kako je Žuljevića šokirao njihov nestanak. “Žuljević je nedvojbeno znao što su njih dvojica trebali obaviti u Češkoj. Nije mu ni na pamet palo da bi ih netko samo tako mogao počistiti. To su mu bili naodaniji, a vjerojatno i najtreniraniji ljudi”, izjavio je za Nacional Žuljeviću blizak izvor.

 

• Policija razmatra nekoliko verzija moguće pozadine ubojstva Vinka Žuljevića Klice

• Tajni dosje ‘Brakuda’ skriva imena političkih pokrovitelja ubijenog žuljevića

• Dosje ‘barakuda’ Žuljevića ocrtava kao kamatara i utjerivača dugova i optužuje ga se za reket te šverc droge, ljudi i oružja

Njih su dvojica vjerojatno u Češku otišli u sklopu nekog poslovnog aranžmana povezanog sa Žuljevićem i njegovim miljeom, ali o kojem se u Hrvatskoj malo ili ništa ne govori, a možda čak ništa pouzdano i ne zna. Dva mjeseca nakon nestanka hrvatska policija u razmjeni informacija s češkim kolegama uspjela je rekonstruirati da su Katušić i Mraković, po svemu sudeći, nestali na krajnjem istoku Češke, u gradiću Nový Jičín, 300-tinjak kilometara od Praga. Tamo je lokalna policija pronašla automobil s kojim su se njih dvojica koristili. Niti lokalna policija nije zabilježila nikakav sumnjiv događaj na tom području. Međutim, popodne 10. siječnja, istoga dana kad su nestali, u Šenovoj ulici u Novom Jičínu eksplodirao je plin u jednoj staroj vili. Eksplozija je bila poprilično jaka, a središnji dio vile srušio se i zatrpao dubok podrum ispod nje. Vlasnik te vile je G. B., danas 52-godišnji Zagrepčanin, policiji poznat kao nekadašnji dobar znanac Vjeke Sliška, ubijenog na Cvjetnom trgu 2001. Vlasnik vile sjedio je u trenutku eksplozije ispred nje u svom automobilu pa je i ozlijeđen. Isprva se sumnjalo da su Katušić i Mraković možda zatrpani u tom podrumu, ali ondje nisu pronađeni ni nakon detaljne potrage policijskim psima i mikrokamerama. Žuljeviću bliski ljudi sumnjaju da ih je netko ondje dočekao i likvidirao. Prema nekim verzijama tog događaja, njih su dvojica trebali izazvati eksploziju kako bi se mogla naplatiti šteta od osiguranja. Međutim, događaj i danas otvara puno pitanja. Sumnjiv nestanak bliskih Žuljevićevih ljudi trebao je pojačati budnost sigurnosnih službi i policije prema zbivanjima u Žuljevićevu miljeu, ponajprije jer se moglo početi sumnjati da raste nervoza u krugovima koji su se 1990-ih povezivali s najbrutalnijim nasilnim oblicima kriminalnog ponašanja. Vinko Žuljević bio je 1990-ih angažiran u jedinici HVO-a Garavi i bio iznimno blizak rigidno desnoj struji unutar HDZ-a. Neki pripadnici te struje HDZ-a, poput Vice Vukojevića, i danas se smatraju vrlo utjecajnima i bliskima aktualnom predsjedniku HDZ-a Tomislavu Karamarku.

Vinku Žuljeviću potkraj 90-ih pripisivalo se planiranje atentata na Miroslava Tuđmana, bivšeg ravnatelja HIS-a. Prema tadašnjim otkrićima Nacionala taj je atentat pripremao upravo krug ljudi oko Žuljevića. Atentat je trebao biti odmazda za uhićenje Mladena Naletilića Tute, zapovjednika zloglasneKažnjeničke bojne HVO-a i jednog od najvažnijih aktera hrvatsko-muslimanskog rata. Žuljević se za tu likvidaciju više puta usmeno dogovarao s bliskim ljudima. Osobe koje su namjeravale ubiti Miroslava Tuđmana pištolje su za tu likvidaciju nabavili u kafiću Ivana na zagrebačkoj Malešnici, gdje im ih je dostavio Mario Sova, kojega se proteklih godina povezivalo sa više ubojstava i krijumčarenjem droge.

Te je informacije obavještajnoj zajednici dostavio tajni agent Mornar u okviru operativne akcije “Barakuda”. Taj je agent bio Veselin Marinov zvani Bugarin, nekadašnji tjelohranitelj Mladena Naletilića Tute. Ta je operativna akcija inicirana upravo za mandata Miroslava Tuđmana, po svemu sudeći po nalogu njegova oca, prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.

Tada se pripremala akcija Naletilićeva uhićenja, nominalno zbog jednog ubojstva u Hercegovini, a zapravo kako bi se Naletilića sklonilo u hrvatski pritvor i učinilo nedostupnim haaškim istražiteljima. I doista, Naletilić je, kao tada potencijalno opasan svjedok o mračnoj strani hrvatske politike u BiH, pune tri godine proveo u hrvatskom pritvoru pa je tek 2000. izručen Haaškom sudu. Drugi razlog za otvaranje operativne akcije “Barakuda” nalazio se u frakcijskim obračunima unutar HDZ-a za kontrolu nad zbivanjima u Hercegovini. U okviru svog prikrivenog djelovanja Marinov je tako došao i do informacija da Žuljević i njegovi ljudi zbog osvete planiraju likvidirati Miroslava Tuđmana.

Njegove su informacije uznemirile tadašnju obavještajnu zajednicu. Miroslav Šeparović, tadašnji ravnatelj HIS-a, otkrio je njegov identitet svojim kolegama u vrhu obavještajne zajednice. Prema pisanju Nacionalove novinarke Jasne Babić, tada se dogodilo sljedeće: “Na istom sastanku odlučeno je da se kanalima zagrebačkog podzemlja Vinku Žuljeviću Klici pošalje prijeteća poruka: ako se Miroslavu Tuđmanu dogodi bilo što neugodno, sama država angažirat će plaćene ubojice koji će cijelu njegovu bandu, bez suda i presude, fizički eliminirati sa zagrebačkih ulica.
I doista, tim prijetnjama uspješno je zaustavljen lov na Tuđmanovu glavu, ali je Veselin Marinov postao alternativna osvetnička meta novih hrvatskih kriminalaca. Jasna Babić došla je do informacija da je Žuljevića o tome izravno informirao Ivan Brzović, tadašnji šef SZUP-a. Nakon toga, HIS-ov agent proglašen “smradom”, “drukerom”, “izdajnikom” i osuđen na smrt.’

Žuljević je Marinova osobno likvidirao 31. svibnja 2002. u kafiću NBA u Chromosovu tornju u Zagrebu. Dok je klečao, ispalio je u njega pet hitaca. Jedan hitac u čelo, jedan u usta te jedan u tjeme. Sud je to na koncu okarakterizirao kao samoobranu, što je Žuljeviću otvorilo put prema transformaciji u samozatajnog poduzetnika koji se nominalno bavi zaštitarskim poslovima. Iako se u to vrijeme kalkuliralo o više mogućih razloga za Marinovljevu likvidaciju, po svemu sudeći jedini pravi razlog za to bio je tajni dosje Barakuda, nastao dobrim dijelom na temelju informacija iz Žuljevićevog miljea do kojih je Marinov došao kao prikriveni agent. Sadržaj tog dokumenta otkriva pozadinske, javnosti ne odveć poznate aktivnosti miljea bliskog Žuljeviću.

To je izvješće taj milje ocrtalo kao tada najmoćniju zločinačku organizaciju u zemlji, koja je regrutirana od bivših pripadnika HVO-a, koji su našli političku zaštitu pod okriljem tadašnjeg rigidno desnog krila HDZ-a, te se počeli vraćati u Hrvatsku gdje su se povezali s gangsterskom hobotnicom Vjeke Sliška. Prema sadržaju “Barakude”, Žuljević je imao istaknutu ulogu u kamatarenju, utjerivanju dugova, reketu, švercu droge, te ljudi i oružja.

Sadržaj Barakude čuvan je sljedećih godina kao vrhunska tajna. Sastojao se od 400 stranica, a polovica tog materijala dostavljena je policiji na postupanje. Međutim, tijekom sljedećih godina Žuljević i Sliško, tada partneri u netransparentnim aktivnostima, iskorišteni su od strane državnog odvjetništva kao svjedoci protiv zagrebačke bande poznate pod kolokvijalnim nazivom zločinačka organizacija s Knežije. Mafijaška mreža čiji je Žuljević bio protagonist, dijelom i zbog toga uspjela je preživjeti pad HDZ-a s vlasti tijekom 2000., ali i mandat koji je na vlasti provela mlaka koalicijska vlada lijevog centra, koja je propustila ispuniti obećanje o radikalnom obračunu s organiziranim kriminalom. Zbivanja su u tom vremenu dosegla vrhunac apsurda kada su tadašnji čelnici državnog odvjetništva čak bili sporadično izjavljivali da drugi krakovi hobotnice organiziranog kriminala u Hrvatskoj više ni ne postoje.

Tijekom istog razdoblja u više se navrata pokušavao relativizirati Marinovljev doušnički angažman, iako on za to nije primio nikakvu posebnu nagradu. Marinov je tada bio izuzetno aktivan, te je uspio prikupiti brojne informacije o funkcioniranju gotovo združenog policijskog, političkog i razvojačenog braniteljskog miljea. Prikupio je brojne dragocjene informacije o pripremanju raznih ubojstava, korumpiranim policajcima i političarima i slično. Isprva te njegove informacije nisu privlačile veliku pozornost njegovih nadređenih, a bile su i šaka u oko tvrdnjama tadašnjih čelnika MUP-a koji su tvrdili da u Hrvatskoj tada nema ozbiljnog organiziranog kriminala. Sve se to promijenilo upravo kada je Marinov došao do informacija o pripremama za atentat na Miroslava Tuđmana. Tada je Miroslav Šeparović žurno pozvao Josipa Perkovića i operacija “Barakuda” dobila je tada i svoj službeni naziv.

Nacionalova novinarka Jasna Babić ovako je opisala cilj te akcije: “Cilj ‘Barakude’ definiran je otprilike ovako: borba protiv korupcije u najvišem državnom vrhu i zločinačke organizacije koja ugrožava visoke političke i obavještajne dužnosnike Republike Hrvatske.
Kodno ime “Barakuda”, koje je dao akciji Perković, nije izabrano po vrsti proždrljive ribe, već po vrsti ribarskog pomagala kojom su Šeparović i Perković, barem su tako vjerovali, na metaforički način lovili golemu mafijašku “hobotnicu”. Postalo je, naime, jasno da informacije tajnog agenta “Mornara”, složene jedna uz drugu, čine rekonstrukciju kriminalno-zločinačke mreže koja se proteže od Mostara, Drvara i Dervente do zagrebačke Policijske uprave, MORH-a, Ureda predsjednika i reprezentativnih tijela hrvatskog HDZ-a.
Na sastanku obavještajne zajednice u rujnu 1998., gdje je otkriveno da se iza kodnog imena “Mornar” krije Veselin Marinov, donijeta je još jedna značajna i dalekosežna odluka: da se dio “Barakude” pretoči u skraćeno izvješće za MUP koji na sebe preuzima obavezu daljnje kriminalističke obrade. No, kada je MUP-u doista dostavljeno 200-tinjak stranica sažetka koji su trebali postati osnova za formalnopravi kazneni progon, ljudi najzaslužniji za otkrivanje cijele zločinačke hobotnice bili su otjerani. Perković je najuren iz HIS-a, Šeparović prisiljen na ostavku, Marinov je završio u zatvoru, a u HIS je došao Pašalićev poslušnik Tomislav Družak te kao njegov zamjenik Ante Baković, «doktorov» čovjek za prljave poslove.’

ŽULJEVIĆEV AUTOMOBIL IZ KOGA SU GA UBOJICE IZVUKLI I BRUTALNO LIKVIDIRALI U NEDJELJUFoto: Saša Zinaja

Protiv Marinova je u međuvremenu bio montiran niz optužnica za svodništvo, silovanje, trgovinu drogom i, napokon, izručenje rodnoj Bugarskoj. Državne institucije pod kontrolom rigidno desnog krila HDZ-a time su htjele posve relativizirati sadržaj informacija koje je Marinov prikupio. Zbog svega toga Marinov se našao u ekstradicijskom zatvoru, te se nakom smjene vlasti 2000. nadao obratu u za njega nezavidnoj situaciji. Međutim, to se nije dogodilo. Tadašnji ministar unutarnjih poslova Šime Lučin o “Barakudi” nije ništa znao gotovo cijelu prvu godinu svoga mandata.

Nacional je o tomu u ljeto 2002. pisao ovako: ‘Sažetak HIS-ova dosjea nestao je iz MUP-ova arhiva zajedno s HDZ-ovim policijskim čelnicima. Jedina građa iz koje je Lučin mogao crpiti svoje spoznaje o Veselinu Marinovu, naslijedio je kao dokumente SZUP-a koji su nastali prema slici i prilici Ivana Brzovića, jednog od zaštitnika Sliškove i Žuljevićeve bande. Prema njima, dakako, Marinov je bio gangster, ubojica, lažljivac, kojemu ne treba vjerovati ni jedne jedine riječi.’ Marinov je tada svima koji su ga htjeli slušati ispričao sadržaj “Barakude”. Ništa se nije mijenjalo, iako se i u tim spisima najavljivalo da se Žuljević sprema osvetiti Marinovu. To se i dogodilo, ali je hrvatsko pravosuđe zaključilo da je Žuljević pucao u samoobrani. Vinko Žuljević Klica u međuvremenu je stekao status uglednog, mirnog hrvatskog građanina, s dozvolom za nošenjem oružja, bez i jedne kaznene prijave. Tek se povremeno Žuljevića preventivno nakratko privodilo kada ga se dovodilo u vezu s neprimjerenim pritiscima na neke lokalne ugostitelje. Ni to nije smetalo rastu i razvoju njegovih zaštitarskih aktivnosti. Čak se posljednjih godina počelo govoriti kako se Žuljević počeo i karakterno mijenjati i smirivati, te da ključnu ulogu u raznim mutnim poslovima preuzimaju neki njemu bliski ljudi. Da tijekom godina njegove veze s rigidno desnom strujom HDZ-a nisu zahladile pokazala je i sahrana njegova oca u ožujku 2009. Žuljević je početkom ožujka 2009. automobilom podletio pod vlak. Otac mu je tom prilikom smrtno stradao, a on sam bio je teško ozlijeđen. Na pogrebu njegovom ocu pojavio se Vice Vukojević, danas utjecajni neformalni savjetnik predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka. Bili su ondje i neki drugi poduzetnici iz interesnih krugova bliskih Vukojeviću. Bio je ondje i Reno Sinovčić, Ljubo Ćesić Rojs, ali i desno politički orijentirani novinar Velimir Bujanec. Sve su to zanimljivi protagonisti miljea koji se priprema za povratak HDZ-a na vlast.

Već je odavno jasno tko su prije 15 i više godina bili pojedinci koji su unutar HDZ-ove vlasti kočili istragu koja je mogla dovesti do rekonstrukcije Žuljevićeve kriminalne hobotnice. Otad do danas za to u dva četverogodišnja mandata nije bilo nikakvih političkih zapreka, što također posredno otkriva karakter i skromne profesionalne kapacitete vodećih ljudi policije i sigurnosnih službi. Mirna zavjetrina u kojoj je Žuljević posljednjih godina nesmetano razvijao svoje poslovne aktivnosti na koncu je proizvela napetosti koje su u proteklu nedjelju za Žuljevića završile tragično. Likvidiran je u jutarnjim satima po izlasku iz crkve, u scenama koje nalikuju na one iz gangsterskih filmova. Brutalni ubojice na motociklima i u ukradenim vozilima prvo su Žuljevića vukli po cesti, a zatim ga brutalno propucali. Zasad je to vrhunac spirale nasilja koja dodatno pojačava nervozu u traumatiziranom hrvatskom društvu, čije raspoloženje po brojnim istraživanjima predviđa skorašnji povratak HDZ-a na vlast. To je u opisanim okolnostima nedvojbeno dosad najveći izazov hrvatskoj policiji i sigurnosnim službama za mandata aktualne vlasti.