′Moj susjed Slavko Dekanić, striček Slavek, stalno je ponavljao da su ustaše i partizani jedno te isto i da su se sve dogovorili Tito i Pavelić u tunelu pod Gričem. Poslije sam saznao da je 1944. kao šegrt radio na izgradnji tunela pod Gričem i da je u njemu, pred oslobođenje Zagreba, vidio susret poglavnika NDH Ante Pavelića i Josipa Broza Tita”, tvrdi ravnatelj Kulturno informativnog centra Emil Matešić koji je tu priču čuo kao dijete, ali nije imao pojma o kakvom se to tunelu radi. Desetljećima kasnije počeo je istraživati prošlost tunela koji spaja Mesničku i Radićevu ulicu u Zagrebu. Tunel je nedavno obnovljen, a svečano ga je otvorio gradonačelnik Milan Bandić.

Povijest tunela započinje 1943., odnosno u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. “Premijer vlade NDH Nikola Mandić, bosanski Hrvat kojeg je partizanski prijeki sud 36 dana nakon ulaska u Zagreb osudio na smrt, tijekom mandata pokrenuo je inicijativu da se prostor ispod Griča pretvori u javno sklonište i napravi transverzala koja bi povezivala Mesničku i Radićevu ulicu. Mandić je na sastanku vlade osigurao 141 milijun i 200 tisuća kuna kako bi Zagreb izradio projektnu dokumentaciju i započeo gradnju”, rekao je Matešić.

TADAŠNJI GRADONAČELNIK ZAGREBA bio je pripadnik ustaškog pokreta Ivan Werner, mesar iz ugledne zagrebačke obitelji, za čijega je mandata srušena sinagoga u Praškoj ulici. Imao je vrlo dobru karijeru u poslovnom svijetu i privučen interesom za opće dobro, ušao je u politiku na Pavelićev poziv. U dokumentima se, kaže Matešić, vidi da je bio sposoban gradonačelnik koji je u kratkom mandatu pokrenuo niz projekata, a Zagreb nikada nije imao nestašicu kruha niti je on ikada poskupio. Pavelić mu je kasnije dodijelio titulu viteza. Iznenada je umro kada je tunel bio u zadnjoj fazi izgradnje, a održan je veliki ceremonijalan sprovod sa svim vojnim i građanskim počastima.

“Gradnja tunela i njegova namjena bili su kontroverzni od početka. Vlasti su i na državnoj i na lokalnoj razini u najboljoj namjeri htjeli zaštiti građane. Jesu li bili svjesni mogućeg poraza pa su htjeli napraviti sklonište i prolaz kroz Grič ili su imali nešto drugo na umu, teško je reći. S jedne strane, to je bila država s rasnim zakonima koja je svojim građanima gradila sklonište i šetnicu, a s druge je ona najveće moralno potonuće u povijesti hrvatskog naroda, kako je to rekao ministar kulture Zlatko Hasanbegović. Samo stotinu kilometara dalje u Jasenovcu njen režim sustavno je ubijao građane Zagreba”, rekao je Matešić i objasnio da nije samo koncepcija tunela bila problem, nego i troškovi koju su se najednom počeli gomilati. Početni trošak je sa 141 milijun kuna i 90 radnih dana za završetak radova, skočio na 160 milijuna kuna samo za projektnu dokumentaciju i početak radova, a na kraju je iznosio preko 490 milijuna i minimalno godinu dana za završetak. Međutim, treba uzeti u obzir i tadašnju vrlo veliku inflaciju.

PRVA JAVNA KRITIKA KONCEPTA “tunel-sklonište-šetnica” nenadano je došla od same vlasti, odnosno Građevnog odbora koji je bio nešto poput povjerenstva u današnjem Uredu za prostorno planiranje. U njemu su urbanistički stručnjaci ocjenjivali arhitektonske projekte u gradu. U dokumentu iz veljače 1944. tvrdili su da je gradnja tunela nepotrebna: “Izgradnja skloništa kao neke prometne veze potpuno je deplasirana i posvećeno joj je previše pažnje”. Smatrali su i da je zaštita građana, što je bila glavna svrha gradnje, potisnuta forsiranjem tunela kao prometnog rasterećenja od Radićeve do Tkalčićeve. “Naveli su da bi se u tunelu moglo skloniti 5000 osoba i da bi se na samo jednu osobu utrošilo 60.000 kuna, što su smatrali prevelikim troškom”, rekao je Matešić. Ali gradnja je ipak nastavljena po izvornom nacrtu, no ubrzo su odustali od namjere da spoje Radićevu s Mesničkom i naprave veliku dvoranu u sredini tunela. Gradonačelnik Werner samo tri mjeseca kasnije sazvao je dramatičnu sjednicu i pokoleban mišljenjem Odbora, stanjem na frontu i galopirajućom inflacijom, odlučio je napraviti krnju verziju projekta, odnosno samo pristupni tuneli bez velike dvorane. Unatoč svemu tome, tunel je izgrađen kvalitetno: projektna dokumentacija je na zavidnoj razini, vodila se briga o svakom detalju, građevni materijal je domaći, drvo je iz Bosne, šljunak iz okolice Zagreba, a čak su i kvake posebno oblikovane, kao i nekoliko verzija glavnih vratiju. U dokumentu iz 1947., nakon što su u Zagreb ušli partizani, opisana je njegova kvaliteta i navedeni su neki nedostatci koji su sanirani, a potom je provedena i dodatna hidroizolacija. “U nacrtima ulaza u tunel prikazano je 12 zaglavnih kamenova s obje strane i jedan veći kamen na vrhu, što nije slučajno. Meni to govori o skrivenom značenju i asocira na Krista u sredini ulaznog portala i 12 apostola sa strane. Očito se radilo o projektantima koji su poznavali kršćansku ezoteriju i simboliku u arhitekturi te omjere u gradnji koje je potrebno poštovati kako bi se čovjek osjećao ugodno u tom klaustrofobičnom prostoru”, rekao je Matešić i naveo još jednu zanimljivost – inženjeri Abramović, Senjaković i Vajda bili su zaduženi za gradnju tunela, a ujedno su bili i glavni konzultanti pri pregledu nakon oslobođenja Zagreba. Neki dokumenti o tunelu i njegovoj izgradnji za vrijeme NDH bili su potpisani ustaškim pozdravom “Za dom spremni!”, a komunisti su ih potpisivali sa “Smrt fašizmu, sloboda narodu!”, što je skraćeno u S.F.-S.N.

POSLJEDNJI DOKUMENTI KOJE je Matešić uspio pronaći datiraju iz 1949. godine. Jedan pokazuje da se jedno vrijeme tvrtka Malina, koja se bavila proizvodnjom hrane, njime koristila kao skladištem. Policijski izvještaj pokazao je da je tunel gradu bio i problem. U njemu su se skupljale skitnice koje su tamo, piše u izvještaju, spavale, skrivale se, kartale, ložile vatru: danas bi rekli da su koristili javni prostor i prilagodili ga svojim potrebama. Posljednji dostupan dokument je iz 31. listopada 1949., u kojem je sumirano stanje tunela i predložen je “spoj postojećih tunela s tunelom do Gupčeve zvijezde. Tako je moguće i da je u njoj izgrađen tunel i možda još uvijek postoji”. Ministarstvo obrane Matešiću nije odobrilo uvid u dokumentaciju o tunelu nakon 1949. Tako se još uvijek ne zna kada je točno izgrađena impresivna središnja dvorana od gotovo sto metara dužine, projektirana za vrijeme NDH. Sumnja se da je izgrađena u tajnosti 50-ih godina prošlog stoljeća. “Povod gradnji velike dvorane sigurno je bila paranoja oko Hladnog rata. Ogromna sredstva uložena su u vojnu industriju, zaštitu ljudi i objekata. Bušila su se brda i otoci, a čak su i jugoslavenski inženjeri i tvrtke gradili tunele i podzemna skloništa Sadamu Huseinu. Jugoslavenska privreda zarađivala je od prodaje naoružanja i izgradnje sustava podzemnih skloništa širom svijeta. Pitanje je kako su uspjeli u potpunoj tajnosti bušiti na Griču i izgraditi fascinantnu dvoranu u tunelu, a da to nitko nije primijetio. Kako su i kada odvozili te silne kubike zemlje i unosili beton i šljunak? To je bila savršena organizacija. Tražim svjedoke i vjerujem da o tome neki ljudi nešto znaju”, rekao je Matešić.

O TUNELU SE U JAVNOSTI nije ništa govorilo sve do 1993., kada se u njemu održao “Under City Rave Party” u organizaciji Dražena Grubišića, Nedjeljka Mikca i TV emisije TOP DJ MAG. Matešić je u tunelu Grič godinu dana kasnije sudjelovao u izložbi povodom Dana Zemlje. Tunel je potom pao u zaborav. Idejom da se u njemu osnuje Muzej osjeta oživjela ga je 2005. Nada Cilinger. “Njena ideja zahtijeva veće građevinske zahvate i ne znam hoće li se ona realizirati. Ja smatram da tunel ne treba previše renovirati, sačuvao bih ga uz minimalne intervencije jer je on velika i neobična galerija na posebnoj lokaciji, nabijena političkim i društvenim značenjima, svjedok prošlosti koja nudi izazov svakome tko želi u njemu kreativno raditi”, rekao je ravnatelj KIC-a i napomenuo da je taj projekt prijavio na fond EU-a koji povezuje zemlje Mediterana koje imaju slične tunele ispod gradova. Oni su povezani projektom “Heritage Under Cities”, odnosno idejom baštine ispod gradova i kako je mogu ponuditi javnosti. Matešić je pohvalio i gradonačelnika Milana Bandića zbog obnove tunela Grič. “Priča o tunelu Grič počela je davne 1943. u kabinetu ustaškog predsjednika vlade, nastavila se tajnom izgradnjom u hladnoratovskom razdoblju socijalističke Hrvatske, da bi ga gradonačelnik Bandić u neovisnoj i slobodnoj Hrvatskoj konačno dovršio u izvornoj namjeni i dao na uporabu građanima kao šetnicu i sklonište. Od poglavnika preko maršala do Bandića, ukratko rečeno. Tunel je kreativna platforma za osmišljavanje raznih projekata koji će dati novu vrijednost i zamašnjak dosad slabo iskorištenom pojasu između Donjeg i Gornjeg grada i ne bih imao ništa protiv daKIC njime upravlja”, zaključio je Matešić u razgovoru za Nacional.