Objavljeno u Nacionalu br. 690, 2009-02-03

Premijer je naredio pojačano uhođenje i prisluškivanje ‘Mesićevih’ diplomata, a predsjednik stalno pritišće HDZ-ova predstavnika u UN-u Nevena Juricu

Žestoki sukobi hrvatskog predsjednika Stjepana Mesića i premijera Ive Sanadera oko hrvatske vanjske politike i mreže hrvatskih veleposlanika posljednjih su dana u najžešćoj fazi, a neke pojedinosti gotovo otvorenog rata već su doprle i do javnosti. Trenutačno je jasno tek da veleposlanik pri Ujedinjenim narodima Neven Jurica ipak neće biti smijenjen, ali njegov kolega Jovan Vejnović, po svemu sudeći, više se nikad neće vratiti u Tripoli. Velik broj veleposlanika već danima živi u strahu za svoju funkciju, jer se borba državnih čelnika slama na njihovim leđima. Mesić već neko vrijeme raspolaže dokumentacijom koja kompromitira HDZ-ova veleposlanika Nevena Juricu, a 7. uprava Ministarstva vanjskih poslova prikuplja dosjee i uhodi “Mesićeve” ljude tražeći razloge za njihovu smjenu. Koliko je sukob ozbiljan, pokazuje i grčevita borba suprotstavljenih strana: Jurica već mjesecima optužuje kolegicu Kolindu Grabar-Kitarović da je iz sefa u veleposlanstvu u Washingtonu otuđila sporne dokumente i proslijedila ih Mesiću. To je, po Jurici, dokaz da je bivša ministrica vanjskih poslova izdala svoju stranku i priklonila se Mesiću, zbog čega Jurica od Sanadera traži da ju smijeni. Da se osveti predsjedniku i odgovori ga od napada na Juricu, Sanader je naložio intenzivno uhođenje svih Mesićevih veleposlanika, što je dovelo do toga da su neke od njih, dok su boravili u Zagrebu za božićnih blagdana, HDZ-ovi obavještajci, ne bi li došli do bilo kakvih kompromitantnih materijala, čak pratili i prisluškivali po kafićima.

A u pozadini sukoba Mesića i Sanadera zapravo su suprotstavljeni interesi, odnosno Sanaderova namjera da, potkraj Mesićeva mandata, vladajuća stranka napokon potpuno ovlada diplomatskom mrežom. Sanaderov cilj je jasan: neovisno o budućem predsjedniku, vanjska politika idućih bi se godina trebala izravno određivati u uredu premijera. Glavni uvjet da tako i bude jest da što prije ukloni sve diplomate koji su bili priklonjeni Mesiću i zamijeni ih svojim kadrovima. Mesić, s druge strane, u zadnjoj godini svog mandata ima tri cilja: prvi je da što dulje zadrži diplomate koje smatra kvalitetnima, drugi da Hrvatska ispuni barem dio obećanja koja su on i njegovi najbliži suradnici dali brojnim državama tijekom lobiranja za članstvo Hrvatske u Vijeću sigurnosti, a treći, koji se samo na prvi pogled doima kao osoban, jest konačni obračun s Juricom. Ali ne zbog osobnog animoziteta, nego zbog toga što je Jurica arhetipski primjerak nazadnog HDZ-ova političara iz sredine 90-ih: lijen, nekompetentan, sklon spletkarenju i rasipan, ali vrlo bahat i poslušan.
Od pedesetak veleposlanika sad je tridesetak pod Sanaderovom kontrolom, petnaestak su tzv. Mesićevi ljudi, a preostalih desetak politički neutralni profesionalni diplomati. Uzmu li se u obzir i niže rangirani članovi diplomatskih predstavništava, razlika je još veća u Sanaderovu korist: prema nekim procjenama, čak je 80 posto toga kadra blisko Sanaderu i HDZ-u. To se, dakako, posebno odnosi na “sigurnjake”, predstavnike 7. uprave MVP-a, koji nominalno u ambasadama rade kao niže osoblje, ali pomno prate svaki korak šefa misije i o tome svakodnevno šalju bilješke u Zagreb. Ondje ih svakog jutra čita privremeni ravnatelj Uprave za sigurnosnu analitiku, komunikacije i zaštitu Dinko Barbarić, koji je na tu funkciju nedavno došao iz Sigurnosno-obavještajne agencije.

Tim bilješkama pristup ima i Bianca Matković, nominalno državna tajnica za politička pitanja, a u stvarnosti najmoćnija žena u Hrvatskoj – preko nje svi su prikupljeni podaci odmah dostupni i Sanaderu. Premda je 7. uprava MVP-a još prije nekoliko godina formalno izgubila obavještajni karakter, struktura ondje zaposlenih ljudi i zadaci koje im već godinama daju Sanader i Bianca Matković doveli su do toga da su im glavni zadaci sprečavanje i kontrola curenja informacija iz zgrade na Zrinjevcu i uhođenje diplomata koji Sanaderu nisu po volji. U praksi to često izgleda tako da pripadnik 7. uprave nastoji udovoljiti željama nadređenih čak i tako da u svoja izvješća zapisuje lažne konstrukcije, preuveličava ili lažno interpretira događaje. To je proteklih godina na svojoj koži itekako osjetio Želimir Brala, bivši veleposlanik u Portugalu iz tzv. Mesićeve kvote. On je u travnju 2007. smijenjen zbog navodne tučnjave s Ivicom Grlićem, nominalnim vozačem veleposlanstva, a zapravo djelatnikom 7. uprave.

Brala je još 80-ih u Portugalu radio kao novinar, a na veleposlaničku funkciju došao je s mjesta asistenta na Katedri za portugalski jezik na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Kad se vratio u Lisabon kao veleposlanik, često je radi pisanja doktorata odlazio u Zavod za portugalski jezik koji se nalazi u dijelu Lisabona koji slovi kao četvrt s prostitutkama. Slušajući upute nadređenih, koji su već tada vrebali svaku priliku da uklone Mesićeve ljude, vozač-obavještajac Grlić u Zagreb je odaslao konstruiranu bilješku u kojoj je tendenciozno napisao da Brala često tijekom radnog vremena odlazi u četvrt s prostitutkama, iako mu je nesumnjivo bilo poznato gdje Brala provodi vrijeme. Kad je Brala doznao za takve lažne optužbe, posvađao se s Grlićem, a sukob je kulminirao fizičkim obračunom veleposlanika i njegova vozača, što je Sanader iskoristio kao glavni razlog da od predsjednika Mesića zatraži hitan opoziv provociranog diplomata. Mesić je pak proteklih godina iskoristio svoj autoritet i predsjedničke ovlasti čak i da zaštiti neke HDZ-u bliske diplomate kojih se Sanader namjeravao odreći. Tako je 2005., nakon što je Miomir Žužul podnio ostavku na ministarsku funkciju, Sanader namjeravao vratiti u Zagreb Mirjanu Mladineo, dugogodišnju profesionalnu diplomatkinju koja je tada bila veleposlanica pri UN-u u New Yorku, a ondje postaviti Žužula, čemu se Mesić usprotivio i inzistirao da Mirjana Mladineo ostane na svojoj funkciji. Slična situacija zbila se i krajem 2007., kad se Sanader pod utjecajem Biance Matković odlučio riješiti svoje dotadašnje ministrice vanjskih poslova Kolinde Grabar-Kitarović. Ona je dulje vrijeme bila u nemilosti Biance Matković, koja je svog stranačkog šefa uvjerila da bivšu ministricu treba vratiti u Rijeku da vodi županijsku organizaciju HDZ-a, što bi za nju značilo potpunu degradaciju. Ipak, za nju se zauzeo predsjednik Mesić pa je na kraju ipak imenovana veleposlanicom u SAD-u.

Ali ni ondje nije ostala zaštićena od napada stranačkih kolega, što pokazuje tajnoviti slučaj iz ljeta 2008. Početkom rujna neki su hrvatski mediji objavili da je Jurica, bivši veposlanik u SAD-u koji je nastavio predstavljati Hrvatsku u UN-u i Vijeću sigurnosti, u Americi netransparentno potrošio desetak milijuna kuna na reprezentaciju i lobiranje. Na to se, posve očekivano, nadovezao i predsjednik Mesić, javno kritizirajući Juricu zbog trošenja, te zatražio da mu Vlada i MVP, kao sukreatoru vanjske politike, dostave ispis troškova Juričina lobiranja. Mesić je i u izravnim kontaktima sa Sanaderom, Jandrokovićem i Biancom Matković jasno dao do znanja da već raspolaže nekim materijalima koji kompromitiraju Juricu. Vodstvo HDZ-a tada je poduzelo tajnovitu istragu kojoj je jedini cilj bio – doznati otkud Mesić tako dobro zna za velik dio Juričinih spornih lobističkih dogovora. Internu istragu u Americi proveo je i sam Jurica, koji je ubrzo Sanadera i Biancu Matković izvijestio da je Mesićevo “duboko grlo” najvjerojatnije bila Kolinda Grabar-Kitarović. Prema Juričinoj priči, kad je početkom veljače 2008. on iz Washingtona otišao na novu dužnost u New York, u strogo čuvanom sefu hrvatske ambasade u Washingtonu zaboravio je nekoliko lobističkih ugovora. Ondje ih je, prema Juričinoj verziji, pronašla Kolinda Grabar-Kitarović, koja je u Washington stigla sredinom travnja, te je njihove kopije potajno dostavila hrvatskom predsjedniku.
Iako ničim dokazane, Juričine optužbe dodatno je osnažila Bianca Matković, koja unutar HDZ-a ne skriva animozitet prema Kolindi Grabar-Kitarović, pa je Sanader zaključio slučaj vjerujući u krivnju Kolinde Grabar-Kitarović. Nije ga razuvjerilo ni to što je u rujnu veleposlanica Grabar-Kitarović unutar washingtonskog veleposlanstva organizirala istragu u kojoj je zaključeno da u sefu nije nađeno ništa od spornih ugovora, kao i to da su neki Juričini ugovori javno dostupni u registrima američkog Ministarstva pravosuđa. Unatoč teškim Juričinim optužbama, mnogima je bilo jasno da Kolinda Grabar-Kitarović takvo što ne bi učinila iz najmanje tri razloga: još je uvijek odana HDZ-u i Sanaderu, nema hrabrosti za takve stvari, a i posve je jasno da u posljednjoj godini Mesićeva mandata ne bi na štetu vlastite stranke učinila takvu uslugu predsjedniku, jer bi to značilo da će ju Sanader smijeniti s funkcije čim Mesić ode s Pantovčaka.

U rujnu i listopadu Mesić je nastavio tražiti Juričinu smjenu, odnosno detaljnu istragu i ispis njegovih troškova, a to je bilo pojačano informacijama koje su polako curile u javnost: doznalo se da je samo u jednoj godini Jurica na reprezentaciju, odnosno jelo i piće, potrošio više od milijun i pol kuna, a da je u lobističke poslove tijekom Juričina mandata utrošeno više od 7 milijuna kuna. MVP tih je dana zainteresiranim novinarima pod egidom poslovne tajne odbijao dati najzanimljivije informacije, odnosno reći koje to lobiste Hrvatska plaća i za koje lobističke ciljeve. Da barem nakratko sanira Mesićeve učestale napade i poneke tvrdnje da Hrvatska posljednjih godina ponovno koristi “lobističke” usluge notorno neuspješnih Davida Rivkina i Zdenke Gast, ministar Jandroković početkom listopada 2008. pokušao je taj slučaj prikazati kao posve normalan i transparentan, pa je čak naveo tri tvrtke, Alexander Strategy Group Inc., Melady Associates i Law Office of Paige E. Reffe, s kojima je Jurica potpisao lobističke ugovore.

Ministrove riječi nakratko su umirile znatiželjnike, iako su ta tri imena najzornije otkrila prave razmjere i prirodu Juričinih i HDZ-ovih lobističkih aktivnosti u Americi. Alexander Strategy Group Inc. nekadašnja je američka lobistička tvrtka, ugašena još u siječnju 2006. kad je Jack Abramoff, jedan od tvrtkinih najpoznatijih lobista, u velikoj aferi završio na sudu zbog optužbi za urotu, prijevaru, izbjegavanje plaćanja poreza i podmićivanja članova Kongresa. U zamjenu za ublažavanje optužnice Abramoff je priznao neka od djela i surađivao s istražiteljima. Priznao je i da je od mnogih klijenata, među kojima je vjerojatno bila i Hrvatska, uzimao novac za lobističke troškove, a da za njih nikad nije napravio ništa konkretno. Druga tvrtka koju je Jandroković spomenuo jest Melady Associates, što je, čini se, naziv za zajedničko kućanstvo ostarjelih sveučilišnih profesora Thomasa i Margaret Melady. Thomas Melady je 82-godišnji bivši američki veleposlanik u Burundiju, Ugandi i Vatikanu, a njegova supruga Margaret je bivša predsjednica privatnog sveučilišta American University of Rome. Nije poznato na koji su način njih dvoje lobirali za hrvatske interese u Americi, osim što je Thomas Melady proteklih godina očito radio na imidžu hrvatskog premijera – napisao je nekoliko članaka o maloj zemlji na Balkanu u kojoj stoluje “uglađeni premijer” koji “piše poeziju” i ima “austrijski doktorat”. Treća tvrtka, Law Office of Paige E. Reffe, kojoj je, prema Jandrokovićevim tvrdnjama, od 2004. do 2008. isplaćeno najviše novca, gotovo 4 milijuna kuna, zapravo je washingtonska odvjetnička kancelarija stanovitog Paigea Reffea. Jedina njegova očita veza s mogućim lobističkim aktivnostima jest činjenica da je 1995. nepunih godinu dana bio zaposlen u Bijeloj kući kao pomoćnik direktora za organizaciju posjeta američkog predsjednika stranim zemljama. Ipak, u proteklih desetak godina Reffe se vratio advokaturi, pa se u odvjetničkom registru spominje tek kao odvjetnik specijaliziran za brakorazvodne parnice. Svjestan da je Jurica najveći diplomatski uteg HDZ-a, Sanader je krajem prošle godine odlučio ubrzati i pojačati uklanjanje Mesićevih diplomata, tajno naloživši 7. upravi MVP-a da još snažnije uhodi i istražuje sumnjive veleposlanike i traži razloge za njihovu smjenu.

Time bi još tijekom Mesićeva mandata potpuno ovladao diplomatskom mrežom, a imao bi i dovoljno municije za javni rat s Mesićem, kad god si predsjednik države dopusti javno spomenuti Juricu i njegove sumnjive poslove, po staroj HDZ-ovoj metodi obračuna s političkim protivnicima: kad netko napadne hadezeovca, deseci hadezeovaca žestoko uzvrate protuoptužbama, stvarajući dojam da među različitim političkim opcijama zapravo i nema razlike. Na Mesićevu reakciju, dakako, nije trebalo dugo čekati: kad je tijekom božićnih i novogodišnjih blagdana postala izvjesna ukrajinsko-ruska plinska kriza, državni vrh je potajno razrađivao razne planove alternativne opskrbe plinom, pa je netko Mesiću predložio da pomoć zatraži od libijskog predsjednika Gadafija. U tom trenutku Mesić se ponovno sjetio Jurice, jer daleko od javnosti već mjesecima nastoji sanirati štetu u odnosima Hrvatske i Libije, za što glavnim krivcem smatra upravo Juricu. Da su odnosi između dviju zemalja doista zategnuti, doznalo se kad je u drugoj polovici 2008. Gadafi Mesiću poslao čak dva bezobrazna pisma u kojima je prosvjedovao zbog Juričina odlaska sa sjednice Vijeća sigurnosti u travnju prošle godine. U međuvremenu se odnos Mesića i Gadafija nije uspio izgladiti, a nije pomoglo ni to što je Mesić nedavno u Libiju potajno poslao svog emisara Budimira Lončara, kojeg je ljutiti Gadafi odbio primiti.
Vjerojatno predviđajući da bi se Mesić opet mogao javno obrušiti na Juricu, HDZ je početkom siječnja preventivno demonstrirao svoje špijunske aktivnosti. Na jednoj internetskoj stranici osvanuo je paraobavještajni napad na Esada Prohića, bivšeg Mesićeva savjetnika, a sada veleposlanika u Iranu. Prohić je optužen da se za blagdanskog dopusta u Zagrebu u kavani “Lisinski” sastao s dvojicom poslovnih ljudi kako bi s njima dogovorio otvaranje tvrtke za uvoz iranskog kamena, pistacija i kozmetike u Hrvatsku. Nakon toga Prohić je trebao biti optužen za kršenje Bečke konvencije i opozvan s veleposlaničke funkcije, ali on je nonšalantno priznao da je doista pio kavu u “Lisinskom” te demantirao bilo kakav vlastiti poslovni angažman, za što, uostalom, nije bilo dokaza. Zbog toga su u MVP-u odlučili da Prohića zasad ne diraju. Ipak, i njemu i Mesiću postalo je jasno da su ga tijekom boravka u Zagrebu pratili djelatnici 7. uprave i vjerojatno nezakonito prisluškivali, te da je premijer predsjedniku i na taj način htio dati do znanja da ove godine namjerava ukloniti Mesićeve ljude i potpuno zavladati diplomatskom mrežom.

To je Mesića toliko naljutilo da je sredinom siječnja, tijekom teških dana plinske krize, javno proglasio Juricu glavnim krivcem što Hrvatska nije dobila plin iz Libije. Na Sanaderov odgovor nije trebalo dugo čekati: samo nekoliko dana poslije Sanaderu bliski medij dobio je kompromitantne materijale o Jovanu Vejnoviću. Budući da je riječ o dokumentaciji koju je prikupila 7. uprava MVP-a za Sanadera i Biancu Matković, nedvojbeno je na koji je način priča o Vejnoviću dospjela u javnost. Objavljivanjem kompromitantnih materijala o veleposlaniku, koji slovi kao Mesićev, Sanader je predsjednika države prisilio da sljedećih dana donese odluku o Vejnovićevu opozivu. Budući da se iz krugova bliskih predsjedniku čuje da je Mesić posljednje događaje doživio kao jedan od najžešćih i najotvorenijih napada na sebe, ne treba sumnjati da će posljednja godina njegova mandata biti obilježena mnogim tajnim, ali i vrlo javnim sukobima Mesića i Sanadera.