Objavljeno u Nacionalu br. 720, 2009-09-01

UČESTALI MEDIJSKI NAPISI o lošem upravljanju u Hrvatskoj elektroprivredi odraz su velikog sukoba za prevlast u najvećoj državnoj kompaniji: glavni eksponenti frakcije koja želi preuzeti HEP su Damir Begović i Krešimir Ćosić

Sve učestaliji medijski napisi o navodnom štetnom poslovanju Hrvatske elektroprivrede posljedica su velikog sukoba koji postoji unutar vladajuće stranke oko prevlasti u najvećoj hrvatskoj državnoj kompaniji. Odlaskom Ive Sanadera moćni pojedinci unutar HDZ-a odlučili su preuzeti vlast unutar HEP-a i u što kraćem roku tu tvrtku pripremiti za privatizaciju. Prvi korak u tom planu je javna diskreditacija i smjena Ivana Mravaka, čelnog čovjeka kompanije i glavnog protivnika ideje privatizacije nacionalnog energetskog poduzeća.

Upravo zato Mravakovu poziciju trebao bi naslijediti Damir Begović, nekadašnji predsjednik Uprave HEP-a, inače poznat kao jedan od zagovornika ideje privatizacije kompanije i dugogodišnji lobist njemačke energetske kompanije RWE u Hrvatskoj. Uz Begovića, ključni utjecaj na buduće poslovanje kompanije dobio bi i Krešimir Ćosić, saborski zastupnik HDZ-a i aktualni član Nadzornog odbora HEP-a. To je Nacional doznao iz krugova bliskih vrhu Vlade, a prema tim informacijama, Begović i Ćosić glavni su eksponenti HDZ-ove frakcije koja je tijekom proteklih tjedana vršila jak pritisak na premijerku Jadranku Kosor kako bi ona pokrenula proceduru Mravakove smjene.

Ipak, Jadranka Kosor odbila je to učiniti, ustvrdivši kako će Mravaka smijeniti jedino u slučaju da istraga koju u HEP-u trenutno provodi USKOK pokaže da je on bio uključen u nelegalne radnje. Na taj način, barem privremeno, osujećen je plan temeljem kojeg bi Ćosić i Begović, inače bliski prijatelji, dobili mogućnost da upravljaju procesom privatizacije HEP-a, poslom vrijednim oko milijardu eura. Ipak, glavna prepreka realizaciji takvih ambicija je Mravak, koji se od svog dolaska na čelo kompanije 2003. godine izričito protivio ideji da dio HEP-a bude prodan nekoj od velikih stranih energetskih kompanija. Tijekom svojih šest godina na čelnoj poziciji u HEP-u Mravak je navodno uživao čvrstu podršku bivšeg premijera Ive Sanadera. To i ne čudi s obzirom na to da su čelni čovjek HEP-a i premijer u više navrata vrlo blisko surađivali, naročito što se tiče cijene električne energije u Hrvatskoj. Sanader je tijekom 2007. i 2008. godine u više navrata od HEP-a tražio da odustane od planiranih povećanja cijena struje, strahujući od negativnih reakcija javnosti. Mravak je te njegove zahtjeve uvažavao, pa je HEP više od dvije i pol godine električnu energiju prodavao po cijenama znatno nižim od tržišnih. Posljedica je bila vrlo loša poslovna bilanca, tih godina inače velika dobit kompanije gotovo je nestala, a HEP je poslovao na samoj granici profitabilnosti. Iako je takva praksa bila poprilično loša za kompaniju, Mravak ju je pravdao činjenicom da nije mogao zanemariti volju većinskog vlasnika.

Ipak, tijekom tih godina lošeg poslovanja rijetko se bilo što o HEP-u moglo pročitati u domaćim medijima. Pojedini članci o problemima u poslovanju počeli su se objavljivati tek početkom ove godine, da bi se ta problematika intenzivirala tijekom posljednja dva mjeseca, nakon što je Sanader podnio ostavku. Mravaka se optuživalo za cijeli niz štetnih radnji, od navodnih pronevjera pri kupovini električne energije, preko činjenice da je sam sebi u jeku recesije značajno povećao plaću, do optužbi da je u HEP-u zaposlio cijeli niz nekvalificiranih stranačkih kadrova. Već tada pojavile su se prve sumnje kako su ti medijski napisi dio velikih sukoba unutar same kompanije. Naime, veći dio dokumenata koji su se pojavili u domaćim medijima, a koji navodno dokazuju kriminalna djela Uprave, bili su dostupni samo uskom krugu najviših dužnosnika HEP-a, poput članova Uprave i članova Nadzornog odbora. Budući da gotovo sva mjesta u tim tijelima zauzimaju članovi stranaka vladajuće koalicije, nije teško zaključiti kako medijski skandali oko HEP-a imaju značajnu političku pozadinu. Takve sumnje dodatno su osnažene kad se u pojedinim medijima u kontekstu Mravakova nasljednika počelo spekulirati s imenom Damira Begovića, inače bliskog prijatelja člana Nadzornog odbora HEP-a Krešimira Ćosića. Ipak, ideja kako bi Begović uz podršku Ćosića mogao naslijediti Mravaka poprilično je čudna, s obzirom na to da su njih dvojica također odigrali značajne uloge u aferama koje se navode kao razlog za smjenu čelnog čovjeka HEP-a.

BIVŠI PREMIJER Ivo Sanader navodno je tijekom svojih šest godina na čelu Vlade davao čvrstu potporu Ivanu Mravaku na čelu HEP-a

Prva afera se odnosi na ugovore temeljem kojih je HEP TLM-u i mostarskoj tvornici Aluminij prodavao električnu energiju po četiri puta nižoj cijeni od nabavne. Mravaka su mediji zbog takvih ugovora prozivali da novcem poreznih obveznika subvencionira privatne kompanije u Hrvatskoj i BiH. Ipak, ništa manju odgovornost za takvu praksu ne snose ni Krešimir Ćosić, koji uz poziciju u Nadzornom odboru HEP-a drži i istu takvu poziciju u Nadzornom odboru TLM-a. Temeljem tih pozicija on je u dva navrata bio upoznat s takvim ugovorima, imao je dvije prilike da ih zaustavi, ali to nije učinio. S druge strane, Damir Begović, kao čelni čovjek TLM-a, izravno je sudjelovao u izradi ugovora kojim je TLM ispod cijene kupovao struju od HEP-a, a onda je kasnije po istim uvjetima slao Aluminiju. Dakle, obojica su bili aktivni sudionici procesa stvaranja tih ugovora, te stoga snose i dio odgovornosti za njihove negativne efekte. Osim toga, Krešimir Ćosić poprilično je kompromitiran i u drugoj aferi koja se stavlja na teret Mravaku. Radi se o ugovorima o kupovini električne energije koje je HEP sklopio s tvrtkama EFT, Rudnap i Korlea. Večernji list tvrdio je kako je plaćajući nerealno visoku cijenu HEP temeljem tih ugovora u godinu dana izgubio oko 750 milijuna kuna. Prokurist ukrajinsko-slovačke tvrtke Korlea u Hrvatskoj upravo je Marko Ćosić, sin Krešimira Ćosića. Samo tijekom 2008. godine ta tvrtka HEP-u je prodala električnu energiju u vrijednosti od 72,9 milijuna eura. Radi se o eklatantnom primjeru sukoba interesa, jer je Ćosić kao član Nadzornog odbora praktički u situaciji da odobrava ugovore koje HEP potpisuje s tvrtkom njegova sina.

Ako su ti ugovori štetni po HEP, kao što se u medijima tvrdi, takav Ćosićev sukob interesa mogao bi poprimiti obilježja kaznenog djela. S druge strane, s obzirom na to da je Korlea registrirana i kao dobavljač električne energije u Hrvatskoj, upućeni tu vide još jedan potencijalni Ćosićev sukob interesa. Naime, u stručnim krugovima pretpostavlja se kako bi privatizacija HEP-a rezultirala povećanjem cijene električne energije u Hrvatskoj između 20 i 30 posto. Pri takvoj cijeni, svi alternativni opskrbljivači, poput Korlee, postali bi konkurentni HEP-u i mogli bi početi razvijati svoje poslovanje i u tom segmentu. Upravo u tome Nacionalovi sugovornici vide jedan od glavnih razloga zašto se Ćosić zalaže za privatizaciju HEP-a. Činjenica da je za tu inicijativu uspio osigurati i jaku političku podršku također ne čudi, jer ga se već godinama smatra jednim od najutjecajnijih članova tzv. hercegovačke struje u HDZ-u. Dio te frakcije Ćosić, rođeni Zagrepčanin, postao je još početkom 1990-ih kad ga je tadašnji ministar obrane Gojko Šušak postavio kao jednog od svojih zamjenika. Uskoro je postao i general, makar nije sudjelovao u borbama. Na položaju zamjenika ministra održao se i u mandatima Andrije Hebranga i Pavla Miljavca, a iz tog vremena ostao je u naročito bliskim odnosima s Hebrangom koji se smatra njegovim glavnim političkim saveznikom. Kada je HDZ otišao u oporbu, Ćosić je postao saborski zastupnik, a dolaskom Sanadera na čelo stranke njegov politički utjecaj počeo je jačati.

Razlog tome bio je Ćosićev izniman ugled među HDZ-ovim simpatizerima u dijaspori, pa ga je Sanader koristio kako bi smanjio utjecaj Florijana Borasa i Zdenke Babić-Petričević, koji su svojim često homofobnim i nacionalističkim izjavama narušavali europski imidž stranke koji je Sanader želio izgraditi. Ćosić je u tome bio vrlo uspješan, pa se smatra kako je i to bio jedan od razloga zašto mu je povjerena pozicija u Nadzornom odboru HEP-a, jedne od najvažnijih državnih kompanija. Iako je svoje javno djelovanje uvelike ograničio na politiku i znanstvenu karijeru na zagrebačkom Fakultetu za elektrotehniku i računarstvo, prije nekoliko godina Ćosić je bio suočen s optužbama da je pomagao Borislavu Škegri u procesu lobiranja kako bi švedska tvrtka Tele2 pobijedila na natječaju za dodjelu treće koncesije za mobilnu telefoniju. Te optužbe nikad nisu dokazane, ali činjenica je kako je Ćosić i danas u izvrsnim odnosima s cijelim nizom nekadašnjih utjecajnih članova HDZ-a. Jedan od takvih je i Damir Begović, čovjek kojeg se za vrijeme vladavine predsjednika Franje Tuđmana smatralo najmoćnijim menadžerom javnih kompanija u Hrvatskoj. Sama činjenica da je na poziciji čelnog čovjeka HEP-a proveo sedam godina, od 1993. do 2000. godine, svjedoči o tome kako je Begović iznimno vješto plivao u tadašnjim političkim okolnostima. Neki zaposlenici HEP-a i danas tvrde kako je Begović često ulazio u sukobe s tadašnjim političkim vrhom, pa čak i samim predsjednikom Tuđmanom, te da je i tri puta izbjegao već dogovorenu smjenu.

IVAN MRAVAK Predsjednik Uprave HEP-a, koji se ovih dana našao na žestokom udaru medija zbog navodnog lošeg upravljanja tvrtkom

Mnogi i danas smatraju kako se za Begovića ključnom pokazala podrška Crkve, koju je stekao brakom s kćeri Lava Znidarčića, najistaknutijeg hrvatskog poslijeratnog katoličkog laika, često u sukobu s jugoslavenskim vlastima. Što se tiče Begovićeva prvog mandata u HEP-u, ne postoji konsenzualna ocjena njegove uspješnosti. U zahtjevnim vremenima pokrenuo je nekoliko vrlo važnih projekata i pridonio konsolidaciji i stabilizaciji hrvatske elektroopskrbne mreže. S druge strane, zamjerali su mu se neki vrlo štetni potezi, poput činjenice da je svom nasljedniku na čelu HEP-a Ivi Oviću ostavio gubitke od gotovo 700 milijuna kuna, te iznimno nepovoljnih ugovora o izgradnji Termoelektrane Jertovec i kupnji električne energije koje je sklopio s propalom američkom kompanijom Enron. Nakon naredbe političkog vrha, Begović je sklopio ugovor kojim je dogovorena izgradnja plinske termoelektrane kapaciteta 240 megavata, a cjelokupni se posao procjenjivao na oko 1,2 milijarde dolara. Pritom nisu objavljeni glavni dijelovi ugovora, a to je obveza hrvatske strane da kupuje struju iz Jertovca po cijenama koje su trebali određivati Amerikanci. Vlada Ivice Račana kasnije je nakon dugih pregovora ipak uspjela otkazati ugovor. Nakon što je 2000. godine smijenjen s čelne pozicije u HEP-u, Begović je nastavio raditi kao privatni poduzetnik i konzultant velike njemačke energetske kompanije RWE u Hrvatskoj.

Tako je još 2002. u hrvatskim medijima najavljivao kako će ta njemačka tvrtka od HEP-a preuzeti opskrbu pojedinih velikih potrošača. Upravo veze s njemačkom kompanijom, po mnogima, Begovića diskvalificiraju od mogućnosti da dođe na čelo HEP-a i vodi njegovu privatizaciju, pogotovo zato što bi RWE gotovo sigurno bio jedan od glavnih kandidata za kupovinu hrvatske tvrtke. Ipak, Begovićev angažman u privatnom poduzetništvu nije potrajao dugo. Već krajem 2003. godine, povratkom HDZ-a na vlast, imenovan je u Nadzorni odbor HEP-a, no napustio ga je već nakon nekoliko mjeseci. U kuloarima se tada pričalo kako je s te pozicije Begović otišao nakon velike svađe s tada novim čelnim čovjekom kompanije Ivanom Mravakom. Novi angažman u državnom poduzeću Begović je dobio već sredinom 2005. godine, kada je imenovan na čelo sisačke željezare, nakon što se zbog financijskih problema iz njezina vlasništva povukao ruski Mečelj. Nova uprava, na čelu s Begovićem, morala je provesti novu privatizaciju kompanije, a Begović je bio optužen da je pogodovao slovačkoj Željezari Podbrezova i njezinu vlasniku Vladimíru Sotáku. Prema tim informacijama, o kojima je tada izvještavao i Nacional, Begović je slovačkoj tvrtki kroz ugovor o poslovnoj suradnji s jednom od njezinih tvrtki kćeri omogućio da mjesecima prije ostalih konkurenata na natječaju provodi snimanje poslovanja željezare, dok je konačni ugovor s Podbrezovom bio sklopljen tako da Slovaci nemaju nikakvih obveza ulaganja u modernizaciju proizvodnje ili zadržavanje radne snage. Ipak, optužbe o nesavjesnim postupcima Begovića nikad nisu istražene.

Sredinom prošle godine imenovan je predsjednikom Uprave Adrial Plusa, upravljačke tvrtke šibenskog TLMa, koju je nedugo prije toga kupio konzorcij hrvatskih tvrtki sastavljen od Dalekovoda, Konstruktora, Zagreb-Montaže, Alu Flex Packa i Feala iz Širokog Brijega. Begovićev dolazak na tu poziciju u stručnim krugovima tumačio se kao iznenađenje, usprkos tome što je on kao predsjednik Uprave HEP-a tijekom 1990-ih igrao ključnu ulogu u transakciji kojom je HEP dugove TLM-a za struju pretvorio u vlasnički udjel. Tada se tvrdilo kako će njegov staž u šibenskoj kompaniji trajati tek šest mjeseci, koliko mu je potrebno da provede restrukturiranje tvrtke i podjelu na tri zasebne jedinice. Ipak, taj mandat potrajao je duže, a s obzirom na otkrivene ugovore TLM-a i HEP-a, postavlja se pitanje je li Begovićevo poznavanje prilika i utjecaj u HEP-u možda i bio glavni razlog dolaska na čelnu poziciju u Šibeniku. Te indicije još su i jače nakon optužbi na njegov račun objavljenih nedavno u Slobodnoj Dalmaciji, gdje se tvrdi kako Begović prima plaću od 6 tisuća eura mjesečno, iako tek dva dana tjedno provodi u Šibeniku, a ostatak na službenim putovanjima u Zagrebu. U tom kontekstu može se pretpostaviti kako je Begović zainteresiran za povratak na čelo HEPa. U tim nastojanjima očito ga podržavaju određeni krugovi unutar samog HDZa, pa se može očekivati da će pritisci na premijerku kako bi ona pokrenula smjenu Ivana Mravaka u budućnosti još ojačati. Dogodi li se to, sljedeći korak mogla bi biti priprema HEP-a za privatizaciju. Begović je iskustva u tome stekao radeći u sisačkoj Željezari, a iako u posljednje vrijeme tvrdi kako se scenarij prodaje HEP-a može izbjeći, upućeni tvrde kako on sigurno nije protivnik takve ideje. S druge strane, takva inicijativa zasad nije naročito popularna u vrhu Vlade, no nastavi li se ekonomska kriza, ideja da se prodajom 35 posto HEP-a u državni budžet slije milijardu eura premijerki i njezinom timu vjerojatno će postati puno primamljivija. Ipak, dugoročno gledajući, milijardu eura prilično je slab argument za prodaju jedine preostale vrijedne tvrtke iz državnog portfelja.

Takav potez gotovo sigurno bi izazvao rast cijena električne energije u Hrvatskoj, životni standard građana doživio bi pad, domaće gospodarstvo postalo bi još nekonkurentnije, a Hrvatska bi imala još manje mogućnosti da vodi autonomnu energetsku politiku. Stoga je poprilično jasno kako općeg društvenog interesa u privatizaciji nacionalne energetske kompanije nema, dok se o privatnim interesima pojedinaca u ovom trenutku može samo spekulirati.