Objavljeno u Nacionalu br. 581, 2006-12-29

TVRDNJE SUCA TURUDIĆA da nije bio podložan pritiscima dvojbene su: Uskok ga je u vrijeme prvog suđenja neformalno sumnjičio za korupciju, a nakon prve presude s njim se tajno sastao premijer Sanader i obećao mu mjesto predsjednika Županijskog suda

Nacional je proteklih dana uspio rekonstruirati dosad nepoznate okolnosti koje su pratile suđenja Hrvoju Petraču zbog otmice Tomislava Zagorca. One demantiraju tvrdnje suca Ivana Turudića da na njega nije bilo nikakvih pritisaka tijekom tog postupka, otkrivaju da je Turudić osoba koju se lako moglo ucjenjivati i čine vrlo izvjesnom mogućnost da je Turudić Petrača osudio ponajprije na temelju političkih pritisaka i društvene klime koja je pratila to suđenje.

Turudića se moglo lako ucjenjivati jer je u vrijeme prvog suđenja Petraču u Uskoku protiv njega bio otvoren spis na temelju kojeg je Turudića Uskok zajedno s odvjetnikom Matom Matićem sumnjičio da je primio mito kako bi iz pritvora pustio poznatog sportaša Branka Cikatića. Taj slučaj baca posve novo svjetlo na profesionalni položaj suca Turudića i njegovu mogućnost da neovisno sudi u predmetima koje mu dodjeljuju.

Nove kontroverzne okolnosti koje su pratile suđenje Hrvoju Petraču Nacional je otkrio razgovarajući s Vesnom Škare-Ožbolt, bivšom ministricom pravosuđa u vladi Ive Sanadera, te u razgovoru s premijerom Sanaderom. Vesna Škare-Ožbolt otkrila je da je smijenjena isključivo zato što nije htjela imenovati Ivana Turudića za šefa Županijskog suda u Zagrebu, nakon što je to od nje zatražio Sanader, iako je znao da je Uskok Turudića sumnjičio za primanje mita.

Taj je natječaj raspisan nedugo nakon što je početkom 2005. Turudić na prvom suđenju osudio Petrača na šest godina zatvora. Turudić je dobio najviše glasova sudskog vijeća, ali Vesna Škare-Ožbolt odbila ga je imenovati pa je natječaj poništen i morao se raspisati novi. To je vrh HDZ-a jako naljutilo, a tijekom ljeta čak je izbio veliki sukob između nje i Miroslava Šeparovića. Nacional je pisao o pozadini tog sukoba, objavio i da je Turudić imao podršku Sanadera, Šeksa i Šeparovića te da se pretpostavljalo da je državni vrh lobirao za Turudića jer je nepravomoćno poslao u zatvor Hrvoja Petrača. Potom je do konca godine raspisan novi natječaj na koji se Turudić ponovo javio, ali je Vesna Škare-Ožbolt odlučila na tu funkciju imenovati Mirjanu Rigljan. Vesna Škare-Ožbolt uskoro je smijenjena.

Ona je u telefonskom razgovoru za Nacional otkrila neke dosad nepoznate okolnosti koje su pratile taj natječaj: “Moja se odluka o ponovljenom natječaju očekivala točno prije godinu dana. Državni vrh bio je jako zainteresiran da na tu funkciju imenujem Turudića. Prvo su me 23. prosinca 2005. pozvali na sastanak u Sanaderov kabinet. Ondje su me dočekali Sanader, Šeks i Luka Bebić. Sva trojica su me nagovarali da na tu funkciju imenujem Turudića. Sanader mi je rekao da ga imenujem jer je on naš dečko. Valjda je govorio u ime HDZ-a. Potom su me u noći s 26. na 27. prosinca Sanader i Šeks tri sata držali na telefonu i nagovarali da imenujem Turudića. Na koncu mi je Sanader rekao da ga poslušam, imenujem Turudića, ili da u protivnom snosim konzekvencije. Kako ga nisam poslušala, Sanader je ostvario svoju prijetnju i smijenio me zbog Turudića.“

Vesna Škare-Ožbolt iz više razloga nije htjela imenovati Turudića na tu funkciju. Smatrala ga je dobrim i ažurnim sucem koji nema zaostataka u radu, ali neprikladnim za tu funkciju zbog naglog temperamenta. Ona je smatrala da se Turudić lako sukobljava sa suradnicima, da je bahat i da nema dovoljno dobre organizacijske sposobnosti, te ne bi mogao biti predsjednik-menadžer.

Vesna Škare-Ožbolt kaže: “Kako da provodim reformu pravosuđa, a imenujem za predsjednika Županijskog suda u Zagrebu čovjeka koji se nalazi na popisu sumnjivaca u non paperu britanske i američke tajne službe, te koga Uskok u predmetu koji je držao u svojim ladicama neformalno sumnjiči za primanje mita?“ Turudićem se Uskok tada počeo baviti jer je zbog traženja mita Branko Cikatić, poznati hrvatski sportaš, prijavio odvjetnika Matu Matića.

Cikatić se prije šest godina našao na udaru Đine Zekana, koji ga je optužio da je od njega naručio da likvidira sportaša Mirka Filipovića. Na temelju Zekanova iskaza 7. svibnja 2001. Županijski sud u Zagrebu protiv Cikatića je otvorio istragu, a on je trebao biti pritvoren. Cikatić je sve demantirao. Po otvaranju istrage je bio izvan Hrvatske, a potom se 2. listopada 2001. vratio, pa je pritvoren na 30 dana. Tjedan dana po pritvaranju Cikatić je podvrgnut psihijatrijskom vještačenju, jer je Zekan izjavio da je Cikatić ovisnik o drogama, alkoholu i steroidima, zbog čega je opasan za okolinu. Vještačenje je pokazalo da te tvrdnje nisu točne. Dva tjedna nakon vještačenja Cikatić je izišao iz pritvora, ali su ga ubrzo opet pritvorili.

Cikatić kaže: “Kad sam izišao iz pritvora, prišao mi je jedan čovjek koji mi je rekao da bih mogao opet završiti u pritvoru, jer se Državno odvjetništvo može žaliti na puštanje iz pritvora. Tada mi je rekao kako mi može srediti da ostanem na slobodi ako platim 100.000 maraka. Odbio sam tu ponudu i nedugo potom opet sam u pritvoru proveo sedam dana. Po izlasku iz pritvora ponovo mi je prišla ista osoba i ovaj put zatražila 50.000 maraka. Opet sam odbio. Potom mi je na Badnjak 2001. došla pismena obavijest da se trebam javiti istražnom sucu Turudiću, kako bih opet otišao u pritvor u Remetinec. Turudić mi je na Badnjak doista odredio pritvor, a potom sam nekoliko sati proveo pritvoren u Županijskom sudu u Zagrebu. Međutim, ondje sam proveo samo nekoliko sati, jer nisam htio praznike provesti odvojen od obitelji. Zato sam odlučio platiti toj osobi 25.000 maraka. To sam i učinio, pa sam ubrzo pušten na slobodu, samo nekoliko sati nakon što me Turudić pritvorio.”

Cikatić je o tome informirao policiju. Uskok ga je pozvao na razgovor i zabilježeno je sve što je Cikatić ispričao – da je mito od njega tražio odvjetnik Mate Matić, koga smatraju bliskim prijateljem Ivana Turudića. Istražitelji Uskoka svoju su obradu tada usmjerili i prema Turudiću, jer ga je on puštao iz pritvora, iako je Cikatić istražiteljima Uskoka ispričao da mu je Matić rekao da novac koji plaća zapravo ide izvanraspravnom vijeću i jednom od tužitelja da odustane od progona. Nepune tri godine poslije Županijsko državno odvjetništvo odustalo je od kaznenog progona Cikatića.

Sporni slučaj nikada nije rezultirao podizanjem istražnog zahtjeva ni protiv koga. Međutim, o tom se predmetu u pravničkim krugovima naveliko pričalo uoči donošenja prve Turudićeve presude na suđenju zbog otmice Tomislava Zagorca. Vesni Škare-Ožbolt bio je poznat taj predmet i nije htjela na funkciju predsjednika Županijskog suda imenovati osobu koja je pod obradom Uskoka.

“Imala sam priliku vidjeti taj spis. U njemu je jedan pravosudni policajac dao izjavu u svojstvu svjedoka i ispričao da mu je bilo jako neobično to što se Turudić i osobno došao uvjeriti je li Cikatić spornoga dana bio pušten iz pritvora. To mu je bilo neobično, jer suci obično nemaju običaj to i osobno provjeravati. Premijeru Sanaderu rekla sam za taj slučaj, ali on mi je rekao da to nije bitno te opet ponovio da je Turudić njihov dečko, te da bih ga trebala imenovati“, kaže Vesna Škare-Ožbolt.

Pravnici s kojima je potpisnik teksta razgovarao o tom slučaju tvrde da se tim spisom moglo manipulirati, kako bi se eventualno utjecalo na Turudića u nekim drugim situacijama. Iako za takvo što zasad nema dokaza, može se sumnjati da je to netko iz državnog vrha i učinio.

Turudić je u svojim učestalim javnim istupima poput papagaja ponavljao da na njega tijekom postupaka koje je vodio protiv Petrača nije bilo nikakvih pritisaka. Međutim, Nacional je prije nekoliko dana definitivno dobio potvrdu da te Turudićeve izjave nisu istinite. Premijer Sanader prvo je demantirao, a potom, suočen argumentima, priznao prije nekoliko dana u telefonskom razgovoru da je u svom kabinetu prošle godine primio suca Ivana Turudića, nedugo nakon što je Turudić u prvom suđenju nepravomoćno osudio Petrača na šest godina zatvora.

Sanader je u tom razgovoru rekao da na tom sastanku nije dao podršku Turudiću za kandidaturu za šefa Županijskog suda u Zagrebu. Međutim, ta njegova izjava proturječi onomu što tvrdi Vesna Škare-Ožbolt. Zapravo se na tom sastanku premijer Sanader ispričao Turudiću zato što se tada stvorio dojam da je on prije donošenja prve presude protiv Petrača sumnjao u Turudićevo poštenje. Na tom sastanku Sanader je rekao Turudiću da će imati njegovu podršku ako se odluči kandidirati za predsjednika Županijskog suda u Zagrebu.

Taj se sastanak dogodio nakon što je Nacional objavio 9 točaka britanske ucjene Hrvatske i nedugo nakon izricanja prve Turudićeve presude protiv Petrača. U njima se spominjao i Turudić, kao osoba na Petračevoj platnoj listi. Hrvatske vlasti to su doznale prije nego što je Turudić prvi put osudio Petrača. Turudić tvrdi da je on za to doznao tek nakon izricanja presude, koja demantira te tvrdnje britanskih špijuna. Međutim, nitko od predstavnika Vlade i referentnih državnih tijela ni nakon izricanja presude tada nije htio javno zaštititi Turudića od tvrdnji britanske obavještajne zajednice da ga je Petrač korumpirao, niti se ogradio od britanskih zahtjeva da ga se zastraši.

Time su posredno otvorili prostor za razne interpretacije i špekuliranja o mogućim pozadinskim motivima za donošenje svake njegove odluke i ugrozili kredibilitet hrvatskog pravosudnog sustava u cjelini. Takvo ignoriranje otvorilo je sumnju da je Turudić potkraj veljače 2005. pod pritiskom najvišeg državnog vrha, a ovaj pod britanskim pritiskom, donio prvostupanjsku odluku kojom je za otmicu Tomislava Zagorca prvi put osudio Hrvoja Petrača na šest godina zatvora. Turudića je tada u zaštitu uzeo jedino Nacional. Ta činjenica proturječi njegovim nedavnim izjavama da ga je Nacional od početka suđenja Petraču napadao.

Turudić je tada za Nacional izjavio da se osjećao pomalo kafkijanski, jer nije mogao razaznati tko ga i na temelju čega sumnjiči za korupciju. Rekao je da se nije osjećao ugodno i nije htio komentirati zašto ga nitko nije htio javno zaštititi. U takvim okolnostima Turudića je Sanader primio na tajni sastanak i zajamčio mu podršku ako se kandidira za šefa Županijskog suda. U svjetlu opisanih okolnosti, može se s pravom sumnjati da mu je odlučio pružiti podršku kao protuuslugu zato što je osudio Petrača. Pitanje je bi li mu se Sanader ispričao da je odlučio osloboditi Petrača. Zbog svega toga mnogi su u pravosudnim i političkim krugovima uvjereni da Turudić teško može napredovati, jer bi se to s pravom moglo protumačiti kao protuuslugu njemu bliskog HDZ-a zbog donošenja presude Hrvoju Petraču.

Tajni sastanak sa Sanaderom

Sastanak premijera Sanadera i Turudića nakon donošenja prve presude protiv Petrača dugo se držao u strogoj tajnosti, vjerojatno jer su i njegovi akteri bili svjesni da bi zbog njega svi mogli imati velike štete. Posebno je neobično da je Turudića na tajni sastanak sa Sanaderom i Šeksom odveo Miroslav Šeparović, Turudićev bliski prijatelj, HDZ-ov pravosudni kadrovik, ali i odvjetnik koji se na strani Zagorca pojavio u postupku koji je Turudić vodio protiv Petrača.
Sanader je, suočen s argumentima, u razgovoru za Nacional priznao da je do sastanka došlo, iako je Turudić u medijima tvrdio suprotno.

Put u Izrael na turnir

D ok je Petrač boravio u Izraelu, u jednom rezidencijalnom dijelu Tel Aviva, sudac Turudić je trebao tamo voditi svoju djecu na teniski turnir. Za to je doznao Ljubo Pavasović Visković i otišao do Turudića s kojim je bio dobar prijatelj. Rekao mu je da bolje da ne ide u Izrael, jer svi znaju da je njegov branjenik tamo i da će biti nezgodno i za jednog i za drugog ako se to dozna. Turudić je odbio rekavši da je o tome obavijestio predsjednika suda i šefa kaznenog odjela. Otišao je u Tel Aviv bez straha da se nešto može dogoditi njemu i njegovoj djeci. Petrač ga je tamo vidio u restoranu, no izišao je iz njega, da bi nakon dva sata nabasao na njega na ulici. Turudić ga nije ni primjetio. Danas priča kako se boji Petračevih prijetnji.