Objavljeno u Nacionalu br. 687, 2009-01-13

Nogometaš Ivica Olić prešao je u Bayern jer se sportski direktor kluba Ulli Hoennes potkraj 2008. u tajnosti sastao s Natalie Olić, a ona je nagovorila supruga da ostanu u Njemačkoj

Nakon godina patnje, vucaranja po klubovima, robovlasničkog odnosa s bivšim menadžerom i podcjenjivanja, Ivica Olić je potpisivanjem ugovora za njemački Bayern postao najbolje plaćeni hrvatski nogometaš. Njegov prelazak iz HSV-a u Bayern jedna je od najznačajnijih sportskih vijesti u Europi, naročito ako se zna da se još prije dva tjedna špekuliralo da će potpisati za Juventus. Međutim, tada je nastao obrat, a Nacional je otkrio pojedinosti tog obrata, kako je Bayern uspio preteći Juventus u borbi za Olića.Krajem jeseni 2008. izgledalo je da će Olić sigurno prijeći u Juventus iz Torina. Predstavnici Juvea bili su najbrži i ponudili mu trogodišnji ugovor, prema kojem bi njegova sezonska neto zarada iznosila 1.800.000 eura. Olić je prihvatio ponudu, to više što postoje veliki izgledi da Juventus i iduće sezone nastupi u Ligi prvaka. Kad je u studenome stigla prva Bayernova ponuda, koja je jamčila godišnju zaradu od 2.000.000 eura, zahvalio se jer je “već sve dogovorio s jednim drugim klubom”.

Ali Olić i Juventus nisu potpisali ni predugovor, a kamoli službeni ugovor: igrač je i dalje slobodan i osim obećanja ništa ga ne obvezuje ako stigne povoljnija ponuda, a i u Juveu su mogli kalkulirati, i odustati ako padne Olićeva forma ili kad bi se na proljeće pojavila mogućnost kupnje nekog još kvalitetnijeg napadača.
Preko svojih veza Bayernov sportski direktor Ulli Hoeness doznao je o kakvom se dogovoru radi, ali i još nešto što se pokazalo iznimno važnim – otkrio je da Olićeva supruga Natalie baš nije sretna zbog odlaska u Torino. Natalie Olić je Njemica hrvatskog podrijetla rođena u Berlinu, s Ivicom Olićem upoznala se prije 10 godina kad je igrao za Herthu iz Berlina, i preferira ostanak u Njemačkoj, posebno zato što će dvojica sinova uskoro krenuti u školu. Kad je 4. prosinca HSV igrao u Pragu protiv Slavije, koju je golovima Olića i Petrića pobijedio 2:0, Hoeness se u Hamburgu, u tajnosti sastao s Natalie Olić. Znao je da joj se ne odlazi u Italiju, a kako bi definitivno potvrdio ozbiljnost, ponudio je modificirani ugovor, koji je iznosio 3,3 milijuna eura neto za svaku sezonu. Bila je to skoro dvostruko bolja ponuda od Juventusove, cijela obitelj nastavila bi živjeti u Njemačkoj, a Bayern ionako po kvaliteti spada među deset vodećih klubova u Europi. U tom trenutku glavnu ulogu preuzela je supruga, koja je Olića trebala nagovoriti da promijeni odluku.

Razvoj događaja pokazuje da to i nije bilo odveć teško. Već sredinom prosinca Olić je nagovijestio mogućnost odlaska u Bayern, a definitivna potvrda stigla je početkom 2009., kad je potpisao službeni ugovor. Pritom treba reći da su u Juventusu doznali iznos konkurentske ponude, i uz objašnjenje da i oni mogu izdvojiti 3.000.000 eura po sezoni – odbili nastavak utrke za Olićem.
Time je na najbolji način karijera 29-godišnjeg Ivice Olića dosegnula vrhunac. Rođen je u Davoru, selu blizu Nove Gradiške, a nogomet je počeo igrati u klubu Marsonia iz Slavonskog Broda. Već sa 17 godina preselio se u Milano kako bi igrao za Inter. “Bilo je to u rujnu 1997., kad sam s hrvatskom reprezentacijom do 18 godina igrao na turniru u Francuskoj. Na turniru su se pojavili i predstavnici Intera koji su me zapazili i zainteresirali se za mene”, pričao nam je Olić koji se talijanske epizode ne voli prisjećati jer je trajala nešto više od dva mjeseca, a on je za to vrijeme samo trenirao s Interom. “Nastali su problemi oko mog prelaska iz Marsonije u Inter, Marsonia je tražila veliku odštetu i tako je sve propalo jer bez čistih papira nisam mogao nigdje igrati. S druge strane, menedžeri su tvrdili da sam slobodan igrač pa Inter ne treba plaćati odštetu, što je Marsonia osporavala. Nije mi se dalo čekati da se problemi riješe, pa sam se vratio u Marsoniju”, kaže Olić koji je u to vrijeme u Interu trenirao s nekima od najboljih nogometaša svijeta, kakav je tada bio Brazilac Ronaldo.
Postoji i druga strana priče po kojoj su neki “mutni” menedžeri htjeli Olića na brzinu prodati Interu da uzmu novac od provizije, na što on kaže kako je vidio da su se “iza mojih leđa igrale neke čudne igre”, što ga je razočaralo i potaknulo na povratak u Marsoniju.

Po povratku Olić je odigrao jednu sezonu u Marsoniji te je bio član hrvatske reprezentacije do 18 godina, koja je na Europskom prvenstvu na Cipru osvojila brončanu medalju. Opet su ga zamijetili njemački stručnjaci pa je otišao u Berlin i potpisao za Herthu. Ostao je 15 mjeseci, a nakon toga opet se vratio u Marsoniju, razočaran kao i u Interu, ali taj put razlog nisu bili mutni poslovi u vezi s transferom, nego nedobivanje prave prilike u prvoj momčadi Herthe. Ni taj transfer nije bio “čist”, odjednom se pojavio Inter koji je tvrdio da je Olić ipak njihov igrač, ali su zahvaljujući intervenciji menedžera Danka Đikića i njegova njemačkog šefa Norberta Pfilpena svi problemi mirno riješeni: Olić je u listopadu 1998. potpisao za Herthu, a Inter se odrekao zahtjeva za odštetom. Na kraju, iz Berlina se vratio u Marsoniju odakle je 2001. prešao u NK Zagreb. Povratak iz Herthe u Marsoniju ujedno je bio i početak velikih Olićevih problema. Naime, njegov ugovor s Herthom iznosio je 1,8 milijuna njemačkih maraka i otkupio ga je poduzetnik Dragan Marić. Nakon što je NK Zagreb, najviše zahvaljujući Oliću, 2002. postao prvak Hrvatske, Marić je odlučio prodati Olića u inozemstvo. Međutim, pojavila su se dva problema. Prvo, Marić je tražio prevelik iznos, nije ga htio prodati ispod 10 milijuna eura, a najviša ponuda bila je ona španjolskog kluba Deportivo od 7 milijuna eura. Drugo, otkrilo se kako je Marić pri otkupu Olićeva ugovora od Herthe posudio dio novca od nekih ljudi, spominjali su se poduzetnik Reno Sinovčić, predsjednik NK Zagreba Miroslav Marčinković i vlasnik zaštitarske tvrtke Vjekoslav Čuljak, te su oni pritiskali Marića da što prije proda Olića kako bi zaradili na uloženom novcu. Tada se oglasio i engleski menedžer Steven Firth, koji je tvrdio kako je i on “suvlasnik” Ivice Olića jer je Marić početkom 2001. zapao u financijske teškoće, zbog čega mu je Firth na račun prebacio 100.000 funti a Marić mu je potpisao punomoć o zastupanju Olića.

To nije bio kraj Firthove financijske pomoći, u svibnju je, tvrdio je Firth, na Marićev račun sjelo još pola milijuna funti. No problem je nastao jer Marić ne želi Firthu dati Olićev ugovor pa ga Firth ne može zastupati na stranom tržištu. Marić je sve to demantirao tvrdeći da su ugovori između njega i Firtha ništavni. Kako do prodaje Olića u inozemstvo nije došlo, u ljeto 2002. Čuljak je navodno pištoljem i vožnjom u prtljažniku automobila prisilio Marića da proda Olića Dinamu, što je ovaj, pritisnut snažnim argumentima, i prihvatio. S Olićem je Dinamo 2003. postao prvak Hrvatske, on je bio najbolji strijelac hrvatske nogometne lige, i u ljeto iste godine konačno je prodan u CSKA iz Moskve.
Morao je biti prodan jer, kako je tada rekao Zdravko Mamić, “svima mora biti jasno da je Olić u reketu jednog prevaranta i to može završiti samo zatvorom ili ubojstvom”. Špekuliralo se da je odšteta koju je platio CSKA iznosila 5 milijuna eura, a tim iznosom naplatili su se svi koji su smatrali da su uložili u Olića. Olić od tih 5 milijuna eura nije dobio gotovo ništa, ali je dobio raskid svih poslovnih veza s menedžerom Draganom Marićem, zbog čega je bio vrlo sretan. Čak je i javno u medijima govorio da Marića više ne želi vidjeti u životu. Nije imao lijepih riječi ni za Zdravka Mamića i Dinamo, rekao je tada: “Ništa ja u Maksimiru nisam dobio, ljudi u klubu bili su vrlo nekorektni prema meni. Niti sam u godinu dana posebno napredovao, niti sam preko Dinama napravio tko zna kakav posao. Da, zaradit ću, ali sjetite se, lani sam imao bolju ponudu, kao igraču Zagreba Juventus mi je nudio 6 milijuna eura.” Kad su novinari pitali Olićevu suprugu Natalie što misli o odlasku u Moskvu, ona je odgovorila: “Moskva? Svejedno, samo da odemo – bilo kamo.”

Godine 2007., nakon četiri sezone u CSKA, Olić je potpisao na dvije i pol godine za Hamburger SV, kojem u tom trenutku i nije išlo najbolje. Međutim, Natalie Olić htjela se vratiti u Njemačku, Moskva joj je dosadila, a Nijemci su platili 2 milijuna eura odštete klubu CSKA. Ispostavilo se da je Natalie zajedno s Ivicom odlično odabrala. S Olićem je HSV-u krenulo nabolje,zarađivao je kao nikada dotad, 2,3 milijuna eura po sezoni, a otkako je Slaven Bilić postao izbornik, Olić je postao najbolji napadač hrvatske reprezentacije. Olić je ljetos dobio i treće dijete. Nakon šestogodišnjeg Antonija i četverogodišnjeg Luke rođena je i kći Lara i time je dodatno uljepšala najljepše dane u životu Ivice Olića.