Objavljeno u Nacionalu br. 845, 2012-01-24

Zbog Gadafijeva rasizma, o pustinjskim prastanovnicima malo se zna, a nakon njegove smrti, arheolog David Mattingly ima priliku vratiti se i ponovno istražiti lokalitete koje je morao napustiti

o što u Libiji više nema Moamera Gadafija razveselilo je mnoge, ali posebno veseli profesora dr. Davida Mattinglyja s Fakulteta arheologije i stare povijesti na Sveučilištu Leiceter i člana britanske Akademije. Za one koji prate razvoj događaja nakon Arapskog proljeća besmisleno je izdvajati osobnu radost 54-godišnjeg sveučilišnog profesora, jer njegovo je veselje najmanje osobno. Za 200 godina svjetski udžbenici povijesti možda će u kakvoj fusnoti imati Arapsko proljeće, ali će područje znanstvenog zanimanja kojim se bavi profesor Mattingly imati posebno poglavlje, a u njemu će i imenovati tog arheologa kao začetnika cijelog poglavlja.

Zašto bi se on veselio Gadafijevu odlasku? Zato što je glavno teritorijalno područje njegova zanimanja sjeverna Afrika i to u razdoblju od prapovijesti do antike. Silom prilika bavio se antikom, posebno u Libiji i Tunisu, jer njegova otkrića i tumačenja ostataka u saharskoj unutrašnjosti na lokalitetima oaza Fazan i Ghadames od 200. do 2006., danas u granicama Libije, nisu zanimala libijskog vođu. Zato se više bavio priobaljem koje je u antici bilo pod rimskom vlašću.

Međutim, otkrića u Sahari su ta potpuno nova poglavlja koja mogu objasniti i nastanak prve egipatske države. A da se u Sahari od vremena neolitika do prve ustrojene države u porječju Nila događalo svašta, pa i kulture koje su izrasle u civilizacije s gradovima prije drevnih egipatskih, znalo se još od Herodota. Malo, ali se znalo. I nisu bile potrebne posebne denikenovske mašte i šlimanovska upornost da bi se iz mitova poput Homerovih povjerovalo da su doista postojali Mikena i Troja. I da ih se pronađe.

Herodot je te pustinjske ljude u pustinjskom zaobalju u svojoj “Povijesti” zvao Garamantima. Nevolja je što su ti ljudi, za koje je dokazano da su kontinuirano i organizirano živjeli barem 1500 godina u gradovima, prema Herodotovu svjedočenju, bili crne puti. A Gadafijeva Libija je i danas plemenski organizirano društvo. Sam je pukovnik bio posve nezainteresiran za saharske prastanovnike koji bi rasno bili povezani s podsaharskom Afrikom.

Herodot je osobno putovao sjevernom Afrikom i ime Garamanta vjerojatno je preuzeo od naziva iz berberskog jezika “igherman”, što znači “gradovi”. Od Herodota su ime Garamanti preuzeli i grčki geograf Strabon, koji je živio na prijelazu iz staroga u novi vijek, te potom i Plinije Stariji.

Još samo prije deset tisuća godina Sahara je bila gotovo nezamislivo posve drukčiji svijet. Bile su to savane slične današnjim visoravnima Tanzanije i Kenije, kojima su tumarala krda goveda, slonovi, žirafe i velike mačke. Klimatološki se to razdoblje procvata zelene ili vlažne Sahare zove neolitički subpluvial. U dvije tisuće godina krajolikom su dominirale velike vodene površine, od kojih je najveće bilo slatkovodno jezero Čad, površine otprilike 400.000 četvornih kilometara, veće i od današnjeg Kaspijskog jezera.

Zbog drukčijeg nagiba afričkog kontinenta, saharski je dio Afrike slatkom vodom obilato hranila podsaharska afrička regija. Najnovija geološka istraživanja (Bond i drugi 1997., Cremaschi 1998. te Claussen i drugi 1999.) tvrde da je otprilike 3900. godine pr. n. e. došlo do globalnog geološkog događaja koji se u stručnoj javnosti naziva “5.9 kiloyear event”, događaj od prije 5900 godina. On je naglo preusmjerio tokove rijeka tako da je prema sjeveru iz istočne Afrike nastavio teći samo Nil, pa je cijelo područje Sahare naglo opustjelo. To je, međutim, bio mnogo veći događaj koji nije promijenio samo Saharu, nego je prekinuo i neolitičke kulture na Arapskom poluotoku, ubaidsko razdoblje u Mezopotamiji sve do golema rasjeda u današnjoj kineskoj pokrajini Junan, gdje se u kratkom ledenom dobu na visoravni od otprilike 2000 metara stvorilo jezero Erhai. Prema jugu danas iz njega istječe rijeka Yangbi koja utječe u gornji tok Mekonga. Golema dezertifikacija naglo izoliranih područja razdvojila je i ljude i životinjske vrste.

Kinezi i danas u svojoj tradiciji poznaju lava, ali te velike mačke ondje na slobodi ne žive barem pet tisućljeća. Općoj javnosti posve nepoznat azijski lav (Panthera leo persica), koji je živio na području od Palestine, u Grčkoj i južnoj Italiji preko Mezopotamije sve do Kine, uspio se danas održati jedino u šumi Gir u indijskoj državi Gujarat. Spašen je od potpunog izumiranja u divljini i 2010. izbrojeno je 411 jedinki, što je fantastičan napredak od posljednje 52 jedinke iz 2005. kad je započelo spašavanje te vrste.

Taj je još nedovoljno proučen kataklizmički događaj u samo stotinjak godina dramatično utjecao i na ljudsku populaciju. U Mezopotamiji i u Egiptu, zbog pustošenja kontinentalnih razmjera, mnogo se ljudi natiskalo uz velike rijeke – Eufrat, Tigris i Nil.

Ta je gužva zahtijevala da se ljudski život, silom prilika, organizira u prve države.

Tragovi nekadašnjeg klimatološkog obilja u Sahari, kada je za ljudski opstanak bilo dovoljno sakupljanje plodova i lov, i danas se nalaze u spiljskim crtežima od Zapadne Sahare, preko južnog Alžira, Libije, sjevernog Nigera i Malija, sve do sjevernog Sudana.

No mlađi crteži mnogo su zanimljiviji. Oni pokazuju da se dio populacije iz pustinje nije sjurio u porječje Nila, već je naučio živjeti u novim uvjetima i ostao je tu. Ne računajući nomadske Berbere i Tuarege, čiji način života nije ostavljao tragove, Garamanti su ostali dominantan narod Sahare. Pećinski crteži, a i svjedočenja povjesničara od Herodota do Plinija, dokazuju da su bili vješti lovci i ratnici, da su izumili kvadrige, četveroprežnu zapregu s kolima na dva kotača kakvu su kasnije preuzeli Egipat i Rim. Garamante je djelomično od prestizanja moćnijih civilizacija očuvala naizgled jalova pustinja, nevrijedna ratovanja. Tacit je zapisao da je Lucije Kornelije Balbus zauzeo 15 naselja u 19. godini pr. n. e., a posljednji koji je to pokušao bio je rimski car Septimije Sever, ali je to za cara uzurpatora bio jedan od njegovih rijetkih neuspjeha. Nekoliko je desetina crnih zarobljenih garamantskih boraca dovedeno u Rim i pripremilo ih se za ulogu gladijatora. Može ih se vidjeti na rimskom mozaiku koji se čuva u muzeju u Tripoliju.

Zna se da su Garamanti organizirano živjeli u najmanje osam utvrđenih gradova, od kojih su arheolozi za samo tri otkrili točne lokalitete, a i oni su otkriveni razmjerno nedavno: od kraja 50-ih i početka 60-ih godina izronili su prvi opipljivi dokazi za “nepokoriv narod”, kako su ih kao vješte ratnike opisivali antički povjesničari i geografi. Te su ratničke zaprege bile zaštitni znak Garamanta, ali novija istraživanja pokazuju da su oni izvodili fantastične infrastrukturne radove, razmjerima nepoznate i zrelom razdoblju Egipta. Za razliku od Berbera i Tuarega, koji su tumarali od oaze do oaze, Garamanti su fosilnu vodu, ostatke nekadašnjeg vodenog obilja u dubokom saharskom podzemlju, tunelskim akveduktima – Berberi tu mrežu tunela zovu foggara – dovodili do svojih gradova. Posljednji podaci prije arapskog osvajanja Sahare govore o kompaktnu području, možda i o državi od najmanje 180.000 četvornih kilometara na današnjem jugu Libije.
Imali su razvijenu poljoprivredu i stacionarno stočarstvo, što je Garamantima omogućilo da se nasele u zbijenim gradovima. Zbog potreba organiziranog života, očigledno je, razvili su i neku vrstu pisma, čiji derivat još koriste Berberi.
Rimljani su jako dobro poznavali najveći grad Garamu, danas samo ruševine na jugu Libije pod zemljopisnom oznakom Germa. Topografija tog grada i gustoća gradnje govore o tome da je samo ondje moglo na jednom mjestu živjeti najmanje 6000 stanovnika.
Osim što su Garamanti ratničkim pohodima stalno ugrožavali priobalne gradove južnog Sredozemlja, u međuvremenu bi s njima trgovali. Na jugu, prema Gvinejskom zaljevu, lovili su robove koji su, ako nisu radili u garamantskim rudnicima, služili za razmjenu za luksuznu robu s mediteranskog priobalja.

Robovi su radili na irigaciji i u rudnicima amazonita u planinskoj skupini Tibesti, pa se s Mediterancima trgovalo i iskopanim draguljima. Prodavali su i viškove pšenice, ječma, smokava i grožđa, što im je, uz meso stoke, bila glavna hrana. Uvozili su vino, maslinovo ulje i stolno posuđe iz Rima. Za pokojnike su gradili male piramide koje su preuzele nubijske kulture sjevernog Sudana, možda i Egipat. To svjedoči o tome da su poštovali mrtve, a neke naznake govore da su imali i koncepcije o zagrobnom životu. Dosad je popisano gotovo 100.000 garamantskih grobova. Znali su i mumificirati pokojnike, ali za to u suhoj Sahari nije bila potrebna osobita vještina. U mjestu Uan Muhuggiag u središnjoj libijskoj Sahari 1958. otkrivena je otprilike 5500 godina stara mumija dječaka, starija od svih usporedivih s onodobnim Egiptom. U to vrijeme uopće se nije znalo s kojom kulturom dovesti u vezu nalaz te mumije. Najveća je nevolja bila ta što su to ostaci posve crnoputog dječaka. Zvuči surovo, ali upravo to što dokazi višekratno potvrđuju antičke zapise o Garamantima kao o ljudima sličnijima onima iz podsaharske Afrike, o Garamantima se u najširoj javnosti ne zna ništa, najvjerojatnije zahvaljujući Gadafijevu rasizmu.
Gadafi ipak nešto duguje Garamantima, a moderni Libijci Gadafiju: fosilnu vodu. Garamanti su nestali ili su se rasuli oko 600. godine. Ostali su nepokoreni, ali su se rasplinuli jer se čini da su iscrpili njihovoj tehnologiji dostupne zalihe fosilne vode.

Gadafi se jedini nije ljutio kad se naftnim bušotinama otkrila voda na dubinama većim od tisuću metara. Gotovo 30 godina on je gradio “pustinjske rijeke” kojima je tu vodu doveo do svih gradova na obali. Nudio je Čadu i Egiptu da zajedno iskorištavaju golemo podzemno jezero pitke vode koje bi, pri europskoj potrošnji, u svim trima državama potrajalo još najmanje 50 godina. Susjedne mu se zemlje u tome nisu pridružile. Profesor David Mattingly posljednji je vodio opsežna, dosad najdugotrajnija i najsustavnija istraživanja u Garami i šire, na području Fezzana, ali je lokalitete na kraju morao napustiti. To mu je ostavilo vremena da sistematizira i sintetizira sve poznato u ipak prilično krnju sliku o tome tko su bili Garamanti, opise i zaključke koji se mogu ispričati tako da zvuče neobično detaljno. Prava je istina da se o Garamantima ni izdaleka ne zna koliko bi se moralo, a pred arheolozima i antropolozima ostaje golemo nepoznato područje na kojem trebaju točno ustanoviti veze i međuutjecaje Garamanta na stare civilizacije i njih na zaboravljenu crnačku pustinjsku velesilu.