Premijera predstave “Loptice” održat će se 21. siječnja u Komediji, u kojoj će se ponovno propitivati intrigantne suvremene teme, od kojih su neke specifične za hrvatsko društvo – homoseksualizam, brak, ustaške pjesme, JNA, problem trudnoće u žena i utrka za poslovnom karijerom – ali producent predstave Tadija Kolovrat kaže da je podloga svih tih tema zapravo ljubav, o kojoj se dovoljno ne govori.

“Radi se o omnibusu pet međusobno isprepletenih priča, a na kraju svake u toj komediji gledatelj će se upitati što je to ljubav i koliko je ona važna. Ljubav je iznimno važna, a nitko se ne pita što je zapravo ona, što se događa nakon što se zaljubiš, kako teče život i kako završava. Nitko se nije bavio tom temom jer se ljubav shvaća zdravo za gotovo. Mi smo ljubav željeli prikazati na drugačiji način, kako dođe, kako ode i kako se vraća”, rekao je Kolovrat i dodao da su intrigantne teme izabrane da bi izazvale reakciju, ali kaže da im to nije bio prvi cilj. Autor teksta Igor Weidlich, redatelj Igor Barberić i on htjeli su objasniti da postoji ljubav između različitih ljudi, ali i da se ona različito shvaća, da to ne mora biti, a uglavnom i nije, situacija da se zaljubiš, vjenčaš, dobiješ djecu, doživiš starost s drugom osobom i umreš, nego je to danas, primjerice, uglavnom razvod a možda se i nakon njega rodi neka nova, drukčija ljubav.

DEBITANTSKI RAD U KAZALIŠTU ovog 35-godišnjaka bio je uspješni mjuzikl “Footloose” u režiji i koreografiji Igora Barberića, a nakon tog producirao je još jedan veliki projekt, “Crnu kuću – mjuzikl u boji”, također u Barberićevoj režiji i koreografiji. Za oba mjuzikla producentska kompanija B GLAD koju je Kolovrat osnovao s glumcem Brankom Gladom dobila je Nagradu hrvatskog glumišta, što je bilo prvi put da ju je u toj kategoriji dobila nezavisna kazališna produkcijska kuća.

Kolovrat je rođen u Bugojnu, u Bosni i Hercegovini, a diplomirao je građevinarstvo na Tehničkom veleučilištu u Zagrebu, na kojem je odabrao smjer poduzetništvo. Ima višegodišnje iskustvo u projektiranju, organizaciji ljudskih potencijala i menadžmentu.

Mjuzikl “Crna kuća”, kao i “Loptice”, bavio se društveno aktualnim temama, a posebno se propitivao odnos Crkve i države. Radnja prati biskupa Stjepana koji je morao otići u rat protiv Turaka, a upravljanje gradom prepustio je svom bratu Jurju koji je izgubio glavu za zavodljivom Gričankom Monikom. Dok narod slavi, sve to nije po volji zlom biskupu Hudom koji ne preza od čega kako bi zavladao gradom, pa je uz pomoć spletki i ponešto zlatnika preuzeo vlast. Kolovrata odnos Crkve i države zanima jer je ta tema u Hrvatskoj vrlo aktualna.

“Smatrali smo i tada kako je normalno da propitujemo te teme, ali je predstava izazvala lavinu reakcija u medijima, u kojima se tvrdilo da je predstava usmjerena protiv Crkve, što apsolutno nije bilo točno. Nakon tih kritika predstavu je pogledao predstavnik Crkve i nakon što ju je vidio, potražio nas je, pružio nam ruku i rekao da smo napravili odličan posao. U toj predstavi smijali smo se svima, a ponajviše nama samima. Nismo nikoga omalovažavali, ali nitko nije bio pošteđen. Čak smo se zezali s problemom ćirilice u Vukovaru, što je publika odlično prihvatila”, kazao je Kolovrat i osvrnuo se na odnos Crkve i političke vlasti u državi. Kaže da je vjernik, ali da ga brine to što se trenutno događa u njoj.

“Retorika nekih pripadnika svećenstva udaljila me od Crkve. Mislim da se ona previše petlja u sve, a posebno u politiku. Crkva bi morala biti posve izvan toga, trebala bi poticati mlade da vjeruju, svećenici trebaju zagovarati ljubav i blagostanje, a ne da se petljaju u stvari koje ih se zaista ne tiču. Neki istupi biskupa, o kojima smo svjedočili nakon posljednjih parlamentarnih izbora, zaista su strašni, a još je strašnije to što zbog toga ne snose nikakve posljedice. Smatramo da smo katolička država, 90 posto stanovništva izjasnilo se da su vjernici, ali se danas zaista postavlja pitanje tko zaista ide u crkvi i na misu. Ja sam zaista zbog svećeničkih propovijedi prestao ići u crkvu. Ne želim da mi netko s oltara govori za koga ću glasovati, ili kako ću se ponašati. Koliko Crkva radi na tome da vjernike vrati u crkvu, a ne da ih udaljava od nje?”, rekao je Kolovrat za Nacional. S obzirom na to da se u “Lopticama” govori i o homoseksualnoj ljubavi, osvrnuo se i na tu temu koja u Hrvatskoj često izaziva brojne reakcije u javnosti.

“KOLIKO GOD SMATRAMO da smo konzervativno društvo, to nije to baš tako. Napredak u odnosu prema seksualnim slobodama u Hrvatskoj je ogroman kad pogledamo posljednjih deset godina. Jedna od ljubavnih priča u mjuziklu je i ona istospolna, što bi u našem društvu zaista trebalo biti normalno. Jedan od pet odnosa u našem društvu sigurno je onaj između osoba istog spola, samo što se to prešućuje. Što se tiče zakona o istospolnoj zajednici, apsolutno sam za to, to je davno trebalo učiniti, ali možda nije bilo vrijeme za to. U Hrvatskoj je to vrlo dobro prošlo, čak se u nekim zemljama u kojima je demokracija razvijenija takav zakon donio uz puno više buke i problema”, istaknuo je Kolovrat.

U producentskom je poslu, kaže, završio igrom slučaja, nikad nije razmišljao o tome da će raditi u kazalištu.

“Moj kolega Branko Glad došao je iz New Yorka u Hrvatsku i najprije je igrao u raznim kazalištima, ali nije bio zadovoljan kako ono funkcionira, pa je osnovao svoje. Pozvao me je da uđem u projekt ‘Footloose’ i meni se to, iako sam mislio da je to preambiciozan posao, jako svidjelo. Taj mjuzikl pokrenuli smo 2010. isključivo vlastitim sredstvima, a u početku smo morali osigurati jako puno novca. Najveći problem bio nam je prostor u kojem bi se ta raskošna predstava s iznimno puno izvođača mogla igrati. Bila nam je potrebna dvorana od minimalno 600, 700 mjesta koje u Zagrebu i Hrvatskoj tada nije bilo. Dosta dugo smo tražili dvoranu i onda smo napokon pronašli Kino SC-a koje je bilo devastirao, ali dvorana je imala tisuću mjesta. Odlučili smo ući u veću investiciju i vlastitim novcem smo obnovili dvoranu Kina”, ispričao je Kolovrat i naveo da im je onda problem bio privući publiku jer joj nije bilo jasno kakva je to dvorana i kako se u njoj može održati kazališna predstava. “Da ne govorim o tome da je riječ studentski odmah u glavama značila i nešto amatersko, nedovoljno dobro”, kazao je Kolovrat.

Ali publika je ipak počela dolaziti na mjuzikl i “Footloose” je doživio velik uspjeh, iako nisu dobili nikakvu novčanu pomoć od Ministarstva kulture i Grada Zagreba, čak ni nakon što su dobili Nagradu hrvatskog glumišta.

“S obzirom na to da nismo dobili novčanu pomoć državnih i gradskih institucija, a prodajom ulaznica tako veliki projekt nije se mogao isplatiti, obratili smo se sponzorima. Nakon ‘Footloosea’ išlo je lakše, pa smo za ‘Crnu kuću’ dobili više novca od sponzora iako je iznos, da se razumijemo, svejedno bio jako malen. Ta oba naša projekta pogledalo je više od 150.000 ljudi u tri i pol godine, što je veliki broj, posebno za mjuzikl”, istaknuo je Kolovrat koji je više iskustva u svom radu dobio u praksi nego što to, primjerice, imaju studenti produkcije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. To su porazni podaci s kojima se svakodnevno suočavaju budući kazališni producenti za koje, bar što se tiče posla u gradskim kazalištima, nema mjesta.

“Uz ravnatelja producenta trebao bi postojati i umjetnički ravnatelj koji bi se mogao potpuno posvetiti kvaliteti programa, a ne da vodi poslovanje kazališta. Rezultat današnjeg načina poslovanja vidimo u tome da veliki broj kazališta ima financijske gubitke. U gradskim kazalištima ne postoji producent, ako ne računamo ravnatelja koji obavlja tu funkciju. Osim toga, u kazalištima radi prevelika mašinerija zaposlenih. Problem je u tome što 80 posto sredstava koja se dodjeljuju gradskim kazalištima odlazi na administraciju. To ne valja. U B GLAD-u, nezavisnoj kući, na administraciju se troši 20 posto novca, a sve ostalo se ulaže u sljedeći projekt. Apsurdna je situacija da svako kazalište u vlasništvu Grada Zagreba ima vlastiti marketing, upravu, tehniku, stručno vodstvo. To bi zapravo trebao biti jedan holding koji će voditi sva kazališta. Zašto ne bi postojao jedan marketing i jedno računovodstvo koji bi bili zaduženi za sve kazališne ustanove? Tu se novac rasipa”, rekao je Kolovrat. Kaže da je ista situacija s glumcima, pa su tako neki zaposleni u jednom kazalištu a honorarno rade u drugom – isto tako gradskom – i za to dobivaju posebnu plaću. Smatra da to nema nikakve logike.

“U INOZEMSTVU TO NE POSTOJI. Prije svega, nema zaposlenih glumaca, nego u kazalištu radi samo nekoliko ljudi, a glumci do uloga dolaze na audicijama. No nije sve tako loše. Eto, moram reći da smo mi našim projektima pokrenuli lavinu nezavisnih produkcija, bez obzira na to koliko su kvalitetne. Jako puno nezavisnih produkcija usuđuju se nešto pokrenuti, ne boje se ući u projekte. U šest ili sedam slučajeva pomogli smo raznim savjetima jer ne smatramo da smo ikome konkurencija. Svi bismo trebali raditi za dobrobit kulture, publike koju treba odgajati i pokazati joj nešto novo i drugačije”, pojasnio je Kolovrat i rekao da postoji još jedna loša strana posla u kazalištima, a to je nedostatak planiranja. A to bi, smatra on, trebala biti najvažnija stvar.

“Tu prvenstveno problem stvara Grad koji natječaj raspiše u rujnu, a rezultati stignu u ožujku sljedeće godine. Kako onda možete planirati tu godinu kada unaprijed ne znate hoćete li uspjeti pokriti sve financijske troškove. Naši su projekti spremni godinu dana prije premijere, od financija do glazbe i teksta. Naravno, kad krenu probe još se neke stvari mijenjaju, ali konstrukcija postoji. Čak smo za ‘Crnu kuću’ radili radionice i ankete, pa je publika nakon nekoliko odgledanih scena davala sugestije i komentare i mogli smo procijeniti kojim putem idemo i što eventualno moramo mijenjati”, navodi producent čiji projekti i dalje ne dobivaju novac Ministarstva kulture i Grada Zagreba. Kolovrat kaže da te institucije očito funkcioniraju tako da daju novac samo onima koje poznaju i bez adekvatne procjene.

“Najbolji primjer kako Grad Zagreb pomaže je taj da su nam, nakon što su nam ustupili prostor samo za održavanje proba na Zagrebačkom velesajmu koji je zjapio prazan, naknadno ispostavili fakturu i najprije htjeli naplatiti 230.000 kuna, da bi onda iznos smanjili na 87.000 kuna. To se događalo u trenutku kada su se vodile razne političke igre između Grada i Holdinga, u kojima smo mi na kraju izvukli deblji kraj. Na kraju nas je Holding tužio i slučaj je još uvijek na sudu. Toliko o pomoći nezavisnoj kulturi i uspješnim projektima. Očito ipak nismo toliko dobri”, otkrio je Kolovrat i izjavio da ima novca za kazalište, ali da se često daje pogrešnim ljudima.

“GRAD ZAGREB DAJE ‘kikiriki’ brojnim projekata, a to zaista nema smisla. Za naše projekte deset tisuća kuna ne znači apsolutno ništa, a stotine njih dobiju taj iznos. U većini slučajeva kada se dodjeljuju sredstva ne gleda se na to da neke predstave poput mjuzikla u početku zahtijevaju puno veća financijska sredstva jer je u njima ponekad angažirano i 50-ak ljudi. S druge strane, neke manje predstave dobiju jako puno novca pa se pitaš ‘Što je ovo? Gdje je tu evaluacija?'”, rekao je Kolovrat i osvrnuo se na rad zagrebačkog kazališta Komedija.

“To je kazalište koje producira mjuzikle kao i mi i dobro zna koliko je važno napraviti kvalitetnu produkciju pa se radi, pogotovo tijekom posljednjih nekoliko godina, na kvaliteti ansambla i produkcije tako da se predstave izvode duže vremena, a ne da se ugase nakon premijere, samo da bi se zadovoljila forma. Primjer je ‘Mamma Mia!’, predstava koja je golemi hit s punim opravdanjem i za nju se traži karta više, što pokazuje da za mjuzikle postoji veliki interes”, rekao je Kolovrat koji je počeo raditi i novi veliki projekt. Riječ je o mjuziklu “Pacijenti” prema tekstu Mire Gavrana, za koji glazbu radi Tonči Huljić, a redatelj i koreograf je Igor Barberić. Premijera se očekuje u rujnu u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, pa Kolovrata čeka puno producentskog posla.