Na svojoj zadnjoj sjednici, onoj održanoj pred uskrsne blagdane, Vlada je donijela odluku o davanju suglasnosti na Program rada i financijski plan Fonda za financiranje razgradnje i zbrinjavanja radioaktivnog otpada i istrošenoga nuklearnog goriva Nuklearne elektrane Krško za 2023. godinu.

U obrazloženju odluke podsjeća se da je Međudržavnim ugovorom između Vlade Republike Hrvatske i Vlade Republike Slovenije o uređenju statusnih i drugih pravnih odnosa vezanih uz ulaganje, iskorištavanje i razgradnju nuklearne elektrane Krško predviđeno da se s preuzimanjem otpada krene 2023. godine, do kada je elektrana izvorno trebala biti u pogonu. No, kako stoji u obrazloženju s obzirom na značajne investicije u povećanje sigurnosti elektrane, ostvareni su uvjeti te je donesena odluka o produljenju životnog vijeka elektrane za idućih 20 godina. Kaže se i kako je za navedeno Nuklearna elektrana Krško provela postupak Procjene utjecaja na okoliš s prekograničnim konzultacijama i ishodila Okolišnu suglasnost za produljenje pogonskog vijeka elektrane do 2043. godine, piše Novi list. 

U prekograničnim konzultacijama je uz Italiju, Austriju, Njemačku i Mađarsku, sudjelovala i Hrvatska. Na sva pitanja Hrvatska je dobila zadovoljavajuće odgovore i pojašnjenja. Postupak je trajao nešto više od dvije godine. Rješenje je izdano u siječnju 2023., a postalo je pravomoćno u veljači. Time je NEK ispunila i formalni preduvjet za pogon iza 2023.

Prethodno ishođenju Okolišne suglasnosti, NEK je završila desetogodišnji opsežni Program unapređenja nuklearne sigurnosti u vrijednosti od 370 milijuna eura, čime se po sigurnosti svrstava uz bok nuklearnim elektranama nove generacije kakve se danas projektiraju i grade u svijetu. U skladu s tim, djelatnost Fonda NEK u 2023. godini usmjerit će se intenzivnije na rješavanje pitanja obrade nisko i srednjeradioaktivnog otpada iz NE Krško, stoji u obrazloženju Vladine odluke.

Spomen radioaktivnog otpada ovaj put, i barem za sada, nije izazvao reakciju, premda se u pravilu javnost na noge diže na sve što iole zrači osim, dakako, bliskih nam mobitela. Tonči Tadić, nuklearni fizičar, nesumnjivi stručnjak za ovu problematiku, ne dvoji da razloga za negodovanje nema i da je sve, kako reče, onako kako mora i biti. Pače, prilično je oštar naspram svakog kritičara, a ta kritika kreće od kritike novinaru koji je radioaktivni otpad nespretno preimenovao u nuklearni.

“Kao prvo, ljubazno molim da se ne koristi maliciozno pojam nuklearni otpad, jer nuklearni otpad u Hrvatskoj nikada neće biti zbrinjavan. Kad se spominje nuklearni otpad, misli se na istrošeno nuklearno gorivo, a ono neće nikada biti zbrinjavano u Hrvatskoj. Ono, doduše, trenutno jest u mokrom bazenu u Krškom, 30 kilometara uzvodno od Zagreba, što je svima posve normalno, ali možete biti sigurni da dugoročno odlaganje nuklearnog otpada, u smislu nuklearnog goriva, neće nikada biti ni u Hrvatskoj, ni u Sloveniji. Ono će biti odvezeno na reprocesiranje negdje izvan Hrvatske. U SAD odakle je došlo, ili u Francusku, ili neku drugu zemlju s jakim nuklearnim programom, to je za vidjeti. Ali je sigurno da istrošeno nuklearno gorivo neće dugoročno biti zbrinuto ni u Hrvatskoj, ni u Sloveniji”, ističe Tadić.

U pojašnjenju, vraća se sve do Vlade Ivice Račana.

“Hrvatska je izglasavanjem sporazuma o NE Krško, čemu je kumovala Račanova Vlada, pristala sufinancirati razgradnju NE Krško. Ja sam se borio protiv toga, međutim taj sporazum je nažalost usvojen 2003. na opće oduševljenje sve lijeve javnosti u Hrvatskoj. Tim sporazumom Hrvatska se obvezala sufinancirati razgradnju NE Krško koja, po slobodnoj procjeni, ukupno iznosi negdje oko milijardu eura, od čega polovicu mora dati Hrvatska. Od tih ukupno milijardu eura – od čega polovinu daje Hrvatska, a polovinu Slovenija – polovina otpada na zbrinjavanje otpada radioaktivnog otpada iz Krškog, dakle svega onog što se iz Krškog mora odvesti”, kazuje Tadić.

O čemu se radi?

To su, među ostalim, cijevi, pumpe, žice, kablovi, kombinezoni, rukavice, maske, sve što je ozračeno i sve što se, kaže Tadić, mora čuvati stotinjak godina na sigurnom.

“Hrvatska ima izbor; ili 250 milijuna eura dati Sloveniji, ili tih 250 milijuna eura ostaviti sebi za napraviti vlastito odlagalište otpada. Bilo je hrvatskih političara koji su predlagali da Hrvatska velikodušno da novac Sloveniji, pa da oni to smjeste gdje njima bude odgovaralo. Ti isti naivci su vjerovali da će onda Hrvatska u to odlagalište moći odložiti vlastiti radioaktivni otpad koji stvara na dnevnoj bazi”, ističe Tadić.

Hrvatska, naime, nabraja Tadić, negdje mora odložiti radioaktivne markere iz CT-ova, stare rendgenske aparate, javljače za požare, radioaktivne gromobrane, kombinezone, šprice i rukavice onih koji su s markerima radili, razne radioaktivne izvore koji se koriste u medicini, industriji, znanosti…

“Hrvatska za 20 godina proizvede otprilike 20 kubnih metara toga i to negdje treba zbrinuti. A Hrvatska je trenutno jedina članica EU-a koja nema trajno riješeno odlagalište vlastitog radioaktivnog otpada. To je kao da imate kuću bez septičke jame, već svatko napravi veliku nuždu u sobi i onda to čuva u kutu sobe kao relikviju. Dakle, to je potpuno sumanuto. Hrvatska mora to riješiti”, oštar je Tadić.

“Slovenija je rekla: vi nam dajte novce za Krško, a u Hrvatskoj rješavajte odlagalište u koje ćete stavljati vaš komunalni radioaktivni otpad”, kaže Tadić.

Ilustrira on brojkama o kojim se tu količinama tog što treba zbrinuti zapravo radi.

“Sveukupna količina radioaktivnog otpada iz Krškog je 4.500 kubnih metara. To je četvrtina nogometnog igrališta do dva metra visine. Polovicu od toga treba Hrvatska uzeti sebi. Sveukupni iznos svog radioaktivnog otpada, onog što ga Hrvatska čuva kao svojevrsnu relikviju po raznim bolnicama i institutima, je negdje oko 150 kubnih metara”, ističe Tadić.

Sve to vodi do lokacije, a ona je, koliko se zna, Trgovska gora.

Razgradnja tek 2093.

“Lokacija je birana čitavo desetljeće temeljem uhodanih i razrađenih procedura međunarodne agencije za atomsku energiju IAEA. Nije isisana iz prsta i iza nje ne stoje nikakvi podmukli planovi likvidacije određene skupine građana, nacije ili regije. Izabrana je prema tome što je tamo najmanja vjerojatnost za potres s povratnim periodom od 10.000 godina u čitavoj Hrvatskoj, zato što je granitno gorje, zato što nema podzemnih voda, zato što nema vodotokova, zato što je udaljeno od naselja, zato što je opremljeno prikladnom cestom. Potpuno je sumanuto tvrditi da je takvo nešto neprihvatljivo, ali je prihvatljivo da taj isti otpad bude u institutu “Ruđer Bošković”, ili u Zavodu za tumore na Rebru, na kilometar i pol od epicentra potresa u Zagrebu, usred milijunskog grada”, naglašava Tadić.

One koji tvrde da odlagalište ne treba biti gdje je određeno da će biti, on naziva jeftinim lovcima na političke poene, neovisno jesu li iz Hrvatske ili Republike Srpske. Pri tom ističe da se ne radi o Jakuševcu gdje netko na livadu baca radioaktivne izvore, već se isti stavljaju u olovne kontejnere, zavaruju u inox posude koje se zalijevaju betonom u kocke od jednog kubnog metra. A onda se, pojašnjava, te kocke slažu kao lego kocke u hangar koji je izoliran od svih vanjskih utjecaja.

“Tako to izgleda u ozbiljnim civiliziranim članicama EU-a. U neozbiljnim, neciviliziranim zemljama se oko toga 30 godina radi cirkus”, zaključuje Tadić.

Pritom naglašava i to da otpad iz Krškog neće put odlagališta krenuti “sutra”.

“On će krenuti 50 godina nakon što Krško završi s radom, jer će se raditi po sistemu odgođene razgradnje da padne radioaktivnost tog materijala. Budući da će Krško, kako je predviđeno, raditi do 2043. jer je u odličnom stanju, razgradnja Krškog će početi 2093. Dakle, još se nije rodio premijer Hrvatske koji će je provoditi”, poručuje Tadić.

Poslije svega što nam je kazao Tonči Tadić, logičnim se učinilo pitati ga zašto mi tako malo, ako išta, vjerujemo danas znanosti!?

“Zato jer je u zadnjih 30 godina na djelu sveopće zaglupljivanje stanovništva. Odnosno, radi mahnitog lobija obnovljivih izvora”, kratko će Tadić.

A ističe i još nešto, to da od novca koji će Hrvatska dati za samo skladište, od tih 250 milijuna eura, u pravilu više od polovine ide na ekološku rentu stanovnicima tog područja.

Iskreno, strašno mi je žao što nemam tamo kus zemlje, zaključuje Tadić za Novi list.