Surova Politika

Za razliku od američkoga predsjednika F. D. Roosevelta, koji je prema četnicima njegovao ambivalentne osjećaje i razmišljao o njihovu službenom priznanju, Churchill je vrlo rano shvatio dvolično malignu prirodu Mihailovićevih šubaraša. Iako je u Londonu imao četničkoga lorda, kralja Petra, odlučio je na Balkanu podržati komunista Broza.

Sudska rehabilitacija Draže Mihailovića u Srbiji izazvala je turbulenciju na regionalnoj sceni, možda i šire. Nije čest slučaj da se jedan fašistički zločinac sedamdeset godina nakon završetka II. svjetskog rata službeno proglašava uvaženim građaninom. Srbija, kako vidimo, teži za originalnošću po svaku cijenu, i dijeli se usput na četnike i partizane, s nepredvidljivim političkim ishodom. Slučaj Draže Mihailovića ima svoju povijest, bitno povezanu s Josipom Brozom. Čuveni drug Tito, čovjek “od gvožđa” (prema pjesmi Jure Kaštelana), imao je – po vlastitim riječima – jednu političku slabost, lociranu upravo u liku Draže Mihailovića. Brozovo spominjanje osobne slabosti na Dražu proizlazilo je nedvojbeno iz razmjerno intenzivnih kontakata koje su održavali u uvodnoj fazi antifašističke borbe.

Bez obzira na to što je navodno bio slab na njega, Broz je naredio njegovo strijeljanje – sudskim putem, dakako – kad ga je nakon rata uhvatila jugoslavenska komunistička policija, iako su se za Mihailovića tada zalagali i neki poznati zadojenici u inozemstvu. Shvaćao je Broz da bi Mihailović na životu – makar i u zatvoru – trajno nagovještavao obnovu četništva u Srbiji, a osim toga, tip je zaslužio strijeljanje, zbog monstruoznih zločina koje su njegove snage izvodile tijekom rata. Kao politički quid pro quo za Srbiju, Broz je potom na hrvatskoj strani pred sud – bez pravnih razloga – izveo kardinala Alojzija Stepinca, potvrđujući time svoj legendarni, koliko i bezočni pragmatizam.

Winston Churchill s razlogom je četnike nazvao moralno najprljavijom vojskom koju je ikada vidio. Ubili su, među ostalim – vjerojatno radi pljačke – i prve britanske izaslanike na Balkanu koji su došli vidjeti vode li oni nekakav rat protiv Nijemaca, ili samo glume. U doživljaju rata sublimirao se izvorni problem između Broza i Mihailovića. Prvi se beskompromisno borio protiv Nijemaca i svih koji im služe, drugi se nastojao izvući, uz istodobno propagandno prikazivanje četnika kao jedine protuokupatorske snage u Jugoslaviji. Mihailovićev cilj bio je: ispasti glavni ratnik, bez obaveze da ratuje. Dok je Broz držao Užičku republiku u Srbiji, gdje je 1941. godine (nakon propasti pakta Ribbentropp-Molotov, odnosno Hitler-Staljin) organizirao pokret otpora, u više navrata sastajao se s Mihailovićem u njegovu kampu.

S njim je na silu konzumirao tradicionalni “šumadijski čaj” (toplu rakiju), i nastojao ga pridobiti za zajedničku borbu protiv Nijemaca. Nudio mu je čak stavljanje partizana pod zajedničku komandu, s Mihailovićem na čelu. Sve je to četnički vođa odbijao. Strahovao je od Nijemaca i njihove represije. Nakon velike njemačke ofenzive, pada Brozove Užičke republike i povlačenja antifašističke grupacije u Bosnu, Mihailović se postavio – prikriveno ili otvoreno – u njemačku službu. Dok su se u Hollywoodu, pod utjecajem srpskoga lobbyja, snimali filmovi u slavu četnika koji na konjima, u indijanskome stilu, jurišaju na Nijemce, u stvarnosti su oni djelovali kao komplementarna pronjemačka banditska skupina, sve dok ih Brozovi partizani nisu razbili na Neretvi i manje-više eliminirali kao neposrednu vojnu prijetnju.

Za razliku od američkoga predsjednika F. D. Roosevelta, koji je prema četnicima njegovao ambivalentne osjećaje i razmišljao o njihovu službenom priznanju, Churchill je vrlo rano shvatio dvolično malignu prirodu Mihailovićevih šubaraša. Iako je u Londonu, u svojoj blizini, imao četničkoga lorda, kralja Petra, odlučio je – unatoč Rooseveltu – na Balkanu podržati komunista Broza. Bila je to jedna od najvećih Churchillovih odluka uopće, inteligentna i odvažna u isto vrijeme. Može se samo nagađati – na temelju iskustva iz devedesetih – što bi bilo da je nakon rata u Jugoslaviji na vlast došao Draža Mihailović, kao kraljev zastupnik i lažni borac protiv Nijemaca.

Churchill je razmišljao i o nekoj vrsti obnove Austro-Ugarske Monarhije, no kad je shvatio da je to – nažalost – utopija, njegov geostrateški cilj postalo je očuvanje Jugoslavije, kao prepreke bujanju balkanskih nacionalizama. Razumne procjene govorile su da to u novim okolnostima može ostvariti samo Broz, i njegova tvrda komunistička ideologija postala je za Britaniju, a poslije i za ostale zapadne saveznike, sporedna stvar u odnosu na njegov geostrateški potencijal. Čvrsta opredijeljenost za Broza došla je do izražaja i preko engleskoga hladnoga izručenja desetaka tisuća bjegunaca partizanskim likvidatorima kod Bleiburga.

Rehabilitacija Draže Mihailovića, preko njega i četničkoga pokreta, ukazuje na snagu profašističkih sentimenata u Srbiji i njezinu tešku opterećenost historijskom mitologijom. Dok Vojislav Šešelj sjedi u sudnici, a njegovi sljedbenici skandiraju na ulici ispred zgrade, nema toga suca koji će glasati protiv abolicije Mihailovića, iako su pravnim stručnjacima vjerojatno jasne etičke i političke posljedice njihove odluke. Neočetnici u Srbiji nastoje zastrašiti sve živo kako bi se prikazali kao vodeća nacionalna snaga, iako to nisu. Država se, međutim, ne usuđuje protiv njih potegnuti ni mali prst, zbog straha i standardnoga podilaženja šovinistima, a ne samo zbog toga što su dvojica vodećih ljudi u Srbiji – predsjednik i premijer – ušli u politiku kroz šešeljevsko-četnički klub.

Kako već bilo, rehabilitacija Draže Mihailovića mogla bi znatno otežati diplomatski položaj Srbije. Malo je država voljno ozbiljno razgovarati s državom koja se otvoreno ponosi svojim fašističkim zločincima iz II. svjetskog rata. Odnosi se to u prvome redu na Europsku Uniju, gdje Srbija pretendira na učlanjenje. Njezine vanjskopolitičke aspiracije u teškoj su suprotnosti s njezinim unutarnjopolitičkim ponašanjem. Nejasno je kako će ubuduće izgledati srbijanski diplomatski kontakti s Europom, ali jasno je zato da se na vrh srbijanske turbofolk-liste opet probija četnička ratna “popijevka”: Od Topole, od Topole, pa do Ravne Gore, svud su straže, svud su straže, đenerala Draže.

Neki u Hrvatskoj traže od Vlade da reagira diplomatskom notom na Mihailovićevu rehabilitaciju. Kakvoga bi to imalo smisla? Srbija je političko-zdravstveni slučaj koji se – kako je znanstveno i eksperimentalno dokazano – nikakvim notama ni “admemoarima” izliječiti ne može.