Gastro&Wine je posjetio Državnu ergelu Lipik nakon što je UNESCO uvrstio ‘tradiciju uzgoja lipicanaca’ na Reprezentativan popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, a Vlada odobrila 20 milijuna kuna za prvu fazu izgradnje nove državne ergele Lipik

UNESCO-ov Međuvladin odbor za nematerijalnu kulturnu baštinu upisao je 1. prosinca “tradicije uzgoja lipicanaca” (Lipizzan horse breeding traditions) na Reprezentativan popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Rezultat je to multinacionalne inicijative kojoj su se uz Sloveniju i Hrvatsku pridružile Mađarska, Italija, Rumunjska, Slovačka i Bosna i Hercegovina – zemlje u kojima se stoljećima uzgajala lipicanska pasmina, a tu su tradiciju održale i danas.

Proces stvaranja i uzgoja lipicanskog konja počeo je 1580. godine u ergeli Lipica, a kasnije se širio na prostoru bivše Austro-Ugarske Monarhije, gdje su nastajale državne i privatne ergele te privatni nacionalni uzgoji. Lipicanac je rezultat dugotrajne, stroge i sustavne selekcije, zbog čega je postao jedna od najpoznatijih svjetskih pasmina. Tako se i u Hrvatskoj uzgoj lipicanaca provodio u dva oblika: uzgoj u državnim ergelama i zemaljski uzgoj na seoskim gospodarstvima. U Hrvatskoj se lipicanac uzgaja od 1700. godine, a tri stoljeća uzgoja rezultirala su time da je lipicanac postao dio tradicije, folklora i načina življenja, posebice u Slavoniji. Hrvatski uzgoj lipicanaca je među najvećima u svijetu i broji preko 2200 grla, a jedini je nacionalni uzgoj koji sadrži dva tipa lipicanca – modernog sportskog lipicanca za zaprege u Đakovu te klasičnog baroknog lipicanca za dresurno jahanje u Lipiku.

Saša Zinaja/NFOTO

Istovremeno s uvrštavanjem “tradicije uzgoja lipicanaca” na Reprezentativan popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, Vlada je na prijedlog Ministarstva poljoprivrede dala suglasnost da se iz državnog proračuna izdvoji 20 milijuna kuna za prvu fazu izgradnje nove državne ergele Lipik. Nova ergela u Lipiku bit će smještena uz jezero i izletište Raminac i u nju će biti, prema sadašnjim izračunima, ukupno uloženo oko 60 milijuna kuna.

O tome da su lipicanci neprocjenjivo kulturno blago Hrvatske, svjedoči i činjenica da u cjelokupnoj svjetskoj populaciji lipicanaca postoji šesnaest hrvatskih rodova kobila i jedna linija pastuha – linija Tulipan. U Lipiku se uzgaja šest linija pastuha (Conversano, Favory, Napolitano, Siglavy, Pluto i Tulipan). Uz pastuhe, Lipik uzgaja trinaest rodova kobila, od kojih su četiri izvorno hrvatska – Rendes, Liza, Hamad-Flora i Rebecca-Thais. Tradicije uzgoja lipicanaca u Slavoniji, Baranji i Srijemu u ožujku 2017. upisane su u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.

Gastro&Wine je posjetio Državnu ergelu Lipik i donosi priču o “bijelom biseru”, plemenitom carskom konju kojeg krase elegantna i čvrsta tjelesna građa, iznimna otpornosti te velika sposobnost učenja i volja za radom. Iako velik i snažan, dubokih, zagonetnih i živahnih očiju, lipicanac je blage, izrazito strpljive i dobre naravi, pitom je, vrlo odan i privržen čovjeku. Njegova profinjena i skladna tjelesna građa, pravilno držanje i graciozni hodovi, čine ga jedinstvenim konjem u svijetu za izvođenje svih elemenata klasične dresure, kao i svih konjičkih disciplina pod sedlom i u zaprezi.

Nova ergela u Lipiku bit će smještena uz jezero i izletište Raminac i u nju će, prema sadašnjim izračunima, ukupno biti uloženo oko 60 milijuna kuna

“U svojoj ergeli imamo 84 lipicanca, a za dva mjeseca očekujemo prinovu od 12 ždrebadi. Kobila ždrijebe nosi jedanaest mjeseci, a ona se rađaju u boji – crnoj (vrana) ili smeđoj (dorat). Nakon nekog vremena ždrebad počinje sijedjeti te u konačnici svoju boju promjene u sivu odnosno bijelu. Naime, lipicanac nije bijeli konj, već je izvorno sivac. Kobila je spolno zrela s tri godine, ali je naša praksa da ih prvi put pripuštamo tek s četiri godine, kako bi se kobile mogle potpuno razviti i biti potpuno spremne ući u reprodukciju. Kada je o pastusima riječ, tu je situacija puno kompliciranija jer će samo mali broj njih zadovoljiti sve kriterije uzgojnog programa i time dobiti dozvolu za rasplod. To ovisi o nizu faktora – od fizičkog izgleda, stava nogu, izdašnosti hodova pa sve do genotipa kojim se dokazuje čistoća njihova rodoslovlja. I kobile i pastusi prolaze strogu selekciju kako bi dobili prolaznu ocjenu za rasplod, ali je razlika u tomu što će osamdesetak posto kobila zadovoljiti te kriterije, dok će se kod pastuha taj postotak kretati između 10 i 15 posto. Sve kobile i svi pastusi mogu se koristiti za sport ili rekreaciju, no oni koji ne zadovolje sve kriterije za reprodukciju svoje mjesto mogu naći samo u ova dva segmenta. Trenutno imamo tri licencirana pastuha za rasplod, a više njih iz raznih linija u procesu je licenciranja. Najvažnija stvar kod lipicanaca je da se oni dijele u linije i rodove. U linijama su muška grla, a u rodovima ženska. Od 67 rodova kobila u čitavom svijetu njih 16 su izvorno hrvatski”, naglasio je za Gastro&Wine upravitelj Državne ergele Lipik Damir Jakšić.

Lipicanci su neprocjenjivo kulturno blago Hrvatske, u cjelokupnoj svjetskoj populaciji lipicanaca postoji šesnaest hrvatskih rodova kobila i jedna linija pastuha – linija Tulipan. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Svakog od svojih konja Ergela Lipik može spojiti s prvotnim začetnikom njegove linije ili roda. Primjerice, za rod Africa (Batosta) može se vratiti unazad sve do 1740.

“To je daleko više nego što bi svatko od nas mogao istražiti o svojem porijeklu, a za naše konje možemo pratiti tko su im baka, djed, ili pra-prapradjed i još dalje od toga. Možemo se vraćati generacijama unazad, sve do sredine 18. stoljeća, jer su se u matične knjige bilježili podaci o svakom konju, o njegovu rođenju, precima i potomcima. Pripuštanje određenih pastuha na određene kobile je stvar pomnog selekcijskog rada. Tu je prvenstveno riječ o odluci voditelja uzgoja kako bi se dobila ili poboljšala određena svojstva. On mora voditi brigu o genotipu konja, odnosno što piše u njegovom rodovniku (njegovo porijeklo), ali i o njegom fenotipu, odnosno koje fizičke osobine ili mane ima. Tako se pokušava naći idealan par kako bi se ispravile greške i dobilo što boljeg i kvalitetnijeg konja. Nadalje, mora se voditi računa i o tomu da nema uzgoja u srodstvu. Ne smije se pripuštati oca na kćer ili brata na sestru kako ne bi došlo do incesta. Za svaki pripust mora se izračunati koeficijent uzgoja u srodstvu te se na osnovu svih tih podataka donosi odluka o pripustu određene kobile s određenim pastuhom. Svoje rasplodne pastuhe često mijenjamo s drugim ergelama jer između nacionalnih državnih ergela na području Europe postoji suradnja upravo i zbog razmjene genetskog materijala”, pojašnjava Jakšić.

‘Kada se javimo na neki od fondova, sada dobivamo automatski dodatne bodove zato što smo na listi UNESCO-a’, ističe Jakšić

 Najbolja grla, najbolje kobile i pastusi ostaju za rasplod u Ergeli Lipik kako bi se dobila sljedeća generacija koja je još kvalitetnija od svojih roditelja. No tu se ne smije zaboraviti i očuvanje svih linija i rodova, a što je zapravo najvažnije u uzgoju lipicanaca. Svaki je konj individualan i vrlo je teško reći koliko vrijedi bogatstvo koje se uzgaja i čuva u Ergeli Lipik. Dio konja se prodaje uzgajivačima u Hrvatskoj i inozemstvu, a cijena pojedinog lipicanca ovisi o njegovoj starosnoj dobi, o tome što on zna i kakvo mu je porijeklo.

“Lipicanac je genetsko blago Hrvatske i Slavonije. To je nešto što je izvorno i ta veza čovjeka i konja na ovim prostorima stoljećima je jedinstvena i neraskidiva. I upravo je zbog toga taj predivni barokni bijeli konj preživio sve do danas. Ova se pasmina raširila gotovo po cijelom svijetu, ali je to mala populacija i zato je lipicanac i poseban. Raritetan je carski konj, zato ga i zovemo ‘bijelim biserom’. Naši ljudi žive sa svojim lipicancima, to je jedno fino tkanje koje čine grad Lipik, njegovi stanovnici i njegova ergela. Ergela nije otok, već je dio našeg bića, dio naše prošlosti i dio naše budućnosti”, istaknuo je Jakšić.

‘Za naše konje možemo pratiti tko su im baka, djed, pra-prapradjed, sve do sredine 18. stoljeća jer su se u matične knjige bilježili podaci o svakom konju, o njegovim precima i potomcima’, kaže Jakšić. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Registracijom “tradicije uzgoja lipicanaca” kao nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, Državna ergela Lipik dobila je dvije važne stvari. To je priznanje za cjelokupni stoljetni rad na uzgoju jedinstvenog konja, ali i zalog da se lipicanca još više zaštiti i očuva u izvornom obliku.

“Ovime smo dobili bezbroj mogućnosti za ulaganje u unaprjeđenje i zaštitu lipicanca. Primjerice, kada se javimo na neki od fondova, sada dobivamo automatski dodatne bodove zato što smo na listi UNESCO-a. Također, Vlada je na prijedlog Ministarstva poljoprivrede istoga dana donijela odluku o gradnji nove ergele gdje će naši konji naći trajan dom u novim stajama, a na čemu smo im neizmjerno zahvalni. To je veliki iskorak za nas jer trajnim smještajem ovog neprocjenjivog genetskog blaga dobivamo ogromnu mogućnost za nastavak razvoja ergele, za unaprjeđenje i sigurnost cjelokupnog uzgoja. Dobivamo nove prostore koji će biti potpuno adekvatni za moderan uzgoj, ali i mogućnost za daljnji razvoj naše turističke ponude, kao i sporta. Ova međunarodna potvrda predstavlja veliku satisfakciju za nas i za sve nacionalne državne ergele koje uzgajaju lipicance. A za Lipik je ovo novi početak jer lipicanac privlači turiste, ljudi žele vidjeti ove konje, družiti se s njima, žele doživjeti prve korake u sedlu i provozati se fijakerom. Uz toplice, termo mineralnu vodu i ostale sadržaje, lipicanac je definitivno jedna zaokružena priča koja Lipiku daje mjesto na turističkoj karti Hrvatske”, zaključio  je Jakšić.