Objavljeno u Nacionalu br. 712, 2009-07-07

DRAGUTIN TRUMBETAŠ (71), slikar i grafičar, predstavio je u Velikoj Gorici svoje životno djelo – 145 oslikanih pisama Van Goghu

‘Kad je 1990. otvorena velika retrospektivna izložba Vincenta Van Gogha otputovao sam u Amsterdam, ali nisam mogao ući jer nisam imao unaprijed rezerviranu ulaznicu. To me je toliko razočaralo da sam odlučio sam napraviti izložbu Van Goghu”, ispričao je Drago Trumbetaš, samouki slikar, najpoznatiji po ciklusu “Gastarbajter”, pjesnik, autor tri drame i romana “Pušač i nepušač”, koji je prošlog tjedna u Velikoj Gorici promovirao svoj životni projekt – zbirku od 145 crteža i neobičnih pisama ‘slanih’ tokom 15 godina Van Goghu pod nazivom “Dragi Vincent”. Trumbetaš je imao buran života, a najpoznatiji je po ciklusu crteža “Gastarbajter” koji je nastao dok je kao imigrant radio u Njemačkoj.

Samo u Frankfurtu i okolici imao je 60 samostalnih izložbi, a po cijeloj Njemačkoj još stotinu. O njemu su hvalospjeve pisali Veselko Tenžera i Igor Zidić, a Bogdan Žižić i dvojica njemačkih redatelja snimili su o njemu nekoliko dokumentaraca. Crtao je još cikluse posvećene Romima, A. G. Matošu, “Baladama Petrice Kerempuhu” i krapinskom pračovjeku. Prošle godine objavio je “prvi dio djelomične bio grafske tetralogije” “Pušači i nepušači”, koja će imati više od 1200 stranica. “Nešto sam mijenjao, ali zadržao sam puno autentičnih likova i događaja”, kaže.

“Pročitao sam opširnu literaturu o emigrantima – tursku, hrvatsku, grčku, talijansku, njemačku i drugih naroda, između ostalog i ono što je Raos pisao o emigrantima. No nije mi se svidjelo. Nazvao sam ga i rekao mu da ne može jedna neuka žena iz Dalmatinske zagore pisati svom mužu u Njemačku visokointelektualnim i kićenim stilom! I tada sam shvatio da želim napisati iskrenu i autentičnu priču o svim gastarbajterima, koji dolaze u Njemačku iz svih republika bivše zemlje, ali i drugih zemalja, sa svim njihovim dijalektima, emocijama i sudbinama. To je zapravo uvod u gastarbajtologiju.” “Još dok sam išao u Grafičku školu, jako sam volio slikarstvo, a najviše me je privlačio Vincent Van Gogh”, objasnio je Trumbetaš svoju fascinaciju Van Goghom dok smo sjedili u njegovom kaotičnom ateljeu, punom novina, knjiga, crteža i slika, u potkrovlju kuće u rodnoj Velikoj Mlaki. “Najviše su me fascinirale njegove boje i način slikanja, te nevjerojatni eros koji zrači iz njegovih slika. Gutao sam sve o Van Goghu i tokom godina sakupio lijepu biblioteku, a najviše me dojmila knjiga ‘Pisma Theu’, koju sam pronašao u ogromnoj knjižari na Goethe Platzu čim sam 1966. došao u Frankfurt. Oduševio sam se tim pismima i odmah sam na otplatu kupio cijelu ediciju. Naše duše su se tada spojile”.

Čitajući ta pisma naišao je na poglavlje o svađi Paula Gauguina i Van Gogha i tada se uvjerio, tvrdi, da Van Gogh nije sam sebi odrezao donju stranu uha. “Gauguin je bio svadljivog karaktera, primjerice, jednom se na ulici pridružio tuči lučkih radnika i tada je nogom zapeo za ‘lojtru’, netko ju je počeo vući i slomio mu nogu”, kaže. “Lom nije dobro zarastao i od tada je šepao. Jako se posvađao i s Van Goghom zbog lijepe gostioničareve žene i zatim su se potukli.” Trumbetaš je kupio platna i boje i počeo crtati. Prvo je pokušavao, kako kaže, otkriti “tajnu Van Goghovog poteza” povlačeći poteze kao nizozemski slikar. Zatim je prema njegovim crtežima radio na platnu vlastite slike u sepija-tušu, a potom je počeo mijenjati umjetnikove slike i dopunjavati ih vlastititim idejama. Oslikao je sve najvažnije prizore iz umjetnikova života, od njegove rodne kuće u Zundertu u Nizozemskoj i kokošinjca gdje je morao slikati jer mu je otac zabranio slikanje u kući, do života u Arlesu, svađe s Gauguinom i dr. Gacheta. Paralelno je vodio fiktivnu korespodenciju sa “svojim prijateljem Van Goghom” na hrvatskom i njemačkm jeziku. U pismima mu je opisivao promjene u današnjem životu, primjerice, kako su ulice pune automobila i pralje više ne peru rublje na rijeci, a zatim je pisao i Van Goghove odgovore.

“To sam radio po uzoru na Van Goghova pisma bratu Theu”, objasnio je. “Na pisma sam lijepio marke, koje sam napravio od reprodukcija čuvenih umjetničkih djela. Zatim sam na koverte lijepio svoje crteže, koji poput stripa prepričavaju Van Goghov život. Napisao sam i adrese onih mjesta gdje bi se Van Gogh mogao danas nalaziti. Mislim da za srodne duše ni prostor ni vrijeme nisu prepreka”. Trumbetaš kaže kako se nikad nije slagao sa socijalističkim režimom u bivšoj Jugoslaviji i zato je još 1957. godine, nezadovoljan odnosima u Grafičkom zavodu Hrvatske gdje je radio kao ručni slagar, pobjegao preko granice u Austriju. Završio je u izbjegličkim logorima u Klagenfurtu, Linzu i Ennsu gdje je čekao vizu za Kanadu. No kako viza nije danima stizala, kaže, postajao je sve nestrpljiviji i uputio se natrag u bivšu Jugoslaviju. Međutim, uhapsili su ga na granici kod Maribora i strpali u zatvor gdje je jeo, kaže “najbolj bažulj na svijetu”. Kad je izašao iz zatvora, vratio se u Zagreb i idućih deset godina radio razne poslove, primjerice, bio je crtač geodetskih tehničkih karata, a zatim grafički urednik u nekoliko časopisa kao što je ABC Tehnika.

Odslužio je i vojsku, prvo u Brčkom, a zatim u Vranju, gdje su otkrili njegov crtaćki talent i dali mu zadatak da na velikom zidu u knjižnici nacrta “apstraktan napad neprijatelja na Jugoslaviju”. Na pitanje je li potkraj šezdesetih otišao u Frankfurt kao politički ili ekonomski emigrant, Trumbetaš je ispričao kako je u to doba radio kao grafički urednik časopisa Savremena tehnika. “Tih dana 1962. godine Tito je u Splitu održao strašan govor protiv menadžera, a već idućeg tjedna počeli su ih bacati na ulicu”, kaže. “Kako su bili u Partiji brzo su našli posao u drugim poduzećima gdje nisu ništa radili nego su samo ispijali kave. Tako se i kod nas zaposlio jedan bivši urednik s televizije, koji je počeo rovariti protiv mene. Naime, izbrbljao sam se kod jedne sekretarice da sam se prijavio za posao ručnog slagara u njemačkim novinama Frankfurter Rundschau, a on je to čuo i počeo me maltretirati sve dok nisam dao otkaz. U međuvremenu su me iz Frankfurter Rundschau dva puta odbili jer im je moj kolega iz škole, koji je već radio kod njih, rekao kako nisam dobar slagar. Kad sam došao u Frankfurt prvo sam radio u tvornici mantila i kostima na poslovima peglanja i pakiranja, a kasnije kao ručni slagar u Frankfurter Rundschauu.”

Trumbetaš je u Frankfurtu doživio veliku osobnu tragediju – od raka mu je 1966. umrla trogodišnja kći Marija. “Žena Sidonija i ja počeli smo se svađati i međusobno optuživati tko je kriv za njezinu bolest”, prisjeća se Trumbetaš. “To je za nas bilo teško doba. Neko vrijeme sam lutao, a tada sam napravio prve crteže olovkom o gastarbajterima u Njemačkoj opisujući njihov težak život. Izmislio sam lik Tončeka i pratio ga od stana do uličnog gradilišta.” Trumbetaš je otkrio kako ga je na crtanje ciklusa o imigrantima potaknuo novinski napis o grčkom slikaru, koji je u Njemačkoj izložio svoj ciklus o gastarbajterima. “Pročitao sam tekst i vidio da to nema veze sa životom gastarbajtera”, kaže Trumbetaš. “Taj grčki slikar napravio je performance: kredom je zaokružio prostor, u sredinu je postavio stolac, a okolo razne predmete poput kofera i cipela, koje je uzeo ili kupio od gastarbajtera. Zatim je postavio pravog turskog gastarbajtera da sjedi na tom stolcu. Novinari su ga pitali razumije li on koncept grčkog umjetnika, a Turčin je odgovorio da ne razumije.

Tada sam se jako raspalio rekavši sam sebi: Ja ću nacrtati prave gastarbajtere.” Trumbetaš je tada počeo bilježiti, kao kroničar, “mračnu svakodnevnicu gastarbajtera u Njemačkoj”. Napravio je plan za skice, kaže, na kojima će obraditi život gastarbajtera, od svih poniženja do teškog rada, i počeo crtati. Kad je napravio 20 crteža olovkom, pozvao je Božu Biškupića, koji je u to vrijeme imao galeriju Biškupić&Kutler u Rurskoj oblasti, da dođe vidjeti njegove “Gastarbajtere”. Biškupić se odazvao posjetu i pomno proučio crteže, a zatim su se sastali u Zagrebu s Igorom Zidićem, koji mu je rekao “da nastavi crtati i da se ni na koga ne obazire”. Dogovorili su se da crteže napravi u tušu i da će realizirati grafičku mapu. Na pitanje kako je nalazio vremena za slikanje dok je radio u Frankfurtu, Trumbetaš je odgovorio da je uvijek nosio blok s papirom za crtanje i kad bi rano ujutro idući na posao vidio neki zanimljiv prizor s gastarbajterima, odmah bi stao i počeo crtati.

“Bio sam pravi čovjek u pravo vrijeme na pravom mjestu”, otkriva Trumbetaš. “Znao sam zastati i na semaforu i crtati, a oko mene bi se odmah okupilo mnoštvo ljudi, koje bi se gurkalo iza mojih leđa gledajući što crtam. Kad sam stigao u Frankfurt u gradu nije bilo nebodera, osim pošte, tako da sam pratio razvoj grada, gradnju nebodera i podzemne željeznice, znači, sve situacije u kojima su sudjelovali gastarbajteri. I uvijek crtao. Kad nisam imao vremena za crtanje, snimio bih neki zgodan prizor fotoaparatom i onda bih ga kod kuće nacrtao, prvo olovkom, a zatim tušem.” Trumbetaš se također okušao kao pjesnik, esejist, prozaik i dramatičar pišući o patnjama imigranata u Njemačkoj, ali i nepravdi kojoj su bili izloženi u potrošačkom društvu. “Napisao sam tri drame, a najpoznatiju ‘Nepušač’ o životu gastarbajtera režirali su zagrebački redatelj Branko Brezove, makedonski Rahim Burhan, te srpski Ljubiša Ristić, koji je u bivšoj zemlji bio vrlo popularan”, kaže.

“Svatko od njih je režirao jedan dio, a zatim je Ristić sve dijelove objedinio u cjelinu. Premijera je bila u Narodnom pozorištu u Novom Sadu, a zatim je predstava igrala u Beogradu, Zagrebu, Skoplju, Berlinu i Mulheimu, a ja sam glumio glavnu ulogu.” O nastanku te drame Trumbetaš je ispričao neobičnu anegdotu. Jednog dana posjetila ga je mlada i zgodna nastavnica, koja mu je otkrila kako ju je od samoubojstva spasila njegova slika “Tonček spi”. Naime, napustio ju je muž i htjela se ubiti zbog tuge, no tada je ugledala tu sliku i odjednom je shvatila da može nastaviti život i bez supruga. “Došla mi je zahvaliti i pozvala me u kazalište gdje se upravo davao neki komad o gastarbajterima, a u podrumu je bila postavljena moja izložba”, rekao je Trumbetaš. “Nakon predstave otišli smo na večeru sa šefom te eksperimentalne kazališne grupe i on mi je predložio da napišem dramu o životu gastarbajtera. Napisao sam je na njemačkom, a izvest ju je trebala ta grupa u suradnji s turskim imigrantima. Međutim, oni su bili zadrti komunisti i zahtijevali su da dramu napišem ponovno jer bi se po njima glavna junakinja Štefica trebala ponašati revolucionarno, u duhu Marxa.

Nisam pristao, a kako se u to vrijeme promijenila vlada, srezan je budžet za kulturu pa ni ta kazališna grupa nije dobila novac za predstavu.” Drago Trumbetaš je 1980. ponovno završio u zatvoru, ovaj put u Staroj Gradišci. “Kad sam selio svoju biblioteku u Veliku Mlaku, na carini su mi našli primjerke emigrantske literature i uhapsili me”, otkrio je Trumbetaš. “Proveo sam četiri tjedna u pritvoru, a onda su me osudili na godinu i pol zatvora. No tada su se za mene založili tadašnji predsjednik njemačkog PEN-centra Heinrich Böll, novinar Günter Wallraff i političar Hans Dietrich Genscher i nakon dugotrajnog postupka kazna mi je smanjena na šest mjeseci. Iskustva iz zatvora kasnije sam oslikao u ciklusu ‘Ljudsko smetlište’ te opisao u drami ‘Lopov’.”