Objavljeno u Nacionalu br. 725, 2009-10-06

GORAN LELAS, svestrani dizajner dječje odjeće, pisac i kostimograf koji živi u New Yorku i Milanu, govori o svom svjetskom projektu: umjetničkim igračkama s logom MoMA-e, slavnog newyorškog muzeja

Goran Lelas, dugogodišnji modni ilustrator i art direktor Voguea, najvažnijeg modnog časopisa na svijetu, dizajner dječje odjeće, kostimograf i autor slikovnice “Tajna nestalih misli”, koji već godinama živi između Zagreba, New Yorka i Milana, ovih je dana navratio u Rijeku da se u HNK-u Ivana pl. Zajca dogovori za svoj najnoviji projekt – kazališnu predstavu “Somewhere City”. Predstava nastaje po njegovoj bajci za djecu i odrasle s jakom mirovnom i ekološkom porukom o letećem gradu “Somewhere City”, izvest će se iduće sezone u režiji Krešimira Dolenčića, a zapravo je samo dio Lelasova svjetskog projekta koji uključuje dizajn, proizvodnju i distribuciju plastičnih i plišanih art igračaka.

Lelas se tim projektom bavi već pet godina. Igračke se proizvode u kompaniji StrangeCo u San Franciscu, a prodaju se širom svijeta, od SAD-a preko Europe do Azije, a nedavno su se pojavile i u Profilovim knjižarama. Na američkom tržištu pojavile su se prošle godine, prvo u ekskluzivnim trgovinama Yoya u New Yorku, zatim u MoMA-inim trgovinama, a danas se mogu kupiti i na prodajnim mjestima koja nisu ograničena samo na igračke. To su, primjerice, luksuzni hotel Bellagio u Las Vegasu gdje se nalazi čuvena kockarnica, a u Europi dućani dizajnerske odjeće Paul Smith u Londonu i knjižare Gestalten Verlag u Berlinu. Igračke su posebne i po tome što imaju etiketu newyorške MoMA-e, najvažnijeg muzeja moderne umjetnosti na svijetu, što je prvi put u povijesti da je taj muzej stavio svoj logo na kutiju igračaka.

NACIONAL: Kako ste došli na ideju da nakon dugogodišnjeg bavljenja modom i grafičkim te industrijskim dizajnom stvorite čudesni Somewhere City i njegove neobične stanovnike?

– Prve crteže likova iz Somewhere Cityja napravio sam prije osam godina u vikendici svojih roditelja u Selcu. Bio sam sam u kući, bila je zima i puhala je bura, a moj je sin Karlo bio mali i počeo sam se vraćati u djetinjstvo. Crtao sam na papiru različite oblike i nisam znao što će na kraju izići. A izišlo je 700 različitih likova, od prasaca i slonova do pasa i mačaka, koji nisu imali ni imena niti ikakve svrhe. To je bilo čisto uživanje u crtanju, a likovi su sami izlazili iz mene. Crteže sam odnio u Italiju i pokazao ih Albertu Alessiju, suvlasniku i kreativnom direktoru tvornice Alessi, jedne od najvećih europskih i svjetskih tvrtki industrijski dizajniranih predmeta za kućanstvo, kojeg poznajem godinama. Alessi je odabrao šest crteža i za dva tjedna su izradili prve modele tih igračaka a da me o tome nisu obavijestili. Kad sam došao vidjeti te prve igračke, bio sam fasciniran trodimenzionalnim oblicima. Oni su u taj posao ušli jako strastveno, međutim, tvrtka Alessi nije mogla početi proizvodnju igračaka jer nisu imali dovoljno znanja i iskustva. Naime, igračke se u Italiji ne proizvode već 20-ak godina, kao ni u mnogim drugim europskim zemljama, nego se sve radi u Kini.

NACIONAL: Kakvu je ulogu u projektu odigrao newyorški Muzej moderne umjetnosti?

– Kako sam se u međuvremenu dogovorio s Krešom Dolenčićem da radim kostimografiju za “Aidu” u Šangaju, otišao sam u New York da potpišem ugovor, jer je taj projekt bila koprodukcija između opera u Šangaju i New Jerseyju. New York mi se nije svidio, iako ima specifičnu energiju kakvu nema stara Europa, i ona zađe pod kožu i radi na tebi dok uopće ne razmišljaš o tom gradu. Nakon Šangaja vratio sam se u New York i ugovorio sastanak s Paulom Antonelli, kuratoricom za dizajn u Muzeju moderne umjetnosti, koju nisam ranije poznavao. Tek sam kasnije saznao da je ona broj jedan na tom području u cijeloj Americi. Htio sam joj pokazati igračke da vidim kako će reagirati. To je moj način rada: kad napravim novi projekt, potrudim se da ga pokažem najjačim ljudima na tom području i onda čekam reakcije. Ako je njihova reakcija pozitivna – super, a ako nije, idem dalje. Pauli Antonelli nisam pokazao svoju biografiju jer nisam htio da podatak o tome da sam više od 20 godina radio za Vogue i Sergia Rossija, čuvenog proizvođača cipela, utječe na njezin sud. Sastanak sam uspio ugovoriti tek nakon što sam joj napisao pismo na talijanskom, što je ona kao rođena Talijanka respektirala. Dala mi je pet minuta vremena, a ostao sam sat i pol. Kad je vidjela igračke, dogodila se ljubav na prvi pogled, kojoj je pridonijela i moja priča o čudesnom gradu Somewhere Cityju, te mogući komercijalni efekt. Odmah je nazvala direktoricu prodajnog ureda MoMA-e Ruth Shapiro i već sam drugog jutra imao sastanak s njezinim timom. Upitali su me tko to proizvodi, koja je količina i kad je rok isporuke. Odgovorio sam im da su to prototipovi i da nemam ništa drugo. Našao sam se u fascinantnoj situaciji – nisam ništa očekivao, a sve se posložilo u roku od dva dana.

NACIONAL: Kako ste pronašli tvrtku StrangeCo iz San Francisca, koja proizvodi vaše igračke?

– U tom trenutku o igračkama nisam znao gotovo ništa. Tim prodajnog odjela predložio je manju, ali vrlo cijenjenu tvrtku za proizvodnju art igračaka StrangeCo, koju vode mladi ljudi Jim Crawford i Gregory Blum. U sjedištu tvrtke vlada kreativni nered i nimalo ne nalikuje talijanskim uredima, koji su često predizajnirani. Potpisali smo licencni ugovor za šest plastičnih igračaka i dvije plišane u kobrandingu s MoMa-om i krenuli smo u realizaciju. Kad su prve igračke bile gotove, imale su etiketu MoMA, što im je donijelo prestižni status i olakšalo ulazak u sve ostale dućane te ubrzalo on-line prodaju, čak i u Japanu gdje im je partner u prodaji Sanyo, a u Koreji Hyundai.

NACIONAL: Možete li predstaviti Somewhere City i njegove stanovnike?

– Somewhere City je leteći grad koji stalno putuje od jednog kraja planeta do drugog, raspored ulica se mijenja, kuće se pomiču i svatko je svakome susjed barem mjesec dana. Gradonačelnik je Mr. Reg, semafor, koji koordinira mjestom, a grad je zaštićen Tajnom Mišlju, koja mu daje pozitivnu energiju. Svi ljudi su dobri, iako neki imaju tehničke pogreške, koje se mogu na konstruktivan način ispraviti ili nadograditi. Stanovnici su slon Memo Wee, koji pomoću surle rješava probleme zaboravnih, zatim vlasnik kazališta prasac Oink Le Rouge, ptica Kay’o My Plus, koja je rođena u Flatironu, prvom neboderu u New Yorku, a tu su i mačka Luna Una Oy, rođena pod trijemom crkve Sant’Ambrogio u Milanu i vrlo znatiželjan i druželjubiv leteći pas Club Tarn. Somewhere City je zapravo New York, a njegovi stanovnici imaju puno dodirnih točaka s mojim najboljim prijateljima i poznanicima. Mnogi od opisanih situacija i događaja preuzeti su iz mog života – ja obožavam letjeti, volim more i pse, a lik psa Club Tarn najbliži je mom karakteru.

NACIONAL: Od osamdesetih radite u modnom biznisu, najviše u Milanu i New Yorku te kao modni ilustrator za časopise Vanity Fair i Vogue. Kako je do toga došlo?

– Pokušavao sam se četiri puta upisati na Akadmiju likovnih umjetnosti, no srećom nisam uspio položiti prijamni ispit. Završio sam dizajn na Visokoj školi za tekstil i dizajn i zatim sam nekoliko tjedana snimao situaciju u Zagrebu pokušavajući otkriti kakve su mi šanse da se zaposlim s tim fakultetom. Otkrio sam da su mi šanse minimalne, ali i da imam veliku rupu u praktičnom znanju. I otišao sam u Italiju, ponijevši sa sobom mapu s modnim crtežima. Kad sam stigao u Milano, počeo sam obilaziti redakcije časopisa i pokazivati im svoje crteže, no nikoga nisu zanimali jer su bili previše apstraktni. Konačno sam dobio posao ilustratora u tada najavangardnijem talijanskom časopisu Vanity, koji su osnovali pokojni modni ilustrator Antonio Lopez i čuvena modna novinarka Anna Piaggi s kojom sam kasnije godinama surađivao. Prva narudžba bile su ilustracije kaputa za Kriziju. Počeo sam raditi za Casa Vogue, a ubrzo je uslijedio moj samostalni projekt “Haljine skulpture”, koje su kasnije realizirane i izložene u Milanu. Nakon toga sam dizajnirao cipele – skulpture i crteže odnio u sjedište tvornice Sergio Rossi u Rimini. Rečeno mi je da oni proizvode cipele, a ne stalke i bilo im je najvažnije da što prije napustim ured. No tada je asistentica rekla “gospodine Sergio, to vam je art” i on je popustio. Napravili smo kolekciju cipela skulptura “La Scarpa Irriverente”. Kasnije je Rossi bio jako sretan jer je reportaža o tim cipelama skulpturama objavljena u više od 60 časopisa, a on nije morao platiti ni lire za reklamu. Zatim sam radio za Marija Bosellija dizajn tekstila u Bergamu, a onda sam godinama kreirao vlastitu dječju liniju Monx. Također, 18 godina radio sam kao ilustrator i art direktor s Vogueom, najboljim svjetskim modnim časopisom, a danas još surađujem s časopisom Vogue Bambini. Na nedavnoj dječjoj modnoj reviji u New Yorku oslikao sam zidne panoe.

NACIONAL: U Hrvatskoj ste uglavnom radili kostimografiju, najviše opere s Krešimirom Dolenčićem, od “Hoffmanovih priča” do šangajske “Aide”. Kako ste se snašli u tom poslu?

– Odjednom sam se našao u Splitu gdje sam trebao raditi kostime za operu, a o tome nisam ništa znao, jer je rad na kostimografiji posve drukčiji od dizajniranja za tvornicu. No Dolenčić mi se svidio kao čovjek i prihvatio sam njegov poziv za suradnju. Prvi sponzor predstave bio je talijanski modni mag Mario Boselli, koji je splitskom kazalištu darovao više od tri tisuće metara materijala, što je u to doba vrijedilo oko sto tisuća njemačkih maraka. To se i danas prepričava u Splitu. Rad na toj operi jako mi se svidio – bilo je oko 400 različitih kostima, a upoznao sam se s timskim radom i stekao veliko iskustvo. U Italiji su me pitali jesu li me u Splitu bolje plaćali nego oni u Italiji kad sam tako dugo ostao u Dalmaciji, kao da nisam imao dovoljno posla u Italiji. No taj me je posao u potpunosti obuzeo i ponovo bih ga prihvatio. Na premijeru su došli neki od mojih suradnika i prijatelja iz svijeta, kao što su Mario Boselli, predsjednik talijanske Modne komore, suosnivačica Vanity Faira Anna Piaggi, direktor muzeja Art Decoratif u Parizu i drugi. S Dolenčićem sam još radio lutkarsku predstavu “Čarobna frula”, operu “Cosi fan tutte” u Rijeci i “U potrazi za Baltazarom” u Zagrebu. Radio sam kostime i u nekim predstavama Paola Magellija, Saše Broz, Mustafe Nadarevića i Vanje Matujec.

NACIONAL: Kako je kreiranje kostima za spektakularnu “Aidu” u Šangaju utjecalo na vašu karijeru?

– Tamo sam se sudario s njihovim totalno drukčijim načinom razmišljanja i posvemašnjom neorganiziranošću, što me je u jednom trenutku dovelo do ludila. Naime, dio posla radio se u Šangaju, a dio u tvornici koja je 300 kilometara udaljena od tog grada i bilo je logično da nisam mogao u isto vrijeme biti na oba mjesta. Imao sam četiri asistenta, koji su bili zaduženi za kontakte s tvornicom, no u tvornici ih nisu htjeli slušati i posao je kasnio. Poludio sam i tražio objašnjenje, a u tvornici su mi rekli: “Vi ste gazda!” Tada sam shvatio da sam im ja autoritet, a ne asistent. Kina me je naučila većoj strpljivosti i toleranciji, a kad sam se nakon tog dvomjesečnog kaosa vratio u Ameriku, New York mi je nalikovao na Lastovo u veljači, kada na otoku nema apsolutno nikoga, osim otočana.

KARMIČKE VEZE S JAPANOM

NACIONAL: Gdje zapravo živite?

– Živim tamo gdje realiziram projekte, između New Yorka, Milana i Zagreba. Dugo godina baza mi je bila Milano, a sada New York, no živio sam po nekoliko mjeseci i u nekim drugim gradovima, ovisno o projektu. Volio bih da jednog dana bez ikakvih poslovnih obaveza ponovo proputujem te gradove i konačno stignem do Tokija i Japana. Puno sam surađivao s Japancima i poznajem japansku kulturu, čak mi se čini da sam karmičkim vezama vezan uz Japan.

NACIONAL: Koja su vam najveća priznanja?

– Iako sam dobio nagradu za najbolju kostimografiju za predstavu “Cosi fan tutte”, koju sam radio za riječki HNK Ivana pl. Zajca, najviše cijenim kad netko prepozna moje ideje i pruži mi priliku da ih realiziram. To mi se dogodilo s časopisom Vogue i muzejom MoMA. Ja sam cijelo vrijeme razigran i imam snove, koje želim realizirati. Kad netko sa strane gleda moje snove, čine mu se jako apstraktnima, no ti jako ozbiljni ljudi, puno ozbiljniji od mnogih u Hrvatskoj, prepoznali su te ideje i rekli mi: “OK, može!” Kad sam trebao crtati za Vogue u New Yorku, pitao sam direktoricu što želi da joj nacrtam, a ona mi je odgovorila: “Kad bih znala što želim, onda bih to sama nacrtala, a budući da ne znam, a volim tvoje crteže, kažem ti da nacrtaš što želiš!” Svi moji projekti bili su na principu “radi što želiš” i to mi je bilo najveće priznanje.

NACIONAL: Koliko su vaši projekti bili komercijalni?

– Neki projekti, poput onog s Japanom, bili su jako isplativi, no ne treba sve gledati kroz komercijalni efekt. Puno stvari sam radio iz ljubavi i zbog dragih ljudi koji nisu imali novca. Moj zadnji projekt s igračkama iz Somewhere Cityja tek bi trebao postati komercijalan.

NACIONAL:Kakvu ulogu u vašem životu ima vaš sin?

– Moj sin Karlo ima 17 godina i jako mi je važan u životu. Ja sam poput onih očeva koji rade na brodu i djeca ih rijetko viđaju. Budući da puno putujem, teško me pratiti, ali nisam dosadan. Sada ga pokušavam usmjeriti prema nekim svojim poznanstvima i otkriti što on želi raditi u životu.

NACIONAL: Koji su vaši budući projekti?

– Uskoro kreće jača propagandna kampanja za Somewhere City, u Talijanskoj drami riječkog HNK pripremam predstavu koju će režirati Krešimir Dolenčić, zatim se kreće s prikazivanjem crtanog filma, pripremam pet knjiga o Somewhere Cityju za američkog izdavača, a u planu je i televizijski show. Također, dizajnirao sam šalice za kavu za talijanskog proizvođača IPA Porcellane, a izložba ilustracija “Ludi dan na brdu Bao”, koja je upravo zatvorena u Dubrovniku, bit će postavljena u Milanu, Torinu, Rimu, New Yorku, Londonu, Rijeci i akobogda u Zagrebu.