U godini u kojoj se obilježava 100 godina od rođenja Aleksandra Srneca Svjetlan Junaković o njemu će napisati slikovnicu. U povodu jubileja postavljena je izložba o Srnecu u sklopu koje se do 25. kolovoza mogu vidjeti njegova ključna djela iz zbirki Muzeja suvremene umjetnosti

Nije lako približiti hrvatske umjetnike i njihova djela djeci i mladima i zainteresirati ih za umjetnost, ali kipar, grafičar i ilustrator Svjetlan Junaković smatra da se to može pokušati postići slikovnicama. Zbog toga je rado prihvatio, u godini u kojoj se obilježava 100 godina od rođenja našeg velikog apstraktnog umjetnika Aleksandra Srneca, jednog od članova grupe EXAT 51, o njemu napisati slikovnicu. Izdavač je Muzej suvremene umjetnosti, urednica povjesničarka umjetnosti Nada Beroš, a slikovnica će biti predstavljena u listopadu. MSU je nedavno već imao dvije obljetničke izložbe o velikim umjetnicima, o Juliju Kniferu i Josipu Vaništi koji su također rođeni 1924., do 25. kolovoza otvorena je izložba o Aleksandru Srnecu u sklopu koje su izložena njegova ključna djela iz zbirki Muzeja suvremene umjetnosti, a 19. rujna bit će otvorena izložba o Ivanu Picelju. Osim što obilježava 100 godina od rođenja tih četvorice umjetnika, Muzej suvremene umjetnost ima i vlastiti jubilej: prije 70 godina osnovana je Gradska galerija suvremene umjetnosti, današnji MSU.

Svjetlan Junaković predstavio je u razgovoru za Nacional slikovnicu o Aleksandru Srnecu: „Slikovnica se u određenom smislu nadovezuje na moju knjigu ‘Pričam ti o umjetnosti 20. stoljeća’, u kojoj djeci i mladima objašnjavam pojmove iz povijesti umjetnosti i kroz razne priče pokušavam im približiti modernu umjetnost. Autor sam i teksta i ilustracija i meni je ovo prva slikovnica o samo jednom umjetniku. To će biti knjiga za osnovnoškolce od drugog do petog razreda, a možda i za starije, bit će minimalno teksta i puno više slika, kratka priča koju sam napisao govori nešto o kreativnom procesu nastanka nekog djela. Takve slikovnice djeci trebaju čitati odrasli, a idealno je da poslije potraže Srnecova djela koja spominjem u stalnom postavu Muzeja suvremene umjetnosti i da se upoznaju s radom i drugih umjetnika tog vremena. Knjiga, dakle, služi i promociji njegova rada. Rado sam prihvatio prijedlog MSU-a da napravim slikovnicu o njemu jer je on bio izvanredan umjetnik u svoj svojoj raznolikosti, čak je imao i jako dobrih spomeničkih projekata koje je radio s arhitektom Mutnjakovićem. Nije on jedini koji zaslužuje da ga se promovira. Mladi mogu posredstvom slikovnica saznati i kakvo je bilo društvo tog doba i njegova stremljenja, naučiti da se nisu radila samo socrealistička djela. Inače, pisanje slikovnica o umjetnicima je poprilično svakidašnja praksa na zapadu, a kod nas je nedavno u ‘Malim zvonima’ izašla knjiga o Kniferu, postoji knjiga za djecu i o Plančiću, Kožariću i Mariji Braut.“

Aleksandar Srnec rođen je 30. srpnja 2024. u Zagrebu, gdje je 27. ožujka 2010. i umro. Bio je avangardni slikar, kipar, grafički dizajner i autor eksperimentalnih filmova, a surađivao je i u nastanku animiranih filmova. Upisao je 1943. Akademiju likovnih umjetnosti, potom nakon Drugog svjetskog rata arhitekturu, nakon čega se vratio na Akademiju koju je konačno napustio 1949. godine. Aleksandar Srnec radio je crteže, slike, kolaže, grafike, kinetički i luminokinetički objekt, grafički dizajn, plakate, ovitke i opremu knjiga i časopisa, vizualne identitete tvrtki, a u suautorstvima je radio i projekte izložbenih paviljona i međunarodnih izložbi. Na portalu ArtPrize koji prikuplja informacije o svim relevantnim svjetskim aukcijama, može se naći podatak da je jedna njegova kinetička skulptura 2021. prodana za 20.000 eura, a na tom istom portalu je 2016. objavljeno da je jedan njegov reljef bio na prodaji Art salona Zagreb za 5000 eura, ali nije prodan. Najveća zbirka njegovih radova je u Muzeju suvremene umjetnosti, ali ima ih i u Muzeju za umjetnost i obrt, Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Nacionalnom muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Zagrebu i drugdje.

Povjesničar umjetnosti Zdenko Tonković dobro je poznavao Srneca i rekao je da o njemu misli sve najbolje i u ljudskom i u kreativno-umjetničkom smislu.

„Kao osoba bio je svakako neuobičajen, siguran u sebe, pamtim ga kao toplog, srdačnog, otvorenog i iskrenog čovjeka koji je uz to bio izvrstan umjetnik. Bio je sputan okruženjem, inače bi napravio i više nego što jest, da je imao iza sebe industriju i kapital, bio bi danas jedno od središnjih imena svjetskog kinetizma. Upoznali smo se tijekom zamiranja te prve poslijeratne avangarde, razgovarali smo puno o tehnici i umjetnosti te komentirali događanja u europskoj i svjetskoj umjetnosti, ponajviše talijanskoj. Teško je reći da smo baš bili prijatelji onako kako ja shvaćam riječ prijateljstvo. Bili smo neobično bliski unatoč razlici u godinama, ali ona nije bila primjetna upravo zahvaljujući umjetnosti koja nas je spajala. U to doba ljudi su osjećali potrebu za druženjem i razmjenom misli, bilo je to vrijeme poleta i entuzijazma. Pratio sam kao povjesničar umjetnosti intenzivno što radi, tražio za njega stare gramofone koji su se okretali i trebali mu za radove“, rekao je Tonković.

I kustosica izložbe u MSU-u Nataša Ivančević opisala ga je kao zanesenjaka koji je obožavao umjetnost, velikog kreativca koji je svu energiju ulagao u svoj rad, ali nije se previše bavio njegovom promidžbom. Fascinira je njegov ogroman i raznolik opus.

„Na znanstvenom skupu o Srnecu, koji je u srpnju održan u MSU-u, predstavljene su nove spoznaje, primjerice, da Muzej za umjetnost i obrt ima njegove najranije grafike iz sredine pedesetih godina, a bilo mi je zanimljivo ‘otkriti’ i opus koji je ostvario u javnim prostorima, hotelima i ugostiteljskim objektima. Naime, ti radovi ne postoje osim na fotografijama i maketama arhitekata koje su od njega dobili na poklon, to je ogroman broj hotela i ugostiteljskih objekata, ali u procesu privatizacije ti radovi su nestali, nisu javno dostupni. Ima još puno aspekata njegova rada koji bi se mogli istražiti. Povjesničar umjetnosti Frano Dulibić bavio se na tom znanstvenom skupu njegovom ranom karikaturom, koju je u prvoj polovici pedesetih radio za časopis Kerempuh. Lovorka Magaš Bilandžić govorila je o grafičkom dizajnu plakata, ovitaka knjiga i časopisa, a brojnost i kvaliteta te građe zaslužuju temeljito istraživanje i izlaganje. Napravio je i velik broj plakata i propagandnih materijala, a tematika je bila od kulture preko turizma do industrije. Uvijek i u svemu obilježavalo ga je to što je slijedio kreativnu nit jednostavnog crteža i geometrijskih oblika koloriranih osnovnim bojama. Godinama je oblikovao vizualni identitet časopisa Svijet i nekoliko naslovnica časopisa Arhitektura. Bio je i glavni crtač i scenograf animiranog filma ‘Čovjek i sjena’ iz 1960. te tijesno surađivao s autorima koji su se bavili animiranim filmom“, rekla je Nataša Ivančević.

MSU je tijekom godina prikupio 42 njegova djela i još dodatnih 49 djela koja je radio u suautorstvu s umjetnicima kao što su Ivan Picelj, Zvonimir Radić i Vjenceslav Richter. Osnivanje grupe EXAT 51, Eksperimentalnog ateljea, bilo je u hrvatskoj umjetnosti i arhitekturi, istaknula je naša sugovornica, jedan od ključnih događaja nakon Drugog svjetskog rata. Članovi grupe EXAT 51 bili su Bernardo Bernardi, Zdravko Bregovac, Zvonimir Radić, Božidar Rašica, Vjenceslav Richter, Vladimir Zarahović, Ivan Picelj, Vladimir Kristl i Aleksandar Srnec.

„Na plenumu Udruženja likovnih umjetnika primijenjene umjetnosti Hrvatske u Zagrebu, u prosincu 1951., pročitan je njihov čuveni Manifest. Neki od budućih protagonista grupe surađivali su od 1948. do 1950. na nekoliko projekata izložbenih paviljona i postava izložbi. U serijama nacrta, crteža i perspektiva Vjenceslav Richter, Ivan Picelj i Aleksandar Srnec inventivno razrađuju prostorna rješenja, uspostavljajući novu prostornu organizaciju i prezentaciju izloženog. Primjenjivali su umjetnička iskustva konstruktivizma i geometrijske apstrakcije stvarajući apstraktne cjeline u kojima su istraživali mogućnosti sinteze slikarstva i arhitekture. Iako su nastajali u vremenima i sredini nesklonima umjetničkom eksperimentiranju, na svjetskim izložbama osvajali su prve nagrade. S likovnog aspekta mogu se smatrati najranijim apstraktnim kompozicijama u hrvatskoj poslijeratnoj umjetnosti“, rekla je Nataša Ivančević.

Naglasila je da se u svim medijima u kojima se izražavao Srnec, provlače apstraktan način mišljenja, inovativnost, eksperiment i potreba za traženjem novih formi oblikovanja.

Nataša Ivančević, kustosica izložbe o Aleksandru Srnecu u zagrebačkom MSU-u Foto: Srećko Budek

„Pokrenute linije koje su osnovni likovni element ranih crteža i slika, oprostorio je u objektu ‘Prostorni modulator’ iz 1953. kojim je anticipirao istraživanja kinetizma u objektu u 60-im godinama prošlog stoljeća. Tada je postao predvodnik u inovacijama na području objektne i programirane umjetnosti, uvodeći nekiparske materijale, prostor, pokret i svjetlost u do tada statični medij skulpture. Luminokinetičkim istraživanjima oblikovao je jedinstvene luminoambijente i luminoplastike na ovim prostorima, stvarajući čudesne kinetičko-svjetlosne prizore i linearne arabeske i proširujući pojam umjetničkog djela upotrebom tehnologije. Jedan problem je i zastarjelost uređaja koji pokreću njegove konstrukcije, to je izazov za konzervatore jer može doći do oštećenja pa i uništenja originala zbog djelovanja topline i vanjskih nepovoljnih uvjeta. Koristio je elektromotore koji su se ugrađivali u šivaće mašine, perilice rublja, pećnice iz 60-ih godina prošloga stoljeća. Bili su lako dostupni, zato ih je birao, ali danas se lako kvare. Objekte je nazivao koristeći dan, mjesec i godinu nastanka pa ih nije teško datirati.“

Kako je rekla Nataša Ivančević, u fokusu grupe EXAT51 bila je važnost eksperimentalnoga rada i sinteznog pristupa, što se odražavalo u arhitektonskom i umjetničkom djelovanju članova grupe i nakon što je službeno prestala s radom 1956. Uveli su, nastavlja, apstrakciju, zalagali se za slobodu umjetničkog izražavanja i sintezu svih likovnih umjetnosti te osuvremenili sva područja likovnog izraza i vizualne kulture kojima su se bavili.

“Prva javna izložba održana u društvu arhitekata u Zagrebu 1953. izazvala je brojna negodovanja, no bila je i poticaj za promišljanje i rješavanje širih kulturnih i društvenih nedoumica, što je u konačnici utjecalo i na osnivanje Gradske galerije suvremene umjetnosti, preteće MSU-a, 1954. godine. Srnec u 50-im godinama prošlog stoljeća ostvaruje najopsežniji crtački i slikarski opus od svih EXAT-ovaca koji stilski pripadaju lirskoj, a u manjoj mjeri i geometrijskoj apstrakciji. Srnec je tijekom 1960-ih bio predvodnik u inovacijama na području objektne i programirane umjetnosti. Luminokinetičkim istraživanjima nastaju luminoambijenti i luminoplastike kojima jednostavnim elementima kao što su elektromotor, metalne šipke, projektor, ručno oslikani dijapozitivi i drugo postiže čudesne svjetlosne prizore i linearne arabeske. Stručnjaci Muzeja suvremene umjetnosti, tada Gradske galerije suvremene umjetnosti, kontinuirano su pratili i podržavali njegov rad pa mu je Muzej organizirao samostalne izložbe 1969. i 1971. te u suradnji s drugim institucijama retrospektivu ‘Prisutna odsutnost’ u novoj zgradi 2010. Nedugo nakon te izložbe Aleksandar Srnec je preminuo.“

Velik je popis izložbi na kojima je sudjelovao u zemlji i inozemstvu.

„Primjerice, s Ivanom Piceljem i Vladimirom Kristlom izlagao je 1952. na izložbi VII. Salon des Réalités Nouvelles u Parizu, što je bio prvi izvaninstitucionalni nastup hrvatskih umjetnika na međunarodnoj izložbi u inozemstvu nakon rata. Izlagao je na Salonu 54 i 59 u Rijeci 1954. i 1959. Srnec je, s Piceljem i Bakićem, izlagao u Galeriji Denise René u Parizu 1959. te u Galeriji Drian u Londonu 1960. i 1961. Izlagao je u centralnom paviljonu 35. biennala u Veneciji 1970. MSU ga je u brojnim prigodama predstavljao na izložbama u inozemstvu te mu je organizirao samostalne izložbe 1969. i 1971. Srnec je sudjelovao na nekoliko izložbi Novih tendencija, koje su Zagreb upisale na kulturnu kartu Europe. U novootvorenoj zgradi MSU-a 2010. je prezentirana sveobuhvatna retrospektiva ‘Prisutna odsutnost’. Iako je umjetnost Aleksandra Srneca zbog svoje inovativnosti i kvalitete pravodobno prepoznata u doba nastanka, još uvijek nije zauzela zasluženo mjesto u svjetskim pregledima kinetičke umjetnosti“, zaključila je naša Nataša Ivančević.