Idealna je kombinacija kada je netko tko se bavi kreativnim i umjetničkim radom talentiran, ali i skroman jer taština blokira svaki napredak u radu. Iako vrlo uspješan i zanesen svojim poslom, ilustrator, kipar i grafičar Svjetlan Junaković u razgovoru odaje dojam jednostavnosti i skromnosti. Njegova izložba crteža i skulptura bit će otvorena do 21. lipnja u Galeriji Vjekoslav Karas u Karlovcu. Na izložbi će ovaj svestrani autor predstaviti presjek vlastita opusa, odnosno 16 skulptura različitih formata i materijala, od drva do terakote i bakrenog lima, i 4 crteža različitih tema. Radovi su nastali u posljednjih 15 godina. Autorica izložbe je voditeljica Galerije Vjekoslav Karas Aleksandra Goreta, a autor predgovora kataloga izložbe je povjesničar umjetnosti Feđa Gavrilović. Povodom izložbe o autoru je snimljen televizijski prilog “Razgovor s umjetnikom”, dostupan na mrežnim stranicama Muzeja grada Karlovca.

Svjetlan Junaković rođen je u Zagrebu 1961. godine, a kiparstvo je diplomirao na Accademia di Belle Arti di Brera u Milanu 1985. Od tada se kontinuirano bavi crtežom, ilustracijom i skulpturom. Bio je 25 godina samostalni umjetnik, a sada radi kao redovni profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Samostalno izlaže u Hrvatskoj i inozemstvu. Autor je brojnih autorskih knjiga za djecu koje su izdane u više od 30 zemalja svijeta i koje su višestruko međunarodno nagrađivane. Kao sveučilišni profesor predavao je 13 godina u Italiji, a predavao je i u Kini, Finskoj, Španjolskoj i Portugalu. Njegova knjiga Dome slatki dome uvrštena je u lektiru.

NACIONAL: Iako ste po obrazovanju kipar, okušali ste se i u grafici i čak animiranom filmu, ali ipak ste najpoznatiji kao ilustrator i crtač, autor knjiga za djecu. Kada ste se i zašto vratili skulpturi?

Skulpturu sam radio uvijek, ali sam puno više bio posvećen ilustraciji i knjigama za djecu. Vratio sam se skulpturi otprilike 2010. kada sam postao docent na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Razlog je to što je vladala velika kriza u izdavaštvu 2009., bilo je teško ikome ponuditi nove knjige. Okrenuo sam se onome što sam odabrao kao student. U kiparstvu spajam crtež, odnosno skice za skulpturu, priču kao i u knjigama i trodimenzionalnost karakterističnu za skulpturu tako da sam tu nekako najzadovoljniji.

NACIONAL: A nakon te krize u izdavaštvu 2009., kako vam je išlo s ilustracijama, slikovnicama i knjigama?

Prije osam godina potpisao sam ekskluzivni ugovor s kineskim izdavačem The Magic Elephant Books, koja je dio velike izdavačke kuće Guangxi Normal University Press iz Guilina za cijelu Aziju, to je ime jedne planine u Kini, tamo je dijelom sniman i film “Avatar”. Objavili su mi 28 knjiga u Kini, a onda nam je pandemija usporila suradnju. Surađujem i dalje s Kinom, iako je to zbog političke situacije u svijetu sada teže nego prije.

NACIONAL: Odakle korijeni vašeg interesa za raznolike oblike umjetničkog izražavanja, sve medije u kojima ste se okušali?

Moj interes za različite segmente likovne umjetnosti proizlazi iz toga što jako volim crtati, čitav život. Crtež je polazište, a hoću li ga kasnije pretvoriti u grafiku, skulpturu ili ilustriranu knjigu, to je drugo. Radio sam i puno lutkarskih predstava u Sloveniji. Kao dijete sam puno crtao, ali nismo tada imali velik izbor dobrih slikovnica. No u kući je bilo puno knjiga iz umjetnosti, to sam listao i nalazio stvari koje su me zanimale. Imali smo doma, između ostalog, ilustracije Cvijete Job, Ferdinanda Kulmera, Nives Kavurić Kurtović, umjetnika koji su ilustrirali za Vjevericu, biblioteku dječjih knjiga izdavača Mladost, romane za djecu koje je ilustrirao Josip Vaništa i mnogi drugi poznati hrvatski slikari. Volio sam odmalena Walta Disneya, njegovo unošenje humanog karaktera u životinjske junake, ali kasnije sam se morao odmaknuti od toga i iznaći svoj izraz. Kada sam se počeo baviti ilustracijom Disneyev pristup se nije uklapao, bio je zastario i građanski, ilustracija se počela razvijati u drugom smjeru.

NACIONAL: U kojem?

Kada danas dođete na izložbu ilustracija u Bologni ili Bratislavi ne možete odrediti je li nešto ilustracija, crtež, grafika ili slika, izbrisane su granice među medijima. Tome pomaže tehnologija, nekada je bilo nemoguće reproducirati ilustracije tako da budu vjerno i kvalitetno otisnute i prikazane. To što se danas radi puno na tabletu čini da se radi ilustracija koja je “no name”, ona je toliko uvjetovana programima koji nude velike mogućnosti da onaj koji nikada nije crtao rukom može podleći tim programima. Rezultat je to da imate ilustracije u Kini i Meksiku koje su gotovo identične. Veliko je pitanje što je dobro crtanje i ilustriranje u 2024., ono može biti jednostavno i infantilno, ali i složeno i ozbiljno.

‘Moj interes za različite segmente likovne umjetnosti proizlazi iz toga što jako volim crtati. Crtež je polazište, a hoću li ga kasnije pretvoriti u grafiku, skulpturu ili knjigu, to je drugo’

NACIONAL: Dva puta su vas odbili na prijemnom na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu kada ste imali 18 godina. Što vam je dao studij kiparstva u Milanu koji ste završili?

Nisam s 18 godina imao neku poetiku, ali sam želio raditi na način kako su skulpturu radili, primjerice, Henri Matisse ili Marino Marini, a to tada nije prolazilo na zagrebačkoj akademiji. Za upis na studij kiparstva pripremao me Kosta Angeli Radovani čija mi je poetika bila bliska. On je mojim roditeljima sugerirao da odem u Milano u vrijeme kada se nije tako lako slalo djecu na studij u inozemstvo. Da nije bilo njega tko zna gdje bih završio, ne bih sigurno treći put išao na prijemni na zagrebačku ALU. U to je vrijeme Milano, kada je riječ o izložbama i umjetnosti, bio jedan od najvećih svjetskih centara, što je nama studentima omogućavalo da vidimo najbitnije i najveće europske izložbe. U Palači Brera u kojoj se nalazi Akademija je i čuvena Pinacoteca di Brera, jedan od najboljih talijanskih muzeja. Mi studenti otišli bismo se prvo ujutro grijati u muzej, imali smo besplatan ulaz, a onda bismo radili svaki dan od 8 do 20 sati dok se Palača Brera ne bi zatvorila.

NACIONAL: Možete li reći više o utjecaju koji je Kosta Angeli Radovani, jedan od naših najvećih kipara, imao na vas?

Usudim se reći da me on likovno odgojio. Upoznao sam ga kada sam bio maturant, a on je bio u dobi u kojoj sam ja danas. Kada bih se vratio iz Italije, jedva bih čekao ići do njega u atelje pokazati mu svoje radove i čuti njegov komentar. Puno toga što mi je govorio nisam mogao odmah shvatiti jer sam bio jako mlad. Bio je nevjerojatan erudit, na zavidnoj razini govorio strane jezike, baratao s ogromnim brojem imena iz svijeta umjetnosti, bio je siguran u sebe, ali skroman, nikada se nije hvalisao. Nerijetko bih doma trčao zaviriti u enciklopediju kako bih saznao više o nečemu što je rekao. Imao je nevjerojatno zanimljive komentare, sjećam se da mi je jednom rekao da je najljepšeg Henryja Moorea vidio u jednom koljenu Berninijeve skulpture u Rimu. Na takav se način ne može bilo tko izraziti, a to je samo jedan primjer, i zato mi je ono što je govorio bilo jako poticajno za razmišljanje. Imponirao mi je i kao čovjek i kao umjetnik i kao profesor. To je bilo vrijeme kada su se profesori obožavali, danas je teško biti takav profesor, promijenilo se studiranje, promijenili su se studenti. Pokušavam ga ne imitirati, ali i prenositi iskustva koje je utkao u mene nekako indirektno na studente. On je sve o sebi rekao u antologijskom tekstu “Pismo prvom kiparu”, objavljenom između ostalog i u njegovoj knjizi Kip bez grive. I taj naslov objašnjava njegov odnos prema skulpturi, treba se, dakle, raditi nešto što je esencijalno, što je osnova, a ne dekorirati, dodavati detalje, dakle grivu. Današnje kiparstvo uvelike je drukčije od ondašnjeg, dovoljno je reći da je na posljednjem Trijenalu kiparstva prvu nagradu dobila fotografija ispucale gline. Mogu shvatiti taj koncept, ali to nije kiparstvo.

NACIONAL: Koja je dakle razlika između današnjeg studija kiparstva i studija kiparstva u vaše doba? Kakav profesor nastojite biti?

Studirao sam prije 40 godina. Učio sam puno od drugih studenata, lijevanje, rad u kamenu, rad u drvetu, to su nam stariji studenti pomagali. Danas pokušavam pomoći studentima da iznađu svoj izraz, neki su u tome jako dobro uspjeli, stvaraju svoju osobnost, ne imitiraju druge. Nitko te neće uvažavati ako ne budeš prepoznatljiv, ako nalikuješ drugima. Danas imate i doktorske studije za umjetnike, što je u suprotnosti s onim što vidim kao umjetnost. Umjetnost nije znanost, odnosno nisu umjetnici povjesničari umjetnosti koji se umjetnošću znanstveno bave.

NACIONAL: Je li crtež početak svega i kako on kotira danas? Što crtež za vas znači?

Meni je izdavačka kuća Sandorf iz Zagreba izdala 2022. monografiju skica pod nazivom Crteži iz blokova. To je kao da mi je netko rendgen-snimak napravio. Crtež je prvi i najneposredniji odnos s likovnom temom. Godinama skiciram u blokove ono što će kasnije postati slikovnica, grafika ili skulptura. Nema pravila za dobru ilustraciju, skulpturu ili crtež. Na svom prvom predavanju na kineskoj Akademiji pitali su me kako se radi knjiga za djecu, a ja sam odgovorio da ne znam. Bilo je tamo 200 studenata i mnogi su bili šokirani kao da sam rekao psovku. Morao sam im 40 minuta objašnjavati to što sam rekao. Kako objasniti da se knjiga radi tako da bude dobro nacrtana kada je danas sve relativno i sve prolazi, nema uspostavljenih jasnih kriterija vrednovanja?

‘Ilustrirane knjige su napravljene na najkvalitetnijem materijalu, to se mora plasirati u inozemstvo, ali naši izdavači to ne rade. Možda se zadovoljavaju poticajima koje dobiju’

NACIONAL: “Tata u pidžami” je vaša posljednja objavljena knjiga za djecu. Što vam je najvažnije kada radite ilustracije za djecu, kakav je vaš pristup, odakle crpite inspiraciju?

Postalo mi je najvažnije o da mi bude zabavno to što radim, inače ne mogu biti do kraja motiviran. Naravno da ono što radim za djecu mora biti i odgojno, ali želja mi je prije svega da ih crtež uvede u svijet umjetnosti i motivira roditelje da ih odvedu u muzeje. Nisam ni pedagog ni psiholog, ne želim podilaziti djeci, u knjigama se nazire kako ja vidim neke teme, primjerice odnos roditelja i djece. Napravio sam preko 250 knjiga za djecu, a tu su i udžbenici, primjerice udžbenici za učenje engleskog jezika austrijskog izdavača Helbling edition iz Innsbrucka koji imaju stripove i ilustracije, to je otkupio Cambridge University press i distribuirao u 100 zemalja. Neke od mojih knjiga su u cijelosti autorski projekti, ilustracija, dizajn, tekst i prijelom. Jasno je da sam to radio i zbog honorara i uključivanja na neka tržišta, ali danas to radim isključivo zato što to volim. Sada sam napisao i ilustrirao knjigu Bez šećera, bez mlijeka, samo kava, izdavač će biti Sandorf, to je knjiga za mlade u kojoj ima i rata i ljubavi i potpuno mi je svejedno kako će je klasificirati. Radim tako da malo radim na tekstu pa onda ilustriram, zatim vidim da me ilustracija odvela u nekom drugom smjeru i promijenim tekst.

NACIONAL: I sami imate dvoje djece, dvije kćeri, što su za vašu djecu značile vaše slikovnice?

Moje su kćeri rasle sa slikovnicama iz cijelog svijeta koje sam stalno sakupljao i naravno, s mojim ilustracijama i crtežima. Mlađa kći studira povijest umjetnosti i jako je aktivna u pisanju i praćenju likovne scene mladih, pokrenula je s kolegama sa studija kolektiv Kvadar itd. Sigurno dijelom i zbog toga što je odrasla u takvom ambijentu.

NACIONAL: Imate li povratnih informacija od roditelja i djece kada je riječ o vašim ilustracijama?

Ima uvijek nekih komentara na knjige, primjerice, radio sam u Kini jako puno, imao sam neposredne kontakte s roditeljima u sklopu kineskog programa promocije čitanja kod djece pa su me pitali zašto dijete nije kažnjeno ako je bilo zločesto. Onda sam morao objašnjavati da je kod nas odgoj drugačiji, da baš nema kažnjavanja. Kada bih radio tako da se želim svima svidjeti ne bih radio, ja radim to što radim tako da se meni to sviđa. Ponekad gotovo pa trčim u atelje da nešto napravim, puno puta se dogodilo i da su me neki studenti jako motivirali kvalitetom radova i natjerali da pokušam i sam biti bolji.

NACIONAL: Kakav je put od priče, književnog teksta, do ilustracija koje prate tu knjigu, kako se odvija taj međuodnos riječi i slike?

Kada radim na knjizi čitam tako da pokušam vizualizirati na kojem bih mjestu mogao napraviti crtež ili ilustraciju, gdje sebe u tome mogu pronaći. Naravno, tako ne čitam književna djela koja čitam iz svog gušta.

‘Današnje kiparstvo je drukčije, dovoljno je reći da je na Trijenalu kiparstva prvu nagradu dobila fotografija ispucale gline. Mogu shvatiti taj koncept, ali to nije kiparstvo’

NACIONAL: Kakvo je hrvatsko tržište slikovnica u odnosu na neka inozemna na koja ste se probili, posebno kinesko?

Obično izbjegavam o tome govoriti, o tome moraju izdavači razmišljati. Izdavač od kojeg sam puno naučio je švicarski Bohem Press iz Züricha. Oni su mi objavili 16 knjiga i uvijek govorili da bi propali kada bi prodavali nečije knjige samo u Švicarskoj jer im tržište nije dovoljno veliko. Ilustrirane knjige su skupe, napravljene na najkvalitetnijem materijalu, to se mora plasirati u inozemstvo, a nisam primijetio da naši izdavači to rade. Zašto, ne znam, možda se zadovoljavaju državnim i gradskim poticajima koje dobiju. Jednostavnije je prevesti i plasirati van slikovnicu nego roman, ali potrebno je ići po sajmovima. Ja sam to sam za sebe radio dugo vrijeme, a počeo sam još 1990. kada s imao prvi susret s francuskim izdavaštvom. Bili su već tada daleko ispred drugih. Trudio sam se naći si neko mjesto na tom tržištu, veliki je pritisak kad dođete u Bolognu na najveći sajam dječjih knjiga. Kada sam prvi put tamo došao 1991., razgovarao sam s izdavačima, danas možete razgovarati samo s hostesama. Onda je oko mene kružilo tristotinjak drugih ljudi sa svojim mapama u kojima su imali crteže, danas ih je nekoliko tisuća iz cijeloga svijeta.

NACIONAL: Dakle, ni rat vas nije blokirao u tim prvim probojima na inozemna tržišta.

U Bologni sam 1992. našao svog prvog inozemnog izdavača Franco Cosimo Panini iz Modene. Da bih otišao u Bolognu, pustili su me iz hrvatske vojske u kojoj sam tada bio mobiliziran.

NACIONAL: U Italiji i Kini vam je izdana knjiga pod naslovom “Pričam ti o umjetnosti dvadesetog stoljeća”? Možete li reći više o tome?

To je moja najkompleksnija i usudio bih se reći najbolja knjiga, nisam kolekcionar, ali sam za potrebe te knjige izmislio zbirku lažnih predmeta najvećih umjetnika 20. stoljeća po mom izboru, kada su bili djeca, primjerice Picassa, Matissea i Giacomettija, napisao sam i tekst kako sam došao do te fiktivne kolekcije. Sve je to dio šire težnje da mladima približim svijet moderne umjetnosti na zanimljiv način. Već godinama pregovaram da se knjiga izda u Hrvatskoj, ali je specifična pa to baš ne ide glatko. Izdao sam i 2007. u Španjolskoj Veliku knjigu životinjskih portreta, nakon što sam je dugo nudio izdavačima. Govorili su da to nije knjiga za djecu. I tom sam knjigom nastojao približiti umjetnost, klasike, djeci. Kasnije mi je to postala najuspješnija knjiga, izdana na deset jezika. Radim i na knjizi o spomenicima koji nisu postojali ili su postojali tek kao projekti, tu ima i politike. Nisam je završio jer je teško za takav projekt naći izdavača.

‘Postalo mi je najvažnije to da mi bude zabavno to što radim, inače ne mogu biti do kraja motiviran’ | Foto: Saša Zinaja/NFoto

NACIONAL: Kakve su mogućnosti i interes za bavljenje animacijom kod nas?

Iskreno da vam kažem, ne znam. Imam jedan animirani film, rađen po mojoj knjizi Moj put. Imao sam mogućnost napraviti jedan drugi animirani film, ali kada sam shvatio da bih morao napraviti na tisuće crteža i da bi me to odvelo u maniru, odustao sam.

NACIONAL: Bili ste 25 godina samostalni umjetnik, kakvo je to bilo iskustvo, jeste li mogli živjeti od svog rada? Imate li sada manje slobode kada radite na ALU ili upravo suprotno, više slobode zbog veće sigurnosti koju daju stalni prihodi?

Volio sam tu neizvjesnost dok sam bio isključivo samostalni umjetnik. Radio sam po svijetu, izdavao knjige, radio izložbe i predavao, živio od toga posla. Akademija likovnih umjetnosti bila mi je drugačiji tip izazova. Upravo sam se bojao mogućnosti da prestanem raditi zbog plaće svoj posao u ateljeu. Međutim, to se nije dogodilo. Lijepo je imati plaću, ali to nije dobar i dovoljan motiv za bavljenje profesorskim poslom. Studentima je korisno ako im govorim iz perspektive nekoga tko je 25 godina morao prodavati sebe i svoj rad, a ne iz perspektive nekoga tko ima plaću.

NACIONAL: Što biste onda kao netko tko se uspješno probio na strano tržište savjetovali mladima koji se bave crtežom i ilustracijom?

Prvo bi se trebali dogovoriti oko toga što je to uspjeh. Nedavno sam rekao da je moj najveći uspjeh to što sam ostao u ovom poslu. Za to je potrebno puno truda i rada, ali kada to kažem zvučim si otrcano. Svakako je nužno da budu svoji, a ne da stvaraju u skladu s onim što se danas traži. U modi su u ne samo u kiparstvu nego i u likovnoj umjetnosti općenito konceptuala, interdisciplinarnost, instalacija i slično što je skroz u redu, ali još uvijek postoji i treba postojati klasično kiparstvo, crtež i ilustracija.

NACIONAL: Možda je manje poznato da ste se bavili i erotskim crtežom i skulpturom, što je taj segment vašeg rada značio i znači za vas, radite li još to?

Radim, ne mogu reći odakle ide interes za to, ali počeo sam kao student u dobi od 20 godina, okidač je bila jedna izložba Picassovih erotskih crteža i grafika u Milanu. Možda sam se imao potrebu i odmaknuti od rada na knjigama za djecu koje su ipak određene nekim pravilima.