Objavljeno u Nacionalu br. 829, 2011-10-04

Bivša šefica Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja uništila je kredibilitet AZTN-a oprečnim izjavama o prodaji Ine MOL-u i šutnjom o Sanaderovim ucjenama

“Bolje jedan kontradiktorni svjedok tužitelja, nego dva suvisla svjedoka obrane”, nepisano je pravilo kojim se često vode odvjetnici okrivljenih u domaćim sudnicama. U predstojećem suđenju bivšem hrvatskom premijeru Ivi Sanaderu u slučaju Ina, teško da će biti kontradiktornijeg svjedoka od čelnice Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja Olgice Spevec. Prema pisanju Jutarnjeg lista, ona je USKOK-ovim istražiteljima posvjedočila o tome kako je Sanader perfidno na nju vršio pritisak i tako osigurao provedbu svog plana o prebacivanju upravljačkih prava u Ini mađarskom MOL-u, zbog čega je od Mađara, kako se tvrdi u optužnici, primio 10 milijuna eura mita. Olgica Spevec je istražiteljima ispričala da je o temi Ine sa Sanaderom razgovarala dvaput, prvi put u travnju 2009. kad joj je rekao da “vodi računa o tome da je to u strateškom interesu Hrvatske” i drugi put mjesec i pol dana kasnije, neposredno nakon što je odluka AZTN-a predstavljena javnosti, kad je ljutit tražio da dođe u Vladu.

Taj iskaz šefice AZTN-a bio bi iznimno štetan za Sanadera, samo kad ne bi bio potpuno kontradiktoran onome što je ona ranije govorila.

DAPAČE, NAKON ŠTO JE Nacional u prosincu 2009. na temelju dokumenata i informacija dobivenih od izvora unutar Agencije objavio da postoje sumnje da je Sanader vršio pritisak na AZTN, Olgica Spevec kontinuirano je i konzistentno takve tvrdnje odbijala. Primjerice, tjedan dana nakon objave spomenutog članka u Nacionalu, Spevec je u intervjuu za Poslovni dnevnik negirala da je bilo ikakvih pritisaka na nju i Vijeće AZTNa: “Malo je teže izvršiti pritisak na pet osoba koje odlučuju o nekoj stvari, a osobito kad odluke priprema stručna služba neovisna od Vijeća i koja izrađuje prijedloge odluka o kojima Vijeće odlučuje. Tu se ništa ne može sakriti. Da je netko na moje mišljenje i pokušao utjecati, a nije, svejedno se radi o jednom glasu i to ne može utjecati na odluku Vijeća.”

AKO SE PRETPOSTAVI da je ta izjava korektno prenesena – a trebala bi biti s obzirom na to da je autorica intervjua današnja savjetnica za komunikacije u AZTN-u – postavlja se pitanje kome vjerovati: Olgici Spevec iz prosinca 2009. ili Olgici Spevec iz rujna 2011? Tu dvojbu zasigurno će na suđenju eksploatirati Sanaderovi branitelji, no u njoj je zapravo sadržana puno ozbiljnija dilema – ona o vjerodostojnosti Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja i osobe koja je vodi. Antimonopolske agencije i službe po svojoj prirodi trebale bi biti instite obznaniti i prijaviti svojoj nadređenoj instituciji, a to je Hrvatski sabor. Dapače, s obzirom na to da o svom radu redovno izvještava i Europsku komisiju, ti pritisci mogli su biti prijavljeni institucijama EU, tim više što je riječ o direktnom uplitanju izvršne vlasti u rad neovisnog regulatora, praksi koja je zabranjena cijetucije s najvišim mogućim stupnjem transparentnosti u radu, kao i neovisnosti od političkog i svih drugih vrsta utjecaja. Nakon što je objavljen sadržaj iskaza Olgice Spevec USKOKu, jasno je da je njezino ponašanje u predmetu Ina – privatizaciji nacionalne naftne kompanije – bilo potpuno nevjerodostojno. Jer ako je Sanader uistinu svojim pozivima pokušao utjecati na odluku Agencije u slučaju Ina, Olgica Spevec bila je dužna te kontaklim nizom europskih pravnih akata i direktiva. Ipak, Olgica Spevec to nije učinila, već je te pritiske punih godinu i pol dana negirala, čak i kad su mediji objavili čvrste dokaze koji su na to upućivali.

NAJINDIKATIVNIJI TAKAV DOKAZ, koji je objavio Nacional, bilo je neformalno izvješće Agencije u kojem se navodilo da je jedini mogući uvjet za odobravanje koncentracije Ine i MOL-a to da mađarska tvrtka proda svoj lanac benzinskih postaja Tifon. Izvori iz same Agencije tada su za Nacional ispričali da je upravo pod pritiskom Sanadera i njegovih suradnika taj zaključak na kraju promijenjen te je, umjesto da MOL proda Tifon, Ini naloženo da proda svoju tvrtku Crobenz, koja je po svakom mogućem poslovnom i financijskom kriteriju tvrtka inferiorna Tifonu. Olgica Spevec takve je optužbe u više navrata odbila, tvrdeći da se od obveze prodaje Tifona odustalo zbog želje da se potrošači zaštite od eventualnog pada kvalitete koji bi ta tvrtka eventualno doživjela pod novim vlasnikom. Taj stav Spevec je zastupala i u svjedočenju pred USKOK-om, rekavši da su u Vladi i Ini bili nezadovoljni što im je naložena prodaja Crobenza, ali da su se složili nakon što im je ona prezentirala argumente, a Sanader joj se na kraju i ispričao. Koliko je uvjerljiva priča da se Sanader, koji je tada faktično imao apsolutnu vlast u državi i kojem se nisu usudili suprotstaviti ni najbliži suradnici, ispričao jednoj državnoj službenici srednjeg ranga kao što je Olgica Spevec, i to nakon što nije htjela izvršiti njegovu naredbu, stvar je subjektivne procjene, no neosporno je da su Sanader i njegovi suradnici iz Vlade tijekom cijelog procesa vezanog za Inu na neprimjeren način komunicirali sa šeficom Agencije.

PRIMJERICE, nakon što je Agencija objavila svoju odluku, Spevec je hitno pozvana u Vladu na sastanak, a mediji su spekulirali da joj je tada ljutiti Sanader prijetio otkazom te da je ona napustila njegov ured uplakana. Olgica Spevec te je tvrdnje demantirala, no što se stvarno dogodilo i dalje je nepoznanica, s obzirom na to da je tijekom posljednjih godinu dana u viša navrata mijenjala verziju događaja: prvo je u prosincu 2009. govorila da su “na sastanku tražena dodatna pojašnjenja odluke”, zatim u lipnju ove godine da je “bilo vrlo oštro i spominjala se njezina moguća ostavka, ali nije plakala jer nije takva osoba”, pa u srpnju ovo: “Sastanak je bio dosta žučljiv, nas dvije branile smo odluku Agencije i bile smo uzbuđene, to sigurno… No plakala nisam niti sam Sanaderu nudila ostavku, jer njega na tom sastanku nije ni bilo.” Što god se dogodilo na tom sastanku, kao i u cijelom slučaju ocjenjivanja dopuštene koncentracije Ine i MOLa, dužnost i obveza AZTN-a bila je da o tome izvijesti hrvatsku javnost. Ipak, Olgica Spevec to nije učinila, a pritisci na AZTN u slučaju Ine možda nikad ne bi bili ni otkriveni da nije bilo medija. Zbog toga, logično je pitanje i koliko je takvih slučajeva pritisaka na Agenciju bilo prije i nakon slučaja Ina, ali ih mediji nisu otkrili. Upravo zato eventualno svjedočenje Olgice Spevec u suđenju protiv Sanadera moglo bi se pokazati znatno štetnijim po samog svjedoka, nego po optuženika.