“Ovu knjigu posvećujem svim sucima koje je Hrvatska demokratska zajednica izbacila iz sudova u etničkim i etičkim čistkama provedenim od 1990. do 1995. godine”. To je epigraf knjige Rudolfa Frančule “Istranin u vrtlogu pravosuđa i politike – sjećanja posljednjeg javnog tužitelja SR Hrvatske”, koju je ovih dana objavio zagrebački izdavač Despot Infinitus, a proteklog tjedna predstavljena je u Puli.

Predstavljena knjiga Rudolfa Frančule “Istranin u vrtlogu pravosuđa i politike”

Istranin Rudolf Frančula ostvario je fascinantnu karijeru kao sudac, tužitelj i odvjetnik. Ove godine navršava se 60 godina otkako bez prekida radi u hrvatskom pravosuđu: 1962. počeo je kao pripravnik na Općinskom sudu u Puli, gdje je potom postao sudac, pa predsjednik suda. Bio je sudac i predsjednik Okružnog suda u Puli, a 1986. postao je javni tužitelj SR Hrvatske, što je ostao do 1. studenoga 1990, kada je stupio na dužnost suca Vrhovnog suda RH. U Vrhovnome sudu ostao je do 1995., kada, zajedno s drugim najuglednijim kolegama, nije ponovno izabran za suca, pa odlazi u odvjetnike.

Cijelo to razdoblje Frančula je sada objedinio u svojim sjećanjima, koja obuhvaćaju oko 650 stranica. Njegova knjiga dragocjen je dokument za istraživanje suvremene povijesti hrvatske politike i pravosuđa, jer donosi mnoge izvorne dokumente, ali i osobna svjedočanstva čovjeka koji je iz prve ruke sudjelovao u vrhu pravosuđa tijekom ključnog desetljeća hrvatske povijesti poslije Drugoga svjetskog rata: od 1985. do 1995.

Naročita vrijednost Frančuline knjige jest u temeljitom opisu i rekonstrukciji izbora Državnoga sudbenog vijeća i reizbora sudaca Vrhovnog suda 1995. godine, procesima koje mnogi smatraju početkom HDZ-ova uništenja hrvatskog pravosuđa. Frančula te procese u knjizi zove “sveobuhvatnim i brutalnim čišćenjem” nekih od najuglednijih hrvatskih sudaca Vrhovnog suda. Među sucima kao što su bili Ružica Horvatinović, Vladimir Primorac i Petar Novoselec, ili Vesna Milošević, Milenea Drakulić i Đorđe Bjegović, koji su “bili izbačeni iz Vrhovnog suda zbog svoje nacionalne pripadnosti”, ni sam Frančula nije iznova izabran za suca Vrhovnog suda, pa je u Puli otvorio odvjetnički ured, u kojemu radi i danas.

Frančulina knjiga odmjerenim stilom i s mnogo autentičnih dokumenata, ali i osobnih sjećanja, opisuje važne događaje i procese iz suvremene pravosudne i političke povijesti Hrvatske: kazneni postupak protiv Andrije Artukovića 1986., rast nacionalizma i postupanje javnog tužilaštva u tim politički osjetljivim vremenima, navodni atentat na Franju Tuđmana 15. ožujka 1990. u Benkovcu, a potom i cijeli niz slučajeva iz Frančuline odvjetničke prakse u Puli, među kojima valja istaknuti sporove vezane uz Glas Istre te zabranu nastupa Marku Perkoviću Thompsonu u Puli.

Frančula piše i o postupanju tužiteljstva u slučaju ubojstva zagrebačke obitelji Zec, pa tvrdi kako je Željko Olujić, njegov nasljednik na položaju državnog odvjetnika, jedan od odgovornih za proceduralni propust zbog kojega su ubojice pušteni na slobodu. Premda su, naime, pred istražnim sucem priznali da su počinili zločin, opisavši likvidacije do posljednjeg detalja, pušteni su na slobodu, jer na saslušanju nije bilo njihovog branitelja. “To je, bez sumnje, neoprostivi propust kako istražnog suca, tako i javnog tužioca”, piše Frančula.

“Ova knjiga ruši više tabua koji se već trideset godina šire o ‘mračnom dobu komunizma’ u kome se zatvaralo za krivo izgovorenu riječ. Moje osobno mišljenje, kao i mišljenje mnogih koji su osamdesetih radili u pravosuđu, je da nivo pravosuđa koji smo dosegli sredinom osamdesetih i držali do 1991., u našem pravosuđu nije ni danas dosegnut”, napisao je u recenziji knjige odvjetnik Anto Nobilo, koji je krajem osamdesetih s Frančulom radio u hrvatskom javnom tužiteljstvu.

A kada je riječ o osobnoj vjerodostojnosti Rudolfa Frančule, valja citirati dio službene “radne ocjene” koju su zamjenici javnog tužitelja dali o svojem pretpostavljenom 18. rujna 1990, uoči njegova prelaska u Vrhovni sud: “Kao čovjek i najviši javnotužilački rukovodilac u RH, kako u osobnim kontaktima tako i u obnašanju pravosudne funkcije, uvijek je ispoljavao visoke moralne i ljudske osobine, osobni altruizam i skromnost, razumijevanje za probleme drugih i nesebičnu spremnost za pomoć u granicama svojih mogućnosti, pa je i zbog takovih svojih osobnih kvaliteta, u redovima javnotužilačke organizacije u Hrvatskoj i cijenjen”.

‘Hrvatsko pravosuđe treba hitno reformirati, ali tome se protive dužnosnici HDZ-a, politički nasljednici Tuđmana, Vukovića i Potrebice, koji su 90-ih otjerali najbolje suce’